Tri smrti

U razdoblju od nekoliko dana umrla su tri značajna umjetnika: Ivica Bednjanec, Fedor Kritovac i Zoran Pavlović. Potpisnik ovih redaka iznosi, umjesto nekrologa, osobna sjećanja na njih.

Zoran Pavlović

Družili smo se svršetkom šezdesetih u vrijeme "Paradoksa", viđali smo se u tiskarama i uredništvima sljedećih desetljeća, a u zadnjem i prvom u novom stoljeću slučajnost je htjela da oba, premda Zagrepčani, živimo o Samoboru, gdje je Zoran Pavlović neko vrijeme i radio za privatnu dizajnersku tvrtku. Visok, mršav, s karakterističnim pramenom već prorijeđene kose, pramenom koji mu bijaše zaštitnim znakom, beskrajno simpatičan, ironičan, ponekad ciničan.  Umjetnik koji je već nesigurno hodao južnim dijelom Samobora, "dodran" (rekli bi kajkavci) više boemskim životom nego životnom dobi, uglavnom sam u svijetu koji ništa više i nikoga više ne cijeni, bez novaca.

Nisam bio na njegovoj nedavnoj, posljednjoj izložbi. Sreli smo na ulici, ispričao sam mu se. Ali bio sam na velikoj njegovoj izložbi prije nekoliko godina u samoborskom Centru za kulturu, kada je iz Zagreba i iz drugih krajeva došlo mnogo uglednih ljudi i njegovih kolega umjetnika, koji su Zokijev rad i poznavali i cijenili. Bila je to svojevrsna retrospektiva, a nekih sam se starijih radova sjetio zajedno s uspomenama iz mladosti. Pavlovićeve su karikature bile djelomično dizajnerski mišljene,  a njegov grafički dizajn  lucidan i duhovit. Po potonjemu ostaje u sjećanju  kao jedan od najvećih grafičkih dizajnera u povijesti hrvatskoga novinstva, s uzletom u vremenu koje dizajn nije previše cijenilo ili nije za nj marilo, te se njegovo djelovanje (zajedno s Arsovskim) moglo  uspoređivati jedino i samo s dometima "Svijeta" između dvaju svjetskih ratova.

Fedor Kritovac

Poznavao sam ga desetljećima, ali nisam siguran da sam ga upoznao. Zagonetan čovjek, miran i pribran, vrlo fina osoba i puna svakovrsnih znanja, iznenađujućih podataka i isto takvih zaključaka. Kretao se zamišljen, kao sjena, u potrazi za urbanim bizarnostima Zagreba koji za nj, urbanog sociologa, nije bio sam zbroj ulica, trgova i zgrada  nego prostor ljudi – prostor u kojemu je nalazio veličanstvenu realizaciju ali i plodove posvemašnje arhitektonske stupidnosti koje nisu bile ograničene na samo jedno vrijeme, ali su u komunizmu eskalirale.

Rođen je u Zagrebu 1938., diplomirao arhitekturu, crtao karikature, skitao se Zagrebom kao što se Matko Peić skitao Turopoljem, bilježio, pamtio. Njegovo djelo "Otkrivanje grada" jest ingeniozno otkrivanje Zagreba, ali i otkrivanje mogućnosti hrvatskoga jezika – pustolovina koja prostodušnom čitatelju zadaje teškoće, no znalcu koji je dovoljno hrabar da uroni u tekst, pruža neslućena zadovoljstva.

Viđali smo se u zadnje vrijeme na ponekoj izložbi, ali zadnji smo put  dulje razgovarali u vrijeme kada se kopalo na Kvaternikovom trgu, ne da bi se napravio ljepši trg, nego da se protjera živost i načini današnje ruglo. Kritovac je sav očajan tumarao rubovima gradilišta i pokušavao se dovinuti  smislu, ogorčen na svoj tih, uljudan način.

Tako je tiho i otišao. Da nisam vidio osmrtnicu u novinama, ne bih ni znao. Za televizije i visokotiražne novine nije bio vijest, ili sam možda nešto preskočio. Jedino su neke internetske stranice  zabilježile Fedorovu smrt.

Ivica Bednjanec

Stilom života Maurovićev slijednik i po veličini jedan od najvećih crtača koje smo imali, Ivica Bednjanec je živio nesigurnim životom slobodnog umjetnika, uvijek u bitki s rokovima, s idejama i njihovim ostvarenjima, s domišljajima koji izmiču poput fantoma, s pričama (scenarijima) koje je trebalo smisliti, s nepostojanjem časopisa za strip i sve manjim interesom nakladnika novina za umjetnost stripa. Duhovit na onaj stari, agramerski način, suvremen u crtežu, autor nezaboravnih dječjih likova i dogodovština. Vedar koliko je to moguće nakon mnogih tragedija u obitelji. Svjestan koliko vrijedi, obrtnik i umjetnik.

Njegov "Nježni" bio je u početku robijaš. Vrlo krupan, ošišane debele glave, na prvi pogled odbojan, no u Benjančevoj animaciji simpatičan. Kada sam postao urednik u "SN reviji", i to urednik zabavnih stranica, angažirao sam niz karikaturista i jednoga crtača stripova – Ivicu Bednjanca. Nudio mi je  lik Nježnog ali sam rekao da taj tip više ne može biti robijaš, mora postati športaš - na svoj način. Tako je nastao atipičan "športski Nježni" i  godinama se pojavljivao u SN reviji. Onda sam otišao otamo, uskoro i Nježni, a zatim i cijela SN revija.

Stanovao je na samom Trgu bana Jelačića, u dvorišnoj zgradi, blizu "Dubrovnika". Atelijer neuredan, kako i priliči, a ni sam Bednjanec se nije suviše trsio oko svoje osobe, osim u posebnim prilikama. Imao je psa neodredljive pasmine, sitnog, ali ga je Bednjanec naučio da u ustima nosi lulu, što je na Trgu izazivalo veliko zanimanje građana, a na Ribnjaku se oko psa s lulom skupljala djeca. Zadnjih godina nisam viđao psa. Bednjanec se teško kretao, na dvije štake, načet bolestima. Vijest o njegovoj smrti nije bila iznenađenje. U knjizi hrvatskoga stripa ostaje kao samosvojna figura, jedan od neospornih velikana čija je retrospektiva (Klovićevi dvori) bila priređena još za života autora uz kojega su rasli naraštaji Hrvata.

Hrvoje Hitrec