Što je to krajnja (radikalna, rigidna) desnica?

Nikada nisam mogao posve točno ustanoviti što za krajnju, radikalnu iliti rigidnu ljevicu znači krajnja, radikalna, rigidna desnica. Sve do ponedjeljka 24. siječnja 2011. kada sam u hrvatskim novinama s logotipom u bojama jugoslavenske ili srbijanske zastave pročitao članak u kojemu mi je napokon objašnjeno. Prosvijetljen sam i ozaren, više ne tapkam u mraku neznanja. Imam definiciju! Dakle, spoznao sam iz toga napisa da su obilježja krajnje desnice, citiram: ksenofobija, homofobija, NDH nostalgija, fiksiranost na partizanske zločine i euroskepticizam. Da, još je dodana i srbofobija.

Apstrahirat ću za sada navedene fobije, da bih se koncentrirao na dva obilježja krajnje desnice koje sam grafički posebno istaknuo – fiksiranost na partizanske zločine i euroskepticizam. Prije svega, vrlo je lijepo od strane takvoga tiska da izrijekom priznaje partizanske zločine, što je već stanovit napredak. No isto se tako usporedo sugerira da bi te zločine, zločince ali i žrtve trebalo jednostavno zaboraviti, kao i tenkovske rovove, rudnike i jame gdje su (hrvatske) žrtve zakopane. Tko je jamio, jamio – jasna je poruka.

Tko spominje partizanske zločine, tko spominje žrtve i njihov broj, tko spominje da je zločinac Josip Broz Tito bio na čelu kolone, tko zahtijeva da se žrtve napokon dostojno pokopaju, a još živi zločinci uhite i da im se sudi – taj je fiksiran na partizanske zločine, a ako je na njih fiksiran, onda pripada krajnjoj, radikalnoj iliti rigidnoj desnici.

Po toj logici, krajnjoj, radikalnoj i rigidnoj desnici pripada ne samo velika većina hrvatskoga naroda nego i svi europski narodi okupljeni u EU, budući da Europska komisija u svojim rezolucijama o komunističkim zločinima svakih nekoliko godina podsjeća zaboravne istočnoeuropske i jugoistočnoeruopske vlade da nešto poduzmu – dakle je EK fiksirana na komunističke, u "našem" slučaju partizanske zločine (da bi se izbjeglo zločine povezati sa svetim, naprednim itd. komunizmom). Hrvatska Vlada je svakako eskulpirana od optužaba za krajnje desničarstvo jer ne poduzima ama baš ništa u svezi s pobijenim Hrvatima, civilima i vojnicima 1945. (ni prije a ni kasnije od te godine).

Drugo obilježje KRR desnice je, kaže članak – euroskepticizam. U trenutku kada se polovica hrvatskoga pučanstva izrazito protivi ulasku Hrvatske u EU, sve više frustrirana drskim ucjenama, ali i sve svjesnija one stare poslovice da velika riba jede malu, u tom se trenutku dakle nekoliko milijuna tih skeptičnih Hrvata proglašava krajnjom rigidnom i radikalnom desnicom. Oprostite, zaboravio sam još jedan epitet – ekstremna desnica, pa bi potpuna kratica bila KERR desnica.

Kada se zbroji do sada rečeno, postaje razvidnim da se u članku "Jutarnjega lista" o KRR desnici više-manje sve Hrvate proglašava ekstremnim desničarima, što je u jugosfernoj kolokvijalnoj terminologiji sinonim za – ustaše. Ta je terminologija rabljena u komunističkoj SFRJ, tu su terminologiju rabili agresori na Hrvatsku devedesetih (Stanimirović i njegovi), ta se terminologija vraća i sada, zajedno s kleronacionalizmom koji se i opet sve češće pojavljuje u tisku s rečenim logotipom. Još jedino treba vratiti na visoke položaje u Hrvatskoj Baltića i Dragosavca, da bi priča bila potpuna i da puk ne bude u zabuni. SDP se ne može svrstati u KERR- ljevicu, pa za opisani tisak nema dovoljnu težinu, te bi ga rado svrstao u frigidnu a ne rigidnu ljevicu.

No, sada je vrijeme da se pozabavimo ostalim obilježjima KRR desnice: na prvom je mjestu ksenofobija. U Hrvatsku dolaze bataljuni stranih turista, bijelih, crnih, žutih a valjda i crvenih, u hrvatskim klubovima igraju strani igrači, mnogi i crni, u Hrvatskoj žive manjine, Česi, Slovaci, Rusini, Talijani, Muslimani, Židovi, Srbi, Romi itd. Sve njih, od turista do Cigana premlaćuju i ubijaju organizirani odredi KRR desnice, što je strašno, ali oni i opet dolaze (turisti) ili ostaju (manjine). Tako se barem može zaključiti iz opisanoga članka. U zbilji je, koliko vidim, posve drukčije, ali valjda cijenjene novine koje komentiram znaju bolje.

Glede homofobije: velikoj većini hrvatskih građana pederi idu na jetra samo kada se drsko navlače u javnosti ili paradiraju po ulicama gradova na način koji prelazi granice dobrog ukusa, što javnost ne bi tolerirala ni hetereoseksualnim parovima. Ta javnost do sada i nije znala da pripada KRR-desnici, mislila je, naivno, da joj se samo gadi.

A što je s NDH nostalgijom? NDH je kratica za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je bila država, štoviše dosta široko međunarodno priznata država. Nostalgije za državom (pa i NDH) može biti ako ne postoji nacionalna država hrvatskoga naroda, a sada postoji pa je nostalgija nepotrebna i nostalgičara, koliko znam, nema. No ne muči rečeni članak NDH kao država, nego režim, te se sve opet svodi na ustaše. Pritom je autoru članka nevažno što ne postoji stranka ili neki drugi politički organizam u Hrvatskoj koji bi zastupao Pavelićeve ideje. Pa ni u (registriranoj) KRR desnici. Ali cijenjene novine imaju svoje informacije.

Nego, što je sa srbofobijom? U čemu se vidi? Možda u tomu što KRR-desnica traži da se naselja ili šire područje gdje žive Hrvati financijski pomažu iz državnoga proračuna istim opsegom kao i ona gdje žive Srbi? Užasne li srbofobije! Ili što KRR traži da u policiji i politici ne budu oni iz neprijateljskih redova u vrijeme agresije na Hrvatsku? Ma kako samo dođe KRR na takve sulude srbofobne misli? Ili što traži da hrvatsko pravosuđe, policija i odvjetništvo stanu na kraj novoj srbijanskoj pravnoj i političkoj agresiji upravljenoj, i opet, protiv hrvatskih branitelja? Suludo! A srbofobiju su pokazali, veli se u članku, i protivljenjem dolasku srbijanskog predsjednika Tadića na Ovčaru. Ma kako su se usudili, a nisu mogli ni znati što će potom uslijediti (mogli su, samo treba znati povijest). I kao šlag na tortu, KRR-u se prigovara srbofobno opiranje srpskim "Novostima" koje usred Zagreba pljuju po hrvatskim braniteljima, Hrvatskoj vojsci u cjelini, hrvatskoj državi i Hrvatima općenito. Doista je KRR pretjerao. Pa nije ovo doba "Srbobrana".

U svemu, kao onaj koji je prošao sito i rešeto, te izbliza pratio čari jugoslavenskoga komunističkog tiska, mogu bez ostatka reći: po načinu pisanja, po terminologiji, po prijetećem tonu upućenom svakome tko nije ne samo lijevo nego jugosferno lijevo, po otvorenoj srbofiliji i jugofiliji – napis što sam ga komentirao spada u najrigidnije stranice jugokomunističke štampe u kojoj je čak i u najolovnijim vremenima bilo i novinara koji nisu pristajali zavijati s vukovima. Potpisnik komentiranoga članka spada među one druge.

Hrvoje Hitrec