Na svršetku siječnja

Privatizacijsko ludilo

Iz više izvora od kojih su neki više-manje službeni, postaje razvidno da patološka privatizacija dolazi do voda i šuma, te energetike (HEP). Na taj je način dotaknuta granica koja ne smije biti prijeđena. One stranke koje se sada, odmah i bez ostatka ne izjasne da su protiv privatizacije hrvatskih šuma i hrvatskih voda, kao i protiv privatizacije HEP-a, uopće i ne trebaju izaći na izbore za Hrvatski sabor jer će, ako se odvaže, ondje proći kao bose po trnju.

Važno i nevažno

Neka tajnica SDP-a iz Trogira pisala je svašta na blogu, protiv Šiptara ali i još ponešto. Zbog Šiptara su joj zamjerili i gospođu sankcionirali, ali nastavak teksta nije poslije spominjan. A u tom nastavku je napisala da Hrvati i Dalmatinci nisu isti narod. Ta priglupa tvrdnja nije proglašena uvrjedljivom. Čak ni priglupom.

Rafinerija kao pokazatelj

O smislu države govorio sam i pisao u mnogo navrata. Jedna od njezinih bitnih zadaća se da zaštiti svoje građane - da ih tko ne progoni, ili da ih ne daj Bože sama progoni, da ih ne izručuje, da im ne stavlja flaster na usta, da im ne oduzima računala i ne šalje ih na obavijesne razgovore ako što objave protiv dužnosnika (predsjednika, recimo), ali i da im na posve izravan i prirodan način – omogući disati.

Država Hrvatska, odnosno oni koji ju sada na žalost reprezentiraju, ne čini ni ovo zadnje. Ljudi u Slavonskom Brodu (Brodu na Savi) ne mogu disati od rafinerije u Bosanskom Brodu koja je nakon srpskoga genocida ostala u rukama "Republike srpske" i zatim prodana Rusima.

Država ne poduzima ništa. Zauzeta je razmišljanjem kako da na najbolji način vrati stanove onima koji su početkom devedesetih izbjegli iz Hrvatske i (vjerojatno lijep broj njih) uključili se u neprijateljske redove. Mnogi su sada u Republici srpskoj, možda rade i u rafineriji. Nemaju puške, ali tu je sumporovodik, u suradnji s bivšim pripadnicima KGB-a.

Autoceste – izvan pameti

Nastavak već spomenutoga privatizacijskog ludila – namjera da se autoceste daju u koncesiju.

Godina je očito dobro krenula: nakon vizionara i graditelja dolaze lešinari i koncesionari, e da bi pobrali vrhnje. Doista, ovu političku bezidejnost, nedostatak strategija i samoubojstvene poteze treba žurno prekinuti. Sva je sreća da su izbori ove godine, sva je sreća da je birokracija spora.

Ulica 8. maja

U isto vrijeme dok su vukovarski ratnici prosvjedovali protiv državnih vlasti koje ih ne znaju, ne mogu ili ne žele zaštititi od ciljanih srbijanskih popisa, u Zagrebu su nešto slavili Titovi ratnici s crvenom zvijezdom, istom onom koja je bila na kapama razaratelja Vukovara. Jedan od partizana prisjećao se kako je ušao na bijelom konju u bijeli Zagreb, valjda ulicom koja se poslije u komunizmu zvala 8. maja i koji naziv bi Josipović, Bebić i nazočni na tom sijelu htjeli vratiti.

O desetcima tisuća Zagrepčana koji su poslije bijeloga konja poubijani, o stotinama mjesta u samom Zagrebu gdje su strijeljani i poklani – ni riječi. Ni nakon dvadeset godina trajanja samostalne Hrvatske nije bilo ni jednog iskapanja ili barem službenog obilježavanja mjesta zločina. Nema toga podatka ni u knjigama povijesti ni u svijesti sadašnjih naraštaja.

Ali postoji Trg maršala Tita do kojega bi jahači crvenih konja rado pošli ulicom 8. maja.

U zaključku: takav naziv ulice bio bi pljuska Zagrebu i do toga ne smije doći. A spomenuti trg bit će preimenovan vrlo brzo nakon izbora. Ne će se čekati lokalni.

Emocije u Vukovaru

Bilo je upravo dirljivo vidjeti i čuti kako su se ministri dotjerani u Vukovar ponašali i što su izjavljivali. Malo su se skrivali, malo javno očajavali, ali svi su govorili o jednome – o emocijama. Da su govori na prosvjedu vukovarskih ratnika bili emotivni, pa im (u podtekstu) treba oprostiti jer se, eto, ne razumiju u politiku nego govore osjećajno, od srce štoviše.

A nego što bi trebalo biti govori na takvim skupovima branitelja, nego emotivno, kada neke od njih hoće vratiti u iste one srbijanske logore gdje su ih mučili i ubijali. Tko ih hoće vratiti? Upravo ta "hrvatska" politika koja nema emocije, nema pameti i povijesne svjesnosti. Za politiku doista treba (i) hladna glava, ali da bi netko imao hladnu glavu, mora prije svega (uopće) imati glavu. Postoji samo do neba vapeća nesposobnost, do neba vapeći idiotski dogovori s agresorom iz devedesetih, do neba vapeća smušenost i beskičmenjaštvo, bijedna nesigurnost u nastupu prema srbijanskom tužiteljstvu koje je u rukama poklonika Slobodana Miloševića.

Hrvatska se nalazi na opasnom raskrižju. Jedan put vodi u daljnju reafirmaciju jugoslavenske ideje u čemu je kriminalizacija Hrvatskoga domovinskog rata važna poluga. To je put u novu neslobodu i mogući gubitak države. Započet 2000. sada je na početku novoga desetljeća u novom uzletu, a Josipović sve više (ne samo izgledom) podsjeća na istočnoeuropske komunističke likove. Drugi put vodi u reafirmaciju onih izvornih "emocija" (što bi rekli ministri) kao što su domoljublje, rodoljublje, univerzalne (i prirodom stvari) kršćanske vrijednosti, te državotvornost odnosno državodržnost i samopoštovanje. Na tom putu se ne će izgubiti ni hrvatska država ni hrvatski narod ni hrvatski jezik. Jedini jamac da će takvim putem povesti Hrvatsku u ovom je trenutku politički pokret Hrast.

Hrvoje Hitrec