Na rubu polemike Pandžić kontra Visković

Nisam pratio cijelu polemiku, tek u citatima, a pozornije sam pročitao napis Zvonka Pandžića u "Vijencu", pod naslovom "Velimir Visković – posljednji komesar hrvatske književnosti".

Pandžićeve su primjedbe na "Hrvatsku književnu enciklopediju" u najvećem dijelu točne. Premda se nesumnjivo radi o dobrodošlom i ponegdje solidno obavljenom poslu u obavještajnom (informativnom) smislu, HKE je proviđena ideologramom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nije to ništa neobično, jer ni Visković ni njegov ravnatelj Vlaho Bogišić nisu kadri otrgnuti se od matrice kojoj zauvijek pripadaju, a ona je jugoslavenska i u svojoj biti duboko nesretna. Na pitanje tko je tu dvojicu vrlih muževa proizveo u leksikografe, odgovor je poznat – Sanader, Biškupić i uža politička rodbina, u vrijeme pune vlasti stranke koja je nekada bila pokret i zvala se HDZ. Što će o Viskoviću pisati u HKE ne znam jer je zgodno smješten pod zadnja slova abecede, koliko će djela biti navedeno kao njegov doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi uopće – ni to ne znam, ali je Bogišić nezgodno smješten pod prva slova te se vidi da nije imao što reći ni što napisati. Širina njegova enciklopedizma mi je isto tako nepoznata, kao i ostaloj neprosvijetljenoj javnosti, a ta se spoznaja ne produbljuje ni promatranjem tandema Bogišić – Visković kao jednoga organizma.

Tako imamo što imamo i dobili smo što smo dobili. Čudi me Pandžićevo čuđenje što u HKE nema Hrvatskoga domovinskog rata jer se taj rat odvijao devedesetih, a Visković je u osamdesetima pa nikako ne može znati što će se dogoditi, barem ne sa sigurnošću. Čudi me isto tako Pandžićevo čuđenje da nema natuknice iliti jedinice o nekakvoj Hrvatskoj državi jer ni to Visković nije mogao znati – ako je riječ o modernoj hrvatskoj državi – u osamdesetima, niti ju je sanjao u najgorim noćnim morama. Naravno da je hrvatska država postojala i prije (srednji vijek itd., a državnost više-manje neprekinuta itd.) , ali tu se radi o psihološkom fenomenu zaborava uslijed traume, što mogu shvatiti jer je za rečenu svijest svako spominjanje hrvatske države duboko traumatično.

I sve bih ja to nekako (jer sam dobar u duši) protumačio i opravdao, ali preko činjenice da pod slovom "H" nema Hrvatskoga jezika, jednostavno ne mogu prijeći. I ja sam pod slovom "H", pa ako nije bilo mjesta mogli su mene izbaciti pa ubaciti taj nesretni jezik. Naime, radi se o Hrvatskoj književnoj enciklopediji. To će reći da se radi ili bi se trebalo raditi o autorima (i svemu ostalom) koji su stvarali na hrvatskome jeziku. A natuknice (rabim tu riječ jer mi se u ovoj prilici sviđa) o tome jeziku nema i nema. Nema zato što urednik nije siguran postoji li uopće hrvatski jezik, ili je možda siguran ali to ne želi izravno reći, pa se kreće na čvrstom tlu "kajkavice" i "čakavice", s tim da "štokavica" još nije objavljena, a u objavi urednik najavljuje pod slovom "S" – standardni hrvatski jezik. I što bih sada ja trebao učiniti? Uputiti ga na sve ono što sam pisao o hrvatskome jeziku, a objavljeno je u mnogo navrata i na ovome portalu? Uputiti ga da pročita sve što su pisali pozvaniji od mene? Pa zaboga, ja nisam na plaći Leksikografskog zavoda! Ako čovjek ne zna da postoji jedan i jedini hrvatski jezik, toliko veličanstveno bogat da može igrajući se poprimati razne oblike i opet ih u sebi sjedinjavati – tu ja doista ništa ne mogu. Stvar je, rekoh na početku, kadrovske naravi. To što je kvazinacionalna stranka postavila projugoslavensku, prema svemu nacionalnom duboko sumnjičavu garnituru – nije iznimka niti je leksikografija crna vrana, nego pravilo u mnogim područjima života.

Hrvoje Hitrec