Vrijeme u kojemu živimo

1. Da se ideja «Zapadnoga Balkana» žustro gura preko kulture, odavno je poznata činjenica. Tako je Festival hrvatskoga filma u Puli postao samo filijala Sarajevskog filmskog festivala, koji je određen kao regionalno zborište. Producenti i redatelji iz Hrvatske, koji su pravilno shvatili igru, već u zamisli pokušavaju prilagoditi svoje uratke mogućem uspjehu – ne toliko u Puli koliko u Sarajevu. Oni projekti koji ne odgovaraju zapadnobalkanskim zahtjevima, koji nisu (kada je riječ o ratnom filmu) na tragu ravnoteže krivnje, neimenovanja agresora ili nisu dovoljno protuhrvatski, ne dobivaju ni prolaz u Sarajevo. Mislim da treba učiniti sljedeće: javnim iskazom hrvatskih filmskih djelatnika tražiti da se promijeni opisano stanje, ohrabriti hrvatske filmaše da misle svojom a ne regionalnom glavom i da rade filmove za hrvatsku publiku, poštujući objektivnost povijesne podloge i nacionalne osjećaje većine Hrvata.

2. Do zanimljive situacije došlo je ovoga ljeta u «Jutarnjem listu» (gl. urednik stari kadar Pleše).Valjda zbog ljetne rastresenosti i nedostatka radikalnih kolumnista, u list je pušten na velika vrata glomazni otpad novinarske struke, Denis Kuljiš, koji je napravio pravi lom i izazvao reakciju pitomih kolumnista toga lista koji su mislili da su njihovim radom dosegnute krajnje granice protuhrvatske promidžbe. Štoviše, neke od njih je Kuljiš proglasio i nacionalistima, a tomu se ni u snu nisu nadali. Od sada moraju živjeti oprezno jer ideološke komisije nemaju milosti, a kako su po tradiciji nepismene i nenačitane lako mogu i nevine staviti na crne liste.

3. Multinacionalni Mladen Jergović u davnim je vremenima dresiran za lov na nacionaliste. Vidi ih svugdje i u svemu, pa je čak i banalni incident u Dubrovniku proglasio stravičnim aktom nacionalizma ( naguravanje napuhano u veliku priču, koju je sam Jiri Menzel nazvao burom u čaši vode). No, kada su usred ljeta Hajdukovi navijači brutalno pretučeni u Slovačkoj, njih nekoliko stotina, Jergoviću je bila daleko svaka pomisao o nacionalizmu, odnosno šutio je jer su pretučeni hrvatski građani, a Hrvate je dopušteno pa čak i poželjno prebijati ( u ratovima i poslije njih i ubijati). Cijela ta tužna storija završavana je ovako: ministar vanjskih poslova RH ispričao se Slovačkoj i slovačkoj policiji, a na kraju je UEFA obavijestila jedne i druge da su u pravu bili – Hajdukovi navijači, kojima se nije smjelo zabraniti da dođu na stadion.

4. Slučaj ispričan u točki 3. samo je bolni (posebno za pretučene) detalj jedne neupitne istine: hrvatski državljanin nije zaštićen. Nigdje, pa ni u vlastitoj domovini. Od ribara u Savudrijskoj vali do zapovjednika u Domovinskom ratu koji tamnuju u Haagu. Država ih ne štiti od nasilja Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ne štiti svoje državljane ni od političkoga nasilja koje se prelijeva na sudstvo i sudove u Hrvatskoj, pa voljom političkih moćnika (bijednika) koji korumpiraju suce, svaki građanin koji se dotičnima zamjeri može biti osuđen na višegodišnje kazne, bez ikakvih dokaza, a posebno bez materijalnih dokaza. A kako se korumpiraju suci? Obeća im se viši položaj u hijerarhiji ako «pošteno» odrade posao. U zadnjih nekoliko godina tomu smo bili svjedoci u nekoliko medijski eksponiranih slučajeva, a vjerojatno ih ima još – manjega intenziteta, da ne kažem lokalnoga. Vraća nas to u preddemokratsko vrijeme. Razlika je u tome što se u komunizmu moglo završiti na robiji zbog ideoloških skretanja, a danas se pakiraju kriminale posli. Zapravo razlike i nema: u oba slučaja završiš i zatvoru. A nema razlike i zato što oni koji ti pakiraju čine to u mnogim slučajevima i iz ideoloških pobuda.

5. Bilo je samo pitanje vremena kada će se Mesić okrenuti prema hrvatskim iseljenicima – okrenuti da po njima pljune. Jer je prvu polovicu kolovoza posvetio Crkvi u Hrvata, te su oni koji znaju komunistički redoslijed mogli očekivati da će preplanuli predsjednik zadnji dio vrućega mjeseca povući pitanje iseljenika . Oni, po Mesiću, ne pomažu Hrvatskoj u recesiji. Kad je Hrvatskoj išlo manje-više dobro (prividno) upravo Mesić i njegova klika, ali i ostala klatež na vlasti, posve su zaboravili na dijasporu, koja je bila ona novčana sila što je omogućila obranu Hrvatske u vrijeme srpske agresije. No, nije Mesić ni govorio o iseljenicima da bi ih nagovarao na novčane priloge, nego zato da ide uz dlaku onoj opciji kojoj bi želio biti na čelu kad ode s Pantovčaka – otvorio je pitanje glasovanja iseljenika na hrvatskim izborima. U oduzimanju prava tim hrvatskim državljanima naravno da ne može imati nikakav uspjeh, ali je na odlasku morao dati oduška duši i ispustiti nešto otrova. Njemu podložni mediji sigurno će sada napraviti veliku priču, a Nova televizija (ako se ne varam ) već je objavila ankete po kojima se većina hrvatskih građana slaže s Mesićem. Lažu, naravno.

6. Ankete su i inače obična svinjarija, na malom i nepoznatom uzorku velika svinjarija, a na većem i uglavnom nepoznatom – nešto manja svinjarija. Tako je jedna komercijalna televizija navodno anketirala građane nakon Mesićeva križarskoga rata protiv križa, te je anketa pokazala da se Hrvati u velikom broju – slažu s Mesićem. Onda je jedna tiskovina, valjda ne mogavši otrpjeti podvalu da Hrvati katolici doista tako misle, napravila svoju anketu i u toj su Hrvati rekli da se (u najvećem broju) ne slažu s Mesićem, itd. U svakom slučaju, dragi Hrvati, Mesić se više ne smije dogoditi i zato treba biti pametan na sljedećim, skorim, izborima za predsjednika države.

7. Dokle ide protuhrvatska kampanja u samoj Hrvatskoj, dokaz je pokušaj stanovitoga Štambuka (ime nisam zapamtio) koji je na Wikipediju htio uvesti nepostojeći srpskohrvatski. Ne radi se svakako o sjajnom hrvatskom pjesniku i diplomatu Štambuku niti o istoprezimenom crkvenom veledostojniku, nego očito o sitnom provokatoru kojega treba držati daleko od Wikipedije. No, zdrave snage djeluju i drugdje. Ako se preplatite na Max Televiziju, oni će vam besplatno emitirati i neku Fox televiziju, a gledajući ju naglo shvatite da su neke serije itd. prevedene jezikom koji nije hrvatski. Nije ni srpski. Vjerojatno je nova varijanta BHS jezika koji se za sada udomaćio samo u Haagu, gdje hrvatski vojni zapovjednici , junaci Domovinskoga rata, moraju slušati prijevode na mješavini koju europski gospodari pripremaju balkanskim slugama za komunikaciju u zapadnobalkanskoj tvorevini. I tu hrvatski građani nisu zaštićeni, bez obzira na ustavnu odredbu.

8. Umro je Emil Glad, jedan od zadnjih iz plejade sjajnih hrvatskih glumaca koje je odgojio Branko Gavella. Prije i iznad svega kazališni glumac, te je tako u povodu njegove smrti i trebalo pisati. No eto, nekoliko televizija i novina stavlja u naslove «ujaka Fleka», Gladovu doduše odlično odigranu ulogu u poznatoj televizijskoj seriji. Valjda po onoj da postoji samo što se prikaže na televiziji.

9. Već spomenuti politički kolumnist Jergović imao je neki dan novi napad koji se ne smije prešutjeti, a svjedoči o potpunoj mahnitosti. Okomio se – u nedostatku nacionalista – na odličnoga nogometaša Eduarda da Silvu jer je taj, koje li tragedije, navodno odglumio pad u šesnaestercu nakon kojega je dosuđen jedanaesterac. Dogodilo se to u engleskom prvenstvu. Očito dramatičan slučaj, kojemu je Jergović posvetio članak na četiri stupca, zgrožen nad amoralnošću da Silve, sve u stilu istih napisa u engleskim novinama. No, usred članka je pisac zastao i pomislio ne će li možda biti krivo shvaćen jer je Eduardo ipak tamnoput te bi tko mogao imati primjedbe o rasizmu. Spas je nađen u tomu što je da Silva ipak hrvatski državljanin i eto izlaza: nije da Silva toliko kriv sam po sebi, nego je postao takav otkada je postao Hrvatom, pa je pokupio grozna hrvatska svojstva.

10. Upravo sam završio korekturu sedmoga zbornika « Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – Što je to?» Zbornik će se pojaviti početkom rujna. Ako želite znati kako je Paddy Ashdown hrvatskim zatvorenicima u Zenici nudio da prijeđu na islam, a on će im isposlovati slobodu, ako hoćete saznati kako je Montgomery namjeravao prepoloviti broj katolika u Hrvatskoj, što je Vuk Drašković pisao Franji Tuđmanu l99l. i kako je Hrvatsko kulturno vijeće došlo do dokumenata s oznakom «vrlo tajno», svakako kupite zbornik čim iziđe iz tiska.

Hrvoje Hitrec

{mxc}