Dani dr. Franje Tuđmana

Hrvati kroz stoljeća

Zbornik pod gornjim naslovom pojavio se nedavno, slijedom stručno-znanstvenoga skupa koji je održan u Velikom Trgovišću sredinom svibnja ove godine. «Dani dr. Franje Tuđmana» na putu su da postanu tradicionalnom manifestacijom visokoznanstvenih dosega, a nastali su marom i energijom dr. Milana Vukovića u suradnji s općinskim vlastima V. Trgovišća.

Vjerojatno je informacija o izlasku ovoga zbornika mnogima već poznata, no nakon što sam ga u cijelosti pročitao osjećam obvezu reći i ponešto više o ovom dragocjenom prilogu starijoj i novijoj hrvatskoj povijesti, na način da upozorim na stožerne ulomke pojedinih tekstova – ne prepričavajući, nego citirajući.

Dragutin Plahutar analizira gospodarske prilike u Hrvatskoj u vremenu nastajanja RH, predočava kretanje duga RH u devedesetim godinama, kao i kretanje zaduživanja u prvom desetljeću 2l. stoljeća, te u zaključku koji govori o zabludama o «izgubljenom» Tuđmanovom razdoblju, kaže: « Od l990. do l999. temeljem postavljenih ekonomskih politika živjeli smo od svoga rada. Nakon devedesetih Hrvatska je došla do raskrižja – s jedne strane postojala je mogućnost da nastavi onim težim putem kojim je išla od osamostaljenja, putem kojim nas je vodio predsjednik Tuđman i da se nastavi razvijati na temelju vlastitoga rada. Takav put bi zasigurno bio teži, gospodarski rast nešto sporiji, ali bi budućnost bila sigurnija. Hrvatska bi, premda možda i nešto kasnije, ostvarila dugogodišnji cilj i pristupila EU kao ravnopravna i neovisna članica s razvijenim nacionalnim gospodarstvom. Na žalost, projektom koalicijske vlade 2000. Hrvatska je odabrala onaj lakši put . put bržeg razvitka temeljen na prodaji obiteljskoga srebra…Hrvatski građani tada nisu znali prepoznati temelje na kojima počiva rast standarda…Hrvatska je dovedena u položaj u kojem je ulazak u EU postavljen kao nužan prioritet, bez obzira što će nas dovesti do toga da će se nedovoljno razvijeno hrvatsko nacionalno gospodarstvo, opterećeno golemim inozemnim zaduženjem, utopiti u globalnoj ekonomiji.»

Božo Žepić razmatra Tuđmanov odnos prema Bosni i Hercegovini, Hrvatima u njoj i Herceg Bosni. Izdvajam dio koji se odnosi na Washingtonski sporazum, u u kojemu dijelu Žepić citira M. Granića koji je bio zapisao da je razgovarao s Gojkom Šuškom ( do Tuđmana nije mogao doći jer je tada iz Tirane letio za Zagreb) i Šušak mu je rekao da on taj sporazum nikada ne bi potpisao, a da tako misli i komisija za praćenje pregovora u Tuđmanovu uredu. Granić je, međutim, kratko odgovorio: «Gojko, ti ne bi, ali ja bih. Ovo je najbolji mogući sporazum za Hrvate u BiH» (!?) «Do čega je Hrvate u BiH doveo taj najbolji mogući sporazum, danas je vidljivo – kaže Žepić – po njihovu političkom položaju neravnopravnoga naroda. Nakon gorkih iskustava s Federacijom i nasilno spriječenog pokušaja samouprave (Herceg Bosna), Hrvati BiH danas bi mu (Graniću) mogli samo reći: «Kamo sreće Mate da si ostavio, a ne uzeo.» ( Naime, Granić je predočio situaciju kao «uzmi ili ostavi» ).

Već čuvenim pregnantnim stilom i nepotkupljivošću, J o s i p J o v i ć piše o Tuđmanu i BiH pod naslovom Između klevete i činjenica. Kronološki niže i ponekad u hodu analizira sve stupnjeve hrvatsko-muslimanskih odnosa u prvoj polovici devedesetih, do Daytona i poslije, donoseći i postdaytonska razmišljanja koja je nepažljivi čitatelj u tome vremenu možda i preskočio. Primjerice, u ožujku l997. Richard Holbrook, američki specijalni izaslanik za Balkan, govori za «Coriere della Sera» da Hrvatska može lako pripojiti dijelove teritorija Bosne i Hercegovine, da su ti dijelovi financijski, telefonski i cestovno već integrirani u Republiku Hrvatsku. Zbilja je potpuno drukčija, položaj Hrvata u BiH sve gori, zapovjednici HVO se uhićuju, a konfederalni odnos Hrvatske i Federacije BiH (Washingtonski sporazum) nikada nije realiziran. No između Hrvatske i BiH potpisano je u međuvremenu l05 bilateralnih sporazuma. «Hrvatska i BiH imaju zajedničku europsku perspektivu. S tog aspekta, i za međusobne odnose i za položaj Hrvata u BiH bila bi nepovoljna okolnost – piše Jović – ako bi Hrvatska ušla puno prije BiH u EU, jer bi to značilo uspostavu tzv. schengenskog režima na granici. Istovremeno, hrvatski nacionalni korpus u cjelini mora biti veoma oprezan prema planovima političkog reintegriranja tzv. zapadnog Balkana. To je inače proces koji se nameće i koji je već započeo.

Hrvatsko-srpski sporazumi

M a t e K o v a č e v i ć prepoznatljivim diskursom, s obiljem dragocjenih fussnota, piše o hrvatsko-srpskim sporazumima od l9. stoljeća do naših dana, počam od Bečkog dogovora l850. pa sve do Sporazuma između RH i SRJ o normalizaciji odnosa l996. Podsjeća i na «izavnistutucionalne» sporazume, kao što je onaj l954. između A. Pavelića i M. Stojadinovića u Buenos Airesu, kojim se predviđalo razbijanje komunističke Jugoslavije i osnivanje triju nezavisnih država, Hrvatske, Srbije i Slovenije.

U sjeni spomenutog sporazuma o normalizaciji iz l966. ostaju dramatične činjenice: Hrvatska je poštovala svoje obveze pa je većini odbjeglih Srba ne samo omogućila povratak nego im na račun državnog proračuna izgradila moderne kuće i stanove , koje nikada nisu imali. Unatoč tomu Srbi još zahtijevaju isplatu više od 40 tisuća navodno zaostalih mirovina, povrat društvenih stanova, te udjele u privatizaciji hrvatskih tvrtka. Za razliku od toga, iz Beograda je nestalo oko l00 tisuća Hrvata, a iz Vojvodine je tijekom agresije protjerano između 3o i 4o tisuća Hrvata, a još 28 tisuća Hrvata pretvorila je asimilacijska politika u Bunjevce.

Mate Kovačević (još jednom) upozorava na nerazjašnjeni slučaj potpisivanja Memoranduma o suradnji na području književnosti i lingvistike, u vrijeme ne tako davnog posjeta Sanadera Srbiji, koji bi, usklađen s europskim ucjenama, mogao opet nametnuti srpsko-hrvatski jezik. S tim u svezi Kovačević podsjeća da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja ni dvjesto godina nakon standardizacije modernih jezika nije riješila pitanje svoga pravopisa.

Istra, Rijeka i Kvarner od 1918.-1941.

Povjesničar P e t a r S t r č i ć kronološki izlaže događaje, stanje duha i ulogu istaknutih osoba u razdoblju između dva svjetska rata na području Istre, Rijeke i Kvarnera.

Slikovito opisuje talijanskog pjesnika, fašista D Annunzija koji je sa skupinom ardita i legionara, te domaćih talijanaša, l9l9. zavladao Rijekom. Strčić spominje buran ljubavni život toga fašističkog avanturista, ali i podatak da je vrli pjesnik bio pedofil, lišen svake etičnosti. Na riječki pothvat se odlučio kada je ostao bez materijalnih prihoda (od ljubavnica) . Pripada mu mračna čast da je pretvorio Rijeku u prvu fašističku «državu» na svijetu i u njoj iskušao metode koje su dalje izgrađivali fašisti u Italiji i nacisti u Njemačkoj, kao i njihovi kvislinzi drugdje.

Ako je sve to više-manje poznato, a jest, Strčić donosi i ono što je (uglavnom) nepoznato- da je, naime, šireći prosto svoje «države» poeta ne samo okupirao nenastanjeni otočić sv. Marka , nego 1920. krenuo i na sam otok Krk, ali je na sveopće iznenađenje doživio katastrofu . Krčki su se Boduli, dakako listom Hrvati, dobro organizirali i u oružanom sukobu otjerali ardite.

Podsjeća Strčić i na povijesnu činjenicu o odcjepljenju Istre i pripajanju matici zemlji Hrvatskoj. Tu su odluku donijeli Istrani (sa slovenskim Primorcima) , donijeli su ju dakle Hrvati iz Istre bez znanja vrha NOP-a Hrvatske (i Jugoslavije) , pa su – nekoliko dana kasnije – morali na «popravni ispit». I još nešto iz povijesti: u početku drugoga svjetskog rata došao je član KPH (neimenovan) u tada još «jugoslavenski dio» Kvarnerskog primorja i zabranio tamošnjim članovima KPH podizanje ustanka preko Rječine jer da je to u skladu s propzicijama Kominterne – područje KP Italije.

O kardinalu Stepincu u Južnoj Americi

Đuro Vidmarović donosi napise o kardinalu Stepincu, uglavnom iz pera hrvatskoga katoličkog intelektualca, pjesnika i novinara, prof. Ive Lendića, koji je uređivao «Glas sv. Antuna», glasilo Franjevačkog komesarijata za hrvatske vjernike u Južnoj Americi, Buenos Aires l947. do l955. Lendić je u nizu članaka branio kardinala od teških optužaba koje su komunisti širili i u svijetu, upozoravao da ne postoje razlike između jugoslavenskog i sovjetskog staljinizma, i točni prikazivao Stepinca kao ponos i simbol zarobljene Hrvatske.

Zanimljivo je da u to vrijeme svršetkom četrdesetih i početkom pedesetih šef jugoslavenskog poslanstva u Buenos Airese stanoviti Pirc, za kojega Lendić kaže: «Nije nadbiskup Stepinac bio u ustaškoj službi, nego vaš šef (poslanstva) gospodin Pirc, dok su ustaše zaštićivali od Nijemaca njega i mngobrojne druge Slovence koji su prebjegli u Hrvatsku i davali mu dobar položaj. Gosp. Pirc je tek onda pobjegao od ustaša među partizane , kad je vidio da će saveznici sigurno pobijediti. Tko bi mogao jamčiti da on i sad ne špekulira…jer je već dvaput prekršio vojničku zakletvu, i u tome se taj pelivan lijepo uvježbao.»

Unutarhrvatske podjele u BiH( u doba Austro-Ugarske)

Današnje unutarhrvatske podjele u Herceg Bosni, koje neupućenog, pa i donekle upućenog promatrača iz Hrvatske duboko zabrinjavaju, imaju presedane u povijesti. J u r e K r i š t o piše pod naslovom «Hrvatska politika u Bosni i prema njoj» o razdoblju u kojemu je iznevjerena nada hrvatskoga puka u BiH da će se pripojenjem Austro-Ugarskoj Monarhiji poboljšati životne prilike, i nadi političke elite piše da će BiH postati ne samo dio nekadašnje Habsburške domene i tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, nego i ujedinjenog Hrvatskog kraljevstva.

Vrijeme je to kada je « BiH počeo zapljuskivati val jugoslavenstva koji je silio integraciju hrvatskih zemalja na nekoj drugoj osnovi, osnovi koja je bila bliža idealima Hrvatsko-srpske koalicije i Hrvatske narodne zajednice nego idejama koje je zagovarao Stadler. U tom že idejnom kotlu neki Stadlerovi suradnici iz svećeničkih redova otići iz njegova kruga, a pridružit će mu se svjetovnjaci poput Pilara…Franjevci će ustrajavati na putu koji se ne će približiti Stadleru…»

Radić i Pribičević u djelima dr. Franje Tuđmana

Pod gornjim naskovom piše M a t o A r t u k o v i ć, podsjećajući da je po mišljenju Tuđmana, Stjepan Radić bio jedna od najvažnijih osoba u povijesti hrvatskoga naroda, čija je politička djelatnost i misao utjecala na zaokruživanje hrvatskoga nacionalnog korpusa.

Tuđman se osobito bavio i srpskim političarom Svetozarom Pribičevićem, koji je od «okorjelog pobornika centralizma postao njegov najljući protivnik «.

«Ne znam», kaže Artuković, « je li šezdesetih godina kada je Tuđman pisao svoju dizertaciju, bilo poznato «Pismo Srbima» S. Pribičevića s kraja l933. U njemu je Pribičević najavio i opravdao stvaranje buduće samostalne hrvatske države. Pisao je : « Srbi nemaju nikakvog, ni moralnog , ni političkog, ni nacionalnog , ni istorijskog prava da vladaju nad Hrvatima i da ih silom (dikataturom) drže u zajednici sa sobom. Istorijsko je iskustvo pokazalo da će se pre Velebit srušiti u more i isušiti Dunav , Sava i Drava nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti…Ne mogu da zamislim ni za jedan čas tu mogućnost da Srbi ratuju s Hrvatima zato što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatskoj zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu zajednicu obore…»

Komentar izlišan.

Vuković o Banovini Hrvatskoj

M i l a n V u k o v i ć piše u povodu sedamdesete godine od uspostave Banovine Hrvatske, spajajući tu obljetnicu s razmatranjem odnosa dr. Franje Tuđmana prema Banovini. Još ranih šezdesetih prošloga stoljeća Tuđman je imao neprilike s temom Banovine jer je tvrdio da je ona značila korak naprijed budući da je bilo uglavnom riješeno pitanje jedne od ugnjetenih nacija – one hrvatske. Ta je Tuđmanova teza odbačena (V. Bakarić) , ali ju nisu zaboravili Bakarićevi nasljednici koji će l99l. optužiti Tuđmana da je u Karađorđevu razgovarao s Miloševićem o podjeli Bosne, i to «na temelju granica Banovine».

O Ivi Pilaru u Jugoslaviji

Vjerojatno su se mnogi čitatelji «Južnoslavenskoga pitanja» pitali što je radio Ivo Pilar u jugoslavenskoj državi. Odgovara na to Z l a t k o M a t i j e v i ć. Pilar, koji je svršetak rata dočekao u Beču, vraća se u Bosnu (u Tuzlu) gdje uskoro uviđa da ga politički onemogućuju, štoviše mnogi traže da ga se uhiti, pa se taj povjesničar i političar bijegom spašava i dočepa Zagreba, gdje sredinom l920. otvara odvjetničku pisarnicu. Godinu dana poslije nalazi se na optuženičkoj klupi, zajedno s dr. Milanom pl. Šufflayem i dobiva godinu dana zatvora.

Zanimljivi je da nakon ubojstva Stjepana Radića neumorni Pilar piše Expose u kojemu tvrdi da je «sadanji momenat za Hrvate potpuno nepodesan za provođenje rastave i izlaza Hrvata iz Države SHS, te obrazlaže: «Kad promatramo razvitak od zadnjih lo godina, ne možemo previdjeti naglo padanje Srba, upravo njeke vrsti slom, uz istodobno polako dizanje Hrvata i oporavak od sloma l9l4-l9l8…Ali, nniti su Srbi postigli nadir svoga nazadovanja, niti smo se mi Hrvati toliko oporavili da bismo mogli nastupiti tako izvanrednu zadaću kao što je potpuna državna samostalnost Hrvatske.»

( O ostalim prilozima u zborniku «Hrvati kroz stoljeća» - Dani dr. Franje Tuđmana, pisat ću drugom prilikom. )

Hrvoje Hitrec