Početak lipnja u Hrvatskoj

Početak lipnja bio je hladan i kišovit. Zatim je postalo vruće, pa su srbijanski kriminalci na boravku u Hrvatskoj potražili osvježenje na jezerima oko Zagreba i usput se upucavali. Što je vrlo dobro, jer je tako hrvatska policija saznala da su tu među nama godinama i godinama, da žive u Laništu gdje inače ima mnogo hrvatskih branitelja s obiteljima, ženama i djecom koja su mogla stradati da se mafijaši nisu diskretno obračunavali u prirodi. A ne radi se o sitnoj ribi, nego o ubojicama koji su smaknuli i premijera susjedne države. Što su sve u stanju učiniti u Hrvatskoj, samo nebo zna, ali za dobru nagradu smaknuli bi i tu bilo koga (kao što već i jesu). Ako se ne varam, samo je jedno pero zadnjih dana spomenulo nacionalnu sigurnost, a nekoliko pera i vizni režim sa Srbijom, za koji smo saznali da ne postoji od 2003. a ne samo od 2007. kako smo mislili.

Teza da u Hrvatskoj ne postoji mafija, pada u vodu. Možda ne postoji hrvatska (prema sumnjam), ali srbijanska očito postoji. Tu se osjeća ugodno, policija se ne raspituje, naši apolitični sugrađani vrlo su tolerantni.

A što svijet? Svijet će logično zaključiti da je Hrvatska postala utočištem mafijaša, ma koliko se hrvatska policija i ostale službe trudile da dokažu kako pojma nisu imale o svemu. Na kraju će se oglasiti i Bruxelles, pa postaviti novi uvjet Hrvatskoj (za ulazak u EU) – da se obračuna s mafijom. Bit će to signal za sve hrvatoljupce u svjetskim medijima, da objave napise pod naslovom "Mafija u Hrvatskoj", što će čitatelji zapamtiti. O detaljima se ne će raspitivati. Ako su uplatili turističke aranžmane, dvaput će razmisliti prije nego dođu.

A nacionalna sigurnost? Ma molim vas, nemojmo pretjerivati. Možda strada koje dijete na stubištu, u pucnjavi, koji gost u kafiću , koji novinar ili političar. Ali to se detalji.

Više malih ljudi (djece) strada u autobusnim nesrećama. Početkom lipnja djeca se voze na sve strane – iz Zagreba prema jugu i istoku, s istoka i juga prema Zagrebu, itd. Vlasnici autobusnih poduzeća trljaju ruke, nude dobre aranžmane, a i neku pinku školama. Autobusi su im rasklimani i odurni, vozači divljaju jer znaju da se moraju brzo vratiti po novu turu djece. Pod firmom "Upoznajmo svoju domovinu", djeca dobro upoznaju sve hrvatske bolnice, liječnike i medicinske sestre. Shvaćaju da upoznati i zavoljeti domovinu jest lijepo ali i bolno, posebno kad se radi o Hrvatskoj.

Ako se ne varam, prije stanovitoga vremena određeno je koliko mogu biti stari autobusi (ali ne i vozači) koji prevoze djecu, no tko se toga drži? Predlažem zato samozaštitu: vođa puta treba sjediti pokraj vozača i nadgledati ga - ako vidi da je pijan, da se čudno ponaša, da očito riskantno vozi, treba istoga časa nazvati policiju, te istodobno zapovjediti vozaču da stane i ne vozi dalje.

Djeca jesu naše najveće blago, ali ih ne trebamo prevoziti kao – blago.

Usputno se cijeli život bavim hrvatskim jezikom, možda zato što sam pisac. Eto baš sam prije nekoliko trenutaka napisao pismo Hrvatskim cestama i novom njihovom šefu, pitajući zašto iznad autocesta u vrijeme kiša piše klizavo a ne hrvatski sklisko.

Pa kako se srbijanska mafija ne bi u Hrvatskoj osjećala kao kod kuće?

Jedan bauk kruži li kruži, a zove se "štokavski jezici". Oni koji rabe taj izraz u stvari hoće reći: jugoslavenski jezik, a množinu rabe kao privremeno, tranzicijsko rješenje. Usporedo tvrde li tvrde da je hrvatski književni jezik nastao na štokavskom narječju, što nije točno – nastao je na toj p o d l o z i, a njegov je razvitak posve originalan i samostalan, dublji, širi i sveobuhvatniji no što diletantni mogu li slutiti.

Nego, više nema ni štokavskog. Koliko pratim – na ulici, u medijima (razgovorne emisije) pa i u istupima saborskih zastupnika – "šta" je istisnulo "što". Tako sada imamo tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štakavsko.

Ustavne promjene prošle su kroz Hrvatski sabor kao kroz maslac, što će reći da je i o nevažnijim zakonima ponekad bilo više polemike nego o promjenama ključnog državnog dokumenta. Sve se svelo, kako sam bio i najavio, na dogovor HDZ-a i SDP-a. Nitko nije ni spomenuo mogući referendum na kojemu bi se narod izjasnio slaže li se s takvim promjenama Ustava, javna rasprava (potiho omogućena) zapravo je onemogućena, a koliko vidim nije prihvaćena ni jedna sugestija Hrvatskoga kulturnog vijeća. Glasovanje iseljenika i hrvatskoga naroda u BiH nametnuto je kao glavna tema, s tim što je HDZ već tradicionalno podlegao ucjenama.

Kad bolje razmislim, gotovo cijeli tekst Ustava, uključujući i izvorišne osnove, treba mijenjati. Bit će dana i za to.

Hrvoje Hitrec