Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Prema Božiću 2023.

Vrlo toplo, to jest u Australiji, gdje je ponegdje i četrdeset šest stupnjeva. Ne znam kako to Australcima uspijeva, a mi se smrzavamo. I moj automobil, kojemu je sveti Nikola donio novi akumulator, ali nije previše profitirao. Sada se ipak uspijeva upaliti nakon dugoga štektanja i inih čudnih zvukova, ali ima teškoća prilikom manjega uspona odmah iza kuće, penje se kao da mu je osamdeset, a ne dvadeset, ali već nakon deset minuta postiže neslućenu brzinu od sto kilometara na sat, na nizbrdici. Mrzimo zimu, i on i ja, čisti govor mržnje, a ne vole ju ni krzneni mačak Mak, a još manje čuveni pas Tor, koji mrmlja psovke u kojima se spominje pas. I opet se jednom osjećam kao praotac Noa – svakoga jutra puštam njih dvoje u dvorište, pa ako se odmah vrate, znači da je vani frka. Na kopno, odnosno na proljeće čekat ćemo još dugo, tek slijede zimski raspusti za školarce i sabornike. Glede Sabora, glupi su zahtjevi oporbe da se to visoko i pametno tijelo raspusti prije Božića, raspusti zauvijek ovaj sastav koji nam je donio toliko radosti, ma zašto bismo ga raspuštali kada su ovi ljudski zastupnici tako zanimljivi, a uz to se i inače ponašaju raspušteno, pa raspust gubi smisao. Nije to kao devedesetih kada su izabrani po prirodi stvari i povijesnoga trenutka bili ozbiljni i pomalo kruti, ne, sada je sve ležerno i zabavno kao u cirkusu – ima divova i patuljaka, ima klaunova, ima dresure, ima artista na trapezu ispod kojih je zaštitna mreža imuniteta, pa ako i skliznu ništa im se ne će dogoditi, za razliku od onih koji bivaju izvučeni iz klupa ili ulice i postavljeni u izvršnu vlast, gdje očito nema mreže koja bi ih spasila od ozljeda ili smrti, to jest političke. Nema mreže, ali postoji afera Mreža, koja je zadnjih dana u godini dospjela u središte pozornosti adventske javnosti, tako gusta i nepregledna da su novine posegnule za grafičkim tumačenjima nalik na rodoslovna stabla, pa i tada većini nas bedastih nije posve jasno, tek da je u pitanju gramatika, a ne politika – trebalo bi znači polako proći jednu od temeljnih lekcija: tko ili što, koga ili čega, komu ili čemu, koga ili što, oj (joj) pajdaši… i na kraju instrumental, najzanimljiviji, tko je koga instrumentalizirao, te prijeći na prirodopisni predmet i lekcije o krticama, puhovima, hrčcima i zamorcima. Zamorno za većinu pučanstva, koja se u vrijeme došašća ne želi baviti politikom i skandalima, nego skrušeno čeka Božić, no ne baš skrušeno nego više komercijalno, pa se uz cjelogodišnje šopingiranje i slične hrvatske izraze pojavilo i adventiranje, vrlo duhovna disciplina uz vodom razrijeđeno kuhano vino i kobasice sumnjiva podrijetla. Srećom su i nesumnjivi domaći svinjogojci dobili zeleno svjetlo, što ih je razveselilo. Nešto manje je razvedrilo svinje, inače inteligentne životinje, koje životom plaćaju odurne ljudske navike. Zaštitni zakoni odnose se uglavnom na kućne ljubimce, mačke i pse, ali su i tu kazne za psihopate i trovače vrlo blage, a trebalo bi ih zbuksati na deset godina najmanje. Jer onaj tko zlostavlja životinje, zlostavljat će i ljude, ako bude dobra prilika.

Nego, čini se barem dok ovo pišem, da za Božić ne ćemo dobiti Zakon o hrvatskom jeziku, krivo sam pretpostavio. Možda za onaj koji pada na početak sljedeće godine, ali je nemoguće poradi skijanja, pauze i drugih radosti. Umjesto zakontoga čitam u novinama o nekom znanstvenom istraživanju, jezikoslovnom, te koliko Hrvata misli da su hrvatski i srpski isti jezik, te koliko Srbijanaca, sa zaključkom da puno više potonjih smatra i drži ta dva različita jezika istim. Naravno. Imperijalno. Ma što se nas uopće trebaju ticati misli susjeda iz pakla, ma nikako da se riješimo te prtljage iz dviju Jugoslavija (prtljage naprtljene i prije prve), a ne moraju nas se ticati ni oni u Hrvatskoj koji govore besmislice o neznanstvenoj „istosti“. Pa nas tako ta rečena istraživanja u stvari odvode u prevladane vode i usput mute vodu. Potpuno nepotrebno. A Hrvatski sabor, to jest oni koji određuju dnevni red, trebao je znati da se prijedlog toga zakona već morao naći na stolu. I u klupama. Ima još: u rečenom istraživanju (novi termin – istraživačko jezikoslovlje) kaže se da je većina Hrvata sklona sastavljenom pisanju n e ć u, kao i da joj više pašu podaci nego podatci. Eh, tu je već riječ o elementarnom neznanju. Naravno da su podatci. Jedino se množina imenice bedak ne može pisati bedatci nego bedaci. A sastavljeno „neću“ propisano je golim nasiljem analfabeta, kundačke provenijencije.

Ne znam zašto sam se upustio u ovo polje, ima boljih tema, i gospodarskih i sekularnih i sakralnih. Vidite, taj Senf recimo. Koliko vike i povike na jadnoga čovjeka koji ne zna, pa nije to grijeh, a ako i jest može tražiti oprost, a i dobiti ga. Zašto? Zato što se obratio. Nasuprot svim očekivanjima od jedne nazovi stranke poput Nemremo!, navodno ultralijeve i po prirodi stvari ateističke, moglo bi se dogoditi da baš Senf uđe u povijest kao onaj koji je sagradio više crkava od svih bivših zagrebačkih gradonačelnika. Deset! Tako je rečeno, valjda i zapisano u Trojnom paktu između Grada, Crkve i Vlade, e da bi Kaptol ustupio površine na kojima je čudovište od Dinamova stadiona i šire. Teško će, naravno, Senf doživjeti početak, a nekmoli svršetak gradnje tih deset sakralnih zdanja, ali ako kojim čudom (Božjim?) politički preživi, može na kraju konca biti proglašen i blaženim. Eto kako je politika čudesna stvar: uđeš kao ateist, izađeš sav blažen.

Idemo dalje, u književnost, među književnike. Često se ponavlja laž da su neki književnici, odnosno književnice, početkom devedesetih prošloga stoljeća protjerani iz Hrvatske, zajedno s još nekim umjetničkim ili lakozabavnim ugrešićlikovima. Pa kada se to uporno ponavlja iz poznatoga kruga jazavaca, moglo bi postati i „povijesnom istinom“. Tako M. J. prošloga tjedna spominje Dubravku Ugrešić kao žrtvu valjda pomahnitalog hrvatskog nacionalizma, ne tim riječima, ali kaže da je – protjerana. Niti je autor bio u Hrvatskoj, niti u Zagrebu naravno, o tom vremenu pojma nema, ali zna kako malo napakostiti zemlji koja mu je dala utočište. Na znanje (možda se i ponavljam, nije važno): kada sam 1990. bio dopremljen na mjesto glavnoga ravnatelja HRT-a, u dogovoru s Miroslavom Lilićem pozvao sam Dubravku Ugrešić da piše tekstove za dječje Priče za laku noć (u interpretaciji Borisa Dvornika i Višnje Babić). Nije joj smetao pridjev hrvatski u imenu radiotelevizije, niti sam joj ja bio zazoran, sve lijepo i dobro. Poslije je nekamo nestala, nisam pratio, no svakako nije bila „protjerana“. Kao ni Štulić iz druge branše, od kojega sada neki žele stvoriti mit, a nije tako – oni koji su se družili pred Zvečkom osamdesetih, nisu o njemu imalo visoko mišljenje, kada se sam „protjerao“ davao je muklo do znanja da u Hrvatskoj ne želi živjeti, u toj užasnoj hrvatskoj Hrvatskoj, a na kraju se potpuno otkrio kao balkanski primitivac u podcjenjivanju Snježane Banović.

Pišem to zato što će neki budući povjesnik ili autor povijesnih udžbenika, uzeti laži zdravo za gotovo, pa će razna lažna protjerivanja postati „povijesnom istinom“. Već se takve stvari i događaju, a lijep je primjer gimnazijski udžbenik iz povijesti, navodno povučen, ali je očito bio u igri barem jedno polugodište. Pun svinjarija i krivotvorina, kao da su ga pisali Vučić, Šešelj i Nikolić zajedno. Povučen, znači, a nisam vidio da je tko dobio po repu, ništa, kao da se ništa nije dogodilo, a trebala je odletjeti cijela vertikala, počam od profilne klijeti do obrazovnoga brijega. Nego, mislim si ja, a što su radili nastavnici povijesti, zašto nisu odmah po primitku kletnoga udžbenika malo prolistali, pa nazvali jedni udžbenikdruge – valjda se uglavnom poznaju – i dignuli veliku frku. To me zabrinjava. Jer, znači, valjda službouljudno primaju sve što „odozgo“ dolazi, od državnih recenzenata takoreći, ne bune se da im ne smanje ionako male plaće, čuvaju egzistenciju.

Toliko o novijoj povijesti u udžbenicima, premda ni stara ne prolazi uvijek dobro, te Tomislav vjerojatno nije bio kralj (i nije odmah, isprva knez, a zatim kralj) i slično. Tomica, sin Mutimira ili Muncimira, potomak Trpimirov, o kojem su i kojima (Trpimiru i Tomislavu) Hrvati odavno trebali snimiti igrane filmove ili igrane serije, prije Mrkomira (odgledao sam nekoliko scena i odustao). I o Branimiru. Važno je zato da se barem u književnosti na tome radi i da postoji natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman – u Kaštelima (Kaštilima), na pravom mjestu, u kolijevci hrvatske državnosti, gdje se (u Sućurcu) čuva prijepis Trpimirove povelje u kojoj se prvi put spominje ime Hrvat. Taj sam prevažan natječaj već bio spomenuo u Hrvatskim kronikama, ne znajući tada ime dobitnika za ovu godinu, ali stavljajući ruku u vatru da je šifrirani autor sjajan. Na predstavljanju romana u Nadbiskupskom kaštelu otkriveno je da se pisac zove Ivan Klarić, da je već objavio podosta knjiga u Nakladi Bošković o kojima javnost nije obaviještena, ili slabašno. Nagrađeni se roman bavi turskim dobom, sudbinom dječaka Hrvata koji je iz sela negdje uz Krku odveden u Istanbul. Proza duboka i široka, kao da su ju zajedno pisali Ivo (Andrić) i Meša. Eto, može se. Da, roman je naslovljen Vezir i smrt. Tako da si oni koji su željeli smrt hrvatskoga povijesnog romana mogu opaliti metak u čelo. Pišemo mi, drugovi, pišemo. A i objavljuju nas, Školska knjiga posebno, uz Boškovića, a donedavno i AGM koji je sada pao u ruke možemovaca i najavljuje „provokativne naslove“. Valjda o Jakuševcu.

Vratimo se u zbilju. Pišem ovo u nedjelju, ne znam rezultate izbora u Srbiji, ali i ne moram znati, jer je sve bilo poznato i prije. Četnička trojka Vučić-Šešelj-Nikolić pobjeđuje bez sumnje u uglavnom četničkoj Srbiji s programom širenja srpskoga sveta i slabo zamućenog oslonca na Rusiju koja bi im taj svet trebala omogućiti, ta već im je u Crnoj Gori održala pokaznu vježbu. Može se! Sjeverno od Srbije (i Hrvatske) Orban Vladimirovič već je na Putinovu putu, pa se može! očekivati dobra suradnja dvaju ruskih mostobrana u neposrednoj blizini zemlje Hrvata.

Inače, svijet je i klimatski i vojno tako razbucan kao nikada do sada, situacija doista šizofrena i samo se čeka kada će jedan od rečenih bolesnika izgubiti živce. Ratovi na sve strane, s tim da je jastrebovski izraelski režim prevršio svaku mjeru, te i u Zagrebu normalni ljudi, žene i muškarci, vješaju na drvce cipelice ubijene palestinske djece i točno govore o genocidu. Pristaše izraelskih jastrebova zgrožene, pa ne vidite, kažu, da već ubijamo i taoce, u prijateljskoj vatri, toliko smo napredovali da nam ponestaje palestinskih žrtava. A što čak već i Ameri počinju prigovarati, nije važno (misle oni, točno), zna se tko su vlasnici većine medija, a dolaze izbori.

55

Nije riječ o vrlo dobrom hrvatskom filmu s tom brojkom u naslovu, nego o još boljem svestranom, višestranom hrvatskom i jaskanskom književniku. Nino Škrabe nedavno je proslavio 55 godina umjetničkoga rada i radinosti, a za tu je priliku objavljena i knjiga na više od 300 stranica, s više od 720 fotografija. I knjiga je naslovljena brojkom 55 (Nino Škrabe i 55 godina kazališta). Jedan od najboljih naših komediografa autor je (što u triju sa Senkerom i Nino ŠkrabeMujičićem, a još mnogo više samostalno od sredine osamdesetih) velikoga broja kazališnih djela (prikazivanih od Jaske do Australije i Sjedinjenih Država), te publicističkih knjiga, filmskih scenarija. Piše, režira, animira, prevodi, stvara kazališne družine. Duhoviti dobar duh Jastrebarskog, zaljubljen u šport i povijest (Maček).

Još jedna nedavna knjiga na koju vas velika „službena glasila“ ne upozoravaju: Jaskanski kraj u slici i riječi (autori Nino Škrabe i Zvonimir Kufrin) kolosalna je monografija koja osim grada Jastrebarskoga obuhvaća Žumberak, Krašić, Klinča Selo i Pisarovinu, ili jednostavnije – od Kupe do Svete Gere. U uvodu se citira Matoš, osjećajni putopisac : „… divna dolina sa starodrevnim mlinom, šume, sela, crkve, dubrave, pa lanac modrih, bojom romantičnog zamagljenog plavog cvijeta zaprašenih planina… A oko vrata toga krasnog, šumovitog gorja s konturama počinulog, sretnog i idilskog života – đerdan od bisera prigorskih mjesta i vinorodnih starih sela… Ova magla je tamjan, a ove krasne šume su oltari.“ Čast Matošu, ali je već u njegovo doba postalo manje idilično u mnogim dijelovima jaskanskoga kraja, a kako danas stvari stoje recimo na Žumberku, o idili nema ni riječi, više o tragičnoj pustoši. U Riječi urednice (Klementina Škrabe) kazuje se da ni s Jaskom kakva je sada mnogo toga nije sjajno, „da su neki dijelovi našega grada i kraja u prošlosti bili bolji i ljepši za život nego danas – bili su puni djece i škola (u čijim su zgradama sada domovi umirovljenika), jaskanski željeznički kolodvor imao je gostionicu, a danas izgleda kao da je iz lošega kaubojskog filma, naša gradska šuma Gović je porezana… nema druženja i velikih fešta u šumi Brezje ili u Mladini, Jaska nema gradsku glazbu (imala ju je početkom 20. st.), nema Cvjetnoga korza, građanskih balova, promenadnih koncerata, pečenih kestena i sladoleda na Štrosu.“ Da, tako je. Često prolazim kroz Jasku, rijetko se kada zaustavljam. A da u Jaski ne živi Nino Škrabe (tek sam nedavno saznao da se u stvari zove Stjepan), bilo bi Jastrebarsko još manje živo. No, bit će bolje. „U ovoj knjizi doživjet ćete Jasku kakva je nekad bila, a prvenstveno kakva bi opet mogla biti… s kupalištima ljeti i zatvorenim bazenima zimi, sa sanjkalištima, mnoštvom hotela, svratišta, kavana, restorana, slastičarnica, suvenirnica…“ kaže se nadalje i možemo se samo nadati. Na kraju: ono što knjigu čini iznimnom nije samo detaljno, korak po korak, opisan jaskanski kraj sa svim povijesnim i osobito sakralnim znamenitostima, spomenima značajnih ljudi poteklih iz toga prelijepoga kutka lijepe naše domovine, nego stotine i stotine fotografija s velikim marom prikupljenih od trenutka kada je prvi fotoaparat zalutao u doline, sela, dubrave i planine, tamjane i oltare.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 25-05-2024, 11:10:30

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.