Uz smrt Fadila Hadžića

Komediograf koji se nije glasno smijao

Umjesto službenoga nekrologa uz vijest da je na samome početku 2011. umro Fadil Hadžić, dopustite mi da se prisjetim mojih susreta i suradnje s tim svestranim umjetnikom koji je na stanovit način postao legendom hrvatskoga humora u drugoj polovici 20. stoljeća.

Zadnji put sam ga vidio nakon premijere njegove posljednje (šezdesete) komedije "Prevaranti" u "Kerempuhu". Nedavno, dakle. U sivom odijelu, s decentnom kravatom, siva lica i ponešto odsutan, kao da je već na putu. Kaže mi: "Jesi vidio, stavili su mi sliku."

"Gdje?", pitam. "Pa u Hrvatsku književnu enciklopediju", veli, što mu je očito bilo važno jer su ondje slike stavljene uz važnije pisce.

Prvi put sam ga vidio negdje svršetkom šezdesetih: onizak čovjek prilično markantna lica, živih očiju, tih i odmjeren. Vidio je neka moja humoristična nabadanja u tada još živom "Paradoksu", pa me angažirao kao koautora uz još nekolicinu. Njegov "teatar" bio je u kavani "Medulić" koja danas stoji zakovana, na zagrebačku i hrvatsku sramotu. Mislim da je već u to vrijeme u tome prajazavcu igrao Gumbek (Mladen Crnobrnja), uz njega jedna lijepa plava glumica kojoj se ne sjećam imena. Publika je sjedila za stolovima u prostoru koji je imao oblik slova "L", pilo se i lupkalo čašama i tanjurima.

Onda je "Paradoks" zabranjen 1968., mene je godinu dana potom odvelo u Makedoniju i držalo dugo u JNA, pa sam izgubio sve kontakte. Fadila Hadžića nisam viđao, ali sam vidio njegov film "Lov na jelene" koji je prikazivan u kinima u doba kada su uhićivani hrvatski proljećari. Usred toga terora Hadžić prikazuje priču o hrvatskom emigrantu koji dolazi u rodni gradić i sukobljuje se s partijsko-udbaškom lokalnom vrhuškom – da čovjek ne povjeruje. Pa ipak film nije zabranjen, odvrtio se u kinima bez većih teškoća. Od toga dana, te večeri, drukčije sam razmišljao o Hadžiću prema kojemu sam imao osobne simpatije ali i politički zazor, poznavajući njegovu biografiju, danak vremenu u poslijeratnom humorističnom listu "Kerempuh" i vještu prilagodbu svjetonazoru jednoga sustava – koji je potom u svojim komedijama destruirao na najbolji način.

Elem, nije prošlo predugo vremena, a skupina nas je polovicom sedamdesetih utemeljila Društvo hrvatskih humorista i počela izdavati novi "Kerempuh". Fadil Hadžić se držao oprezno, ali je surađivao, pod pseudonimom. U to je vrijeme i satiričko kazalište "Jazavac" već dulje vrijeme djelovalo u bivšem prostoru "Varijetea" u Ilici gdje je svojedobno apsolutni vladar skečeva bio Viki Glovacki, dugogodišnji robijaš u komunističkim kazamatima.

U "Jazavcu" je Fadil Hadžić bio vladar komedije zabuna, ali i društvene komedije u kojoj se moglo reći sve, ne dirajući samo dvije stvari: partiju i njezina šefa, osim u delikatnim, ezopovskim aluzijama. Hadžić je otvarao vrata i mlađim ljudima, pa tako i meni, te sam doskora postao na neki način kućnim autorom. U moje tekstove nije intervenirao, pa je zbog njih bio i prozivan i pozivan na partijske informativne razgovore, no kako je i nadalje u tom svijetu više-manje dobro stajao, stvari su se brzo slijegale. Glumci su bili sjajni, posebno Ivo Serdar koji je osvajao publiku bez i jedne izgovorene riječi. No Gumbek je bio zaštitni znak i najviše poradi njega Fadil je pokrenuo kabaret u predvorju, kao dostojan nastavak zagrebačke tradicije iz tridesetih godina.

Kako nismo bili iz istoga naraštaja, Fadilu sam govorio "vi", a on meni "ti", možda i po bosanskom običaju, i tako je ostalo do kraja. Onda se upustio u pustolovinu s drugom scenom "Jazavca", odnosno "Vidrom", a i tu je – kao i u kabaretu – riskirao sa mnom kao autorom. Sva je sreća da je "Dundo na Majni" uspio i ta je scena u Draškovićevoj zaživjela. Na premijeri je naravno briljirao Gumbek, posebno u parafrazi Prologa, te je prolazeći pokraj Stipe Šuvara izgovorio riječi "A vidim i neke s doktoratima priglupe", što je publikum popratio srdačnim smijehom. Fadil je bio zadovoljan, a Šuvar je dogledao do kraja i zatim brzo nestao.

U to je vrijeme u "Jazavac" ušao Duško Ljuština, vjerojatno usmjeren prema teatru iz onih kabineta koji su tražili dodatni nadzor. Odnos Fadila Hadžića i Ljuštine ostao mi je zagonetnim. Bilo kako bilo, dvojac se održao i u vrijeme samostalne hrvatske države, Ljuština kao ravnatelj, Fadil kao umjetnički ravnatelj ili savjetnik. Pragmatični Ljuština koji nije pokazivao sklonost prema velikosrpskim avanturama, bez puno je buke pristao na promjenu imena "Jazavac" u "Kerempuh". Fadil je čvršće branio svoje dijete jer je oduvijek doista imao pred očima isključivo komediju "Jazavac pred sudom" a ne Kočićevu političku biografiju, no "Jazavac" je ipak postao i ostao "Kerempuhom". Ni tada se nismo posvađali, ali je ostala sjena.

Mjesec dana prije premijere "Prevaranata" na pragu zime susreli smo se u raskopanoj Varšavskoj. "Napiši nešto za nas", rekao mi je Fadil, a ja sam odmahnuo rukom. "Ozbiljno, napiši", rekao je tihim glasom, "ja tamo još imam nešto autoriteta". Teško je disao, no on je vrlo teško disao od kada sam ga upoznao, a od mene i mojih cigareta oprezno se odmicao.

Da je umro, saznao sam iz popodnevnih Vijesti HTV-a. Bila je jedna od zadnjih vijesti u emisiji. U središnjem Dnevniku je bila prva, kako i doliči.

Hrvoje Hitrec