«Vijenac» Matice hrvatske otkriva nacionaliste

O novom (starom) smjeru «Vijenca» već sam pisao, o najavama da se ne će baviti politikom (što je bio znak da će pacifikacija biti poslušno provedena), o izjavama koje su mirisale na frazu s početka sedamdesetih o «prodoru nacionalizma» u Maticu, a koji je sada eto uspješno spriječen, itd.

Danas ću pisati iz posve osobnoga kuta jer sam u «Vijencu» od 17. prosinca spomenut kao scenarist filma «Čovjek ispod stola», ali na način koji dokazuje kako sam na žalost bio u pravu glede orijentacije Matičina lista. U uvodu kritike rečenoga filma, meni nepoznati kritičar «Vijenca» vraća se u prošlost, do l999. i filma «Bogorodica», snimljenog po mojem romanu «Hrvatska Bogorodica». Priznajući redatelju da je već tada pokazao pismenost i vještinu u izlaganju priče, kritičar dodaje da se redatelj nije uspio izvući iz ideološke kabanice oca Hrvoja, popularnog dječjeg pisca i autora kultnih Smogovaca koji se, opijen sirenskim zovom politike, tijekom devedesetih prometnuo u gorljiva, te nerijetko isključiva i netolerantna nacionalista. Dramaturški neuredna i zbrkana «Bogorodica», Zlatnom arenom nagrađena (sic!) priča o početku Domovinskoga rata u jednom slavonskom selu, bila je zagušena šovinističkim stereotipima o uvijek podlim, prijetvornim i agresivnim Srbima te bezuvjetno dobrim i plemenitim Hrvatima, a redatelj je demonstrirao sklonost za promišljeno komponiranje kadrova uz uporabu drugog plana, dubinskih kompozicija, iskošenih rakursa te počesto poetičnih pokreta kamere.»

U ovom poduljem citatu ima pregršt insinuacija, o kojima ipak treba progovoriti. Ne znam je li kritičaru poznat moj književni opus. Da jest, ne bi uz moje ime navodio «dječji pisac» jer je pisanje za djecu i mladež samo dio mojega književnog posla. Primjerice, roman «Hrvatska Bogorodica» svakako nije namijenjen djeci. Napisan je polovicom devedesetih i njegova podloga, još potpuno svježa, jest potpuno istinita . Ako je već riječ o stereotipu, on doista postoji i ponovit će vam ga svaki prognanik iz hrvatskoga Podunavlja: od l990. Srbi se potajno naoružavaju, usporedo demonstriraju «ugroženost», šalju obitelji preko rijeke, a s one strane dolaze uvezeni četnici. U ljetu l99l. uz pomoć JNA ubijaju i proganjaju Hrvate, masakriraju hrvatske policajce. Počinje srpska agresija na Hrvatsku. Jesam li na takvoj povijesnoj podlozi mogao napisati što drugo, i u romanu i u scenariju filma «Bogorodica»? Znade li kritičar «Vijenca» za neku drugu povijest? Jesu i svi prognanici govorili isto: da su ih prognali, da su im članove obitelji ubijali «komšije», dakle doista prvi susjedi Srbi ? I to oni s kojima su prije živjeli u posve dobrim ili barem korektnim odnosima? Ja sam samo, prirodom književnosti, opće dao kroz pojedinačno, opisao sudbinu jedne relativno mlade hrvatske obitelji u to doba, njezinu tragediju. Ime mjesta je izmišljeno jer simbolizira sva ona mjesta koja su na taj način stradala, uključujući i Vukovar. A je li se najveća većina Srba ponijela prijetvorno, podlo i agresivno? Jest. Da nije, bilo bi drukčije, oni bi rekli uvezenim četnicima i patološkoj fikciji Velike Srbije: stop, ovo je Hrvatska, mi nismo vaše oruđe, nismo vaša peta kolona. Ali nisu rekli, i ratna je tragedija začeta.

Toliko o povijesnom razglabanju filmskoga kritičara «Vijenca».

Sirenski zov i nacionalizam

Da vidimo sada što je sa mnom i sirenskim zovom politike. Iz kritičarova pisanja netko bi neobaviješten shvatio da sam se politikom počeo baviti «tijekom devedesetih», kako je i precizirano. Ni to nije istina. Počeo sam se baviti «politikom», odnosno sudbinom Hrvatske, sredinom osamdesetih, prvim javnim istupima l986. U veljači godine l989. bio sam jedan od govornika na inicijativi Hrvatske demokratske zajednice i od tada ( i prije) u samom vrhu pokreta za samostalnu hrvatsku državu. Nisam se, dakle, kako se pokušava imputirati, prislonio naknadno, ne, ja sam, štono riječ, u samim korijenima i na to sam vrlo ponosan. A bi li «Vijenac» danas postojao da nas stotinjak nije tako odlučno krenulo, bi li postojala Matica hrvatska? Ne bi. I usput rečeno, u ondašnjem vrlo žustrom Društvu hrvatskih književnika, svršetkom osamdesetih, upravo smo mi nastojali na što skorijoj reanimaciji Matice, koja (uz uspone i padove) eto živi i radi, izdaje «Vijenac», a u tom «Vijencu» se mene godine Gospodnje 2009. oko Božića naziva – nacionalistom, i to ne u pravom smislu riječi , ne domoljubom, nego u interpretaciji krajnje neprijateljskoj. U listu one Matice hrvatske koja je zbog «nacionalizma» morala zatvoriti vrata i nestati na dvadesetak godina.

Takvih sam se imenica i pridjeva doduše naslušao, ali su bili proizvedeni u različitim «Feralima» i EPH-kolumnama, što čovjek i očekuje. Ali ne i u «Vijencu» Matice hrvatske. No kako sam dugo politici, na različite načine, ne mogu sebi dopustiti čuđenje. Mogu samo zaključiti da se «Vijenac» usprkos najavama o odustajanju od politike, i te kako bavi politikom, ali na strani onih snaga koje bi htjele ponovno pisati hrvatsku povijest na temelju krivotvorina, koje bi željele uspostaviti ravnotežu krivnje ,a one koji su stvarali hrvatsku državu proglasiti nacionalistima. Jesam li bio «tijekom devedesetih» netolerantan prema zaboravu, prema onima koji su štetili hrvatskim interesima i koji se nikada nisu pomirili s noćnom morom koju za njih predstavlja nezavisna, samostalna država Republika Hrvatska ? Jesam. Kao što sam bio netolerantan i svih ovih godina u 2l. stoljeću, kao što sam u tom smislu netolerantan i dan-danas. Samo takva «netolerancija» može očuvati Hrvatsku u budućnosti.

Hrvoje Hitrec