Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Zimski rujan ide dalje

Nakon suše kiše i previše, narod za promjene nespreman hriplje i kiše, ali se ne da – mulac ispred mene na blagajni dućana skakuće u šorcu, kratkih rukava, u sandalama. Sve u okviru strategije otpornosti. Zato hitrecće u sljedećim tjednima biti pune čekaonice ambulanta, stiješnjenih između nedostatka liječnika i CIZIP-a, koji nikako da proradi kako spada. U bolnicama i nadalje liste čekanja, što veseli privatne specijaliste kod kojih također već ima lista, ali kraćih. Srećom je uspostavljena javnoprivatna mreža dodavanja lopte, to jest pacijenta: ako ne ćeš predugo čekati i u međuvremenu umrijeti, moraš platiti i to masno, a ponekad naletiš na istoga onoga bolničkog liječnika koji te je stavio na dugu listu, a podvečer radi za svoju dušu u vlastitoj ordinaciji.

Ma dobro, zdravlje je zdravlje, tu se ne štedi. U globalu sve štima na državnozdravstvenoj razini, koja reagira u trenu ako nešto nije u redu. Tako je nepravomoćni ginekozlostavljač u Osijeku još dugo radio, jer je vijest o njemu stigla do resornoga Zagreba poštanskom kočijom, koju je negdje u Slavoniji presreo Čaruga ili tko sličan. Igrom slučaja, čitajući rukopis romana o Andriji Šimiću, zapitao sam se zašto i o Andrijici nije snimljen film, a bio je on takoreći narodni hajduk iz Dalmacije u vrijeme agonije Osmanskoga Carstva, a išao na živce i austrijskim vlastima, na kraju dolijao, ali se i u zatvoru snašao. A kada je pušten, dočekao ga na splitskoj rivi oduševljeni narod. Podsjeća me istodobno, i opet igrom slučaja, moj odvjetnik Srećko Ilić rodom s Neretve, da je nogometni Hajduk dobio ime baš po Andrijici Šimiću, u doba kada Livaja nije bio ni u primislima.

Malo sam zabrazdio, počeo s hladnoćama, pa zaboravio, premda je ovaj ledeni val nezaboravan, u srednjoj i sjevernoj Europi poplavan. I opet slučajno, gledao sam neku večer američki film Geostorm, uglavnom riječ je o nekoj golemoj svemirskoj stanici koja kruži nad Zemljom i nadzire klimu, ali nakon diverzije poludi i drastično mijenja klimu – kupači u Riju zalede se u trenu, tako i svugdje po svijetu. Ma baš mi je sjeo taj film, dok se toplo odjeven smrzavam, srozan od trideset i šest na jedanaest stupnjeva, a moje me životinje pitaju što se događa. Izlaze na dvorište samo u hitnim slučajevima, brzo se vraćaju, gledaju televiziju i čitaju novine. „Evo vidiš“, kaže Mak, „koliko su mačke važne. Ti izbori u Americi vrte se više oko mačaka nego oko ljudi. Pa se spominju žene s mačkama, a Trump veli da Haićani u Ohiju jedu mačke. Vi ljudi Hrvati valjda niste dotle došli.“ „Ne“, kažem, „ali u vrijeme kada su četnici divljali u jugoistočnoj Lici 1941. govorili su da ni jedna hrvatska mačka ne smije ostati na životu. Tako da donekle imaš pravo, mačke su neizostavni dio ljudske i neljudske povijesti, od Egipta do danas. Tebe nitko ne će pojesti, Mak, barem za sada.“ „To ga je malo smirilo, ali se Tor našao uvrijeđenim i tumačio da su cucki ostavili više traga u povijesti, ali i da ih ljudi više jedu i danas negdje na Dalekom istoku.“

Pustite te priče, iako nisu baš nevjerojatne, idemo vidjeti što se događa u Hrvatskoj, zemlji na A kreditnoj i investicijskoj razini, ali i na A inflacijskoj i tako dalje, s A + visokim cijenama hrane i ostaloga, s D prosječnim plaćama. Ponosni božo milanovićsmo. Uveli smo euro u posve krivo vrijeme, ali zato sada uvodimo porez na nekretnine u sasvim krivo vrijeme. Ipak, dovršavamo velike projekte, otvoren je drugi tunel kroz Učku, to jest druga cijev, pa je tunel sada postao dvocijevkom. Istra još jednom sjedinjena s ostatkom Hrvatske. Prvi je put to uspjelo Milanoviću, drugi put 1981., i sada treći put. „Kakav Milanović, pa što je on bušio osim Plenkovića, i to ne baš uspješno?“, pita Mak. „Nemate pojma, životinje“, kažem ja, govorim o Boži Milanoviću, svećeniku, koji je na Mirovnoj konferenciji 1946. dokazao da Istra pripada Hrvatskoj, i to dokumentom nazvanim Spomenica hrvatskoga svećenstva u Istri, podastrijetom Saveznoj komisiji. Je, da, poslije su komunisti prodavali priču da su oni zaslužni, a bili su tako frustrirani da su u Pazinu zaklali svećenika Bulešića, pred crkvom. Tako je to bilo, ima, znači i zaslužnih Milanovića. Ovaj sadašnji mogao bi i bez velikih zasluga postati i budući, jer je narod željan zabave i festivala, promjene ne voli, o protukandidatima nema dovoljno informacija, ni o protukandidatkinjama, a potonjih ima sve više. Za sada je odnos žena i muškaraca tri naprama tri, tabor im je pojačan ulaskom u igru stanovite Aurore Weiss, za koju nikad čuli, ali joj je dobra preporuka savjetnički staž kod Milorada Dodika u tzv. Republici srpskoj. Ako Aurora pobijedi, ne će trebati Vučić i Dodik realizirati srpski svet iz Beograda. Čuda smo se nagledali, pa idemo dalje.

Dok se sve to kuha oko Pantovčaka, u Americi su birači više no Trumpa i Kamalu pratili izbore u SDP-u. „Tko vodi?“, zabrinuto je pitao Trump. Rečeno mu je da sve ide po planu, u drugom krugu veliku prednost ima Hajdaš, u nevinoj mladosti član HDZ-a, pa je, znači, sve normalno. Uglavnom današnji SDP se traži i ne nalazi, osim u Zagrebu gdje je shvatio da ultralijevo nemremovsko ne prolazi, te bi u metropoli trebalo koalirati makar i s HDZ-om, dotično Leve previše iti ne. Štoviše, zagrebački SDP je cinkao javnosti da Nemremo daje velik posao firmi s jednim zaposlenim, a ta jednoljudska firma nadzor prepušta – beogradskoj firmi. Onaj stari SDP, sljednik KP, ne bi od toga pravio probleme, naučen na nadzor Beograda nad Zagrebom, sluga pokoran.

A ništa, čitam novine. Gutam, pasionirano. I ondje čuda velikih, recimo moj vrtni patuljak Gege, novinar od formata. Taj piše ni više ni manje da razlog aktualnog jačanja Hrvatske vojske nisu ugroze s istoka ili od bilo gdje, nego da se OSRHHrvatsku vojsku priprema za sukob s narodom, dotično valjda hrvatskim narodom. I tu se blasfemiju samo tako tiska, budući da cenzure nema i ne treba je biti, ali je simptomatično da takvom provokatoru podilaze urednici i glavni urednik, inače sveprisutan u javnosti, vrlo rado slikan s vladajućim političarima, a vlasnik novina nerezident. Postoji valjda crta, ne mora biti crvena crta, preskačući koju sloboda tiska prelazi u zonu koja s novinarstvom više nema ništa zajedničko, pa bi Gege, kada je već Aurora napustila (?) Dodika, mogao doći na mjesto savjetnika u srpskoj republici, ili u neku medicinsku ustanovu. Jer, tako daleko i tako stupidno nisu dosegnule ni Novosti, spašene od napada domovinaca izravnom akcijom vlasti, koja ni okom nije trepnula kada je nestalo Hrvatsko slovo, tjednik za kulturu kojega je u stvari utemeljio Franjo Tuđman, uzgred i Hrvatsku demokratsku zajednicu, ha.

Nego, velim, gledaju životinje i televiziju. Kažu da im je sve crno-bijelo, ali tako je s cuckima i mačkama, navodno ne kuže boje. Ipak vide što se događa u Gazi, vide razorene gradove, očajne ljude, prestrašenu djecu koja sutradan ne će biti među živima, vide da izraelski vojnici gađaju i šatore jer cijelih zgrada više nema, u „incidentima“ ubijaju i djelatnike Ujedinjenih naroda, o novinarima da ne govorimo, ali vide i prosvjede Izraelaca u Tel Avivu protiv Netanyahua i klike sklone zločinima. Pa su (samo?) Ujedinjeni narodi napokon izgubili živce, učinili što su mogli, Palestinu od promatrača iz zadnjih redova posjeli u klupe kao ravnopravnu članicu, na užas američke lobističke družbe u kojoj je točno 76 senatora, jest, ta vam je brojka poznata i inače. Plus financijski geniji, plus medijski. Američki predsjednici, bilo koji, mogu se samo zgražati, neki licemjerno, neki i ne. Pri tome, većina država u svijetu priznaje Palestinu, ne i većina europskih država, tek neke. Da ne bude bijela vrana u takvoj europskoj koheziji, Hrvatska šuti k'o zalivena, naš izrael palestinašarmantni i markantni ministar vanjskih poslova nema upute. U rog s izraelskim režimom, koji je do sada poubijao i više od četrdeset tisuća Palestinaca, puše i znanost u obliku stanovitoga profesora Havela (!) u Zagrebu, da, što bi na to rekao pokojni Vaclav nije se teško dosjetiti. Pa svi kao papige ponavljaju stravičnu doista priču o provali Hamasa i ubojstvima mladih Izraelaca, kao da je s tim sve ne samo počelo, a jest u ovom novom užasu, nego i završilo, što nije.

Europa, znači, osim tri ili četiri države (plus Slovenija) ne priznaje Palestinu, Državu Palestinu, koja je još 1988. donijela Deklaraciju o nezavisnosti, tri godine prije Hrvatske, države, doduše, postojeće tek od 879. godine i kneza Branimira, ali i nas su nekako teško priznavali. Ta i takva suvremena Europa dopustila je sebi da ju preplave migranti svakojakoga porijekla, među njima mnogi islamistički fundamentalisti, ne samo arapski, ali podosta i arapski. Pa dok se Europa dvaput u povijesti oduprla, prvi put u srednjem vijeku, drugi put u novom, sada je učinila tragičnu pogrješku koju je teško ili nemoguće ispraviti, ma koliko u zadnje vrijeme isprva vrlo „otvorene“ zemlje poput Danske ili Švedske pokušavaju vratiti kotač unatrag. Tako i ostale, pa i Njemačka. A nije teško zaključiti da je izraelsko pretjerano granatiranje, blago rečeno, Gaze i ne samo Gaze, uzbudilo i one (i)migrante do tada nesklone nasilju, pa se europski Židovi i opet jednom osjećaju nesigurnima, što je nedopustivo. Netanyahu - kojemu je mjesto pred Međunarodnim sudom pravde, kršitelj ljudskih prava i međunarodnoga pravnog poretka - uspio je što nitko nije slutio: barem u nečemu ujediniti islamističke migrante i nacističke nostalgičare.

Hrvojev misal

Ma čitam ja u jednom listu naslov Povratak plašta narodu Tupinamba. Nikad čuo. Pa vidim da je to „prvi narod“ takoreći, hrvoje misalstarosjedilački u Brazilu. Stid me je što nisam znao, a to što su navodno bili kanibali, nema veze. Imali su svoj način života, i sveti plašt kojega su im oteli Portugalci, pa preprodali Dancima, ovi ga izložili u Kopenhagenu, a prošlih dana vratili narodu Tupinamba, to jest Brazilu.

Kakve to veze ima s Hrvojevim misalom. Očito su Brazilci i brazilska diplomacija tiho i vjerojatno ne samo tiho nastojali na povratu. Za razliku od naše diplomacije, kulturne i svake druge, koja mirno dopušta da znameniti Hrvojev misal, i taj svet za hrvatsku kulturu, počiva u – Istanbulu, to jest Carigradu. Barem smo mogli pokušati da povrat bude uvršten u Istanbulsku deklaraciju ili kako se već zove, premda nije tema, ali neka se nađe. Ali nismo, nismo čak ni europski tupinambe, nego samo tupi.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 2-11-2024, 01:12:51

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.