Slučaj Sanader ili kako se manipulira javnošću

Nevjerojatna količina sadističkoga trančiranja prati slučaj Sanader, sa stranica, postaja i ekrana istih onih medija kojima je bio obožavani uzor modernoga europskog političara. Ta je činjenica već i zapažena i elaborirana, a pojava nije nova u hrvatskoj ni svjetskoj povijesti. Narod ima o tome svoje mišljenje, i o Sanaderu ali i o tim i takvim medijima. (Ovo "tim i takvim" skratit ću TIT, zbog racionalnosti i česte uporabe u idućim rečenicama napisa.) Premda i građani u početku ponešto uživaju u tužnoj priči, nakon nekoga vremena im se izljevi gadnoga grohota iz TIT-medija počinju gaditi . Pitaju se je li doista sve tako crno kako im je predočeno, ne sumnjaju doduše da tu nečega ima kada je novac u pitanju, ali već znaju kako se vode hajke na osobe, kako im se unaprijed presuđuje , kako im se sudi bez materijalnih dokaza (general Zagorec), kako im se presuđuje na temelju upitnih "stručnih" mišljenja (Rončević) itd. Posebno je javnost osjetljiva kada se s mogućega krivca prijeđe na članove njegove obitelji i počinju sladostrasno iznositi detalji , mnogi neprovjereni i tendenciozni, što je u slučaju Sanader postalo više nego bljutavo, pa je na taj duboko primitivan i nečovječan način dohvaćena i Sanaderova supruga, te njegove kćeri čija je ljepota i pamet do tada s pravom hvaljena, a ide se naravno i na širu obitelj, bez skrupula.

No zašto to pišem i u čemu je manipulacija javnošću? U tomu što je sve svedeno na financijsku stranu afere, a bit Sanaderova djelovanja je politička šteta koju je nanio Hrvatskoj. O toj šteti rečeni TIT-mediji ni da bi riječ rekli, što je i logično jer su ju podržavali i u njoj na svoj način sudjelovali – štoviše ne smatraju ju štetom i zato im je savjest mirna. Uživali su ti mediji kada su počeli razumijevati da netko sa samoga vrha stranke koja im je oduvijek bila odiozna – uništava njezinu samu srž i smisao. Uživali su kada se Sanader ne formalno ali stvarno odrekao prvoga hrvatskog predsjednika i njegove baštine. Vrlo su se veselili kada je stranku sveo na gomilu roblja koje radi na pamučnim poljima njegove popularnosti. Nisu imali ništa protiv kada je takav stil ponašanja prenio na upravljanje državom, kada se nije suprotstavio drugom političkom štetočinji, Mesiću, nego se s njime slizao.Bili su radosni kada je postalo razvidno da ostavlja Hrvate u BiH na cjedilu. Veselili su se kada je pokazao neupitnu europsku dimenziju s novim starim pozdravom "Sluga pokoran" i proglasio dogmu o putu bez alternative, od čega se onima koji poznaju povijest digla kosa na glavi ("Nema života izvan Mađarske", i slične dogme iz prošlosti, sve do komunističkih, naravno i jugoslavenskih.)

Uzdizali su ga posebno kada je pristao nastaviti SDP-ovu kobnu regionalnu politiku pod nadzorom svojih europskih gazda koji su bili isto tako vrlo zadovoljni što im neki vođa nacionalno burne, gotovo nacionalističke stranke, najednom maše repom i izvršava sve zapovjedi, pa tako i onu najoštriju – da učini sve kako bi , putujući naoko na Zapad, Hrvatska opet završila na istoku. Usput su mu davali do znanja da ne dira europske interese, odnosno interese susjeda koji su u EU, što je završilo odustajanjem od gospodarskoga pojasa u Jadranu. A najviše je i "Europu" i TIT- medije razgalila činjenica da je haaškom čudovištu izručio hrvatske generale, što je bio znak za novi juriš na hrvatske branitelje u cjelini. Pristajanjem da izruči Gotovinu, Markača i Čermaka na temelju optužnice u kojoj se nalazi hrvatska država, nanesena je ogromna i nepopravljiva šteta Republici Hrvatskoj. Tomu se pridružila i politika ne stvaranja snošljivije atmosfere, nego instaliranja Srba (među kojima su mnogi bili u neprijateljskim redovima) u samu hrvatsku Vladu i na visoke položaje u državi, u takvom broju i na takvim točkama da bi se gotovo moglo reći kako je stvorena situacija koju smo imali u desetljećima prije Hrvatskoga domovinskog rata. Nije se to rodio civilizirani Hristos, koji će značiti i zračiti svjetlost i dobrotu, nego dijete koje će izrasti u nova posezanja i donijeti nove nevolje. Nije se tu radilo samo o klasičnoj hrvatskoj gluposti i mazohizmu, tu se radilo o svjesnom vođenju države u propast.

Eto, o tome su trebali pisati TIT-mediji, da su hrvatski i da misle hrvatski. Ali nisu. Snimanjem zahoda u ćelijama, sitnim pakostima i bljutavim pričama skrenuli su pozornost isključivo na novčanu dimenziju slučaja. Jer, ako se Sanader sam maknuo sa scene i učinio sve poteze koji su ga doveli do današnjega položaja, on nije nestao. Ostao je kao lijepa uspomena medija koji su u njemu vidjeli oživotvorenje svojih težnja i zato ga slavili. Sadašnja pomamna haranga koja poprima neljudski karakter, u stvari je poruka da su bijesni što je izdao njihove ideale i otišao na način koji i te ideale čini sumnjivima.

Hrvoje Hitrec