Protiv svih sudova

Inače vrlo dobro dizajniran, manjinskom svjetonazoru prilagođen "Jutarnji list" kronično pati od nedostatka vrsnih kolumnista, od kojih su neki u potpunoj diskrepanciji s hrvatskom zbiljom. U broju od petka okomili su se na sudove, i to ne bilo kakve, nego na Vrhovni i Ustavni sud. Prvom zamjeraju što je donio jednu presudu, na drugoga "vrše pritisak" da ne donese drugu presudu.

U drugom slučaju radi se o poznatom načinu ("Tadić: Gotovina ne smije biti oslobođen"), samo što ovaj put hrvatski novinar Butković u maniri političkoga (i pravosudnog) arbitra poručuje "Osloboditi Glavaša značilo bi katastrofu".

Sada bi se Ustavni sud valjda trebao uplašiti, ili što? Ukoliko je doista u suđenju Glavašu učinjena proceduralna pogreška (kadija te pritvori, kadija ti sudi), onda je dužnost Ustavnog suda da djeluje u skladu sa zakonom. Osim toga, cijelo suđenje Glavašu ionako je bilo politička farsa, pripremljeno je bilo nezakonitim pritiskom na svjedoke, od kojih je jedan (ključni) doista nekoga ubio i ostao na slobodi. No ni to nije sve, jer je tendenciozno i neodgovorno govoriti, i onda (u vrijeme suđenja) i danas, o "srpskim civilima". Jesu li doista svi bili civili ili pripadnici pete kolone koja je djelovala unutar grada Osijeka, izloženog svakodnevnom granatiranju sa tri strane. I koliko je hrvatskih civila u tim napadima ubijeno, muškaraca, žena i djece – dijelom zahvaljujući i dobrom "radu" špijuna KOS-a i sličnih služba. A stradali su i srpski civili koji su ostali u gradu.

Fantomski Mladićev dnevnik

No, vratimo se prvom slučaju: glazbeno istančani Branimir Pofuk, Josipovićev i ljubitelj i ljubimac, dovodi u svezu fantomski dnevnik ratnoga zločinca Mladića i jednu presudu Vrhovnoga suda RH, protiv P. Matvejevića, a u korist M. Pešorde.

Za razliku od Butkovića koji se služi kratkim rečenicama, dijelom na način američkog novinarstva, dijelom na način partijskih direktiva, Pofuk je skloniji srednjoeuropskoj tradiciji, duljim rečenicama u kojima se prepoznaje umni napor i sklonost prema literaturi. No kao što je poznato, duga rečenica pokatkad skriva i kratku pamet, osobito kada aludira na kratko pamćenje čitatelja.

Pofukov članak je mučan. U prvim rečenicama spominje muku, a u zadnjim okretanje želuca, što je dobar okvir za povraćanje. Kod toga bih i ostao, da stvari nisu dalekosežne.

Dakle, nedavno je pronađen dnevnik Ratka Mladića. Tko ga je pronašao i gdje? U stanu obitelji Ratka Mladića. Znači li to da u svim tim godinama lova na Mladića (ha!) nitko nije pretražio dotični stan? Ako jest, kako se tek sada pojavio? Ako nije u cijelosti krivotvorina, ako je autentičan, valjda ne mislite da bi srbijanske obavještajne službe dopustile da bude objavljen i dostavljen Haagu u cijelosti, nego tek kada se zamrači sve što Srbiji ne odgovara. Kao što je uz pomoć Carle del Ponte svojedobno zamračeno sve papirnato što je potvrđivalo srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH.

Da je tu nešto "češljano", sluti i Pofuk, ali ipak u nastupnim rečenicama apsolutizira i veli:"Prema tim zapisima, notorni ratni zločinac bio je tijekom rata u Bosni i Hercegovini partner, saveznik i plaćenik hrvatske strane." Kako ne može izdržati da odmah slavodobitno ne uzvikne: "Eto, Josipović je bio u pravu!", on to i čini u krajnjem nestrpljenju da finim pasažima dovede do trijumfalnog epiloga, pa se umah otkriva kao apologet krivotvoritelja s Pantovčaka i njegov spin-novinar.

Dakle, hoće reći Pofuk, Josipović i Mladić tvrde isto, a to su dva najpouzdanija izvora za noviju hrvatsku povijest.

Apsolutiziranje ("tijekom rata") s početka napisa pada u vodu kada sam autor poslije veli da se radilo o 1993. i 1994. godini. Dakle, Mladić ipak nije bio "saveznik i partner" hrvatske strane cijelo vrijeme rata. Samo dvije godine, po Pofuku, ali i to je laž.. Koje dijelove te dvije godine pokriva hrvatsko-muslimanski lokalni sukob, kako je počeo i kako je završio, ostaje tajnom za Pofuka koji nije pročitao Jurčevićevu analizu (knjigu) , pa ne ću trošiti riječi. Samo ću reći da je sukob bio kratkotrajan, tragičan i izazvan vanjskim silama. Hrvati su se morali tući protiv dva protivnika istodobno i trebalo je vještine i pameti, ne samo vojne, da se preživi. U tim okolnostima je sve moguće, pa i privremeni prekid neprijateljstava s jednom stranom, kako bi se dobilo na vremenu, što se svakako ne može nazvati savezništvom.

U službi protuhrvatske strategije

Ruglo od međunarodnoga prava, dakle Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, zlorabit će Mladićev dnevnik prvenstveno protiv hrvatskih zapovjednika iz BiH.

Već ga je proglasio autentičnim i vrlo je zadovoljan. Više i ne traži Mladića. Britanci su oduševljeni napretkom u odnosima Srbije i Haaga. Umjesto Mladića, Srbi su Haagu izručili Mladićev dnevnik, i još preostaje samo da se Mladića proglasi mrtvim pa je slučaj zaključen. Štoviše, Srbija može dostići Hrvatsku , da ruku pod ruku uđu u EU.

I još nešto, Mladićev dnevnik ide na ruku ne samo falsifikatorima povijesti, nego i politici (nekritičke,temeljene na neokajanim srpskim grijesima) "suradnje na Balkanu", te samo čekam kada će netko izvući krucijalni argument koji glasi: "Zaboga, pa mi smo, to jest Srbi i Hrvati, surađivali i u vreme rata, eto čitajte Mladića, pa kako ne možemo sada u miru! Mnogo glupo!".

Onda će neki balavi povjesničar proučiti dokumente i za pedeset godina ustvrditi da rata između Hrvata i Srba nije bilo, jer nije ni objavljen niti se spominje, da srpske agresije na Hrvatsku i BiH nije bilo i uopće da ničega tu nije bilo, pa je po svemu sudeći sve izmišljotina.

A što je s Vrhovnim sudom?

Hrvatski intelektualac koji to doista jest, diše zajedno sa svojim narodom. Nevolje njegova naroda su i njegove nevolje, što bi još ljepše rekao Kranjčević, pa ne ću nadpjevavati. Ti i takvi hrvatski intelektualci, poglavito književnici, reagirali su i tijekom rata na svoj način, među inima i vrsni pjesnik, prozni pisac i polemičar Mile Pešorda. Jugoslavenski pisac Predrag Matvejević uvrijedio je poslije u jednom napisu hrvatskoga pisca Pešordu, oklevetao ga štoviše, a ovaj se obrati hrvatskom sudu . Sud je Matvejevića proglasio krivim. Presudu je neki dan potvrdio i Vrhovni sud – kazna je uvjetna: četiri mjeseca zatvora ako Matvejević u sljedeće dvije godine ne počini sličnu nepodopštinu.

O tome što mislim o presudi, nešto poslije. Nego, već spomenuti nesretni Pofuk tu presudu stavlja u kontekst Mladićeva dnevnika, valjda po logici: eto što su radili Hrvati, a taj Pešorda još o njima lijepo, štoviše stavlja se posve na hrvatsku stranu. Usput Josipovićev tiskovni agent poziva ljude dobre volje da se potpišu na nekakav prosvjed protiv odluke Vrhovnog suda ( autor prikupljanja potpisa jugoslavenski pisac Mladen Jergović, koji ni danas ne zna tko ga je to gađao po Sarajevu). Da bi privukao dobrovoljce, Pofuk čini kobnu pogrješku i navodi tko se do sada potpisao: osim tri meni slabo ili nikako poznata imena, nabraja tek meni dobro poznatog krivotvoritelja povijesti Slavka Goldsteina i Peru Kvesića. Sve gola hrvatska intelektualna elita. Josipović mu se ne će potpisati, nije toliko blesav.

Što doista mislim o presudi

Naravno, na sudu bi i se i dalje mogla tražiti zadovoljština, ali bi sudska praksa trebala biti okrenuta prema objavljivanju javne isprike i novčanim kaznama.

Linija života

Duplericu "Jutarnjeg" posvećenu sudovima i dnevnicima kompletira Jelena Lovrić. Stajališta te gospođe i inače su iz arhiva specijalnoga rata a ne s ekrana suvremenoga hrvatskoga novinarstva, ali to je problem koji mora riješiti uredništvo. Napisi J. Lovrić su na stanovit način svevremenski – iste te članke koje objavljuje danas, mogla je objaviti i u komunističkoj Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih. Okamenjena u dubokoj mržnji protiv Hrvata, bolje bi funkcionirala u "Novom listu"ili u "Novostima".

Hrvoje Hitrec