Hrvatska na prijelazu u studeni

Zadnjih dana listopada vijest iz Rima: Papa dolazi u Hrvatsku. Sva je prilika da će donijeti sa sobom svetačku aureolu za Stepinca. Nego, vrli naši mediji govore da će to biti četvrti posjet jednoga pape Hrvatskoj, a to nije točno. Bit će to šesti posjet, ili možda peti ako se računaju samo koraci pape po tlu (Hrvatske).

Da je papa Aleksandar III. došao u Zadar 1177. opće je poznato, a na svu sreću imao je i suvremenog izvjestitelja, naime kardinala Bosona. Taj je u pravom novinarskim stilu detaljno opisao kako je Aleksandar dojahao do Sv. Stošije na mazgi, i to bijeloj, kako ga je narod pozdravljao na hrvatskome jeziku (piše Boson, doduše, na " slavenskom" ali je jasno da u Zadru nisu živjeli, uz Romane, ni Srbi ni Bugari ni Rusi), štoviše narod je pjevao hvalospjeve na svome, dakle hrvatskom jeziku. Papa je ostao u Zadru četiri dana, znači dva dana dulje nego što će Benedikt XVI. ostati u Zagrebu. Vrlo je zanimljiva priča o spomen-ploči na taj posjet, a ispričao ju je Ivica Mlivončić u knjizi "Pape i Hrvati".

Elem, računajući tri posjeta pape Ivana Pavla II., već smo sada na brojki četiri.

No, još je jedan posjet koji se mora brojati: onaj pape Pija VII. Taj je papa živio u burnim vremenima, okrunio je Napoleona za cara a zatim pao u nemilost. Ni vrijeme u meteorološkom smislu nije mu bilo uvijek sklono, pa se, putujući na fregati "Bellona" (s 50 topova!) morao skloniti pred nevremenom u mirnu luku uvale Mirna. I tu počinje prijepor: je li se iskrcao ili nije. A da je u uvali bio, govori natpis na crkvi Sv. Martina u Taru – na talijanskom jeziku. Bio je ondje dva dana, dakle isto koliko će Benedikt biti u Zagrebu. A prijepor i nije prijepor, jer je Istra i onda bila i sada jest dio hrvatskoga organizma, bez obzira što ju je povijest formalno bacala u razna naručja. Dakle nije važno je li se Pio iskrcao ili je ostao na fregati ukotvljenoj u hrvatskome moru. Tako se brojka penje na pet.

U zaključku: kada Benedikt XVI. stupi na hrvatsko tlo u zagrebačkoj zračnoj luci, bit će to početak šestoga posjeta jednoga pape Hrvatskoj.

Nadam se da će, tragom inicijative Hrvatskoga kulturnog vijeća, u tom trenutku zračna luka u Zagrebu nositi naziv " Dr. Franjo Tuđman". Uostalom, zadnje Tuđmanovo putovanje prije smrti bilo je ono u Vatikan, na otvorenje izložbe hrvatske sakralne umjetnosti.

Što su nama Bugari?

Nekako na naše Sve Svete, Bugari slave svoj blagdan posvećen preporoditeljima bugarskoga naroda. Nekoliko dana prije toga praznika upriličena je u Zagrebu komorna proslava u organizaciji Nacionalne zajednice Bugara u RH i Hrvatsko-bugarskoga društva, kojoj su bili nazočni i hrvatski kulturni (i politički) djelatnici. Te sam se i ja odazvao, da proširim skromno znanje o Bugarima i Bugarskoj, jer smo tu svi ponešto tanki. Sjajno je predavanje održao povjesničar prof. Dragutin Pavličević – o odnosima Strossmayera s Bugarima, više nego zanimljivim detaljima i onodobnim zapisima. Na svoju nesreću tada vidjeh da ne samo što ne znam dovoljno (blago rečeno) o bugarskoj povijesti, nego da ne znam dovoljno ni o Strossmayeru, odnosno o toj njegovoj "bugarskoj" dimenziji." Inače, zgodno je bilo čuti kako je isti onaj Vuk Karadžić koji je hrvatske narodne pjesme prodavao pod srpske – isto to radio i s bugarskim pjesmama.

A glede daleke povijesti, da se ne zaboravi: u vrijeme kneza Domagoja Bugarska i Hrvatska bile su susjedne zemlje.

Noć vještica

Gore opisana skromna svečanost održana je bila u Europskom domu. U maloj dvorani. U velikoj se slavila Noć vještica. Naime, dovedena su ondje djeca, po glasovima bez sumnje hrvatska, zagrebačka, da slave neki dan, odnosno neku noć koja s nama Hrvatima, našim običajima i našem odnosu prema pokojnicima – nema ama baš nikakve veze. No, djeca su se zabavljala jer vole sve što ih pomalo plaši i zato intrigira.

Što je u biti te Noći vještica? Silan napor da se ponište običaji pojedinih naroda i da sve njih zamijeni jedan "kozmopolitski" ili bolje rečeno globalistički praznik koji će puniti džepove trgovaca, praznik prazan od smisla. Čak ni njegovi vjerojatno keltski korijeni više nikoga ne zanimaju. Glavno da je pomalo jezivo i da se puno troši.Tako djecu pretvaramo u prazne bundeve.

Sinovi Gorana Babića

O knjizi "Sinovi Udbe" bilo je i uskoro će opet biti riječ na jednoj od tribina HKV-a. No trebalo bi napisati i knjigu "Babićevi sinovi", naime o duhovnim sinovima komunističkog kulturtregera Gorana Babića koji je jahao držeći se za Stipu Šuvara. Taj je ulični nasilnik bio pobjegao iz Hrvatske kada smo ono krenuli postavljati stvari na svoje mjesto. Kako doznajemo od duhovno raseljene osobe Mladena Jergovića, Goran Babić je živ, živi u Beogradu, u lošim uvjetima. Jergović ga naziva prognanikom ili izbjeglicom, ne sjećam se točno, no ništa od toga nije točno jer se G. Babić sam prognao – i nikome nije bilo žao. Osim Jergoviću koji o Babiću piše toplo i sućutno, kao i ne tako davno o Draži Mihajloviću. Nije točno ni to da je žalosno što G. Babić nije u Hrvatskoj. Nije točno čak ni to da nije u Hrvatskoj. Jer je na Babićevu mjestu sada Jergović, s istim protuhrvatskim, jugointegralističkim odnosno unitarističkim, dotično velikosprskim nazorima , i s isto tako širokim prostorom u medijima.

A to što navodno G. Babić živi u vlažnoj kućici i cijepa drva, potpuno me je rastužilo. Nešto sam manje bio tužan kada sam se sjetio koliki su hrvatski književnici, intelektualci općenito, a studenti posebno, robijali u vlažnim tamnicama dok je G. Babić bio strah i trepet u Hrvatskoj. Ni drva za loženje nije bilo i komunističkim kazamatima. Samo studen i opori mrak.

Drugi sin Gorana Babića, naime splitski mučenik Jurica Pavičić, osuđen na dugogodišnji život u "klerikalnom Splitu", u svojoj kolumni u "Jutarnjem listu" naziva hrvatskoga književnika Slobodana Novaka – glupakom. Upravo tako. Ne u smislu literarnom nego političkom.

U svemu, sinovi Gorana Babića postaju krajnje histerični i to je doista tužno. Jednostavno se nemaju više ni na koga ni na što osloniti, sve više im je jasno da predstavljaju doista neznatnu manjinu i da im vrijeme istječe. Njihovi mirisi, njihovo zlato i njihov tamjan nalaze se istočno od zemlje koju iz dna duše mrze, te bi bilo dobro da nauče barem cijepati drva.

Tadić u Vukovaru

Najavljen je posjet srbijanskoga predsjednika Tadića Vukovaru (pišem ovo u srijedu, dan prije). Kao što priliči, prije posjeta dao je intervju hrvatskom dnevnom listu. Na izravno podsjećanje da je "Oluju" nazvao zločinom, sada se vadi pa svodi tu misao na "zločine počinjenje u Oluji". U cijelom razgovoru ni jednom nije spomenuo riječ agresija, samo je rekao da se on već "ispričao za zločine".

Prepoznajem rukopis Haaškoga suda, koji također ne želi ni čuti ni suditi za agresiju, a ta je riječ ključna u razumijevanju svega što se dogodilo devedesetih. Jer da nije bilo srpske i srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH, bi li bilo kakvih zločina, bilo gdje na tlu jugoistočne Europe? I to u vrijeme kada se i jedan SSSR bio mirno raspao, da ne govorim o Čehoslovačkoj. Zašto se Jugoslavija nije mirno raspala? Ma zato jer je njezin rasap bio posljednja (?) prilika Srbima da ostvare ekspanziju na zapad, i tko da to propusti.

Dakle, dok Tadić ne dođe i kaže: "Ja sam predsjednik zemlje koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, uz pomoć srbizirane jugoslavenske vojske i dijela Srba u Hrvatskoj. U toj je agresiji izvršen genocid i ja to priznajem i učinit ću sve da Srbija plati ratnu odštetu, uključujući izravno odštetu stradalnicima, odnosno njihovim obiteljima, donijet ću vam popis svih srbijanskih logora u kojima su mučeni i ubijani hrvatski branitelji i civili, zajedno s popisom mučitelja, prekopat ću nebo i zemlju da pronađem posmrtne ostatke više od tisuću Hrvata koje se smatra nestalim sudit ću svim srpskim zločincima, izručiti Mladića i Hadžića, a predstavnike Srba koji žive u Hrvatskoj zamoliti da se i oni ispričaju u ime onoga dijela Srba koji su digli ruku na svoju domovinu. Ja u zločinima i razaranjima nisam sudjelovao, ali osjećam dužnost da učinim kako sam rekao. Duboko suosjećam sa žrtvama u Vukovaru koji je mjesecima razaran iz topovskih cijevi tenkova koji su polazili iz Beograda. I još bih nešto hteo da kažem: pohapsit ću sve potpisnike Memoranduma SANU, bez obzira kako se zovu."

Eto, dok to ne kaže, i dok točno (ili tačno) to ne kaže, ja sam protiv bilo kakvoga posjeta Tadića i sličnih Vukovaru. A on to ne će reći, pa ipak će ga "hrvatske" novine slaviti kao Mirotvorca ili slično. A Josipović će, kao i obično, u Paulin dvoru slaviti ravnotežu krivnje i ne će reći ono ključno, a to je da nitko od Srba ne bi stradao ni u Paulin dvoru ni bilo gdje drugdje, da na Hrvatsku nije izvršena agresija, kao što ne bi stradale tisuće Hrvata, muškaraca, žena i djece u gradu koji su Srbi sravnili sa zemljom i diljem sa svih strana napadnute Hrvatske.

Sve je uvijek isto

Za desetak dana bit će promocija moje nove knjige "Što Bog dade i sreća junačka". Po naslovu točno zaključujete da se radi o Jelačiću i hrvatskoj situaciji polovicom 19. stoljeća. Kad bih samo malo promijenio tekst i drukčije nazvao glavne likove romana, mogao bih ga prodati kao roman sa suvremenom temom: nakon velikoga i trijumfalnog hrvatskoga uzleta slijedi vrijeme zamora i potištenosti koji nagrizaju duh i rađaju kojekakve političke (i kulturne) probisvijete. Štoviše, nakon rata s Mađarima, Hrvati se opet približavaju Ugarskoj koja ih tapša po ramenu, ne ponavlja Kossuthovu pogrešku i priznaje Hrvatima zasebnost i narodnu i teritorijalnu, ali čeka svoj trenutak – i on će doći s kobnom Nagodbom i smutnjama u kojima će Hrvati gotovo doslovce opet izgubiti samostalnost.

O jeziku (rode) da ti pojem

Hrvatsko kulturno vijeće priređuje tribinu pod naslovom "Nove agresije na hrvatski jezik". Naslov je blag i ležeran, a agresija se od 2000. godine do danas skupilo toliko da bi bilo vrijeme i za knjigu na tu temu. Nastupit će hrvatski jezikoslovci srednje generacije, u ponedjeljak, 8. studenoga u dvorani "Hrvatskoga slova".

Bit će riječi o pisanom ali i o govorenom hrvatskome jeziku, dotično hrvatskom književnom iliti standardnom jeziku,o suvremenom osporavanju posebnosti hrvatskoga jezika i o nekim incidentnim pojavama zadnjih mjeseci.

U međuvremenu gledam Max-TV, neki film ili seriju, nije važno, s titlovima na "hrvatskome" jeziku. Čitam prijevod, a ondje piše: lezbejka, svidjeo, Vankuver, posjeta, vjenčavati se.

Ni na ostalim komercijalnim televizijama nije bolje. Nova TV i RTL natječu se u poništavanju hrvatskoga idioma. Na RTL-u sam vidio (teletekst) i nešto potpuno suludo. Pisalo je: "Odbojkašice igraju protiv Tajlandom", a na drugom mjestu "Dječak sprdao počasnu stražu". Tako dolazimo u zadnji krug jezičnoga pakla, te nije dosta reći "Ja sam protiv takvom jezičnom praksom." Treba doista uzeti lopatom i potražiti bagrom koja se sprda s hrvatskim jezikom.

Ivkošić o Bozaniću

Ne volim svjedočanstva iz druge ruke, ali nešto sam preskočio a ne mogu prešutjeti.

Naime, kažu mi da je komentator "Večernjega lista" Milan Ivkošić ironično, štoviše sarkastično pisao o kardinalu Bozaniću, njegovom govoru itd. te poručio da bi bilo najbolje kada bi papa po odlasku iz Hrvatske poveo sa sobom i zagrebačkog nadbiskupa.

Ukoliko je točno, a vjerujem da jest jer vjerujem onima koji su mi prenijeli, moram reći da Ivkošić uopće nije originalan jer sam prije podosta godina predlagao da ću osobno odvesti Bozanića u Rim. Mislim da je to tada i tiskano, tragovi svakako postoje. No kada je to bilo? U vrijeme prve pojave nadbiskupa Bozanića, kada je imao nekoliko gafova koji se nisu mogli prešutjeti. Ali je u međuvremenu Bozanić pronašao "homogenu i koherentnu viziju našega općeg iskustva", kako bi rekao Teilhard de Chardin, te je u svojedobnom znamenitom govoru na Bleiburgu stao u rame svojih slavnih predšasnika, Kuharića i Stepinca.

Eto zato je Ivkošićeva zluradost i zakašnjela i bespredmetna.

Teško je ne složiti se s mnogim komentarima koje Ivkošić objavljuje u "Večernjem listu", nepravedno je ne reći da je upravo Ivkošić podosta dugo gotovo sam nosio na plećima teški štit nacionalno odgovornoga novinarstva, ali je isto tako teško ne podignuti obrvu nad ovim nepotrebnim ispadom. Premda sam mnogo puta zatvarao oči pred sjenkama, pa i kada je bilo u pitanju Hrvatsko kulturno vijeće, sada moram reći da se u meni javlja daleka naznaka sumnje. Zašto spominjem HKV? Jedini puta kada je spomenuti novinar opširnije pisao o HKV-u, bilo je publici potpuno nerazumljivo ismijavanje mladoga znanstvenika koji je pisao na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, što je izazvalo kratku polemiku. Očito je to bila poruka onima koji znaju čitati. Zlu ne trebalo.

Udbini sinovi u rezidenciji

Nije bolje prošao, na drugi način, ni kardinal Vinko Puljić, koji trpi zulume kao u tursko doba. Sudska presuda o deložaciji iz dijela rezidencije u Sarajevu - presuda bez ikakvoga pravnog temelja - samo je znak bezočne bahatosti narasloga muslimanskog fundamentalizma koji u skoroj budućnosti želi deložirati sve katolike iz Sarajeva, odnosno one koji još ondje žive i sve gledaju kako bi otišli jer je nasilje i veliko i potpomognuto iz institucija. Pa makar na njihovo mjesto došli i udbaši koji su nekada, u komunizmu, progonili sve što je muslimansko i sve što je hrvatsko.

Hrvoje Hitrec
Zagreb, 3. studeni 2010.