O prvom sučeljavanju predsjedničkih kandidata: časne iznimke u diletantskoj družini

Hrvatska televizija je u petak, 20. studenoga, prikazala prvo sučeljavanje kandidata za dužnost hrvatskoga predsjednika. U cjelini, taj je medijski događaj ostavio gorak okus jer se većina kandidata pokazala posve nesposobnom da razmišlja i govori politički, a nekmoli državnički.

Koliko god vlada mišljenje da je kampanja preduga, postoji i dobra strana : publika koja je do sada bila indoktrinirana porukama medija - a oni su bezobzirno forsirali «svoje» kandidate - sada će u miru Božjem i u nizu službenih termina na državnoj televiziji stvarati dojam o kandidatima, te više-manje uvidjeti da oni ljudi koji u izmišljenim anketama pobjedonosno vode, nisu ni najbolji, ni najpametniji ni najprihvtaljiviji kandidati.

Bit ću ponešto subjektivan (a zašto ne bih), ali tek toliko da vidim koliko sam u toj subjektivnosti objektivan, a to mi možete reći samo vi, poštovani čitatelji portala HKV-a .

Podsjećam vas uvodno da predsjednik države reprezentira Hrvatsku.

Ako se odlučite za Ivu Josipovića, neizravno tvrdite da je Hrvatska mlaka zemlja u kojoj žive ravnodušni ljudi bez strasti koji barataju s nekoliko političkih floskula , da je Hrvatska zemlja introvertiranih robota koji se održavaju kamilicom. Ako se odlučite za Milana Bandića, izravno tvrdite da je Hrvatska politički potpuno nezrela zemlja i da ju dakle u političkom smislu i ne treba zastupati, te da dužnost predsjednika može fakultativno obavljati bilo koji lik predan misiji u masama , koja se misija svodi na sposobnost bivanja na otvorenom prostoru u različitim klimatskim uvjetima. Ako se odlučite za Nadana Vidoševića kao reprezenta Hrvatske, neizravno potvrđujete da je Hrvatska zemlja manekenska i opterećena isključivo gospodarskim poteškoćama, pred kojima temeljna politička pitanja vezana uz sudbinu i budućnost zemlje, nemaju nikakvu težinu i njima se ne treba posebno baviti. Ako birate Vesnu Pusić, onda priznajete da je Hrvatska bahata i osorna zemlja, koja tzv. «nova ljudska prava» stavlja ispred univerzalnih vrijednosti i gdje se nacija i nacionalna pitanja smatraju prežvakanom i potrošenom robom.

Andriju Hebranga ću ovom prilikom preskočiti jer nije sudjelovao u prvom sučeljavanju, što smatram donekle mudrim potezom. Vesna Škare Ožbolt pliva između populizma i neodredljive pravno-političke retorike, koja na trenutak zvuči zamamno, a onda se izgubi u prostoru već viđenih domišljaja. Damir Kajin je predstavnik mesićevske škole koja se bori s utvarama u Hrvatskoj nepostojećega fašizma, teško prikrivajući poriv za revolucionarnim nasiljem koje bi trebalo zamijeniti politiku i diplomaciju – ujedno predstavnik iredentističke struje u hrvatskoj Istri, kao sirov i neškolovan propagandist talijanaške filijale koja se naziva IDS-om, prodajući hrvatskom gledateljstvu misao o autonomiji koja je po njemu sinonim županijske samouprave ili čega već. Dragan Primorac je previše umjetan u vlastitoj ,od američkih savjetnika konstruiranoj promidžbi, s ponekim zabrinjavajućim kretnjama i grimasama – u biti ima pravo kad kaže da se treba osloniti na SAD jer su iskustva s Europom loša, ali prenaglašavanjem toga savezništva doći će na glas kao «američki čovjek». Slavko Vukšić ostaje u krugu koji mu je dao potpise, skupljene u zadnji čas . Slavonija , koja je doista sanaderovskim trikovima ostala zakinutom, mogla je i morala iznjediriti ozbiljnijeg kandidata.

No, rekoh u naslovu da je u studiju HTV-a bilo i časnih iznimaka. Dobar je dojam ostavio dr. Jurčević, koji s pravom insistira na poštivanju volje naroda, ali se nikako ne može oteti uloge upućenog aktivista, znači pučkoga tribuna, koji – ruku na srce – promišljeno i razgovijetno udara po utvrdama nedodirljivih institucija.

Čovjek koji je za političke znalce i one koji su proučili ovlasti predsjednika države, ostavio najbolji dojam, svakako je dr. Miroslav Tuđman. Možda nije najrječitiji u toj družini, ali sve što je rekao stoji : da Hrvatska nema nikakvu politiku u ovom trenutku a ne samo nikakvu vanjsku politiku, te da (eo ipso) treba predsjednika koji razumije da je tako i koji će tu zametnutu vještinu opet uspostaviti u okviru svojih ovlasti, koji će sve učiniti da Zagreb (a ne Bruxelles) bude mjesto gdje se odlučuje o Hrvatskoj, koji će dati snažnu političku potporu Hrvatima u BiH u težnji za hrvatskom jedinicom u BiH konfederaciji (nalik švicarskom modelu), koji će povezati pokidane veze s hrvatskim iseljeništvom, dati vjetar u leđa hrvatskoj diplomaciji, sastaviti opet u skladnu cjelinu razglavljene pršljenove hrvatske obavještajne mreže i pouzdanje (i pouzdanost) hrvatske vojske. Potpuno svjestan i gospodarske situacije , te domaćih uzroka krize, Miroslav Tuđman posve točno nalazi razloge u etičkom relativizmu koji je uvozna roba i koji razara hrvatsko nacionalno biće, pa usporedo djeluje razorno i na ponašanje u svim područjima života, uključujući gospodarstvo.

Hrvoje Hitrec