Što poslije prvoga kruga?

Rezultate prvoga kruga izbora za predsjednika države vidjeli ste i čuli. Niste ih čuli odmah, jer je predsjednik Državnog izbornog povjerenstva napravio skandalozan gaf, te je pročitao samo rezultate dvojice kandidata koji ulaze u drugi krug i još dvojice ili trojice iza njih. Novinare (koji predstavljaju javnost) uputio je na ekran u dvorani, gdje su oni mogli pročitati rezultate ostalih, ali ne i televizijski gledatelji, kojima munjevito «švenkanje» nije dopuštalo da pročitaju što piše.

Na taj je način Branko H. pokazao krajnji prijezir prema javnosti, prema mnogim kandidatima, prema onim biračima kojima nije bilo svejedno je li njihov favorit osvojio pet ili 0,5 posto glasova. Potonjima bi se Branko H. (pišem kraticu jer je za sada samo osumnjičen za ignorantstvo) trebao javno ispričati. Ne sjećam se da se nešto slično dogodilo u zadnjih dvadeset godina.

No, kako točno reče dr. Miroslav Tuđman , to je samo nastavak onoga političko-medijskoga nasilja koje je obilježilo ove izbore i njihovu regularnost učinilo upitnima. Za cijelo vrijeme vrlo duge kampanje, mediji su unisono podržavali, favorizirali, otvoreno navijali za svoje miljenike lijeve provencijencije i razmjerno skromnog ali simptomatičnog udjela u komunističkoj prošlosti, što se odnosi i na Ivu Josipovića i na Milana Bandića, bez obzira što je potonji pronašao način da se prikaže čovjekom «trećega puta» koji ima stanovit okus predkomunističke socijaldemokracije – u Hrvatskoj bez prave tradicije, osim ako se ne veže na nauk braće Radić.

Lijeva opcija (mesićevska, opasna po hrvatske interese, vjerojatno projugoslavenska) i u liku I. Josipovića, a ponešto prigušena u M. Bandića, odnijela je pobjedu nad desnicom. Mediji sada nastoje prokazati kako je desnica sama sebi kriva jer se «raspršila», a kao zmija noge skrivaju analize koje bi pokazale tko je to zabio klinove u desnicu, u obliku Vidoševića i Primorca prije sviju. Politička forenzika pokazala bi iz kojih su središta moći u Hrvatskoj i izvan nje zabijani klinovi, a jedan od načina dokazivanja točnosti te teze mogao bi biti (čak jedini) da se tokovi novca slijede do izvora jer su potrošene doista ogromne količine.Sve to nije nikakva isprika Hrvatskoj demokratskoj zajednici, koja klinove nije znala blokirati, preduhitriti i uzvratiti, tješeći se valjda da je i na ljevici slično rasulo i nedisciplina, pa da će ta «ravnoteža» biti zalog ulaska njezina kandidata u drugi krug, što se nije dogodilo. Kao što su pale u vodu i teze onih, podosta inteligentnih analitičara, da u drugi krug «moraju» po jedan kandidat ljevice i jedan desnice, navodno zbog stabilnosti društva u cjelini. To društvo, usput rečeno, o tome ne zna ništa, više od polovice toga društva jednostavno nije glasovalo, što je sramotno i neodgovorno, te dokazuje političku nezrelost.

Tko je komu kriv?

Andrija Hebrang točno kaže (o slučajevima Vidošević i Primorac) da su mu zabili nož u leđa, ali netočno uz njihova imena spominje dr. Miroslava Tuđmana i dr. Jurčevića. Naime, dr. Miroslav Tuđman nije bio član HDZ-a, nije iskočio iz tračnica HDZ-a kao Primorac i Vidošević, ali se dr. Tuđman prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici ponio korektnije od rečene dvojice – posredstvom Ivana Aralice nudio je suradnju HDZ-u, tražio potporu HDZ-a, ali je odbijen. Bilo je to u vrijeme još vladajućeg Ive Sanadera , koji je upravo bio dovršio detuđmanizaciju u HDZ-u, pa bi mu novi Tuđman bio smetnjom i prijetnjom. Štoviše, koliko mi je poznato, i u vrijeme neposredno prije početka kampanje, Tuđman se želio sastati s Hebrangom i razgovarati o mogućim opcijama, ali je kratko i odsječno odbijen. Zato je krajnje nepravedno optuživati dr. Tuđmana da se natjecao premda je znao da ne će pobijediti, ali da će napakosititi Hebrangu (!). Miroslav Tuđman je čovjek koji osjeća osobnu odgivornost za nacionalnu sudbinu, a ne za sudbinu Andrije Hebranga mlađeg, niti za sudbinu HDZ-a. Tuđman je izložio svoj jasan program, jedini koji vodi Hrvatsku u dobrom smjeru, program Hrvatske koja se oslanja na sebe, koja odlučuje o sebi i koja drži do sebe. Zašto takav program (osim možda na papiru) ne provodio u praksi HDZ, stranka kojoj je potpisnik ovoga napisa bio jedan od utemeljitelja, to je problem onih koji danas tu stranku vode. I zato Hebrang nije u pravu kada kaže da mu je Tuđman nešto uzeo. Nije mu uzeo ništa jer je Hebrang zadnjih godina, možda i protiv svoje volje, sudjelovao u jednoj politici «hrvatske desnice» koju ja ne podržavam, a ne podržava ju naravno ni dr. Miroslav Tuđman.

Kad Lončar čestita

Sada i oni koji su bili neodgovorni u prvom krugu, dotično birači, zajedno s onima koji su izašli na birališta i rekli svoje, u pravom ili hinjenom očaju pitau : «Za koga ćemo, zaboga, glasovati?» Doista je teško biti savjetodavac kada čovjek može samo rezignirano reći : Od dva zla birajte manje zlo. Veće zlo je svakako Josipović koji me podsjeća na ona teško prepoznatljiva stvorenja koje čovjek ugleda kada podigne oveći kamen koji je godinama bio na istome, vlažnom mjestu. Komunist iz osamdesetih ,iz doba zadnje i okrutne represije nad Hrvatima, prijatelj Ivice Račana kojemu je navodno pomagao u «transformaciji» Partije, koja je transformacija trajala sve do osvetničkih godina početkom dvadesetog stoljeća, kada je Račan , i opet izgleda uz savjete Josipovića,započeo proces tranformacije samostalne hrvatske države u pravcu treće Jugoslavije, čišćenjem svega hrvatskog, a posebno naravno hrvatskih branitelja, čije je zapovjednike progonio za račun Haaga, što je poslije nastavio i Sanader, a proces se i danas nastavlja . Kakvu je ulogu odigrao kao predstavnik u Haagu, još će biti razjašnjeno, ali da je Josipović jedan od sukreatora (točno reče Jurčević) suradnje hrvatske Vlade i hrvatskog pravosuđa isključivo s haaškim tužiteljstvom – nema nikakve dvojbe, ili barem nije suvislo demantirano.

Pa zar dati glas Josipoviću, Mesićevom klonu u glazbenom celofanu ? Nikako. Stvari su opasnije nego što prosječni birač znade i osjeća, a da jest tako bezočno je i brutalno posvjedočio Mesić šaljući Jospoviću kao čestitara zlokobnog Budimira Lončara, udbaša koji je dobar dio života progonio Hrvate, a kao jugoslavenski ministar vanjskih poslova odigrao bitnu ulogu u uvođenju sankcija Hrvatskoj (i Srbiji kojoj se fućkalo jer je imala na raspolaganju već srbiziranu JNA) na uvoz oružja, što je rezultiralo tisućama i tisućama žrtava među hrvatskim braniteljima jer su bili u tehnički podređenom položaju.

Može li se što očekivati od Bandića

Drugo, manje zlo je Milan Bandić, premda je i ta tvrdnja krajnje riskantna ne samo zato što je njegov politički program ponekad nerazumljiva mješavina svega i svačega, nego i zato što je glede vanjske politike podosta neproziran. Upozoravaju me da prije nego što išta napišem, provjerim s kim se sve Bandić sastajao u Moskvi prije nekoliko tjedana – ne s Rusima nego ondje živećim istočnim nam susjedima – i što bi sve to moglo značiti. Također treba uzeti u obzir način upravljanja Zagrebom i afere, profil suradnika u Zagrebu itd. ali u dobro i «zemljački» odnos prema Hrvatima u Herceg Bosni, stanovito nacionalno nagnuće i (predobro) izmaljanu sliku praktičnog vjernika.

U svakom slučaju, Hrvatska opet jednom ulazi u razdoblje neizvjesnosti i rezignacije koja može biti prekinuta samo (kako to hrvatska povijest poučava) doista dramatičnim zbivanjima.

Mesićeva sapunica na HTV-u

Ako je u svim ovim godinama bilo neupućenima zagonetno tko upravlja Imformativnim (političkim) programom Hrvatske televizije, onda su im ovi zadnji dani potpuno otvorili oči. Skoro da i nema večeri u kojoj se nakon Dnevnika (u kojemu je naravno bio i Mesić) ne pojavljuje Mesić u dodatku, u vrlo sadržajnim intervjuima gdje se uvija i glumata na očigled gledališta, nastojeći svoje nebrojene protuhrvatske poteze prikazati kao vrline. Na taj način i Mesić (naravno) i HTV gotovo izravno priopćavaju gledateljima da ih drže imbecilima.

Usput, premda mu je jasno rečeno da nema što govoriti o nasljedniku, Mesić otvoreno podupire Josipovića jer je taj, veli Mesić, bio vrlo jasan u izjavi da će poštovati hrvatski Ustav. A nego što će izjaviti kandidat, da ne će poštovati Ustav? A eto, HTV sve to uredno prenosi, bez poštovanja prema gledateljima, prenosi odlazeće zlo kao sapunicu koja je začeta početkom stoljeća prvom epizodom nikada razjašnjenoga izvora financiranja Mesićeve kampanje, o čemu je progovorio Bandić kada ga je odlazeći povukao za jezik. Tako sada imamo dvije izjave koje mogu biti polazne točke za istragu: Sanaderovu o spoznajama na temelju kojih bi USKOK trebao zakucati na Mesićeva vrata, i Bandićevu o financiranju Mesićevih kampanja.

Hrvoje Hitrec