Knjiga kojoj se uvijek vraćam

Prije više od dvadeset ljeta, u zadnjim godinama postojanja SFRJ, pojavila se u nakladi zagrebačkoga "Starta" knjiga "Bleiburg" (skupina autora, urednik Marko Grčić). Knjiga je to znamenita i u svoje je doba izazvala senzaciju, jer je po prvi put nakon duge šutnje u vrijeme komunističke strahovlade objavljena (gotovo cijela) istina o Bleiburgu i Križnim putovima. Pri kraju knjige tiskana su dva razgovora – s grofom Tolstoyem i lordom Adlingtonom. Prvi je netom bio izgubio proces protiv Adlingtona – proces koji i nije mogao dobiti pred engleskim sudom.

Što je tada rekao Tolstoy novinarki "Starta"? Govorio je o zapovjedi feldmaršala Alexandera u kojoj je stajalo da svi četnici i jugoslavenski disidenti trebaju biti evakuirani u Italiju. A što s Hrvatima? Oni su, smatrao je Alexander, trebali biti vraćeni jugoslavenskim vlastima, budući da ih je već bio ponudio Titu. Jesu li to bili ustaše, pitala je novinarka, a Tolstoy odgovorio: Ne, bio je tu samo manji broj ustaša. Većinu su činili domobrani...Nitko u to vrijeme i nije sugerirao da su ti ljudi ratni zločinci niti je to bio razlog zbog kojega su ih Britanci silom vratili u domovinu.

O partizansko-komunističkim zločinima nad djecom i ženama, Tolstoy govori:

"Bivši britanski oficir Nigel Nicholson opisao je u sudnici kako je svaki vlak za deportaciju imao na kraju vagon sa ženama i djecom. I oni su odvedeni u jamu gdje su ubijeni, a žene često prethodno silovane. Postoji o tome čak i svjedočanstvo nekih egzekutora."

Na pitanje je li se to događalo u Kočevju, Tolstoy veli:

"U Kočevju, te Teharju, postojali su divovski proutenkovski rovovi, koje su još iskopali Nijemci. Partizani su poubijali ljude i pokopali ,a kasnije je preko svega načinjeno umjetno jezero. No, mjesto smaknuća u Kočevju još postoji."

O fantomskoj Titovoj zapovjedi da se sa zarobljenicima postupa humano:

"Brigadni general Cowgill – vrlo čudan čovjek koji je radio za Ministarstvo obrane, dobio je taj dokument u arhivu u Beogradu i predočio ga sudu tijekom parnice. Ja sam vidio taj dokument koji bi, tobože, trebao biti Titova zapovijed. Odmah je bilo jasno da je riječ o krivotvorini. Bio je to komad papira ispisan pisaćim strojem, bez ikakve indikacije odakle potječe – ne samo da nije nosio Titov potpis nego se čak ni formalno nije radilo o njegovom naređenju."

Eto, samo zbog toga intervjua treba se često vraćati spomenutoj knjizi jer odgovara na mnoga ključna pitanja o komunističkim zločinima. Naši bi povjesnici trebali objasniti kako se to od objavljivanja "Bleiburga" (a potom i niza knjiga na istu temu) pa do danas uspjelo tu prekinutu šutnju opet uspostaviti, i to u samostalnoj hrvatskoj državi. Nova šutnja nije bila naravno sveopća, mnoge udruge, mnogi intelektualci (HKV, Hrvatsko žrtvoslovno društvo) i Crkva uvijek su se ponovno vraćali tragediji, ali je hrvatska državna vlast zazirala od toga povratka, a neki njezini predstavnici (Mesić i slični) i neljudski vrijeđali žrtve, što čine i danas, kao i novinari tipa Denis Kuljiš i sličan otpad koji ne služi na čast novinarskom staležu.

Hrvoje Hitrec