Zimski rujan ide dalje
Nakon suše kiše i previše, narod za promjene nespreman hriplje i kiše, ali se ne da – mulac ispred mene na blagajni dućana skakuće u šorcu, kratkih rukava, u sandalama. Sve u okviru strategije otpornosti. Zato će u sljedećim tjednima biti pune čekaonice ambulanta, stiješnjenih između nedostatka liječnika i CIZIP-a, koji nikako da proradi kako spada. U bolnicama i nadalje liste čekanja, što veseli privatne specijaliste kod kojih također već ima lista, ali kraćih. Srećom je uspostavljena javnoprivatna mreža dodavanja lopte, to jest pacijenta: ako ne ćeš predugo čekati i u međuvremenu umrijeti, moraš platiti i to masno, a ponekad naletiš na istoga onoga bolničkog liječnika koji te je stavio na dugu listu, a podvečer radi za svoju dušu u vlastitoj ordinaciji.
Ma dobro, zdravlje je zdravlje, tu se ne štedi. U globalu sve štima na državnozdravstvenoj razini, koja reagira u trenu ako nešto nije u redu. Tako je nepravomoćni ginekozlostavljač u Osijeku još dugo radio, jer je vijest o njemu stigla do resornoga Zagreba poštanskom kočijom, koju je negdje u Slavoniji presreo Čaruga ili tko sličan. Igrom slučaja, čitajući rukopis romana o Andriji Šimiću, zapitao sam se zašto i o Andrijici nije snimljen film, a bio je on takoreći narodni hajduk iz Dalmacije u vrijeme agonije Osmanskoga Carstva, a išao na živce i austrijskim vlastima, na kraju dolijao, ali se i u zatvoru snašao. A kada je pušten, dočekao ga na splitskoj rivi oduševljeni narod. Podsjeća me istodobno, i opet igrom slučaja, moj odvjetnik Srećko Ilić rodom s Neretve, da je nogometni Hajduk dobio ime baš po Andrijici Šimiću, u doba kada Livaja nije bio ni u primislima.
Malo sam zabrazdio, počeo s hladnoćama, pa zaboravio, premda je ovaj ledeni val nezaboravan, u srednjoj i sjevernoj Europi poplavan. I opet slučajno, gledao sam neku večer američki film Geostorm, uglavnom riječ je o nekoj golemoj svemirskoj stanici koja kruži nad Zemljom i nadzire klimu, ali nakon diverzije poludi i drastično mijenja klimu – kupači u Riju zalede se u trenu, tako i svugdje po svijetu. Ma baš mi je sjeo taj film, dok se toplo odjeven smrzavam, srozan od trideset i šest na jedanaest stupnjeva, a moje me životinje pitaju što se događa. Izlaze na dvorište samo u hitnim slučajevima, brzo se vraćaju, gledaju televiziju i čitaju novine. „Evo vidiš“, kaže Mak, „koliko su mačke važne. Ti izbori u Americi vrte se više oko mačaka nego oko ljudi. Pa se spominju žene s mačkama, a Trump veli da Haićani u Ohiju jedu mačke. Vi ljudi Hrvati valjda niste dotle došli.“ „Ne“, kažem, „ali u vrijeme kada su četnici divljali u jugoistočnoj Lici 1941. govorili su da ni jedna hrvatska mačka ne smije ostati na životu. Tako da donekle imaš pravo, mačke su neizostavni dio ljudske i neljudske povijesti, od Egipta do danas. Tebe nitko ne će pojesti, Mak, barem za sada.“ „To ga je malo smirilo, ali se Tor našao uvrijeđenim i tumačio da su cucki ostavili više traga u povijesti, ali i da ih ljudi više jedu i danas negdje na Dalekom istoku.“
Pustite te priče, iako nisu baš nevjerojatne, idemo vidjeti što se događa u Hrvatskoj, zemlji na A kreditnoj i investicijskoj razini, ali i na A inflacijskoj i tako dalje, s A + visokim cijenama hrane i ostaloga, s D prosječnim plaćama. Ponosni smo. Uveli smo euro u posve krivo vrijeme, ali zato sada uvodimo porez na nekretnine u sasvim krivo vrijeme. Ipak, dovršavamo velike projekte, otvoren je drugi tunel kroz Učku, to jest druga cijev, pa je tunel sada postao dvocijevkom. Istra još jednom sjedinjena s ostatkom Hrvatske. Prvi je put to uspjelo Milanoviću, drugi put 1981., i sada treći put. „Kakav Milanović, pa što je on bušio osim Plenkovića, i to ne baš uspješno?“, pita Mak. „Nemate pojma, životinje“, kažem ja, govorim o Boži Milanoviću, svećeniku, koji je na Mirovnoj konferenciji 1946. dokazao da Istra pripada Hrvatskoj, i to dokumentom nazvanim Spomenica hrvatskoga svećenstva u Istri, podastrijetom Saveznoj komisiji. Je, da, poslije su komunisti prodavali priču da su oni zaslužni, a bili su tako frustrirani da su u Pazinu zaklali svećenika Bulešića, pred crkvom. Tako je to bilo, ima, znači i zaslužnih Milanovića. Ovaj sadašnji mogao bi i bez velikih zasluga postati i budući, jer je narod željan zabave i festivala, promjene ne voli, o protukandidatima nema dovoljno informacija, ni o protukandidatkinjama, a potonjih ima sve više. Za sada je odnos žena i muškaraca tri naprama tri, tabor im je pojačan ulaskom u igru stanovite Aurore Weiss, za koju nikad čuli, ali joj je dobra preporuka savjetnički staž kod Milorada Dodika u tzv. Republici srpskoj. Ako Aurora pobijedi, ne će trebati Vučić i Dodik realizirati srpski svet iz Beograda. Čuda smo se nagledali, pa idemo dalje.
Dok se sve to kuha oko Pantovčaka, u Americi su birači više no Trumpa i Kamalu pratili izbore u SDP-u. „Tko vodi?“, zabrinuto je pitao Trump. Rečeno mu je da sve ide po planu, u drugom krugu veliku prednost ima Hajdaš, u nevinoj mladosti član HDZ-a, pa je, znači, sve normalno. Uglavnom današnji SDP se traži i ne nalazi, osim u Zagrebu gdje je shvatio da ultralijevo nemremovsko ne prolazi, te bi u metropoli trebalo koalirati makar i s HDZ-om, dotično Leve previše iti ne. Štoviše, zagrebački SDP je cinkao javnosti da Nemremo daje velik posao firmi s jednim zaposlenim, a ta jednoljudska firma nadzor prepušta – beogradskoj firmi. Onaj stari SDP, sljednik KP, ne bi od toga pravio probleme, naučen na nadzor Beograda nad Zagrebom, sluga pokoran.
A ništa, čitam novine. Gutam, pasionirano. I ondje čuda velikih, recimo moj vrtni patuljak Gege, novinar od formata. Taj piše ni više ni manje da razlog aktualnog jačanja Hrvatske vojske nisu ugroze s istoka ili od bilo gdje, nego da se Hrvatsku vojsku priprema za sukob s narodom, dotično valjda hrvatskim narodom. I tu se blasfemiju samo tako tiska, budući da cenzure nema i ne treba je biti, ali je simptomatično da takvom provokatoru podilaze urednici i glavni urednik, inače sveprisutan u javnosti, vrlo rado slikan s vladajućim političarima, a vlasnik novina nerezident. Postoji valjda crta, ne mora biti crvena crta, preskačući koju sloboda tiska prelazi u zonu koja s novinarstvom više nema ništa zajedničko, pa bi Gege, kada je već Aurora napustila (?) Dodika, mogao doći na mjesto savjetnika u srpskoj republici, ili u neku medicinsku ustanovu. Jer, tako daleko i tako stupidno nisu dosegnule ni Novosti, spašene od napada domovinaca izravnom akcijom vlasti, koja ni okom nije trepnula kada je nestalo Hrvatsko slovo, tjednik za kulturu kojega je u stvari utemeljio Franjo Tuđman, uzgred i Hrvatsku demokratsku zajednicu, ha.
Nego, velim, gledaju životinje i televiziju. Kažu da im je sve crno-bijelo, ali tako je s cuckima i mačkama, navodno ne kuže boje. Ipak vide što se događa u Gazi, vide razorene gradove, očajne ljude, prestrašenu djecu koja sutradan ne će biti među živima, vide da izraelski vojnici gađaju i šatore jer cijelih zgrada više nema, u „incidentima“ ubijaju i djelatnike Ujedinjenih naroda, o novinarima da ne govorimo, ali vide i prosvjede Izraelaca u Tel Avivu protiv Netanyahua i klike sklone zločinima. Pa su (samo?) Ujedinjeni narodi napokon izgubili živce, učinili što su mogli, Palestinu od promatrača iz zadnjih redova posjeli u klupe kao ravnopravnu članicu, na užas američke lobističke družbe u kojoj je točno 76 senatora, jest, ta vam je brojka poznata i inače. Plus financijski geniji, plus medijski. Američki predsjednici, bilo koji, mogu se samo zgražati, neki licemjerno, neki i ne. Pri tome, većina država u svijetu priznaje Palestinu, ne i većina europskih država, tek neke. Da ne bude bijela vrana u takvoj europskoj koheziji, Hrvatska šuti k'o zalivena, naš šarmantni i markantni ministar vanjskih poslova nema upute. U rog s izraelskim režimom, koji je do sada poubijao i više od četrdeset tisuća Palestinaca, puše i znanost u obliku stanovitoga profesora Havela (!) u Zagrebu, da, što bi na to rekao pokojni Vaclav nije se teško dosjetiti. Pa svi kao papige ponavljaju stravičnu doista priču o provali Hamasa i ubojstvima mladih Izraelaca, kao da je s tim sve ne samo počelo, a jest u ovom novom užasu, nego i završilo, što nije.
Europa, znači, osim tri ili četiri države (plus Slovenija) ne priznaje Palestinu, Državu Palestinu, koja je još 1988. donijela Deklaraciju o nezavisnosti, tri godine prije Hrvatske, države, doduše, postojeće tek od 879. godine i kneza Branimira, ali i nas su nekako teško priznavali. Ta i takva suvremena Europa dopustila je sebi da ju preplave migranti svakojakoga porijekla, među njima mnogi islamistički fundamentalisti, ne samo arapski, ali podosta i arapski. Pa dok se Europa dvaput u povijesti oduprla, prvi put u srednjem vijeku, drugi put u novom, sada je učinila tragičnu pogrješku koju je teško ili nemoguće ispraviti, ma koliko u zadnje vrijeme isprva vrlo „otvorene“ zemlje poput Danske ili Švedske pokušavaju vratiti kotač unatrag. Tako i ostale, pa i Njemačka. A nije teško zaključiti da je izraelsko pretjerano granatiranje, blago rečeno, Gaze i ne samo Gaze, uzbudilo i one (i)migrante do tada nesklone nasilju, pa se europski Židovi i opet jednom osjećaju nesigurnima, što je nedopustivo. Netanyahu - kojemu je mjesto pred Međunarodnim sudom pravde, kršitelj ljudskih prava i međunarodnoga pravnog poretka - uspio je što nitko nije slutio: barem u nečemu ujediniti islamističke migrante i nacističke nostalgičare.
Hrvojev misal
Ma čitam ja u jednom listu naslov Povratak plašta narodu Tupinamba. Nikad čuo. Pa vidim da je to „prvi narod“ takoreći, starosjedilački u Brazilu. Stid me je što nisam znao, a to što su navodno bili kanibali, nema veze. Imali su svoj način života, i sveti plašt kojega su im oteli Portugalci, pa preprodali Dancima, ovi ga izložili u Kopenhagenu, a prošlih dana vratili narodu Tupinamba, to jest Brazilu.
Kakve to veze ima s Hrvojevim misalom. Očito su Brazilci i brazilska diplomacija tiho i vjerojatno ne samo tiho nastojali na povratu. Za razliku od naše diplomacije, kulturne i svake druge, koja mirno dopušta da znameniti Hrvojev misal, i taj svet za hrvatsku kulturu, počiva u – Istanbulu, to jest Carigradu. Barem smo mogli pokušati da povrat bude uvršten u Istanbulsku deklaraciju ili kako se već zove, premda nije tema, ali neka se nađe. Ali nismo, nismo čak ni europski tupinambe, nego samo tupi.
Hrvoje Hitrec
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.