Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Početkom studenoga 2023.

Nimalo studeno, udara more o brjegove - ponegdje valovi visoki dvadeset metara, kažu. U hrvatskomu moru, odnosno nad njim, pojavljuju se pijavice kao konkurencija stranim bankama koje pucaju od Hitreczadovoljstva jer im ide bolje nego ikada. Malo su podivljale i rijeke od prošlotjednih kiša koje su nas poštedjele samo na dan Svih svetih, ali ne i trgovci koji su već navečer istoga dana počeli reklamirati božićnu ponudu i tako će nas terorizirati još puna dva mjeseca, a nema nikoga da ih istjera iz hrama. Nema toga blagdana, kršćanskoga i nekršćanskoga, koji trgovci ne će utržiti i nema tih kupaca koji ne će nasjesti ne opažajući da su (odavno) upali u mrežu dovitljivih grabežljivaca.

No dobro, barem nema rata u Hrvatskoj. Sve ostalo, pa i prefrigani trgovci, nekako je podnošljivo, čak i nepodnošljive cijene. Glavno da ne puca. Ali se teški mirisi rata osjećaju tu nedaleko od nas koji živimo u nemirnomu miru i imamo privremenu privilegiju analiza ratova i zauzimanja ovakvih ili onakvih stajališta i simpatija. Pa dok smo agresiju Rusije na Ukrajinu točno i na vrijeme procijenili i ocijenili, o događajima u Izraelu i Gazi podosta smo se podijelili iako je jasno da je Izrael ne samo pretjerao u odmazdi za napad hamasovaca, nego je i na dobrom putu da okrene dobar dio svijeta protiv sebe, što se već i događa. Jest, kada čovjek vidi fotografije izraelske djece koju su upadnici uzeli kao taoce, srce ga boli od pomisli što se s njima događa i hoće li preživjeti. Ali nema fotografija tisuća palestinske djece koja su već ubijena i leže pod ruševinama, njihove slike ne bi stale na jednu ili dvije novinske stranice, ne ćemo nikada saznati ni njihova imena, pa ni naknadno - kao što ne pamtimo imena više od četiri stotine hrvatske djece ubijene u srpskoj agresiji. Na koju nas agresiju, na zlo i zločince, podsjećaju dani u studenom kada se bližio pad Vukovara nakon nekoliko mjeseci junačke obrane, ukotvljene za vječnost u kolektivno pamćenje hrvatskoga naroda. Nadam se. Pa ako se tko žesti na navodne „podjele“ u svezi s Kolonom sjećanja, neka ipak zna da se radi o nijansama i preferencijama, ovodobnim političkim nadmudrivanjima koja su, srećom, započela na vrijeme pa ima vremena da se svi priberu i budu u istoj, hrvatskoj koloni koja će i petoj i onoj koja iscrtava granice srpskoga sveta u ovo doba dvadesetih godina dvadeset i prvoga stoljeća pokazati da smo još tu i da se znamo dostojno i dostojanstveno pokloniti dušama mučenika za slobodnu Hrvatsku. I nije toliko važno hoće li se ili ne će pojaviti neki pojedinac ma kakvoga „ranga“. Narod će biti ondje. A narod se ne dijeli. (I ne množi Vukovarse, na žalost.) Iz Zagreba će preko Beograda kao i 1991. možda stići u Vukovar pomahnitali D. koji navodno ovih dana piše o zločinima Hrvatske vojske od Oluje pa do današnjih dana! Nisam provjerio, ne kupujem srpske Novosti. Pa ne ću ih valjda financirati. Nisam ja hrvatska država.

Znači, dok se svi ne priberu i vrlo važni shvate da nisu toliko važni koliko misle, i da postoje (na žalost) dvije perspektive, zagrebačka i vukovarska, do tih bliskih dana kada sjeverac s Dunava ledi žile, hajdmo se posvetiti temama svagdašnjim, a ima ih. Pa kada sam spomenuo srpski svet, vrlo proziran, kažem da uza nj ne treba zaboraviti draži jugoslavenskoga svijeta u kojemu se srpski svet dobro osjećao jer mu je sve išlo na ruku, od vojske i milicije nadalje, do jezičnih ujdurma. I zato treba osvijestiti da postjugoslavenske sablasti nisu drugo do žal za vremenima srpske i srbijanske dominacije, pa i kada (baš tada) poprimaju nježne „regionalne“ oblike. Primjera ima koliko hoćete. Eto sam jedan zabilježio: razgovor u dnevnim novinama sa stanovitom redateljicom, podnaslov – Kazalište je upalo u zamku nacionalizma. Gdje to? Očito je riječ o „regiji“. U koju valjda spada i Hrvatska. Ma dobro, redateljica (očito duhovno raseljena osoba) može reći što hoće, kad ju se već pita, ali mene zabrinjava intervjuistica, zagrebačka, hrvatska, koja postavlja pitanje i tvrdnju istodobno, citiram: "Slovenija ima dva, Hrvatska sada i manje od četiri milijuna stanovnika. I nalazimo se u nezahvalnoj poziciji, budući da smo se od jedne, zajedničke jugoslavenske scene koja je bila golema, raspali na više manjih.“ Tako naša novinarka, zagrebačka, hrvatska. Što joj reći (kada joj nije znao reći urednik)? Da nikada nije postojala nikakva zajednička jugoslavenska scena, nekmoli golema, nikakvo kazališno pozorište ili pozorišno kazalište, pa budući da nije postojalo nije se moglo ni raspasti. Čemu onda takvo nepovijesno podmetanje? Pa tako, da se i povijest teatra u vrijeme jugoslavenskoga komunizma pokuša prodati kao „zajednička“, u sklopu svega ostaloga „zajedničkog“ poput jezika itd., te nismo daleko od ključnoga zaključka o jednom jugoslavenskom narodu ili barem podebljanju postjugoslavenskoga sindroma i ovom, izmišljenom kazališnom pričom, neka se nađe.

Hrvatsko je kazalište bilo hrvatsko i ostalo, događali se incidenti i prohujali, događat će se i opet, ali nisu bitni, bitna je matica. U ovom času imamo drugu zabavu, s Akademijom dramskih umjetnosti ili kako se zove, gdje je odjednom otkrivena topla voda – da ondje, naime, prebivaju „profesori“ koji ovako ili onako zlostavljaju studentice, a možda i adustudente, pri čemu je najnoviji skandal u stvari prilično benigan, makar i takav nepoćudan, ali ne i posve čudan, jer ne treba biti Stanislavski ili tko sličan pa znati koliko živaca i rada zahtijeva „proizvodnja“ redatelja ili glumca, u procesu ne uvijek ugodnom, u stvari podosta neugodnom za nastavnika i đaka, ako nema dobre volje, dobrog odgoja, ukusa i tolerancije. Ima tu još nešto: u povijesti Akademije oni pravi zlostavljači nisu bili poznati likovi, veliki profesori, nego sitna, sporedna klatež koja u teatru uglavnom ništa osobito nije učinila, pa našla sinekuru na Akademiji. Bojim se, strah me je reći, ah, da se sada (već neko vrijeme) situacija naglavačke okrenula, pa su neki sporedni likovi postali protagonistima, nametnuli se kao arbitri, preuzeli vlast štono reći, pa je naravno došlo do srozavanja, na kraju i skandala na vrhu sante i sada već podosta čestih zaključaka ljudi koji znaju što govore – da ovakva Akademija više nema smisla i da ju treba od temelja mijenjati. Uzgred, već je godinama znano da na opisanoj Akademiji vlada svjetonazor vrlo rumen, što se prenosi i na studente. (Možda nije potrebno reći da i u profesionalnom i svjetonazornom smislu i sada ima svijetlih iznimaka, ali neka bude rečeno.)

Pustimo to, za sada. Ima ljepših stvari, a jedna od njih je razgovor u „Vijencu“, odličan intervjuist Tunjić postavlja prava pitanja velikoj našoj kostimografkinji Ljubici Wagner koja za svoju „branšu“, ali i za teatar u cjelini u današnjem vremenu nema lijepih riječi, kaže da je tendencija gušenja identiteta sve snažnija, a birokratske manipulacije neuspješnih sve prisutnije. Ma ne može bolje - tvrdnje koje zahvaćaju i šire od kazališta. Čestitam. Nego, u rečenom razgovoru osvježeni su podatci, približena prošlost – djed Ljubice Wagner bio je Milan Ogrizović, baka prijateljevala sa ženom Silvija Strahimira Kranjčevića, Elom, Ljubičinoj majci Ljerki Matoš posvetio pjesmu Djevojčici mjesto igračke. (Pa su Matoša u novijim vremenima neki idioti proglasili pedofilom.)

Previše danas pišem o kazalištu. Volim ga, što mogu. Ali ne dopuštam da me maltretira: ako je predstava dulja od dva i pol sata, izlazim, ako je na pozornici na početku predstave stol i nekoliko stolaca, izlazim. Ako vidim da je klasični komad „moderniziran“ do neprepoznatljivosti, izlazim. Osim ako nisam u sredini reda, pa pristojno čekam pauzu. I izlazim. Protiv sam i bombardiranja premijerama: velik broj premijera u sezoni uglavnom je nepotreban ako kazalište ima velik broj repriza uspješnih svojih komada. No da, u tomu se i skriva opsesija premijerama.

Zagrebačka kazališta, ona koja su bila potresena, pomalo dolaze k sebi i nama, Gavella, Komedija. HNK se (zgrada) dobro držala u potresu, premda građena svršetkom 19. stoljeća, mort na tačkama (mislim na kolica) pa vožnja po hnkdaskama, drvene skele i – sve gotovo za dvije godine, umjetna inteligencija. Sada se gradi „druga scena“ HNK na prostoru gdje desetljećima bijahu velike radionice za izradu scenografije – mjesto meni uvijek zanimljivo, sa zanimljivim ljudima kao što je bio Ivica Antolčić, primjerice. Radile su radionice i za druga kazališta, pa i za Trešnju kada sam ondje bio zaposlen, a sjećam se i nekih mojih velikih poteza, i to metlom. Naime, na podu je bilo ogromno platno za „hintergrund“ ne znam više koje predstave, trebalo ga ja prebojati na razne načine, a žurba bijaše – za koji dan premijera, naravno. Uzeo sam sa sobom nekoliko bliskih mi umjetnika, došli oni s kistovima i cizelirali sve dok nisam poludio, uzeo metlu, umočio ju u boju (i boje) pa se razmahao – u kratko vrijeme posao dovršen. Ništa bez metle, posebno ne u kazalištu. Ni bez vatrogasnoga aparata. Tako sam jednom angažirao neprežaljenoga mojega prijatelja, velikoga majstora stripa Radovana Domagoja Devlića da oslika kulise. I on je došao s flomasterom i svojom čuvenom olovkom, ali se našao pred prevelikom površinom, a fakini ga nagovorili da ulije boju u vatrogasni aparat i šprica, što mu se svidjelo. A sve s odigravalo na pozornici, jest, pošpricao je i što nije trebalo, pa i prvi red sjedala u parketu.

Još se jedno kazalište preuređuje – zgrada Hrvatskoga sabora. Gdje će zastupnici zasjedati, sjediti i spavati, još nije jasno, tek se traži prostor od tisuću kvadrata, koliko čujemo. A zgrada Sabora ili barem dio nje, svakako sabornica, bila je preuređivana u drugoj polovici devedesetih, a dugo je trajalo. Tada su (izbori nakon Oluje) novi zastupnici bili smješteni u zgradu Gradske skupštine i zasjedali, sjedili i spavali u onim groznim tvrdim klupama, osobno sam svjedočio, i donji dio mojih leđa. No, to je povijest. Sada zgrada Gradske skupštine odnosno staroga kazališta ne dolazi u obzir, pa su sve oči uprte u čuvenu Kockicu, ali ni ta ne dolazi u obzir poradi ideoloških sjećanja, premda ima podosta zastupnika koji izgledaju i govore kao da iz Kockice nikada nisu ni izašli.

Kao što takvih ima, i to u velikim količinama, u medijima. U tiskovinama i drugdje. Služe se jezikom, više-manje standardnim hrvatskim, pišu i o novom Zakonu o hrvatskom jeziku, koji je na vidiku jer su ga očito odobrili koalicijski partneri. U njemu se prilično dobro definira hrvatski standardni, kao i narječja s idiomima, što sve zajedno čini hrvatski jezik u cijelosti, jezik hrvatskoga naroda. Ali gle čuda: čitam u tiskovinama razgovor s pjesnikom koji stvara na čakavskom, čast, i to punim lokalizama njemu zavičajnim, sve kako Bog zapovijeda. Međutim, u istom se tekstu tvrdi ono što u prijedlogu zakona nikako ne možete naći niti je moguće tako što ustvrditi i ostati zdrava razuma – da postoje tri jezika: standardni, čakavski i kajkavski. Pa se u pitanju čakavskoga poziva na stanoviti ženevski ISO, da je Zakon o hr jezikučakavski zaseban jezik, a ne narječje hrvatskoga jezika. Kako je do toga ženevskoga podmetanja došlo, nisam pratio, a nije ni važno, ali me jako podsjeća na stanje u Vojvodini, gdje se bunjevački nasiljem pretvara u jezik različit od hrvatskoga, je li. Sa sličnim se bedastoćama ponekad sretnem i u susretima s kajkavskim mudrijašima. Ja, rođeni kajkavac. Iz one -ec linije (ne nogometne) kojoj pripada i najznačajniji hrvatski pjesnik ikada rođen, a zvao se Žimigavec, u rangu s Danteom. Ili se barem tako potpisivao: Žimigavec, horvatski Dante, Dugo Selo post restante.

Nego, nešto ozbiljno. U prijedlogu Zakona o kojemu je riječ rabi se riječ idiom. Za jezikoslovce pa i slabije poznavatelje jezikoslovlja točna riječ, riječ koju razumiju. Za „široke narodne mase“ što bi se reklo u odurnim vremenima, riječ je teška, nepoznata, čak vuče na drugu jednu riječ, ali ne ćemo o tome. Zato bih (naknadna pamet) volio da u konačni tekst zakona uđe riječ – govor. Svjestan da je idiom vjerojatno prikladniji i obuhvatniji, ali kažem… Ta uvijek smo učili da hrvatski jezik ima tri narječja, točno, i toliko i toliko (koliko, ah to je već teže i nepobrojivo) - govora. Jedinstven po svemu, krezovski bogat i neponovljiv hrvatski naš jezik.

Futsal

Još malo o tome kako idemo natrag, a ne naprijed. Da su Hrvati nogometna velesila, znaju i u zabačenim selima Amazonije. U onom nogometu koji se igra na velikim travnjacima, za neke igrače i prevelikim, ali i u onom na malim, parketnim podlogama. Taj manji smo oduvijek zvali baš tako – mali nogomet ili dvoranski nogomet. Ali se sada klatež dosjetila da se zove futsal. Zašto se onda veliki ne bi zvao futbal ili fudbal, kad je bal nek je bal. Hajd'mo biti retardirani.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 17-06-2024, 05:31:26

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.