Filmovi i serije iz bliskih davnina

Lisinski

Svršetkom ožujka prikazan je u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski restaurirani film o skladatelju po kojemu dvorana nosi ime, "Lisinski". Dobar potez Dražena Sirišćevića jer je dvorana bila gotovo puna, a koncertna je publika došla na svoje upravo zato što je film prije svega tonski sjajno obnovljen, ali naravno i u svim drugim sastavnicama.

Film "Lisinski" vidjeli smo već prije, prikazan je bio i na televiziji, ali je u originalnoj verziji bio teško gledljiv. Sada je prvi zvučni hrvatski film užitak za glazbeno uho, a ulomci iz "Ljubavi i zlobe" ali i "Porina" (u finalu filma) mogu dočarati i dokazati blistav dar hrvatskoga skladatelja kojega je sitna (ne samo glazbena) sredina doslovce ubila – što je u filmu prikazano na ponešto karikaturalan način, ali otprilike vrlo točno.

"Lisinski" je sniman 1943. godine, a nakon obrade u Beču prikazan 1944. i doživio velik uspjeh, ne samo u Zagrebu, nego i u Beču i Berlinu, odnosno svugdje gdje je prikazan.

Poslije Drugoga svjetskog rata tvrdilo se da je izgubljen, ali je pronađen u "Jadran filmu" i spašen za potomstvo.

Taj biser hrvatske filmske baštine snimljen je u Državnom slikopisnom zavodu "Hrvatski slikopis" pod upravom Marijana Mikca. Da podsjetimo: scenarij je napisao Milan Katić i taj je posao obavljen solidno, ali ni Katić ni Branko Marjanović i Oktavian Miletić kao suradnici na scenariju, odnosno na knjizi snimanja, nisu bili nadareni pisci dijaloga. Kao redatelj već prije dokazan (i sklon glazbi) Oktavijan Miletić je pokazao vještinu i profesionalnost , a nekih njegovih eksterijera ne bi se posramio ni John Ford. U glavnim su ulogama Branko Špoljar, doista fizički vrlo sličan Lisinskom, ali suviše tugaljiva i prigušena izričaja i izražaja, Lidija Dominković, Srebrenka Jurinac i Veljko Maričić. Sporedne uloge imaju uglavnom glumci Hrvatskoga državnog kazališta u Zagrebu (u kojemu su i snimljene neke scene), od kojih su mnogi poznati i poslijeratnoj zagrebačkoj publici. Glazbena obrada po motivima Lisinskog djelo je Borisa Papandopula, koji se i sam pojavljuje u filmu.

Stepinac

Uz predstavljanje zbornika o bl. Alojziju Stepincu prikazan je u "Zlatnoj dvorani" još jedan film snimljen četrdesetih godina prošloga stoljeća, ali ne iz doba Nezavisne Države Hrvatske, nego iz prvotnoga komunističkoga razdoblja . Film Fedora Hanžekovića o suđenju Stepincu vidjeli smo također već u nekoliko navrata, ali pažljivo oko svaki put otkriva nove dimenzije, "govor tijela" što bi rekli psiholozi, sitne detalje koji promaknu u prvim gledanjima. Taj dokumentarac koji je trebao biti zapis komunističkoga trijumfa, a postao je i ostao zapis bijede režima, i u kojemu se Stepinac tonski tek neznatno i gotovo nerazumljivo bilježi, prvenstveno slikom ostavlja dokument o zagrebačkom nadbiskupu koji djeluje hladnokrvno i odlučno, mladoliko i borbeno, a tek jedva uhvatljivom mimikom pokazuje svoje duševno stanje. Neznatno stezanje čeljusti jedva prikriva prijezir što ga osjeća prema tomu "revolucionarnom sudu" i svojim tužiteljima. Ako im je u sebi ikada i oprostio, bilo je to godinama poslije. U trenutku kada je sniman na suđenju jedino što se u njegovim očima vidi jest ona duhovna nadmoć koja je svjesna i svoga poslanja i niskosti progonitelja. Za njih se nije moglo reći "Oprosti im Bože jer ne znaju što čine".

Tito

Poneki su kritičari prerano, čini mi se, otpisali Vrdoljakovu seriju o Titu. Prve dvije epizode doista nisu dale povoda za dobre kritike jer je autor pristupio liku vrlo suzdržano i neutralno, a materijal koji je prikazan već je viđen (Bulajić). Uz to, Tito govori o sebi, naravno samo dobro, o djetinjstvu, mladosti, itd. Čak ni u onim dijelovima gdje ima razloga za komentar – autor ne reagira. Primjerice da je mladi Broz, zaposlen u bečkoj tvornici "odvajao od skromnih prihoda kako bi plaćao satove glasovira i mačevanja...valjda i jahanja", što je više nego upitno, jer se ondje i nije toliko dugo zadržao da bi naučio svirati klavir tako dobro kao što jest, a ta činjenica otvara mnoga pitanja o njegovu porijeklu. Nisam obuzet teorijom o "zamjeni osoba", ali sam nedavno čitao (u rukopisu) sjećanja njegova osobnog liječnika početkom sedamdesetih, nekoga Crnogorca i po svemu velikosrbina, koji je vrlo upućeno i doista logično konstruirao – i dao nove priloge – priču o zamjeni, pri čemu je inzistirao upravo na naobrazbi (uključujući i glasovir) koju Broz nije mogao steći kao radnik.

No, to bi bilp gotovo sve što se može reći o prve dvije epizode, protkane viđenim, ali i do sada neviđenim arhivskim snimkama ljudi , gradova i krajolika s početka stoljeća. Mnogo više do sada rijetko viđenih takvih dokumentarnih snimaka ima u trećoj epizodi, koja na stanovit način otkriva intencije autora serije. Ako se ne varam (i ako me sljedeće epizode ne demantiraju) naum je ovaj: prikazati u početku Broza kako je doživljavan kroz lakirani prozor u doba svoje strahovlade, prikazati (preko memoarskih zapisa, Bulajić) kako je htio da ga vide i da ga se sjećaju, valjda, narodi i narodnosti, a zatim od treće epizode nadalje otkrivati pravo lice komunističkog diktatora, sociopata i zločinca.

Ta treća epizoda dobar je uvod u rečeno. Na temelju dokumenata i s komentarom upućenih, gledatelj (ako nije već znao, a ako i jest ,nije znao sve ) donosi sliku štićenika NKVD-a koji ima plan kako da postane generalni sekretar ("Gensek") jugoslavenske komunističke partije – prokazivanjem svojih drugova, koji završavaju pred streljačkim strojem ili pod teškim batinama, prokazivanjem svega i svakoga što mu stoji na putu, pa i prokazivanjem svojih žena, od kojih je jedna – Lucija Bauer – strijeljana.

Da i nije poslije postao što jest, dakle jedan o krupnijih zločinaca u ljudskoj povijesti, već to moskovsko, staljinsko i (točno veli Pero Simić) pacovsko razdoblje J. Broza bilo bi dovoljno za dostojno mjesto u povijesti neljudskosti.

Snimke manifestacija uz Staljinov kultu ličnosti, kao i zabilježeni suvremenici, pa i "zapadni intelektualci" zaljubljeni u Staljina, uspoređeni s jugoslavenskim kultom Tita poslije Drugoga svjetskog rata, lijep su dokaz o đavoljem šegrtu.

Jurak

Upravo kada sam počeo pisati ove retke, vidim na teletekstu vijest da je poginuo poljski predsjednik Kacziynski. Zrakoplov se srušio u Rusiji, poginuli svi u njemu, poljski dužnosnici.

A letjeli su na komemoraciju poljskim žrtvama, časnicima koje su u vrijeme Drugoga svjetskog rata poubijali ruski komunisti, pa zločin pokušali pripisati njemačkim nacistima.

Gledatelji današnjih američkih serija o forenzičarima vjerojatno nikada nisu podignuli pogled prema ploči u Gundulićevoj ulici u Zagrebu – ploči u spomen patologu profesoru Juraku koji je bio jedan od onih, možda ključnih forenzičara, koji su ustanovili da su upravo sovjetski zločinci masakrirali cvijet poljske vojske i inteligencije. Zbog toga je poslije rata, po dolasku komunista u Zagreb, profesor Jurak pogubljen.

No kako je ova današnja moja rubrika posvećena filmu i filmovima, spomenut ću Waydin film o Katynu, film – kažu oni koji su ga vidjeli – velik i potresan. Ja ga nisam vidio, a nisu vjerojatno ni mnogi od vas, štovani čitatelji, jer ga Hrvatska televizija (podatak iz tiska) nije otkupila. Je li to točno, je li neka namjera u pitanju ili što drugo, banalno, ne znam. Nije valjda da se netko libi prikazati film o komunističkom zločinu počinjenom prije šezdesetak godina ? Nije valjda da tko misli kako je nezgodno prikazati takav film jer, prirodom stvari, podsjeća na užasan zločin jugoslavenskih komunista (Bleiburg i križni putovi) . Budući da se bliži svibanj, ne bi bilo na odmet prikazati opet Sedlarov (Araličin) "Četverored" koji je snimljen u nemogućim produkcijskim uvjetima, ali i Waydin film o zločinu u katynskoj šumi.

(Da ima stalnih ideoloških cenzora, dokazuje mi i rečena vijest na teletekstu, gdje se govori da su Sovjeti poubijali tisuće Poljaka. A nisu tisuće, nego desetke i desetke tisuća. To me isto tako neodoljivo vuče na aktualne povijesne udžbenike u školama, koji govore da su Titovi komunisti poubijali desetke tisuća Hrvata. A nisu desetke tisuća, nego stotine tisuća.)

Ponešto od svega do sada rečenoga u književnosti

Ne mogu odoljeti, ma koliko mi je mrsko, ne spomenuti da je mnogo od toga što sam upravo napisao o filmovima i serijama, na stanovit način povezano i s mojim pisanjem. Naime, teme koje se provlače ujedno su teme mojih knjiga, tiskanih ali i neobjavljenih.

Lisinski se pojavljuje kao naizgled sporedna, ali u stvari središnja osoba jednoga poglavlja romana "Što Bog dade i sreća junačka" (bit će tiskan do svršetka godine), o Hrvatskom slikopisu u NDH govori se u dijelu mojega romana "Kolarovi", u istom se romanu kao lik pojavljuje i Broz, a opisana je i engleska izdaja – izručivanje Hrvata partizanima. Štoviše, spominje se i Katynska šuma.

I još nešto: neki od glumaca koji su igrali u filmu "Lisinski" bili su već u to vrijeme povezani s partizanima, posebno komičar August Cilić, o kojemu se poslije rata pričalo sve najgore. No, u vrijeme rata zbila se – i s njim u svezi – epizoda "prebacivanja" (kao što su prebačeni Nazor i I.G. Kovačić, kao što je ondje zalutao Sven Lasta, koji je u Domovinskom ratu bio hrvatski dragovoljac), a kako je meni taj više-manje istiniti događaj bio poznat gotovo iz prve ruke, napisao sam svojedobno i scenarij za jednu epizodu "Nepokorenoga grada", serije koju sada prikazuje HTV. Naime, ne može se prešutjeti da je toga bilo, da je podosta tih ljudi "preveslalo Kupu", te i to treba biti zabilježeno, ali sada treba prikazati i drugi kut, i kako su preveslani oni koji su preveslali Kupu i što se doista događalo u Zagrebu u vrijeme ali i neposredno nakon svršetka rata. Kada budu snimljene takve serije, onda će mnoge epizode "Nepokorenoga grada" biti podobne samo za hrvatsku verziju serije "Allo, allo".

Hrvoje Hitrec