Prosvjed branitelja na Trgu bana Jelačića

(Analiza bez pretenzija)

Zadnje subote u veljači održan je na Trgu bana Jelačića u Zagrebu prosvjedni skup hrvatskih branitelja. Okupilo se između petnaest i dvadeset tisuća ljudi s hrvatskim barjacima i zanimljivim transparentima koji su sažeto izražavali ono što su govornici izricali riječima. Poruke su ove: državne vlasti ponijele su se sramotno u slučaju progona branitelja Tihomira Purde. Prosvjednici traže njegovo trenutačno oslobađanje i povratak u domovinu. Državne vlasti nisu reagirale kada je prije mnogo mjeseci u Srbiji zatočen hrvatski branitelj Veljko Marić. Prosvjednici traže da Marić bude odmah oslobođen.

Petar Janjić Tromblon i Maslov bili su ispitivani u Vukovaru i Zagrebu, a uz predstavnike hrvatskoga pravosuđa tu su dvojicu hrvatskih branitelja ispitivali i predstavnici srbijanskog tužiteljstva. Janjića su ispitivali u Vukovaru, u gradu koji su Janjić, Purda, Maslov i ostali junaci branili od srbijanske agresije, sve dok nisu pali u ruke srbijanskim krvnicima i srpskim odnosno četničkim paravojnim postrojbama te bili odvedeni – u Srbiju, u logore, teško mučeni i prisiljavani da potpišu "priznanja" koja su stavljana pred njih, a alternativa je bila – smrt. Smrt koja je u istim tim logorima i snašla mnoge Hrvate, ratnike i civile, žene i djecu, te se za tisuću i više nestalih može tvrditi (za većinu od njih) da se "nestali" upravo u tim logorima.

Srbijanske vlasti ni dan-danas ne priznaju da su na tlu Srbije postojali logori. Srbijansko pravosuđe stavlja na tjeralice imena hrvatskih branitelja, štoviše obavještava o tome hrvatsko pravosuđe, državno odvjetništvo i policiju, a te hrvatske institucije ne obavještavaju branitelje da su na srbijanskim popisima već nekoliko godina. Umjesto toga, hrvatska politika sklapa sa Srbijancima javne i tajne sporazume, slijedom kojih srbijansko tužiteljstvo može imati "nadzor" i nad procesima koje sami Hrvati pokreću protiv svojih državljana, branitelja, a ti se procesi vode na zahtjev Srbije. Zemlja koja je bila agresor na Hrvatsku otvoreno se ruga bezglavoj hrvatskoj državnoj vlasti i ispituje granice njezine gluposti i sklonosti svim stranim interesima, pa i interesima agresora, samo ne hrvatskim interesima i zaštiti hrvatskih građana. Predsjednik RH umiljava se oko predsjednika Srbije i gotovo se ispričava što je ikada nazvana agresorom jer je valjda i ta agresija posljedica "konglomerata loših politika".

Iz zemlje agresora, iz usta istoga toga Tadića oko kojega se Josipović vrti kao šiparica, dolazi poruka da je Hrvatska izvršila etničko čišćenje, najveće poslije Drugoga svjetskog rata, a to je po Tadiću "istjerivanje Srba iz Hrvatske, premda je dokumentirano dokazano da se radilo o organiziranom i dobrovoljnom odlasku, a ako je tko koga "tjerao", onda su Srbe tjerali Srbi, odnosno tadašnji vojni i upravni zapovjednici tzv. krajine. Stvarno etničko čišćenje obavili su Srbi, protjerujući Hrvate (koje nisu ubili) iz trećine Hrvatske koju su bili zaposjeli. Mnogobrojni njihovi zločini uglavnom su nekažnjeni, pa se ponavlja povijest – jer nekažnjeni su i s v i zločini komunističkoga režima, a i u tim su zločinima prvenstveno u zapovjednom kadru ali i kao izvršitelji sudjelovali Srbi (ne samo oni).

Srpske zločine iz devedesetih više-manje nitko ne kažnjava, u zadnje vrijeme nikako ili vrlo malo, ali se zato hrvatsko državno odvjetništvo okomilo svom silinom na hrvatske branitelje, te ih uhićuje, a sudstvo sudi, u velikom broju. Hrvatski branitelji na slobodi dugo su stiskali zube, i možda ne bi ni planuli da ih okolnosti oko Purde nisu podigle na noge, poglavito sramotna farsa poentirana činjenicom da srpsko tužiteljstvo u Vukovaru, gradu heroju, gradu heroja, ispituje hrvatskoga junaka koji im je uništio tridesetak tenkova, kojega su se dočepali ali dugo nisu znali tko je on, da je on Petar Janjić Tromblon, a kada su doznali već je bilo kasno za likvidaciju jer se našao na popisu Crvenog križa. Pa su ga, izmučenog i bolesnog, ranjenog, morali vratiti u razmjeni. A sada bi ga htjeli dotući u svome zatvoru.

Eto, to je (ukratko) pozadina prosvjeda hrvatskih branitelja na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, godine Gospodnje 2011., petnaest ili dvanaest (kako tko računa) godina nakon završetka Hrvatskoga domovinskog rata, u vrijeme kada bi samostalna i suverena, svim prirodnim blagom i ljepotom, sposobnim ljudima itd. Hrvatska trebala prosperirati, a hrvatski branitelji u miru i zadovoljstvu odgajati djecu. A oni su nemirni, oni su nezadovoljni, oni su poniženi, oni kažu , s pravom, da nisu sanjali, da nisu omogućili život ovakvoj Hrvatskoj kakva je danas, ovakvoj državnoj vlasti koja je izgubila vezu s narodom, izgubila vezu sa zbiljom. A kako ne vide da u oporbi ima nešto bolje, poručuju usput i oporbi da se goni, poručuju da su svi isti, i SDP i HDZ i svi sateliti jednih i drugih.

O tome je govorio na skupu pukovnik Petar Janjić, vrlo vehementno i rabeći riječi koje nisu uobičajene u salonskim političkim razgovorima (osim donekle u Saboru), a svoje su patnje u logorima opisali još neki govornici. Na svršetku skupa okupljenima se obratio rječiti general Željko Sačić, i on jedan od junaka Domovinskoga rata. Njegov je govor bio i točan i tečan, govor u ime svih onih koji su svjesni da je politička "elita" u zadnjih deset godina kriminalizirala ili pristajala na kriminalizaciju hrvatskih branitelja, da ih je prodavala i izručivala u ime "viših ciljeva" ( Europska unija), da se progone hrvatski branitelji a srpski četnici aboliraju i onda kada postoje teške sumnje da su zločinci, da četnici poput Vojislava Stanimirovića sjede u Hrvatskom saboru, a nekoliko stotina hrvatskih branitelja u hrvatskim pritvorima i zatvorima, u bosanskim i srbijanskim zatvorima i u Haagu. Pozdravio je Sačić i generale Gotovinu i Markača, zaželio im da budu što prije u Hrvatskoj, uz odobravanje mnoštva.

Spomenuti Stanimirović našao se na velikom broju transparenata. Uz njega su u govorima spominjani premijerka i predsjednik Republike Hrvatske, čije je srdačno pozivanje Tadića u Vukovar i bilo začetak najnovije hajke na hrvatske branitelje, jer Josipović ili ne razumije srpsku i srbijansku politiku ili radi u srpskome interesu. Da je potonje vjerojatnije, pokazuje činjenica da on - koji je svakome loncu poklopac - nije imao ništa reći o skandaloznom srbijanskom traženju da su Srbi dobiju konstitutivan status u Hrvatskoj. Često je spominjan i glavni državni odvjetnik Bajić.

Oštrina koja je potrebna

Branitelji su govorili oštro, britko, nisu prijetili ni oružjem ni prejakim riječima, ali su vrlo jasno dali do znanja da ovako dalje ne može, da je dosta ponižavanja, uhićivanja i izručivanja onih bez kojih ove države ne bi bilo. (Da nije bilo branitelja, završilo bi sa stotinama Bleiburga i Srebrenica, slikovito je rekao Sačić). I oni na vlasti i oni u oporbi trebaju se duboko zamisliti jer se prosvjednici nisu suzdržavali, nisu prelazili granicu oštroga upozorenja zato što bi imali obzira prema političkoj "eliti", nego zato što imaju obzira prema Hrvatskoj – bez obzira što to nije, kako je već rečeno, Hrvatska kakvu su sanjali i kakvu su željeli. Ali i takva kakva jest – jest Hrvatska, i branitelji su zadnji koji bi ju željeli destabilizirati. Ali žele ne samo destabilizirati, nego i zauvijek otjerati bijednu klatež koja ponižava Hrvatsku i hrvatske branitelje – otjerati ju na izborima, otjerati ju da se više nikada ne pojavi na političkoj sceni. Jer su ti nitkovi na poziciji i opoziciji u stotinu navrata pokazali da oni – nisu Hrvatska. Prevareni ih narod više ne želi.

Izgredi fakinaže i plaćenih anarhista

Uz braniteljski prosvjed prošvercali su se i neki mladi ljudi koji s tim prosvjedom, s iskustvima prosvjednika i njihovim motivima - nisu imali ama baš nikakve veze. Krenuli su prema Radićevoj ulici i sukobili se s policijom. Kada se pozorno čitaju izvješća novinara koji su bili u središtu zbivanja, čini se da je i većina mladih koja se htjela samo izgalamiti, bila uvučena u klopku plaćenih anarhista i povučena u nasilje. A to nasilje, u tako brutalnom obliku, nije viđeno na ulicama Zagreba od stvaranja samostalne države. I tu je prijeđena granica. Bio je to otvoren, divljački i organizirani napad na hrvatsku policiju. Na policiju hrvatske države. Na policiju, redovitu i specijalnu, u kojoj (još) ima i podosta hrvatskih branitelja, što je dobro objasnio mladi Jastreb i zato bio popljuvan od nasilnika.

Tko je platio anarhiste i je li platio, doznat će se.

Svatko normalan je osudio nasilje. Hrvatskoj je potreban mir, da se u miru Božjem vrati samoj sebi, da u miru Božjem glasovima za političku opciju koja nije ni HDZ ni SDP hrvatski narod otvori put prema Hrvatskoj kakvu smo doista željeli.

Jedina koju "nije zabrinulo" nasilje bila je V. Pusić. Ona je više zabrinuta zbog mirnih braniteljskih prosvjeda, odnosno, veli, onih snaga koje stoje iza njih, a protiv su EU, protiv abolicije itd. a te snage "ne će proći". Veli ona. Da ju nasilje anarhista i nasilje uopće – ne zabrinjava, prilično je logično jer je to bila samo bitka bez uporabe vatrenog oružja, a ona se sjeća iz bliske joj prošlosti kako je Anđelinović na istome trgu pucao u hrvatske domobrane.

Što s abolicijom?

Abolicija je čin milosrđa. Gesta pobjednika. Teško bi bilo, pa i nemoguće, "povući" aboliciju, staviti ju izvan snage. No ima nešto drugo, a rečeno je u proglasu HKV-a s tribine održane nekoliko dana prije prosvjeda na Trgu bana Jelačića. Naime, potpuno je razvidno da je abolicija zlorabljena u mnogo slučajeva kada su hrvatski sudovi sudili osumnjičenim pripadnicima četničkih parapostrojba, sudili, sudili i – oslobodili ih na način da su zločince "podveli" pod aboliciju. Svaki Hrvat u Vukovaru i ne samo u Vukovaru pokazat će vam ih na ulici, gdje slobodno šeću. Takvo sudsko podvođenje jest prostituiranje pravde i ruganje žrtvama, a obavljeno je po nalogu politike. Koje politike? One koja je diktirana izvana, one koja zaziva ravnotežu krivnje, a na toj bi perverznoj ravnoteži gradila jugosferu. Zašto bi gradila? Prvi je razlog osveta hrvatskoj državi koja je nastala usuprot volji velikih sila. Drugi je razlog racionalniji – da se stvori jedno tržište za robu istih sila, da se prilike "stabiliziraju" vraćanjem na staro, u ozračje koje je pogodno za mirnu grabež korporacija.

Tu politiku provodi hrvatska državna vlast, a ne politiku zaštite hrvatskoga naroda i hrvatske države. I to je narod prozreo, uvidio da je sve više gladan, sve manje svoj na svome, da su ga iznevjerili i da prodaju sve što je njegovo.

Eto zbog čega je trebalo osloboditi četničke zločince, a pohvatati što više hrvatskih branitelja koji zločine nisu počinili, a ako koji i jest – kakve su bile okolnosti u kojima je nešto počinjeno, bi li takav došao u priliku da nešto počini da nije bilo agresije. (I o tome je bilo riječi na skupu).

Da se vratim proglasu HKV-a: tamo je lijepo rečeno što treba učiniti. Revidirati sve presude koje su po nalogu politike donesene u korist srpskih zločinaca, odnosno vidjeti je li oslobađanje bilo po pravi i pravdi – a pokazat će se u mnogim slučajevima da tu ni prava ni pravde nije bilo, nego sluganskih obavljanja prljavih poslova za politiku.

U čemu se svi slažu

"Lukavim" potezom vlast je odvukla mnoge vođe braniteljskih udruga u Policijsku akademiju, gdje su zatočeni za vrijeme prosvjeda na Trgu bana Jelačića. No, dobro: dobrovoljno zatočeni. Oni su se ogradili od prosvjeda, ali su i oni imali što reći. Zajedničko im je s prosvjednicima da se tužba protiv Srbije za genocid počinjen nad hrvatskim narodom ne smije povući. I to je najbolje što su učinili, premda zatočeni (dragovoljno).

Odobravajući to zajedništvo, samo želim dodati jednu projekciju: mnogi vođe braniteljskih udruga u sljedećih mjesec dana više ne će biti vođe jer je njihovo članstvo bilo na Trgu, pa će ih pitati gdje su oni bili. Doći će na čelo drugi branitelji, možda napokon oni koji razumiju da su ih odavno razmrvili i da je vrijeme za jednu jedinu, krovnu udrugu branitelja, koja će biti i respektabilna i pametna, iza koje ne će trebati stajati nikakva politička "snaga" i koja će udarcem šake o stol u začetku spriječiti bilo koji pokušaj bilo koje politike i političke opcije da i pomisli na ovakvo ponižavanje branitelja kakvom smo svjedoci ovih dana.

Hrvoje Hitrec