Krivotvorine u engleskom časopisu za književnost

Dnevni list koji izlazi u Hrvatskoj prenosi pisanje «London Review of Book» o knjizi Dubravke Ugrešić «Baba Jaga je snijela jaje». Autorica recenzije je Marina Warner, profesorica kreativne književnosti na Sveučilištu Essex. Posve je razvidno iz kojega kruga dolazi kritičarka, koja laskavo piše o spomenutoj knjizi. Vjerojatno je i u pravu jer D. Ugrešić s tehničko-literarne strane nikada nije imala problema s pisanjem, ali ima velikih poteškoća s vlastitim (nacionalnim ) identitetom. Da je Marina Warner ostala samo na razini literarnoga diskursa, ne bih ni reagirao, ali se po poznatoj britanskoj protuhrvatskoj formuli upustila u krivotvorenje povijesti. Vrla profesorica kreativne književnosti (ne poznajem ni jednoga čovjeka koji je postao piscem u tim besmislenim tvornicama mediokriteta) kaže tako da je D. Ugrešić «bila prisiljena napustiti svoj posao na Sveučilištu u Zagrebu», što je krupna laž.

Da Warnerica laže dokazuje i sama nastavkom gornje rečenice koji glasi «nakon što su se na zidovima njezinih kolega pojavili križevi i nacionalne zastave.» Dakle, nitko D. Ugrešić nije dao otkaz, nitko ju nije otjerao, nitko ju ni na što nije prisiljavao, nego je otišla jer nije mogla gledati hrvatski grb i hrvatski zsatavu, pa ni križ. No laž je i to da su se križevi pojavljivali na zidovima njezinih kolega, barem ne u broju koji bi nježnu D. Ugrešić zastrašio, jer je većina tih kolega bila (i ostala) iz drugoga svijeta. A što se u javnoj instituciji pojavio Ustavom propisan i štićen hrvatski grb, posve je prirodna stvar, osim za one koji ne mogu smisliti hrvatsku državu.

No, i to bi čovjek nekako progutao, ta ima različitih fobija (strah od mačaka, strah od otvorenog prostora, itd.) pa i kroatofobiju treba navesti u medicinskoj literaturi – ali Warnerica ide dalje i besramno falsificira povijest tvrdeći da je jedan od razloga bijega D. Ugrešić i to što je «nacionalistička vlada koja je došla na vlast l99l. odbacila srpskohrvatski.»

Da se malo raspitala (a postoji i Internet) kreativna profesorica mogla je doznati da je do «božićnoga Ustava» l99l. bio na snazi (od l974.) Ustav Socijalističke Republike Hrvatske koji je propisivao hrvatski književni jezik, a ne srpskohrvatski , pa taj nepostojeć jezik i nije mogla «odbaciti» demokratski izabrana vlast početkom devedesetih. Ustav RH prihvaćen svršetkom l99l. vrlo jasno i jednostavno, nadam se zauvijek, određuje da je u službenoj uporabi hrvatski jezik, što užasava britansku politiku, novinstvo i – kao što vidimo – kreativne profesore.

Laž je isto tako da je D. Ugrešić tko predbacivao «bugarsko porijeklo». Poznavao sam gospođu Ugrešić, ali o tome nikada nije bilo riječi, niti je itko (uvjeren sam) znao za taj detalj. Ali kada treba podmetati Hrvatskoj i Hrvatima, onda se dohvaćaju i nebuloze. Usput: sretnem baš danas bugarsku novinarku, posve slučajno, u prolazu, razgovaramo o Bugarima i Hrvatima, pa mi kaže: «Znate, za Bugare su Hrvati nešto dobro i pozitivno.» Moglo bi se reći i obratno, ta nije slučajno Dalibor Brozović bio predsjednik društva hrvatsko-bugarskoga prijateljstva, a isti taj Brozović bio je jedan od prvih suradnika dr. Franje Tuđmana i nositelj različitih dužnosti u toj «nacionalističkoj vlasti» čiju je temeljnu ideju poduprlo na referendumu više od 94 posto hrvatskih građana – naime samostalnu hrvatsku državu.

Znači otpada i taj crimen kao posve suluda optužba. A slučaj «pet vještica iz Rija» koji se naravno spominje i u Warneričinu napisu, postavljen je zakuhan u posve drugom miljeu nego što je «nacionalistički»i više je bio nalik obračunu na ljevici…ako se ne varam.

U svakom slučaju, već je postalo dosadno i otužno slušati te «progonjene» pisce i spisateljice koji su se sami prognali i u vjerojatno ugodnom egzilu, okruženi pažnjom protuhrvatskih krugova od Engleske do Njemačke, čekali da hrvatska država nestane. Kako se to još nije dogodilo, a i ne će dok smo živi mi koji smo ju stvarali (pa ni poslije), sva se ta bolna žuć samoprognanih pretvara u apatiju i rezignaciju iz koje Dubravku Ugrešić spašava jedino stanoviti smisao za humor, koji nedostaje nekim njezinim militantnim kolegicama i kolegama. No ima nade i za njih jer se ideja zapadnobalkanskih integracija lijepo razvija, uz pomoć sluga i izdajnika iz hrvatskoga političkog korpusa. Ali ne će proći.

Hrvoje Hitrec

{mxc}