Hrvoje Hitrec – kratki komentari

Što će Društvo novinara poduzeti protiv Jelene Lovrić?

Znam da ne će ništa poduzeti, ali znam i da bi trebalo. Ne poznajem statut toga cijenjenog društva, ali vjerujem da se ondje govori i o etici. Možda samo o novinarskoj etici, no ona bi se trebala zasnivati na etici u najširem smislu riječi, kao znanosti o moralu i promicateljici istinskih vrijednosti.

Pisanje Jelene Lovrić u nekim je slučajevima duboko amoralno. Zadnji njezin ispad, kada je naime usporedila kopanje po kantama za smeće s kopanjem po jamama u koje su bačeni ubijeni Hrvati po svršetku II. svjetskog rata – prelazi i granice amoralnosti, nije samo kulturni skandal (kako reče Zidić u televizijskoj polemici), nije samo sociopatski izljev, nije tek teška i duboka mržnja, niti samo rasizam ili samo šovinizam – nego bolesna neljudskost i nakaznost koja onoga (onu) koja tako nešto izjavi udaljuje od civiliziranog svijeta. U svako vrijeme i na svakom području Zemlje, od početaka ljudske uljudbe do dana današnjega.

Kao što se čulo od Zvonka Makovića, takva nakaznost ima i svoje sljedbenike. On s radošću citira J. Lovrić i u potpunosti su podržava.

Nazivati Hrvate (više-manje neizravno) smećem ili sličnom riječi, već je uobičajena navada u novinama koje izlaze u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda, što bi bilo gdje drugdje bilo nezamislivo. No sada su mrtvi Hrvati nazvani smećem – očevi i djedovi živih, ali i oni kojima ni očinstvo ili majčinstvo nije bilo dano jer su ubijeni kao djeca.

Još se nadam da većina hrvatskih novinara ima savjesti i morala te ne želi biti u istom društvu s Jelenom Lovrić, a HAZU, odnosno predsjedništvo te ustanove, treba razmisliti može li Maković ostati njezinim članom.

Stanimirović ide dalje

Čovjek koji je bolnicu u Vukovaru nazvao posljednjim ustaškim uporištem, ministar u krajevima pod srpskom okupacijom, sada u državnoj vlasti Republike Hrvatske, govorio je nešto o regalijama, nesuvislo, te su oni oko njega shvatili da se protivi križevima u državnim ustanovama. Bivši četnički dužnosnik pojasnio je da nije mislio na križeve, nego "samo" na grbove i zastave. Na grb i zastavu hrvatske države. U Hrvatskom saboru poslije te izjave nije bilo reakcija. Očito je važnije tko i na koji način vodi saborsku sjednicu. A radi se o izravnom verbalnom napadu na službene i ustavnim zakonom štićene insignije Republike Hrvatske. Iz usta četnika koji je sudjelovao u oružanoj agresiji ne samo na znamenja nego i na teritorij, naselja i ljude u Hrvatskoj.

Prebrojavanje krvnih zrnaca

Riječ "prebrojavanje" poznata je iz komunističkoga razdoblja, odnosno iz vremena jugokomunističke diktature, a posebno je bila česta u vrijeme i nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Radilo se o tome da je u vojsci, policiji, politici i tajnim službama bio nesrazmjeran broj Srba, ali i u upravi, pravosuđu itd. "Ne ćemo se prebrojavati", značilo je samo jedno: ne postavljaj pitanja zašto je tako jer će te progutati mrak.

Sada se, usred samostalne hrvatske države, opet čuje ista riječ, proširena u sintagmu "prebrojavanje krvnih zrnaca". Prošireni povratak spomenute riječi samo je znak da se, u manjem opsegu nego prije, ali ipak, događaju slične stvari.

A ako netko skriva svoju narodnost, pa se do podatka treba doći "prebrojavanjem krvnih zrnaca", onda možda skriva i štošta drugo. I zašto bi se bilo tko trebao stidjeti svoje narodnosti u ovoj, ipak, demokratskoj državi koja ima tako velikodušan zakon o nacionalnim manjinama?

Kultura nekažnjavanja komunističkih zločina

Da za komunističke zločin nitko do sada nije odgovarao, pa čak ni Simo Dubajić koji se njima na sva usta hvalio – poznato je. Sada su prvi put spomenuta neka imena, Bulat, Boljkovac i Manolić. Vidjet će se kamo to vodi, ali je već sada razvidno da se sumnjiče za "područne" zločine. Onaj pravi, epski, genocidni zločin nad hrvatskim narodom zvan zbirnom imenicom "Bleiburg" još je izvan fokusa istražitelja. A ima načina da se dođe do još živih zločinaca, o čemu sam uostalom nedavno pisao.

Da i broj žrtava poprima konture točnosti, djelomično je bjelodano. Ako ih samo u Hrvatskoj ima devedeset tisuća, znači da ih u Sloveniji, gdje su bila najmasovnija pogubljenja, ima barem tri puta više, pa se brojka polako bliži onim najcrnjim slutnjama. A gdje je još Vojvodina, gdje Bosna i Hercegovina, gdje su još, Bože dragi, tragovi groznih zločina i besprimjernog genocida nad hrvatskim narodom?

I gdje su granice bezbožne i bezljudske reakcije onoga dijela hrvatske medijske scene koji danas usputno priznaje da je zločin – zločin, ali se grčevito odupire spoznaji pravih dimenzija genocida. Ne radi se o autizmu, nego o bijednoj i nepomičnoj ukotvljenosti u ideološku ali i obiteljsku zločinačku komunističku prošlost.

Još o hrvatskome jeziku

Vrlo zabrinuti što bi njihovi diplomati trebali znati sve južnoslavenske jezike, Amerikanci su poslali "istražitelje" na teren i ovi su se vratili sa slavodobitnom konstatacijom da su ti jezici u velikoj mjeri jedni drugima razumljivi. Nije poznato kakve su kvalifikacije tih izvidnika, no bilo bi svakako dobro da se i to objavi.

Dajem ruku u vatru da među njima nije bilo jezikoslovaca, dakle znanstvenika. A da su (neki) od južnoslavenskih jezika međusobno razumljivi, nije sporno. Kao što nije sporno da ta razumljivost nikako ne može potirati njihovu posebnost. Dakle, dalje ruke od hrvatskoga jezika, bez obzira na diplomatsku lijenost .

O hrvatskome jeziku (2)

U predavanju jezikoslovca Marija Grčevića, održanog u Tovarniku i objavljenog na stranicama HKV-a, govori se o činjenici da Hrvati (koji to Hrvati?) sami upadaju u zamku, pa u tekstove zakona (primjerice Zakon o zaštiti od požara) unose da će nakon pristupanja Hrvatske EU riječi na hrvatskome jeziku pisane latiničnim pismo moći biti zamijenjene "jezikom koji mogu lako razumjeti potrošači i drugi korisnici." Taj skandal zaslužuje dizanje tužbe pred Ustavnim sudom, i upravo razmišljam da to i učinim.

O Hrastu sve više

Ne prođe skoro ni jedan dan da se o političkom pokretu Hrast ne piše (i) u visokotiražnom tisku. Uvijek naravno s blagim otklonom, uvijek naravno s velikim i proročanskim savjetima o potrebi okupljanja "cijele desnice", uvijek naravno s namjerom da se ubaci sjeme malodušnosti (narudžbe stižu sa svih strana), pa čak i u svrhu prozivanja Crkve da se, eto, distancira od Hrasta.

Vrlo mi je drago da se piše o Hrastu. Kada komentator lijevoliberalnog lista stavlja Hrast uz HSP, od srca mu zahvaljujem. Hrvatska stranka prava postoji od druge polovice l9. stoljeća, a Hrast je javno istupio prije mjesec i pol dana. I već su u istoj ravni. Ma, kako se ne bih radovao. Kada čitam o potrebi ujedinjavanja "cijele desnice" u naoko dobronamjernom tekstu, kažem: niste razumjeli pokret Hrast. On je prije svega pokret hrvatskoga kršćanskoga, dotično katoličkoga naroda , kojemu je prekipjelo da neznatna manjina vlada u njegove ime i ponižava sve njegove vrijednosti. A ako je desnica po tome što zastupa punu hrvatsku državnu samostalnost, a ne ovu ograničenu i podložnu stranim središtima moći, naravno da je za rigidnu protuhrvatsku ljevicu – desnica. Glede HSP-a i sličnih stranaka, odnosno glede stalnih pitanja o suradnji s HSP-om, odgovaram: Hrast je širok narodni pokret, otvoren svima. Na pitanje o odnosu Hrasta i Crkve, samo ovo: mi imamo deset zajedničkih točaka. One se još zovu Deset zapovjedi Božjih. Oko njih se lako složiti. Posredovanje (per tertium) nije nam potrebno. A na posve promašeno povezivanje Hrasta s taštinom, samo ovo: Hrast je rođen i djeluje taštini i taštinama usuprot jer je pokazao kako se različite udruge, pojedinci i stranke mogu sjediniti u pokret, ne gledajući na svoje posebne interese ili na osobnu ekskluzivnost svojih vođa, ali i ne zaboravljajući na svoju autentičnost i neponovljivost. Mi smo taštine prevladali, to lakše što ih mnogi od nas nisu ni imali.

Čestitka Hajduku

Čestitke Hajduku za veliku obljetnicu. Na najbolji način se vidjelo koliko Hajduk znači ne samo Splitu nego i Dalmaciji, uz simpatije cijele Hrvatske. Osim onih koji i na športskoj razini njeguju podjele, odnosno pogubne sablasti doista specifičnog unutarhrvatskog šovinizma. Ali takvi ne prolaze.

Hrast u opasnosti

Za pokret Hrast opasnost je još samo (u ovom trenutku) nedovoljna obaviještenost građana o karakteru toga novog političkog organizma. Ta će sitnica biti uskoro posve svladana, a i mrežne stranice Hrasta svakim danom rastu. Ta, posađene su tek svršetkom siječnja, a zamislite kakve će biti kada dođe proljeće.

Nego, čitam da je hrast lužnjak u opasnosti. Svašta ga je napalo u zadnjih stotinu godina, a najviše ljudi. Eto, pokret Hrast koji ima i snažnu ekološku dimenziju, bit će zaštitnik hrasta uopće i hrasta lužnjaka posebno. Stručnjake imamo, a imamo i osjećaj za sve koji su ugroženi i za sve što je ugroženo. A hrast lužnjak je i most sjevera i juga jer i brodovi se grade od toga dragocjenog stabla.

Šume i vode su prvorazredna, očuvana hrvatska bogatstva. Nesuvisla i neodgovorna objašnjenja (Pankretić) zašto bi Hrvatske vode i Hrvatske šume trebalo pretvoriti u trgovačka društva ( s mogućnošću privatizacije) potpuno su neuvjerljiva. Bila bi to ludost. Na nesreću, u hrvatskoj je politici broj nesuvislih velik. Stultorum inifintus est numerus, kaže (latinski prijevod) Biblija.

Ivan Pavao II. hrvatskome narodu

Uoči bliskoga dolaska pape Benedikta u Hrvatsku, podsjetimo se njegovoga predšasnika Ivana Pavla II. koji je za posjeta 1998. rekao i ovo:

"Kršćanstvo je tijekom minulih stoljeća uistinu dalo važan doprinos stvaranju kulturne baštine vašega naroda. Sada pak, na pragu trećega tisućljeća, ne mogu nedostajati žive snage koje će dati obnovljeni zamah promaknuću i razvoju kulturne baštine hrvatske nacije, u potpunoj vjernosti kršćanskim korijenima... Nema pravoga napretka bez poštivanja etičkog opsega kulture, znanstvenog istraživanja i cjelokupne ljudske djelatnosti. Današnji etički relativizam, koji uzrokuje potamnjenje moralnih vrijednosti, pogoduje širenju postupaka koji vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe, a to predstavlja ozbiljnu prepreku humanističkom razvoju na raznim područjima života."

Bleiburg i pravnička izmotavanja

Već se javljaju odvjetnici komunističkih zločinaca s predvidljivom tezom: da, naime, zločini počinjeni nekoliko dana nakon svršetka II. svjetskog rata nisu ratni zločini, a kako samo ratni zločini ne zastarijevaju – zločinci mogu biti mirni. Njihova su nedjela zastarjela.

No ako je i tako, a ne bi trebalo biti tako, kada je riječ o Bleiburgu i ne govori se o ratnim zločinima nego o komunističkim zločinima, odnosno o masovnim, genocidnim zločinima počinjenim neposredno nakon datuma svršetka rata. Zločin genocida počinjen u "mirno vrijeme" strašniji je od ratnoga zločina počinjenog u okolnostima općega bezumlja.

Pravnička izmotavanja kojih smo svjedoci ne smiju biti preprekom. Ako treba mijenjati i zakone – mijenjat ćemo zakone.

Hrvoje Hitrec