Tko je sve (i nadalje) žedan krvi i gladan izdaje
U četvrtak oko podne nalazim se s Petrom Janjićem Tromblonom u zagrebačkom kafiću. Pribran je i živahan kao uvijek, svake tri minute prebacuje se s položaja na položaj kao u Vukovaru u vrijeme rata. Mobitel mu stalno zvoni ( "od pola sedam ujutro" veli mi njegov pratilac), branitelji se raspituju, Tromblon se raspituje, svi se raspitujemo jer nam naša hrvatska država kojoj je Tromblon omogućio život – ne daje nikakve informacije ili daje štura, nemušta objašnjenja. Jedino što jest sigurno u doba kada razgovaramo podatak je o najavi velikoga skupa u organizaciji Koordinacije branitelja, u subotu 15. siječnja na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, ali i istodobnih skupova u svim velikim hrvatskim gradovima.
Braniteljima je prekipjelo.
Zadržavanje Tihomira Purde u BiH i zatvaranje u Zenici po srbijanskoj tjeralici, te vijest da "Srbija traži još i Petra Janjića Tromblona i Danka Maslova" ( te niz uglednih Vukovaraca) prelili su čašu strpljenja, a poslovično bijedno ponašanje hrvatskih institucija izazvalo opravdani gnjev.
Naime, Hrvatska nema državnika, Hrvatska nema političara. Nema nikoga tko bi ovoj politički providnoj srbijanskoj farsi rekao: "Marš!" Jedina riječ kojom se reagira na podmetanje agresorske države koja se želi dočepati vukovarskih branitelja.
No nema ju tko izgovoriti. Nego se na sitno cijenka s agresorom u stilu: "Ma nemojte vi, mi ćemo im suditi u Hrvatskoj, pod vašim nadzorom", i slično, "vi nam samo dajte dokaze koje ste donijeli u Zagreb." " E to nemamo, ali ćemo da ih...ovaj, nabavimo", kaže srbijanska strana, "znate još nismo sredili sve što je ostalo od vojnih sudova, a tamo su dokazi.To su, znate, bili vojni sudovi Jugoslavije, koji su sudili onima što su se pobunili protiv Jugoslavije, eto recimo kao Vukovarci...."
I tada bi trebalo izreći tu riječ o kojoj govorim, naime "Marš!", ali nije izgovorena.
Hrvatska politika u ovih je deset godina pretvorila Hrvatsku u loptu za napucavanje, što su svi u Europi razumjeli pa ju i napucavaju. A Srbija je to neko vrijeme zainteresovano pratila pa je i ona krenula. A što ne bi, kada Hrvati tako obilno i zdušno izručuju svoje vojne zapovjednike u Haag, što ne bi kada nema istaknutijeg branitelja koji nije u haaškom, hrvatskom, bosanskom itd. zatvoru...što ne bi tražila Peru Janjića koji je uništio toliko tenkova i radio junaštva po Vukovaru, kojega je Srbija imala u srbijanskom logoru i premlaćivala danomice ali ga nije ubila, pa je sada kivna i na sebe i htjela bi Peru dokusuriti .
Elem, Srbija je žedna krvi, a hrvatska politika gladna izdaje jer je ostalo još nešto heroja koji nisu u tamnicama i to treba da se reši i da se riješi.
Tko je Petar Janjić?
Pukovnik Hrvatske vojske. Ratni heroj. Jedan od najistaknutijih branitelja Vukovara.
Čovjek kojemu se hrvatska politička klatež mora klanjati do zemlje jer bez njega i njemu sličnih ni Hrvatske ni hrvatskih političara ne bi bilo, čak ne bi bilo ni sadašnje hrvatske političke klateži.
Kada su školsku djecu vodili u Vukovar, pokazivali su im ono što je ostalo od grada, a priču o hrabrosti, ponosu i tragediji ondje im je govorio pukovnik Janjić, elokventan i pouzdan jer nema ulice u kojoj se nije borio, nema ceste gdje se nije tukao i čudesno preživljavao.
Neka sam kaže, iz korica svoje knjige "Žedni krvi, gladni izdaje" koju sam imao čast promovirati u Zagrebu prije nekoliko godina: "Tenkovi su krenuli s Lipovačke ceste u formaciji klina. Pored njih kao mravi natiskani pješadinci. Impresivna slika. Četnici su uveli u borbu više od tri stotine ljudi koji su , poduprti tenkovima, izgledali strašno. Kao da gledam nekakav ratni film (!). Uz nas se pojavljuje još desetak branitelja i cijela Slavonska i Hercegovačka ulica bila je ispunjena Gardom Blage Zadra. Bitka počinje urnebesnom pucnjavom tisuća cijevi.Stvaraju se postupno rupe u njihovim redovima...Nakon sat vremena od one impresivne slike nije ostalo ništa. Ja se tek tada osvješćujem i vidim da su rezerve municije i tromblona istrošene. Cijev moje papovke bila je usijana kao i cijelo moje tijelo...Bio sam sudionik najbolje akcije Hrvatske vojske u povijesti. Gardisti generala Zadre u taj sat i pol uništili su devet tenkova i izbacili iz stroja tri stotine četnika."
I tako mjesecima, s položaja na položaj, sve umorniji, sve gnjevniji na "Zagreb" iz kojega ne dolazi pomoć. Ranjen je neposredno prije pada Vukovara, odnesen u skladište Borovo Komerca gdje su već tri i pol tisuće izmučenih ljudi. Mnogi će od njih biti ubijeni čim vojska i četnici zauzmu grad. Ostale voze na istok, kamioni se zaustavljaju u četničkim postajama i ondje spodobe premlaćuju Hrvate. Tortura se nastavlja u Sremskoj Mitrovici, Tromblon dugo uspijeva ostati neotkriven jer da znaju koga su uhvatili, ne bi preživio ni dana. Medicinsku pomoć dugo ne dobiva,a zatim ga ipak voze u bolnicu, u Novi Sad. Liječnik koji ga treba operirati, kaže: "Đubre ustaško, ti si kriv što ja više ne mogu ići na more." Na rendgenu ga ostavljaju dugo, predugo. Kad pita zašto, mlada liječnica mu kaže: "Ćuti, đubre ustaško, to je zato da nemaš dece."
Zatim opet u Mitrovicu, batine i glad. Tromblon ima samo četrdeset pet kilograma. Samica, svakodnevno prebijanje, tortura. "Isljeđivanje". Prepoznaje ga oficir iz doba kada je Janjić služio JNA u Nišu – ondje je i bio naučio tako dobro baratati oružjem.
Za divno čudo, vjerojatno zahvaljujući predstavnicima MCK-a i International Amnesty, Tromblon biva ipak jedan od onih koji su u ljetu 1992. razmijenjeni. Mlate ih sve do izlaska iz autobusa, unatoč (ruskim, dakako) članovima UN. Tromblon prvi put vidi sebe u zrcalu, ne prepoznaje se.
Dvadeset godina poslije
Pukovnika Petra Janjića dvadeset godina poslije traži agresorska Srbija. Zašto? Počinio je, vele, ratni zločin. Lažu. "Sumnjiče" čistu vojnu akciju, u ulici koja se nalazi u gradu Vukovaru. Što su oni ondje radili, na hrvatskome tlu, da bi Tromblon morao na njih pucati? Da bi morao braniti svoju ulicu, svoj grad, svoju domovinu ? Ili i dalje – a to se može ne samo naslutiti – drže da je Vukovar srpski grad , štoviše srbijanski grad, u kojemu su se protiv srbijanske vojske borili "hrvatski pobunjenici".
A nitko od hrvatske vlasti ne kaže im: "Marš!"
Tako započinje kriminalizacija vukovarskih branitelja , uz asistenciju svih poluga državne vlasti u Hrvatskoj, u kojoj su Stanimirović i društvo iz četničkih redova.
Petar Janjić Tromblon u zagrebačkoj kavani ispija pivo i javlja se na mobitel. Razgovor ponekad ometa poznati zvuk. Prisluškuju ga, naravno, a on im kaže tim svojim grlenim, ljubaznim glasom: "Molim vas ne ometajte, ovo je privatni razgovor." I dalje je vedar ali i svjestan gdje živi i koga je to sve do sada "Hrvatska" izručila tuđim i domaćim sudovima.
No, vrč ide na vodu dok se ne razbije. Sada je prekipjelo onoj pravoj Hrvatskoj koja već godinama škrguće zubima.
Hrvoje Hitrec




Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
