Odustaju li Srbijanci od "Srpskohrvatskog standardnog jezika"?

U novom broju časopisa "Jezik" citira dr. Stjepan Babić misao Milana Šipke koji o jezičnom stanju u Srbiji nakon rasapa Jugoslavije kaže: "...izbile su rasprave o smislu istrajavanja na serbokroatističkim projektima nakon disolucije srpskohrvatskoga standardnog jezika i uopšte naučne orijentacije u toj oblasti." Drugi citat iz Šipke : "Pre svega, srpski politički faktori, ligvisti, naučni radnici i srpska kulturna i društvena javnost u cjelini, ni dvadeset godina nakon razvrgavanja jugolovenskoga državnog zajedništva i disolucije zajedničkog srpskohrvatskoga standardnog jezika, još se nisu zvanično odredili prema novonastaloj situaciji u oblasti jezika i jezične kulture, niti su formulisali osnove srpske jezične politike. "

Ta su dva citata bila povod dr. Babiću za napis u "Jeziku" koji se ne bavi toliko srbijanskim ovovremenim dvojbama, koliko govori o povijesti jezičnoga unitarizma u dvije Jugoslavije, sažeto, točno i poučno.

Nikakve disolucije nije bilo, naravno, nego čak i u vrijeme posvemašnje zbunjenosti u sadašnjosti, srpskim lingvistima ne preostaje drugo nego da krivotvore prošlost.

Nikada nije bilo "zajedničkog srpskohrvatskog standardnog jezika", pa nije moglo doći ni do njegova raspadanja. Taj nepostojeći "standardni jezik", umjetno konstruiran i nametan, bio je samo sirovo sredstvo srpskog imperijalizma.

Ni pogubni vukovski smjer u hrvatskom jezikoslovlju nije predstavljao stvarnu opasnost, jer su Hrvati i tada pisali jezične priručnike posebno za hrvatski jezik, a zajedničkih nije bilo. Jedina iznimka, Maretićeva gramatika, nikada nije bila normativna gramatika hrvatskoga književnog jezika (služićemo, napiću je ). Jedina prava opasnost za posebnost hrvatskoga jezika bila je pod kraj Prvoga svjetskog rata kad je četrdesetak hrvatskih književnika dobrovoljno prihvatilo ekavicu, a s njom više ili manje i srpski književni jezik, ali je taj zanos trajao do 1923., a dokrajčen je ubojstvom Stj. Radića 1928. Boranić u svom Pravopisu ne prihvaća ekavicu, ali "ide prema njoj koliko se moglo", pa poništava jekavske likove iza pokrivenog "r" (bezgrješan, itd....ali ostavlja ogrjev i pomodrjeti). Tako je Hrvatima stvorio nepotrebno dvojstvo, s kojim i danas imamo neprilika.

Srpskohrvatski je (u jednome smislu) postao tek kad je ministar prosvjete Božo Maksimović, zvan Kundak, izdao Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole, pa je Boranić tri izdanja svoga pravopisa "prilagodio" Boži Kundaku koji upućuje (i) Hrvate da pišu ko a ne tko, da pišu daću, nosićeš, plešćemo, neću, nećeš. U vrijeme Banovine Hrvatske Boranić se s olakšanjem vraća (u 4. izdanju) hrvatskom futuru I., znači – tko, dat ću, plest ćemo, ne ću, ne ćeš, ne će.

Ništa bez Hrvata, rekli bismo (da nije žalosno).

Spomenuti unitaristički trojanski konj nije stigao do cilja, a do nove velike navale s istoka (i nevoljke ali tvarne pomoći sa zapada) došlo je s Novosadskim dogovorom početkom šezdesetih, kada su hrvatski jezikoslovci grčevito pokušavali spasiti što se spasiti dalo pa su za "zapadnu varijantu" iskamčili nosit ću , plest ću . Da su pristali na nosiću, plešću, danas bi, veli Babić, Hrvati vjerojatno imali osjećaj da je to O.K. ("razvili bi naviku") pa bi se opirali kad bismo im rekli da je hrvatski futur I. "nosit ću", pa bi ismijavali one koji tako pišu a ne "nosiću". Kao što se danas opriru pisanju rastavljenog "ne ću", kao što se opiru "športu".

Hrvatska strana na žalost nije nastavila samostalno rad na Rječniku, a Srbi su na svoju ruku uporno tiskali nove sveske Rečnika srpskohrvatskoga književnog jezika i potom unitaristički obojenog Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika dovršenog 2006. godina.

" I tek tada su se srpski jezikoslovci sjetili da raspravljaju kako dalje ", kaže u zaključku Babić" ( ovo dakanje je vjerojatno ironično, premda nisam siguran ). Posve na kraju Babić više-manje točno kaže da " njihov voz stoji na slijepom kolosijeku, a za naš se vlak može reći da vozi s pola snage."

Samo privid zbunjenosti

Je li baš tako, jesu li srbijanski političari i srpski lingvisti dezorijentirani , te ne mogu naprijed (u znanosti) bez imena jezika koje uz srpsko narodno ime ima i hrvatsko, sve spojeno u nemoguću , umjetnu složenicu? Nije li razlog možda ipak u nadi da se stvari mogu vratiti u "prirodno stanje" kako ga oni shvaćaju? Pa ne žive ni jezikoslovci u Srbiji izvan vremena, načitani su, prate politiku. U projektu "zapadnoga Balkana" vide svjetlost u mraku, mnogo su čak velike šanse da se realizira ta zanosna ideja koja će oba Rečnika pronaći već gotova i na stol donesena , da se buduće generacije ne muče s nečim što je već obavljeno.

Ljevičarska ikona Tarik Ali

Tako hrvatske novine (ili bolje rečeno novine koje izlaze u Hrvatskoj) bogato plasiraju ljevičarsku ikonu, anarhista Tarika Alija, koji eto u svibnju 2010. na veselje orjunaša i četnika nudi kao "očito rješenje" postjugoslavensku uniju, konfederaciju, ili kako vam drago. Jezičnu situaciju ironizira, priklanja se haaškoj formuli BHS jezika, posebnost hrvatskoga jezika (kao i ostalih "na Balkanu") proglašava smiješnim.

Tarik je inače porijeklom Pakistanac , ali odgojem Britanac, pa nije čudno što govori kako govori i o hrvatskom jeziku i o "zlatnom Titovom dobu", a vjerojatno je od agenta socijalizma u međuvremenu postao tek britanski agent.

Auburger napokon među Hrvatima

Da nisu svi europski slavisti u istom protuhrvatskom košu, dokaz je njemački slavist i kroatist Leopold Auburger, čija je knjiga "Hrvatski jezik i serbokroatizam" napokon prevedena na hrvatski i tiskana u Rijeci.

Godinama i godinama (djelo se na njemačkom jeziku bilo pojavilo 1999!) nastojali su marni naši jezikoslovci uvjeriti hrvatsku državu da im dade nešto sitnoga novca kako bi na hrvatski mogla biti prevedena knjiga jednoga stranca koji piše u korist posebnosti hrvatskoga jezika. Godinama je hrvatska država preko svojih ministara pružala otpor. Opirala se. No eto, ili se prestala opirati ili ne novac nabavljen iz drugoga izvora.

Nakladnik je Maveda u zajednici s Hrvatskim filološkim društvom iz Rijeke (čast Riječanima, u zadnje su se vrijeme iskazali sjajnim dometima i "Dometima"), urednici su Mario Grčević i Milan Nosić,a prevoditelji Nikolina Pašalić i autor osobno.

Auburger nasuprot kolegama serbokroatistima prati razvitak posebnoga hrvatskog jezika, od 17. do 20.stoljeća ili točnije " razvitak jedinstvenoga ijekavskoga novoštokavskoga općega, knjićevnoga i standarnog jezika u okviru hrvatskoga kao zasebnog jezika" . Serbokroatizam smatra isto tako posebnim – posebnim oblikom lingvističkog i političkog pokušaja podčinjenja i uništenja hrvatskoga jezika.

Autor je poptuno točan i u definiciji nepostojećega srpskohrvatskog jezika. Taj je metajezik (pajezik, veli Auburger) izrastao u prvom redu kao sredstvo srpskoga ekspanzionizma . Kao živa jezična činjenica, srpskohrvatski nikada nije postojao, ali je postojao kao virtualna slika , propisni model i jezičnopolitička namjera serbokroatističkih zagovaratelja. "Za tu sliku", kaže, "serbokroatistički jezikoslovci bili su spremni pogaziti osnovna načela znanstvenoga rada."

Pa su stvorili – krivotvorine.

Ništa se u serbokroatistici nije mijenjalo u zadnja dva stoljeća,osim što se od teorije o jednom narodu s dvama imenima preko tvrdnje o jednom jeziku s dvama imenima došlo do teorije o dvjema varijantama jednoga jezika.

Auburger ismijava strukovno serbokroatističko nazivlje i na brojnim primjerima pokazuje misaonu zbrku zagovaratelja, a istodobno razvija vlastiti znanstveni aparat s osloncem na Pikeovoj tagmemici .Zasebni su jezici, kaže, kao složeni jezično-.znakovni predmeti svojevrsne cjeline koje se ne daju reducirati na njihove sastavnice na nižim razinama.

Zanimljivo je da Auburger razlikuje književni od standardnoga jezika. Pojam "književni" je za nj kulturološki, vrijednosni pojam, a je jezikoslovnoopisni pojam. U svojoj zasebnojezičnoj ostvarenosti književni je jezik jedna vrst platonske ideje koja snažno utječe na jezičnu normu. Pojam "standardni jezik" je za Auburgera ortolingvistički pojam. Standardizacija se obavlja izvana, naloženim jezičnim propisima koji su prijeporni samo kada nisu u duhu književnojezičnog stvaralaštva ili imanentno valjanih norma književnoga jezika.

Serbokroatisti drže srpskohrvatski standardnim jezikom, a ne književnim jezikom (čije bi varijante bile i hrvatski književni jezik i srpski književni jezik itd.) Književni jezik im smeta kao pojam, pa ga nastoje izbjegnuti, odnosno zamijeniti nazivom standardni jezik.

Varijante mogu postojati, kaže Auburger, samo unutar jednog zasebnog jezika. Tako su na lektalnoj razini čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje u međusobnom varijantnom odnosu unutar hrvatskoga kao njihova zajedničkog jezika.

Dva stara, zasebna jezika

Hrvatski i srpski su, naglašava Auburger, dva stara, zasebna južnoslavenska jezika s različitim književnim podlogama i standardizacijskim tijekovima.Povijest hrvatskoga jezika obilježuje nekoliko književnih stilizacija izraslih iz organske podloge (čakavske, kajkavske, štokavske) i one su sena osobit način smjenjivale, prožimale i nadograđivale. U trenutku kada se Vuk Karadžić tuži (1818.) da "već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju svoga pravog jezika" – u tom trenutku Hrvati već imaju devet rječnika, šesnaest slovnica i cijelu knjižnicu lijepe književnosti.

Neočekivana razvojna energija

Unatoč političko-povijesnim poteškoćama hrvatski jezik ne samo da nije uništen i utopljen u srpskom jeziku, nego se u "otporu serbokroatizmu upravo neočekivano oslobodila razvojna energija hrvatskoga jezika", konstatira Auburger.

Prati li hrvatska država tu energiju? Brine li se dostatno za hrvatski jezik i brani li ga od napada razne klateži u samoj Hrvatskoj i u inozemstvu? Nataša Bašić, čiji prikaz Auburgerove knjige kompiliram za portal HKV-a, vrlo izravno i točno govori o lakoći kojom državne institucije u RH prelaze preko najprovokativnijih izjava o hrvatskom jeziku i hrvatskoj naciji, te spominje slučaj časopisa "Književna Republika" iz 2007. Naime, taj protuhrvatski ispad u časopisu financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, odnosno državni proračun, odnosno građani.

Onda je i potpuno jasno zašto se na prijevod Auburgerove knjige tako dugo čekalo.

Hrvoje Hitrec