Tuđman se vratio u Hrvatsku
Znakovi vremena su neupitni: Franjo Tuđman se na velika vrata, kako mu i priliči, vratio u Hrvatsku i među Hrvate. Deset godina ispiranja mozgova i stotine tisuća opakih proizvoda iz domaćih i stranih tvornica laži nisu naudile povijesnoj istini koja govori da je Tuđman najveći državnik u novijoj hrvatskoj povijesti. Povijesna znanost odbila je sve potvore i krivotvorine, detuđmanizacija se pokazala bijednim i jalovim poslom, a upravo se razilaze i zadnji oblaci sumnja i zbunjenosti u onih koji su , ne svojom krivnjom, ponešto lutali u ocjeni djela Franje Tuđmana i njegova doba.
Tjedan koji je za nama svjedoči o svojevrsnoj «rehabilitaciji» dr. Franje Tuđmana: započeo je bio sjajnim skupom u zagrebačkom «Sheratonu» s novim i simptomatičnim zanimanjem masovnih medija, posve različitim od prešućivanja sličnih obljetnica u prošlih devet godina. Nastavljen je misom u zagrebačkoj Katedrali, koju je predvodio nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, a zatim je u petak održana i velebna misa u crkvi Sveta Mati Slobode, predvođena biskupom gospićko-senjskim Milom Bogovićem.
Misama su bili nazočni najugledniji hrvatski intelektualci, te velik broj političara aktualne vlasti, a javna televizija je svim rečenim događajima dala dostojnu važnost. Oni koji su pred televizijskim kamerama davali izjave o osobi Franje Tuđmana, odreda su posve točno ocjenjivali njegove zasluge za stvaranje samostalne hrvatske države, pronicljivost u ostvarenju nacionalnih ciljeva, njegovu postojanost u teškim vremenima i sposobnost anticipacije, koja je uvijek iznenađivala i njegove najbliže suradnike.
Bio je vođa hrvatske borbe za slobodu. U tu jednu riječ koja je dovoljno široka da u nju stanu sve ostale vrijednosti, Tuđman je vjerovao i kada je bio zatočen, vjerovao je u nju i kada je premoćni zavojevač nadirao u hrvatsku zemlju i kada su mnogi u očaju prorokovali nestanak tek nastale države. Svježa krilatica s nedavnih američkih izbora o «odvažnosti nade» bila bi najtočnija karakterizacija prvoga hrvatskog predsjednika, koji je govorio da se i u najtežoj i naoko izgubljenoj situaciji treba osloniti na onaj jedini preostali kamen, i iz toga položaja tražiti opet putove prema spasenju.
Takav Tuđman ostaje u povijesti, kao neosporno pozitivna ličnost. Oni koji su prigovarali njegovoj autoritarnosti, ne razumiju da je ratno vrijeme zahtijevalo i veću, oni koji ga optužuju za izolaciju Hrvatske u drugoj polovici devedesetih, ne znaju da je izolacija bila posljedica Tuđmanova odbijanja svake pomisli o balkanskim integracijama, oni koji mu zamjeraju «podjelu Bosne» govore neistinu i svjesno lažu, bez ikakvih dokaza. Tuđmanovi protivnici su oni koje je on poznavao i više-manje statistički točno obilježio – tih dvadeset posto hrvatskih državljana koji su u njegovo vrijeme, a zatim i poslije njegova doba, bili i ostali protivnici hrvatske države. Dok je bio živ, rovarili su skupljali Judine škude, kada je umro uspjeli su agresivnim krivotvorenjem povijesti zbuniti dio Hrvata , zavladati medijima i nametnuti se kao politički arbitri, s krajnjim političkim ciljem slabljenja hrvatske države i njezina povratka – uz , prvenstveno, britansku pomoć – u jugoslavenske okvire.
Dolazak Miroslava Tuđmana
Sin Franje Tuđmana, prof. dr.Miroslav Tuđman ima priliku nastaviti kontinuitet državotvorne politike svoga oca i ispraviti pogrješni smjer hrvatske politike u zadnjih deset godina – smjer što su ga početkom stoljeća inaugurirali jugoslavenski predsjednik Stipe Mesić i njegova udbaška klika, smjer kojim je bio krenuo i pokojni Ivica Račan kao predsjednik Vlade, a zatim nastavio štetočinja Ivo Sanader .
Sveučilišni profesor, politički znalac široke naobrazbe, autor mreže hrvatskih obavještajnih služba u vrijeme Domovinskoga rata, dr. Miroslav Tuđman je jedini doista ozbiljan kandidat za predsjednika Republike Hrvatske. Svjestan je onoga što je najvažnije: da Hrvatska ne može i ne smije više biti podanicom stranih sila, među kojima su u najvećem broju one koje joj rade o glavi, da se Hrvatska mora osoviti i uspraviti, dati do znanja da je samostalna , međunarodno priznata zemlja i da ne treba nikakve tutore, da ne želi primati ničije zapovijedi, upute i zadaće, ničije diktate. Dr. Miroslav Tuđman inzistira na samobitnosti. Usprot aktualnom odnosu sluga-gospodar, Tuđman želi partnerski, ravnopravan odnos u međunarodnim vezama, što važi i za Europsku uniju. Vraća se jedinoj pravoj misli o hrvatskoj slozi, koja je moguća samo na temelju pune povijesne istine, uključujući naravno i istinu o komunističkim zločinima. Zalaže se za izgradnju gotovo posve porušenoga mosta između domovinske i iseljene Hrvatske, svjestan da je taj most ujedno i najbolja globalna veza, a potpuno je jasan i glede položaja Hrvata u BiH, za koje zahtijeva teritorij na kojemu će imati vlast i slobodno razvijati narodni život i hrvatsku kulturu. Jednako je tako izravan kada govori o ograničavanju stranoga vlasništva u medijima, koje je jedan od uzroka očajnoga stanja u hrvatskom novinarstvu , ali naravno i pad u ponor medijskoga kolonijalizma. Uz te točke programa postoji i niz Tuđmanovih dobrodošlih prijedloga iz gospodarske i socijalne sfere – obećanja koja su realna i ostvariva . Premda su mu poznate ovlasti predsjednika države, M. Tuđman je svjestan da u ovoj situaciji predsjednik države može i mora biti zainteresiran za sva područja hrvatske zbilje.
Već je rečeno više puta, ali treba ponoviti: pobjeda Miroslava Tuđmana na predsjedničkim izborima bila bi najbolji svršetak «procesa detuđmanizacije» i dokaz da se hrvatski narod prenuo iz desetogodišnje hipnoze i zabune koje ga je skupo stajala. Hrvatska je opet jednom, što bi rekli Hrvati l9. stoljeća poslije razdoblja Bachova apsolutizma - pred otvorenim nebom. Ukoliko sada biraju krivo, ukoliko izaberu osobu koja će reprezentirati ne Hrvatsku nego tuđinski projekt «Zapadnoga Balkana», povijest će odmahnuti rukom i dugo će joj trebati da opet svrne oči na Hrvate.
Hrvoje Hitrec




Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
