Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Svršetkom studenoga 2021.

Pao prvi snijeg koji može biti i posljednji ako bude kao prošle zime kada smo ga vidjeli uglavnom on line. Tu i tamo proviri sunce, posebno kada u Hrvatsku dođe trgovački putnik Macron, koji gotovo da ima Hitrecstatus sunčanoga kralja Ljudevita ili Luja četrnaestoga u Europskoj uniji skraćenoj nakon brexita. Da, bio je to francuski tjedan u Zagrebu, gdje je francuski predsjednik doduše umalo ostao gladan, ali ga je frankofonski narod lijepo dočekao, za razliku od Milanovića koji za nj nije imao previše volje, hrane i vremena. Ispravili su to izvršni vladari Hrvatske, neki s dvostrukim državljanstvom od kojih je jedno osim francuskoga čak i hrvatsko. Elita bijaše razdragana, a i medijima je rečeno da budu radosni, te usput pobroje sve hrvatske velikane koji su boravili i stvarali u Francuskoj, od Ruđera Boškovića do Ive Goldsteina, pa su to i učinili zadržavajući se uglavnom na športu i lakoj glazbi, a o slikarima, kiparima i književnicima nije bilo puno riječi, pa ni o siromahu Matošu.

Francuska kultura i jezik, francuska književnost i film, spali su u međuvremenu na prilično niske grane u hrvatskom društvu, što nije začudno budući da se i Francuzi jedva hrvaju s engleskim, više američkim engleskim, a nekomoli u usporedbi s njima malobrojni Hrvati koji se ni za svoj jezik ne brinu, pa nemaju ni zakon o hrvatskom standardnom jeziku. Poraz francuskoga u Hrvatskoj započeo je jačim tempom nakon drugoga rata, u školama se učio ruski, zatim njemački i na kraju engleski, ali su se rudimenti ipak očuvali u obliku Cercle francais koji je djelovao negdje blizu MacronDžamije, a i ja sam ga pohađao kraće vrijeme, nešto naučio i sve zaboravio. Održala se Francuska čitaonica u koju su, kako svjedoči Ivan Pahernik u knjizi “Još Hrvatska ni propala” (na podlozi te proze snimljen film “Snivaj zlato moje”) promrzli trešnjevački dječaci dolazili na grijanje. Francuski nisu naučili, kao ni njihovi prapradjedovi koje je, i inače nepismene, Napoleon odveo u Rusiju i rijetki se vratili. U Zagreb Francuzi nisu uspjeli ući, njihova je Ilirija zapela kod Samobora i Svete Nedjelje gdje ih je zaustavio Mate Rimac.

No dobro, idemo mi na bitno, to jest gigabitno, a to su zrakoplovi. S Izraelom i Amerima nije bilo sreće, pa smo se iz vrlo pragmatičnih razloga okrenuli navodno najvećoj europskoj sili, i ne baš samo navodno, toliko silnoj jer Njemačka i nadalje ne smije biti presilna. Nismo se prvi put okrenuli. Kako i inače sve slučajno pronalazim, tako sam slučajno, noseći hrpu starih novina koje su se tko zna zašto skupljale u kući i smetale, nabasao na tjednik sa Sarkozyjem na naslovnoj stranici, a riječ je bila o - avionima. Tekst zanimljiv, svjedoči da su francuski zrakoplovi bili trgovačko-politički ključ u nekoliko navrata bliže hrvatske povijesti. Kada se Hrvatska grebala da uđe barem u Vijeće Europe, 1996. ,odlučeno je da Croatia Airlines ne kupi Boeinge od Amerikanaca, nego francuske Airbuse. Hrvatska je primljena u Vijeće. Ameri, naši saveznici (barem na svršetku Domovinskoga rata) bijahu žalosni, Francuzi koji su nam uglavnom podmetali klipove u ratu, skloni svojoj braći po oružju iz prvoga svjetskoga klanja, odjednom zadovoljni. Idemo dalje: kada se Hrvatska grebala za ulazak u Europsku uniju (a Slovenija radila probleme), potpisan je ugovor s tadanjim Sarkozyjem o kupnji novih Busova i to zato što je Francuska upravo trebala preuzeti Rafalpredsjedanje Europskom unijom. Što je od toga realizirano, nije jasno, čini se da je bilo problema. Kakve su, znači, sličnosti s ovim ne putničkim nego vojnim Rafalima, nije teško zaključiti jer se sada Hrvatska grebe za Schengen, a Francuska samo što nije preuzela predsjedanje EU. Kako god, rafalski su zrakoplovi protutnjali iznad Banskih dvora, na sreću s manjim posljedicama od srbijanskih migovskih 1991.

Odmah nakon odlaska Macrona stigla je vijest o omikronu koji se širi iz Južne Afrike i zrakoplovima dolazi u Europu gdje se još prosvjeduje protiv delta-potvrda, a već je novi favorit na putu. Nema mira, bit će još prosvjeda i u Hrvatskoj, koja nakon dva totalitarna sustava ne želi i treći. U svezi s komunističkim, javljaju mi da je udruga Hrvatski križni put upravo pred javnim objavljivanjem registra suradnika Udbe, to jest dužnosnika, službenika i suradnika te plemenite službe u službi naroda i narodnosti. Ukoliko Udba u zadnji čas ne spriječi objavljivanje koje bi duboku državu izvuklo na površinu, bit će vrlo zanimljivo vidjeti tko je tko i tko je koga spremao u kazamate, tko su bili cinkeri, a tko drukeri (osim već poznatih). S registrima do sada nije bilo puno sreće, registrirani su sudionici Domovinskoga rata, hrvatski branitelji, ali čim je netko došao na neugodnu ideju da se objavi popis srpskih branitelja velike Srbije, stvari su postale tajanstvene, a hrvatsko - srpska koalicija presudila da takvima i ostanu, te je rečeni registar nestao kao i dr. Šreter.

Istodobno, premda nije svibanjsko doba, vratili su se na scenu događaji u vrijeme Bleiburga, a zaslužna je Austrija ausstrija covidgdje ljudi zbog covida moraju biti zatvoreni u stanovima, što je Milanović protumačio kao povratak u tridesete i izazvao diplomatski skandal. Baš u vrijeme kada su Austrijanci, u vječnom strahu od povezivanja njihove skijaške zemlje s tridesetima i poglavito četrdesetima, odlučili “zabraniti Bleiburg”, valjda u sklopu mjera protiv pošasti, u brizi za Hrvate koji bi se ondje okupili i zarazili jedan drugoga. Bleiburg može i njih zahvatiti, krenuti anšlusne priče, što bi narušilo pomno izgrađivanu arhitekturu ratne prošlosti u kojoj prevladavaju slatke pjesmice iz “Moje pjesme, moji snovi” i odlučni otpor nacizmu, plus njegovani dojam o zemlji Mozarta i kuglica, staroga i mlađega Straussa. Hrvati su nešto drugo, nisu imali dobar marketing.

Vraća se to loše brendiranje prošlosti i u potreseni Zagreb, gdje, kažu, vladajući žele urediti groblje hrvatskih vojnika iz Drugoga svjetskog rata, na sličan način kako je uređeno groblje njemačkih vojnika ne samo u nas, nego posvuda gdje su pokopani i razasuti. Zagrebačko je groblje bilo preorano dekretom komunističkih dušebrižnika, u ime naroda, i tako je taj dio Mirogoja stajao desetljećima i desetljećima gol i zapušten, tek bi koja ruža ili krizantema bila potajno bačena, iz daljine. U samostalnoj je Hrvatskoj osvanuo skromni natpis, neutralan, ali je sve ostalo kao što je bilo u FNRJ, kao uostalom i štošta drugo. I sada skandal, netko bi htio urediti groblje hrvatskih vojnika, e ne će rekoše Mirogojzdrave snage, ono “vojnika” može, ali “hrvatskih” ne može. Jesu, doduše, valjda, bili Hrvati, ali vojska kojoj su pripadali nije bila hrvatska, vrište komičari. Pa i nije posve, bila je i muslimanska, ali i tada hrvatska. Komičari žele reći da je i u šumi bilo Hrvata, pa i jest, nitko ne spori. Ako su isprva i bili hrvatski partizani, poslije su milom (indoktrinacijom) ili silom postali vojnici jugovojske, dakle jugoslavenski vojnici koji su se tukli (i) s hrvatskim vojnicima i (ili) bili žrtvovani na sutjeskama i neretvama, na kraju (neki ili mnogi indoktrinirani) sudjelovali u genocidu nad pripadnicima svoga, hrvatskoga naroda, hrvatskim vojnicima i hrvatskim civilima. A još poslije došli k sebi i pitali se, kao Nazor svojedobno, što smo to učinili, zaboga. Kako će se na kraju zvati groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju, mogu slutiti. Bit će pronađena šifra. Jedino Hrvati ne mogu imati dostojan grob na kojemu se nalazi ime naroda kojemu su pripadali. Ni kada su bili na jednoj strani, ni kada su bili na drugoj. Naime, nisam vidio da na nekom partizanskom grobu piše da je tu pokopan hrvatski partizan, taj i taj.

Žirijada

Kakve sve “žirije” imenuje Ministarstvo kulture kada treba dodijeliti (udijeliti) potpore autorima književnih djela, o tome sam već pisao. Drugorazredni žirijevci daju novac trećerazrednima pa i nižim razredima, a prvorazredne zaobilaze u velikom luku, ravnajući se i ideološki orijentiranim popisom, nenapisanim, ali njima poznatim. Još jedan oblik tiho upitnikprovedene lustracije autora koji u javnom prostoru izlažu jasna politička stajališta nezavisno od svoga književnoga rada, stajališta koja nisu u skladu s aktualnim ministarstvom. I posebno autorima koji su aktivno sudjelovali u stvaranju i obrani hrvatske države, sram ih bilo.

No, jedan je žiri po sastavu nadmašio i rečeno državno tijelo. Za nagradu Fric na pulskom Sa(n)jamu knjiga, inače dobrodošlom književnom pregledu, određen je žiri koji bira najbolju knjigu “ fikcijske proze”. Ne radi se o prozi koju pišu nafiksani junoše, nego valjda o beletristici, no ostavimo to i posvetimo se žiriju u sastavu: Jagna Pogačnik, Tomislav Brlek, Dubravka Vrgoč, Igor Vikić, Hrvoje Klasić, Dragomira Majhen i Čedo Prodanović. Ima tu ljudi koji nešto znaju o književnosti, čak se tim poslom i bave makar i oni opterećeni izvanknjiževnim dojmovima o autorima, ali što tu rade Klasić, molekularna biologinja i odvjetnik Čedo Prodanović? Rijetko sam ili nikako u nekom žiriju, izbjegavam koliko mogu, a pomažu mi jer me i ne zovu, ali sada zahtijevam da me pozovu kada se bude birala knjiga s temom iz biologije, o kojoj ne znam puno ili ništa, s temom iz povijesti koju ponešto poznaje, ali se njome bavim diletantski, a posebno da prosuđujem o vrsnosti knjige iz pravnoga područja koje poznajem samo kao osumnjičenik ili okrivljenik u slučajevima verbalnoga delikta.

Uspješna akcija

Čitam, kao i vi, veliki novinski naslov “Stranci u deset godina kupili 60.000 stanova, na redu su oranice”. Tako je domoljubna akcija “Kupujmo hrvatsko” doživjela velik uspjeh. Budimo ponosni.

Hrvoje Hitrec

 

 

 

 

Pon, 17-01-2022, 23:49:02

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.