Škole svakakve i nikakve

Da je stanje u hrvatskim osnovnim (pa i srednjim) školama izrazito loše, posve je očito. Djeca nisu sretna, a nastavnici su nezadovoljni relativno niskim plaćama. S razine države poduzima se malo ili ništa. Način predavanja (znanja) je staromodan i neučinkovit, udžbenici za niz predmeta loše pisani i djeci nerazumljivi. I dalje se sve svodi na pisanje po školskoj ploči (nastavnici) i prepisivanje sa školske ploče (đaci), što je nerazborit gubitak vremena koje bi moglo biti bolje iskorišteno. Škole nemaju novaca, pa se kemija i fizika predaju na opisani način (pisanje i prepisivanje) a ne izvode se pokusi. Takav način predavanja je tragikomičan i zato što se većina tekstova u udžbenicima iz fizike i kemije temelji upravo na pokusima i nužno ih podrazumijeva.

Zlostavljanje djece u školama

Djecu ne zlostavljaju samo vršnjaci i stariji učenici, nego i školski sustav koji se pretvara u represiju. Tako je postao gotovo običaj da se "disciplina" provodi davanjem loših ocjena, što je pedagoški nedopustivo, a i protuzakonito. No represiju provode prije svega pedagozi i psiholozi, koji (čast iznimkama) ili nisu dovoljno educirani ili su krivo shvatili ono što su naučili o radu s djecom. U takvoj atmosferi (kao i u svakoj represiji) djeca koja nisu svjesna svojih prava – pokušavaju se "prilagoditi", što od njih stvara neslobodne osobe – te će takve ostati i kada uđu u svijet odraslih.

Odraz stanja školničkog duha

Na koji način razmišljaju nastavnici (čast iznimkama) najbolje su pokazala pitanja za državnu maturu. Sastavljači pitanja za mnoga područja trudili su se da djeci zagorčaju život, kao što se i inače radi u školama. Kako? Tako da (sastavljači) stavljaju sebe u prvi plan, odnosno kolokvijalno rečeno – prave se važni. Rezultat su pitanja koja i specijalistima zadaju glavobolje, što su potonji i javno priznali. No ta je afera samo odraz slične takve prakse u školama, gdje se nastavnici trude (čast iznimkama) da postave što nerazumljivija pitanja, da djecu "uhvate na spavanju", da im nagovijeste jednu temu, a daju drugu, da ih,  znači, iznenade. To se zove zlostavljanje.

Žrtve su kao i obično - najslabiji

Pratim (hoću-ne ću) stanje u osnovnoj školi u jednom slikovitom gradu nadomak Zagrebu. Užasavam se. Tragičan je odnos prema djeci koja imaju poteškoće. Potpuno nesposobni shvatiti, primjerice, što je disleksija i što je nedostatak koncentracije, školnici takve slučajeve jednostavno – ignoriraju. Da se ne muče. Djeca koja imaju dijagnozu potvrđenu od stvarnih stručnjaka, ne rade po individualiziranom programu. Reakcija takve djece je predvidljiva i opisana u stručnoj literaturi – pružaju otpor na svoj način. Onda ih (i opet po obrascu opisanom u literaturi) nastavnici, "pedagozi" i "psiholozi" proglašavaju glupima, lijenima i slično.

Domaće zadaće

Čitam neki dan neko (inozemno) razmišljanje o domaćim zadaćama koje, vele, oduzimaju djeci previše vremena, pa se ne kreću dovoljno niti su dovoljno s roditeljima. Opažanje o nekretanju je točno, ali da zbog domaćih zadaća ne provode dovoljno vremena s roditeljima – nije posve točno. Barem ne u Hrvatskoj. Naime, djeca provode (i tada) podosta vremena s roditeljima jer im ovi pomažu u učenju. Zašto? Zato što djeca u školi vrlo malo nauče. Optimisti bi rekli: dobro je to, tako odrasli imaju sustavno školovanje, i sami ponavljaju gradivo, a kako je od vremena njihova školovanja ipak proteklo dosta vremena a pojavila su se mnoga nova znanja- besplatno profitiraju.

Kako pisati udžbenike za djecu

Stručnjak za neko područje napisao je svoj tekst. Onda su urednici (urednice uglavnom) zvali mene i meni slične, iz dva razloga: da stručni tekst učinimo televizičnim i da ga prepjevamo (prilagodimo) kako bi djeci bio blizak, jasan itd.

Školsko zvono

Jedna pametna ideja došla je također izvana. Naime, pametni ljudi su nakon dugoga vremena shvatili da je školsko zvono jedna obična agresivna svinjarija, koja naravno i potiče agresiju, pa su preporučili da se početak i svršetak školskoga sata označi melodijom, i to klasičnom, recimo nekom Mozartovom. Jesu li to hrvatski školnici (i odgovarajuće ministarstvo) pročitali i što misle poduzeti? Ništa.

Djeco, Veliki Brat vas gleda

Kad smo već glupi, budimo barem radikalni.

Decimalni zarez

Kako stvari stoje normativno? Prof. Čatić odgovara: "Hrvatskom normom utvrđen je decimalni zarez kao decimalni znak za uporabu u Republici Hrvatskoj. Ta je hrvatska norma istovjetna međunarodnoj normi ISO 31- o : 1992. Isto je sa već spomenutim tisućicama, a ta su dva problema (?) spojena. Znači, ni pisci udžbenika za matematiku i fiziku, ni nastavnici matematike i fizike ne poštuju hrvatsku (ujedno i međunarodnu) normu. Čita li ministar znanosti, obrazovanja i športa "Jezik" i znade li uopće za ovu priču?

Zaključak

Nedavno je i pravobraniteljica za djecu nešto rekla o školama i dječjoj sreći (nesreći). No sve je to općenito, a sve općenito treba uvijek razložiti na dijelove, na detalje od kojih se nesreća sastoji i tek će onda biti učinka. Ministarstvu su potrebni vanjski savjetnici, volonteri, jer se na dosadašnji i sadašnji način ne može više raditi u školama koje su odavno dignule ruke od odgoja, a pomalo dižu i od naobrazbe. Stojeći iza svake riječi, pa i iza svakoga zareza (posebno decimalnog) srdačno Vas pozdravlja

Hrvoje Hitrec