Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Na prijelazu kolovoza u rujan 2023.

Vrućine popustile za razliku od inflacije, nepopustljive zvijeri. Šulja se recesija kroz visoku travu. Turisti nevoljko odlaze, ne svi, neki i dolaze računajući na dugo bablje ljeto, ove godine možda do djeda HitrecBožićnjaka. Nema predaje. Ako školarci imaju produljeni boravak, zašto ne bi turisti. More naše sinje - eto sam napokon od Veljka Barbierija doznao otkud dolazi riječ sinje.

Ne jenjaju festivali na moru i kopnu, veći i manji, festivalčići hodanja, trčanja, bicikliranja, španciranja, klečanja, antiklečanja, fišpaprikaša, štrudla, gibanica, u prometu se natječu pijanice, na moru pijavice, a tu su i književni festivali vrlo svjetski, s književnicima koji bolje govore nego što pišu, s nakladnicima koji znaju sisati državni proračun i tako dalje. U Zagrebu događaj za avanturiste nazvan Kroz pustinju i prašumu. A počele su i pripreme za veliku izbornu godinu, dogodine će se birati sve što se birati može, problem je jedino što nema ljudi za te silne liste. Za sada, u pripremnom razdoblju, svi idu na prvu loptu, odnosno svi obećavaju da će sve biti besplatno ako oni dođu na vlast. Oh, sretne li zemlje Hrvatske s 35.000 prvašića, manje nego ikada u povijesti, kažu neobaviješteni i maliciozni. Ma molim vas, a koliko ih je bilo u doba Branimira ili čak Tomislava, koliko u doba Zrinskih, pa i u Jelačićevo doba, ha? Inače, Jelačić je ukinuo kmetstvo, ali se s HEP-om vratilo. Hoću reći, nemojte širiti paniku, još nas ima, pa i dječice, ni Vlada naša ne paničari, u njezinoj strategiji panika nastupa, navodno, kada broj prvašića padne ispod deset tisuća. Do tada, tko šljivi Šterca i Akrapa. Čini se da su najviše zabrinuti pedofili, ali to je samo moj dojam.

Srećom da vlada mir u svijetu oko nas, ili bi barem trebao vladati, po želji pape Franje koji lijepe riječi opće ljubavi izgovara usred Mongolije, velike zemlje s malo ljudi. Za razliku od Hrvatske, lijepe, ali nevelike, ali isto tako s malo ljudi kojima Argentinac nikada ne dolazi u posjet, a ni ne treba. Uoči Mongolije, koju nije hvalio u svezi s njezinim vladarima u povijesti, a s kojima smo i mi imali posla, odnosno s Džingis-kanovim doglavnicima – Papa je sav ozaren govorio o velikim ruskim carevima i velikom Ruskom Carstvu, o velikoj Rusiji uopće, ne slučajno jer se želi umiliti Moskvi (ali i Pekingu), neizravno i Beogradu u kojemu vidi most prema Rusiji i iracionalnom sjedinjenju s grčko-istočnom crkvom. U toj je težnji Franjo malo pretjerao, ali je Putina jako razveselio, novoga kremaljskoga Petra, ali ne apostola nego Velikog, koji je ruskom zločincu uzor u osvajanjima teritorija, ali i inače, s tim da je Petru zapad bio uzorom, a Putinu zazorom. U hvalu Petru treba reći da je bio razbojnik i samodržac, da je sve htio činiti svojim rukama, pa je i krvniku oduzimao sjekiru kako bi osobno obavio taj posao. Sina Alekseja, koji je bio napržica i nije papahtio slušati očeve savjete, dao je mučiti do smrti. U dobro se Petru piše da je pokrenuo prve novine u Rusiji, možda i internetske portale, što nije dokazano, ali je u svakom slučaju potaknuo razvitak novinstva, što je Putin jedva dočekao da bi njemu nesklone novinare i blogere bacio u tamnicu skupa s ostalim protivnicima kojima namjenjuje istu sudbinu kao i Petar neistomišljenicima – zatvor, otrov, tane, manje sada Sibir jer su i u ta područja stigle klimatske promjene pa bi se politički zatvorenici ondje sunčali i plandovali.

E, moj Franjo, što bi na to rekao Ivan Pavao II., svetac iz Poljske koja sada mora čuvati istočne granice zapadne Europe, prisjećajući se svih zala koja su dolazila iz Moskve odnosno Petersburga i u doba careva i doba Staljina, pa i nadalje. Katolička Poljska, koju Franjo baš ne voli, kao ni Hrvatsku. Previše je ondje katolika za njegov ukus.

Staljina su doduše izbacili iz mauzoleja, ali je ostao mumificirani Lenjin koji je bio tek neznatno manji zločinac od Staljina. Zanimljiv je podatak da su u Rusiji mumificirana samo četiri čovjeka, osim Lenjina i Staljina još i Pirogov koji je izmislio gips, te još jednoga kojemu sam zaboravio ime. Hoće li Putin biti peti, ne zna se. Možda će mumificirati jednoga od njegovih dvojnika, jer više ni Rusi ne znaju koji je pravi, a tko nije. Jugoslavenski komunistički diktator nije mumificiran, koliko se zna, uostalom još je vrlo živ, sudeći po hrvatskim novinama gdje se pojavljuje svakoga tjedna i to u vrlo pozitivnom svjetlu, u spomenu njegovih susreta s glumcima i glumicama, te pokretu nesvrstanih, a Bleiburg i Goli otok nerado se spominju da ne bude narušena slika najvećega sina naših naroda i narodnosti. Čitao sam tako nedavno novinski prilog o biografiji Nele Eržišnik, sjajne dramske glumice ali i, u fušu, Marice Hrdalo i tete Ikače. I ona je, za honorar, morala zabavljati zločinca, premda su njegovi komunisti pobili dobar dio njezine obitelji. Kao i Viki Glovacki, popularni komičar, koji je odležao mnogo godina u komunističkom logoru.

Hrvatske sudbine. Mogli biste se zapitati zašto su Viki i Nela pristali na tu „zabavu“? Eh, dragi moji, ne znate vi ta vremena, da nisu pristali, onda bi nestali.

A mnogi su nestali, doista. U nedavnom razgovoru za Večernji, štono riječ doživotnom intervjuu, govorio sam o mojem ocu liječniku hrvatskih mornara na Crnome moru u vrijeme Drugoga rata. On nije nestao, spasio se, ali nisu svi bili te sreće. Nakon što je pročitao moj novinski razgovor, javio mi se gospodin Mladen Kovačić kojemu je sada osamdeset i pet godina. Njegovom je ocu bilo 36 godina kada je „nestao“. Gjuro Kovačić bio je natporučnik mornarice NDH, pripadnik Crnomorskog odjela Komande mornarice u Zagrebu, gdje se bavio administrativnim poslovima. Nakon kravava petokrakašto su komunisti ušli u Zagreb, Gjuro Kovačić dobio je obavijest da se hitno javi u Gundulićevu 3, odakle će biti „upućen na novi raspored“. Nije posumnjao u prijevaru i javio se, a 17. svibnja rano ujutro odvezen je s još stotinjak časnika i dočasnika, u tri kamiona – u nepoznato. Nikada ih više nitko nije vidio. Zanimljivo je što kaže Mladen Kovačić - da se pričalo kako je Cata (Gattin) Dujšin, potom Ribar, spasila njegova oca od strijeljanja. Šuplje priče, kao i ona da je Gjuro strijeljan u prosincu 1945. Sva je prilika da su svi iz ona tri kamiona pobijeni već u svibnju.

Tako nestaju Hrvati, od Galicije u Prvom do više od tisuću masovnih grobnica nakon Drugoga rata, te opet u srpskoj agresiji devedesetih. Na potonje se podsjećalo nedavnih dana, na Dan nestalih osoba, a usporedo je srpska manjina udarila kontru i raspričala se i ona o nestalima, uz gosta iz Srbije, pa je neupućeni čitatelj i gledatelj dobio dojam da je situacija fifty-fifty, valjda i s logorima u slobodnim dijelovima Hrvatske u ratu, logorima za Srbe, dok su oni bolje sreće hodali Zagrebom s bijelim vrpcama na rukavima. Tako SNV drsko parira starom formulom o izjednačavanju agresora i žrtve, dok se u Srbiji podruguju i ne daju podatke o nestalim Hrvatima, niti uopće priznaju da su „nestali“ na području Srbije kamo su odvedeni iz Vukovara i drugih podunavskih gradova i naselja. Opazilo je tu opaku igru i Ministarstvo branitelja, pa izdalo priopćenje podosta točno, koje se pupovčana nije dojmilo jer dolaze izbori za sve i svašta, a oni imaju rukice i ne daju se smesti. Glavno je da i dalje budu pri vlasti i na vlasti. Da slučajno i Domovinski pokret pobijedi na izborima, eto njih s ponudom.

Ima u ovo vrijeme neprirodnih prirodnih katastrofa i naizgled boljih primjera: neka gospođa s dvojnim državljanstvom, hrvatskosrpskim takoreći, slavila i hvalila SAO krajinu, pa dobila petnaest dana zatvora. Zauzvrat napalo Dubrovkinju koja je slikovito opisala srpski teror nad dubrovačkom književnosti, pa se morala (malo pretjerano) ispričavati. I tako se uspostavlja ravnoteža u sretnoj zemlji Hrvatskoj koju u Srbiji i nadalje smatraju odmetnutom srpskom krajinom, da ne kažem u-krajinom. A u Sarajevu se bave povijesnim krivotvorinama, već dugo, ali uporno, pa svojataju Kotromaniće, kao i Banja Luka. Na kraju ćemo ostati bez svega (ma šalim se), a kako se bliži okrugla obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva i Tomislava, lako mogu pretpostaviti da će netko iz SANU pronaći vladarove srpske korijene, a u Sarajevu bošnjačke. Mi na sve to odgovaramo prilično ležerno, i glede književnosti i glede povijesti i glede jezika, ne vrištimo histerično na provokacije histerika, nego (napokon) radimo, delamo – o čemu svjedoči prijedlog Zakona o Stjepan Babićhrvatskom jeziku, koji je na savjetovanju, a ima i dobrih „amandmana“. S tim u svezi jako bih želio da u budućem Vijeću bude i Hrvatska matica iseljenika, jer se u prijedlogu govori i o Hrvatima u svijetu, a upravo se Matica iseljenika, valjda jedina, već dugo brine da nešto mlađi Hrvati iz iseljeništva dobiju dobre poduke iz hrvatskoga jezika. Nadalje, kroatist Bagdasarov točno opaža da bi moglo doći do dvostruke linije zapovijedanja u normativnom smislu, budući da uz buduće Vijeće postoji i sadanji Odbor za normu HAZU, te bi tu trebalo naći rješenje. Spomenuti Artur Bagdasarov bit će inozemni gost, kao i kroatist Auberger, na velikom, trodnevnom simpoziju svršetkom rujna, u čast i u spomen na jednoga od onih hrvatskih jezikoslovaca koji su u olovnim vremenima visoko držali zastavu hrvatskoga jezika. Riječ je o Stjepanu Babiću, a simpozij će se održati u Zagrebu i Oriovcu (rodnom gradu Stjepana Babića), te u Slavonskom Brodu. Bit će zanimljivo. Velik broj govornika, među kojima ne će biti šef Instituta za jezikoslovlje, koji je svojedobno (vidi razgovor s ogorčenim akademikom Davorinom Rudolfom, vođen u realnom vremenu) izjavio da cijela ta stara škvadra, misleći valjda na Babića, Brozovića, Katičića…, spada u ropotarnicu. Rečeni šef ostao je šef, nadživio mentora Jovanovića, ali i vlade desnoga centra, te navečer tiho pjeva Kaj mi pak moreju, to više što mu prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku ide na ruku, pa država namjerava postaviti Institut u središte jezičnoga poslovanja, što je bezočno.

O filmu i filmovima

Nedavno sam pisao, pomalo iziritiran, da je film Dnevnik Pauline P. ostao bez nagrada u Puli (osim kostimografije). Usput su mu poznati podli kritičari, orjunaši i manjinci, ne mogavši reći da film nije dobar ili čak odličan, prišili neke pridjeve poput „buržujski“, što je u najmanju ruku blesavo. Kadli, nakon silne navale gledatelja u kinima, umiješao se i Netflix pa uzeo Dnevnik pod svoje, a to je kritičare „obeznanilo“, ali su nastavili grintati vrlo pedagoški, pa nalazili mane djeci-glumcima. Na primjeru rečenoga filma došla je do izražaja i velika aktivnost distributera i kinoprikazivača u nepotpori hrvatskom filmu, o čemu ću opširnije pisati kada mi bude skinuta zabrana.

Još nešto iz svijeta filma: napokon sam vidio Barbie, i ja privučen pričama i barnumskim reklamama filma koji me je duboko razočarao. Nije to čak ni film u prilog feministkinjama, nego pamflet s toliko različitim porukama da ih je teško dešifrirati. Na žalost, propuštena je prilika za komične situacije kada se Barbie nađe u realnom svijetu. A moglo se.

20 godina časopisa Rodna riječ

Samo potpuno nepismeni u geostrateškom smislu nisu svjesni koliko je važno prijateljstvo Hrvatske i Bugarske.Hrvatska Bugarska Za kulturne veze dvaju doista bliskih naroda brine se Nacionalna zajednica Bugara u Republici Hrvatskoj i njezin časopis Rodna riječ, koji je dvojezičan, bugarski i hrvatski. Zašto hrvatska (i latinična naravno) verzija, objašnjava Raško Ivanov u napisu o dvadeset godina objavljivanja časopisa: „U bivšoj Jugoslaviji su se iz političkih razloga o Bugarskoj pisale samo neistine ili se uopće nije pisalo.“

S ostatcima takvoga pristupa susreli su se Bugari i u samostalnoj Hrvatskoj, pa su pet godina uzalud aplicirali za financiranje časopisa. Kada su 2003. dobili mrvice, bilo je to dostatno samo za jedan broj godišnje. Situacija se ipak polako popravljala, pa sada Rodna riječ izlazi četiri puta godišnje. A časopis je izvrstan (glavna urednica već dugo je Diana Glasnova), o čemu svjedoči sljedeće: Kongresna knjižnica SAD-a u Washingtonu otkupila je sve brojeve od 2003. do danas.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 19-05-2024, 18:47:55

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.