Najsramnije desetljeće u hrvatskoj povijesti

Subota, 15. siječnja godine Gospodnje 2011. koja je započela vrlo dramatično, a tako će i završiti. Jer nije ovo samo godina parlamentarnih izbora, nego i dvadeseta godina od silnih povijesnih događaja 1991., pa će se niz obljetnica, proslava i sjećanja ispreplesti ne samo s listićima i kutijama nego i finalom nasilja nad hrvatskim braniteljima – prije televizijskih vijesti gledat ćete dokumentarce o 1991., o raskidanju sveza s Jugoslavijom, o puzajućoj a onda i otvorenoj srpskoj agresiji, o pokoljima Hrvata i razaranju gradova i sela, a u aktualnim vijestima bit ćete obavještavani tko je od hrvatskih branitelja uhićen, tko je osuđen i koji su svjedoci iz četničkih redova bili toliko vjerodostojni za hrvatske sudove da su im potonji poklonili povjerenje.

Subota, 15. siječnja 2011., datum međunarodnoga priznanja Hrvatske. Slavi se na tri razboja – u Karlovcu, Vukovaru i Zagrebu. Na prvom slavlju predstavnici Vlade i Sabora na maloj, besmislenoj svečanosti. Na drugom cinik s Pantovčaka, u stvari sam, bez ozbiljnih ljudi, između ostaloga i zato što su Vukovarci u tom trenutku – u Zagrebu, podno konjanika koji je u 19. stoljeću proslavio ionako slavno hrvatsko oružje. Dobro mjesto da se okupe ratnici sa svršetka 20. stoljeća koji su taj slavni niz nastavili.

Konjanika su izdali Habsburgovci koje je spasio. Ratnike iz Hrvatskoga domovinskog rata izdali su hrvatski političari.

Vrhunac te besramne izdaje dogodio se upravo u siječnju 2011.

Zagreb piše Vukovaru

Subota, 15. siječnja 2011. Na Trgu bana Jelačića dvije do tri tisuće ljudi. Kad dolazim petnaestak minuta prije početka prosvjednog skupa zakazanog za 11.30 sati, očekujem binu, tribinu, snažne zvučnike i hrvatske pjesme. Ta nije se tu skupio neki ološ nego hrvatski branitelji, nije povod prekopavanje ulica nego nasilje nad vukovarskim herojima – a eto grad Zagreb ne daje niti tribinu ni zvučnike, ne daje ništa. Na pola kvadratnoga metra ispod kandelabra prostor za govornika, a pred govornikom mikrofon iz početaka zvučnoga filma, nešto lošiji nego tada, doduše.

Neka ostane zapisano.

Predstavnici organizatora skupa, branitelji, jedva se čuju ili se uopće ne čuju. Razgovijetniji su povici iz publike. Stojim blizu, ukoso od toga čuda tehnike, tu je negdje Željko Sačić, vidim nedaleko dr. Jurčevića, vjerojatno još poneko od uglednijih ali nitko od neugledne Vlade ili ne daj Bože saborskih zastupnika koji su doduše toliko anonimni da ih čovjek ne može prepoznati.

Do toga smo, dakle, došli, sveta majko slobode.

Skrivaju se štakori jer znaju kakvi su im grijesi.

Opet se hrvatski ratnici bore sami.

Ni Petar Janjić Tromblon koji je uništio toliko neprijateljskih tenkova, ne može se boriti s lošim mikrofonom, ali se ne predaje. Kaže točno, gledajući okupljene: "Ima nas upravo toliko da možemo obraniti Vukovar." I te riječi, bez obzira što im možda ni sam nije htio dati dublji smisao, pogađaju srž.

Hrvatska se himna pjeva bez glazbene pratnje. Narod pjeva, ostavljen od svoje tehničke i političke logistike.

Prosvjed ne traje dugo. Poslije čujem da se išlo na misu u sv. Marka, ali do mene ta informacija nije došla, pa sam otišao na kavu s dvojicom branitelja iz zaleđa Zadra. Tek sam ih upoznao. Ne samo da znaju sve o HRAST-u nego već i rade, sudjeluju, uvjereni da se rodila prava stvar.

Što sam htio reći

Dok razgovaram s njima premećem usput po mislima što bih rekao da su mi ponudili onaj loš mikrofon s kojim bih imao problema i u dvorani za stotinu mjesta. Ja sam, naime, taj govor imao u skici. Otprilike ovo:

"Apsurdno je da na datum međunarodnoga priznanja hrvatske države moramo stajati ovdje i prosvjedovati protiv mogućnosti da branitelji Vukovara, simbola otpora srpskoj agresiji, budu sumnjičeni na temelju tjeralica i optužnica koje dolaze iz zemlje agresora.

Već samo pristajanje da hrvatske vlasti uopće razgovaraju o takvoj srbijanskoj provokaciji, znak je slabosti i bijede hrvatske politike.

Zar ćemo nakon svih pritisaka na hrvatsko pravosuđe sa Zapada, nakon tragičnih iskustava s monstruoznim međunarodnim sudom, sada pristati i na pravosudni i politički teror s Istoka, na perfidne pokušaje da se i na taj bezočan način Hrvatska prisili na povlačenje tužbe protiv Srbije. A ta se tužba ne smije povući jer bi značila pristanak na krivotvorenje povijesti .

Na temelju čega se progone branitelji iz istočne Slavonije? Na temelju popisa vojnih sudova agresorske komunističke i ujedno fašističke Jugoslavije, na temelju njihovih optuživanja Hrvata za oružanu pobunu i napad na ustavno uređenje jugokomunističke države. Poruka tih optužnica jest da Srbija ni dan danas ne samo što ne priznaje agresiju na Hrvatsku nego ne priznaje ni da je agresija izvršena na samostalnu hrvatsku državu koja je svoje akte o suverenosti donijela u lipnju i potvrdila u listopadu 1991.To je zlurada poruka tih "tjeralica" sastavljenih 1992., dakle i nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske. A njihova popratna dokumentacija su "iskazi" mjesecima zvjerski mučenih hrvatskih branitelja u srbijanskim logorima!

Ići danas s takvim tezama, nije samo krivotvorenje povijesti nego i ruganje hrvatskoj državi i njezinim braniteljima, ali i poruka da se Srbija nije odrekla imperijalističkih težnja. Onaj tko to ne shvaća već je sada gubitnik.

Kako je moguća ova farsa?

Moguća je jer hrvatska državna vlast ne štiti svoje državljane, ne štiti branitelje, ne štiti heroje Vukovara. Ne štiti njihovo dostojanstvo jer sama nema dostojanstva ni srama, jer je već dopustila, i sama sudjelovala, u nasilju nad braniteljima i njihovim zapovjednicima, jer to čini već deset godina i čini to već rutinski. Ako treba i do posljednjeg branitelja – poruka je s "hrvatske" strane.

Ta i takva državna vlast nema ni volje ni želje udariti šakom po stolu i reći "Marš, stoko četnička. Dalje ruke od Hrvatske i od Vukovara, dalje ruke od Tromblona i njegovih suboraca koji su spasili Hrvatsku." A isto tako treba reći: "Van s četnicima iz Vlade RH, iz hrvatskih institucija, jer sve ovo što se događa i dolazi iz srdačne simbioze četnika i hrvatskih srbofila i jugofila. Bez tih snaga u samoj Hrvatskoj bila bi nemoguća i srbijanska drskost koje smo svjedoci ovih dana.

Deset godina već traje kriminalizacija hrvatskih branitelja, sve europske, hrvatske i balkanske tamnice pune su zapovjednika i glasovitih boraca uz Hrvatskoga domovinskog rata, no Vukovar se nitko do sada nije usudio dirnuti.

Ovaj put Vukovar ne smije pasti.

Floskula o pravnoj državi

Navečer vidim, čujem, izjavu s jednoga od rečenih "slavlja", da su se branitelji borili za pravnu državu (sa zluradim podtekstom: Evo vam je sad.) To je drska floskula. Branitelji su se borili za hrvatsku državu, za samostalnu, suverenu nacionalnu državu hrvatskoga naroda. Ona jest socijalna država i ona jest formalno pravna država - ovo posljednje je vrlo upitno. Samo potpuno samostalna i suverena država može doista biti i pravna država. Ukoliko pravnu sigurnost svojih građana ne jamči sama suverena država kao najsavršeniji oblik društvenog ugovora , ukoliko sudbinu svojih građana prepušta nadnacionalnim sudovima i ukoliko progoni svoje najbolje građane na čijim temeljima stoji – onda to nije pravna država nego karikatura pravne države. A ako k tomu spomenutim svojim najboljim građanima sprema nevolje na temelju laži s neprijateljske strane, onda više nije ni karikatura nego turobni preplet izdaje i stupidnosti.

Prevedeno na aktualni jezik to znači da svako smeće u ovom trenutku može uništiti život bilo kojem hrvatskom branitelju ili političaru iz vremena Hrvatskoga domovinskog rata (Pusić, Štrbac, plaćenik iz Amnesty Internationala, balavac s ceste) i da će "hrvatska pravna država" to dopustiti. A to više će dopustiti jer će joj iz Bruxellesa reći da tako može zatvoriti jedno poglavlje.A bez toga poglavlja ne može u carstvo meda i mlijeka, Europsku uniju.

Tako smo dakle svjedoci završnoga poglavlja najsramnijega desetljeća u hrvatskoj povijesti.

No ujedno smo – mnogi još nesvjesni –svjedoci rađanja narodnoga pokreta koji će očistiti Augijeve staje hrvatske politike. Ona hrvatska malaksalost koja je bila i predvidljiva nakon godina veličanstvenih nacionalnih napora i pobjeda, sada je svladana i prikuplja se opet ista ona energija koja je hrvatski narod spašavala svaki put kad bi se našao na rubu propasti.

Hrvoje Hitrec