Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 

Prije Božića 2020.

Suho i hladno. Nitko više ne zaziva bijeli Božić (osim toga nije ni politički korektno, bijeli!), sada se zaziva bilo kakav Božić, samo da ipak bude makar i u ovogodišnjoj verziji Božića od doma. Opaka verzija iz Hitrecredova agnostika: Marija i Josip krenuli su bili na put poradi popisa stanovništva, ali nisu imali ni propusnicu ni potvrdu da su negativni, pa do Betlehema nikada nisu ni stigli. Gdje se rodio Isus nije poznato, ako se uopće rodio (dodaju ateisti). Koga je onda Otac poslao na Zemlju, pitaju se oni i odgovor nalaze u jaslicama na Trgu sv. Petra u Rimu. Da, čini se da je ondje netko čitao Ericha von Dänikena i njegovo kreacionističko nagađanje u nekoliko knjiga, od kojih za ovu priliku izdvajam „Dan kada su došli bogovi“, izvanzemaljci, možda odjeveni u skafandere, baš kao ovaj u Rimu. U sklopu svakotjednog samoreklamiranja spominjem moj davno objavljeni roman „Ur“ (u literarnom smislu vjerojatno smeće) gdje sam se smrtno ozbiljno poigravao na tu temu, govoreći poslije, uzalud, da je riječ o svemirskom satirikonu. Koliko vidim, rimske su jaslice izazvale dostojnu pozornost, a astronaut posve potisnuo Bogorodicu i sv. Josipa, pa i dijete. Isuse Bože, daleko smo dogurali.

Jedino ružnije čega se mogu sjetiti jest Kožarićev ogromni betonski crv koji bi navodno trebao biti postavljen na uglu Savske i Ulice grada Vukovara u Zagrebu gradu. Ako dođe do novoga potresa, zgnječit će nekoliko tramvaja i automobila, kao dokaz da je umjetnost jača od tehničkih izuma. I od politike. Eto se Lavrov ukazao u Zagrebu nakon tolikih godina i predstavljen je hrvatskoj javnosti prije svega kao pjesnik, ostalo su bile ionako poznate stvari – posebno oko Bosne, gdje Rusija sada zagovara hrvatske predstavnike u vlasti čak i na poziciji predsjedništva, a što i ne bi, ionako je riječ o bošnjačko-hrvatskom „prostoru“ koji je važan samo utoliko ukoliko ne dovodi u pitanje rusku ljubimicu RS, nastalu na genocidu, ubojstvima i krađama koje vode sve do Ukrajine. Gotovo paralelno održana je stanovita europska konferencija o BiH i Daytonu na kojoj je bilo razvidno da Europa i nadalje nema pojma o Bosni i Hercegovini, a nekmoli o Herceg-Bosni, pa navija za fantomsku građansku državu. Svjesno ili nesvjesno puše u isti rog s Izetbegovićem juniorom, svjesno kani dovesti Hrvate u bezizgledan položaj. Ako se odstrane sve natruhe von oben logoreje i naoko suvremene „politike“, otkrivaju se stare zablude Austro-Ugarske o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku (Kallay, Burian),  idiotskom neznanju koje je više ili manje dovelo i do Prvoga svjetskog rata. Uzalud je Ivo Pilar pokušavao Beč i Peštu privesti razumu, pa je na kraju propala i Austro-Ugarska monarhija.

S tim u svezi: dobivam vijest iz Društva hrvatskih književnika o smrti člana Društva, Asafa Durakovića. Trebalo mi je minutu ili dvije da se podsjetim odakle mi je poznat Duraković Asaf. Njegova mi književna djela nisu baš u memoriji, ali su mi politička stajališta toga hrvatskog muslimana i te kako ostala u sjećanju iz onih tmurnih dana početkom sedamdesetih, to jest knjiga „Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici“. Jedan od onih muslimana koji se nisu dali indoktrinirati ni austro-ugarskim ni jugoslavenskim akrobacijama, tumačeći točno da sve te nategnute teze Daytonpolaze od turskoga razdoblja, a potpuno ignoriraju predislamsko razdoblje. To jest, da su prije toga razdoblja ondje živjeli gotovo isključivo Hrvati, i da je danas (1972.)“ devedeset i pet posto muslimana u BiH hrvatskoga porijekla.“ Može netko reći da je liječnik i književnik Asaf (bio je i pukovnik medicinskoga dijela američke vojske) ostao u svojevrsnom historicizmu, da su se stvari bitno promijenile, ali je u pravu kada piše da se genealogija ne može samo tako izbrisati. A još se manje može zanemariti jezik kojim su u cijelom dugom osmanskom dobu govorili ljudi u Bosni (i Hercegovini), turski nisu preuzeli, niti arapski.

Pa kada se i opet, kao u prošlom tjednu, kalkulira o Daytonskim sporazumima i s mnogih strana postavlja pitanje o prekrajanju izvornih tekstova, treba reći da je daleki odjek Asafovoga „historicizma“ ipak ušao u dokument kojemu su pokrovitelji bili kasniji daytonovci (Washingtonski sporazum), a u njemu je bila predviđena konfederacija Hrvatske i Federacije BiH. O tome već dugo ni riječi, sve je prepušteno zaboravu, zahvaljujući ne samo migoljenju Izetbegovića starijeg i njegovoj fanatičnoj viziji obnove istanbulske provincije, nego i okolnostima koje su Zagreb dovele do toga da ni on ne inzistira na rečenoj konfederaciji, šteta. Što bi trebalo promijeniti u Daytonskim sporazumima? Vratiti se ne samo izvornim tekstovima koje su „visoki predstavnici“ unakazili do neprepoznatljivosti, nego se vratiti i prema početnim prijedlozima međunarodne zajednice (Stoltenberg) o tri republike, jer „zlatna“ formula tri u dva ne drži vodu.

Izbori u Mostaru napokon su održani, dok ovo pišem razvidno je da hrvatska opcija pobjeđuje, usprkos pokušajima raznih marifetluka.

U povodu smrti biskupa Bogovića

S velikom smo zabrinutošću pratili što se događa u Gospiću i Rijeci kamo je bio prevezen virusom zaraženi biskup Mile Bogović, u jednom se trenutku činilo da će preživjeti, stanje mu se malo poboljšalo, ali je onda stigla vijest o smrti. Pogođen sam, jer bili smo ne samo dobri poznanici i suradnici, nego (mogu reći) i prijatelji. Doista neobičan biskup Bogovićcrkveni velikodostojnik, srdačan, duhovit i širokih obzora, crkveni povjesničar, a time po prirodi stvari i poznavatelj opće povijesti iz koje nije nestao hrvatski narod. Dječak iz okolice Slunja rastao je bez oca, ubili ga komunisti i zakopali negdje između Slunja i Cetingrada, na mjestu i danas nepoznatom. Školovao se u Pazinu, Zagrebu i Rimu, službovao kojekuda, o čemu je pričao mnoge anegdote. Bio je od onih koji su svršetkom prošloga stoljeća razumjeli da je neprirodno što je narod s onu stranu Velebita ostavljen sebi, da nema biskupiju i biskupa kao što ga je u povijesti imao, krbavskoga i potom u drugim mjestima, kamo ga je potisnula turska sila. Proučavao je Liku u crkvenom i necrkvenom smislu, njezinu posebnost i tragove prošlosti, s točnim zaključkom da bez Like nema Hrvatske, bez toga mosta između sjevera i juga, područja koje je prije dolaska Osmanlija vrvjelo životom i bogatim gradovima.

Oživjeti Liku, Gacku i Krbavu, demografski i duhovno, podsjećati što je bilo i što bi opet moglo biti u samostalnoj hrvatskoj državi, vizija je velika, plemenita i teško ostvariva, čega je Bogović bio svjestan, ali je činio sve što je bilo u njegovoj moći i prije i nakon što ga je papa Ivan Pavao II. imenovao prvim biskupom gospićko-senjskim. Svjestan da bivajući u Gospiću ne će učiniti mnogo, često je boravio u Zagrebu ne samo poradi dužnosti u Biskupskoj konferenciji, nego i da uspostavi kontakte sa svjetovnim, intelektualnim krugovima, pa i političkim. Početak njegova biskupskog djelovanja poklopio se, na nesreću, s političkim metežom nastalim nakon dolaska na vlast bivših, slabo presvučenih komunista, ali je i u tom okružju (kratkotrajnom) Bogović znao plivati, kao i poslije povratka plavih koji su preuzeli mnoge elemente crvenih i razočarali narod. U svim tim prilikama, Bogović se držao uspravno i nije bježao od javnoga iskaza, ravnajući se onom da treba govoriti kada je zgodno i kada je nezgodno, postao svojevrsnim gromobranom Crkve u Hrvata, pojavljivao se u televizijskim emisijama u vrijeme kada su Crkva, hrvatski branitelji i hrvatski narod uopće bili kriminalizirani, hrvatski zapovjednici odvedeni u Haag, u Zagrebu se klatež klanjala babuskari tužiteljici del Ponte.

U Zagrebu je biskup naišao na neobičnu družinu intelektualaca koji su na sličan način doživljavali novu tragediju, našao se štoviše među utemeljiteljima Hrvatskoga kulturnog vijeća, potom i u upravnom vijeću, u nekoliko mandata sve do prerane mirovine u koju ga je poslao papa Franjo, dobro obaviješten koji to biskupi u Hrvatskoj imaju za njegov ukus pretjeran nacionalni naboj. Sudjelovanje prelata u nesakralnoj udruzi izazvalo je predvidljiv šok, svrnulo bijesne oči sorosevskih plaćenika i slične klateži na HKV, a kako je doživljeno u crkvenim krugovima, u stvari ne Udbinaznam. Ne samo zbog Bogovića nego i ostalih iz HKV-a, književnika, likovnih umjetnika, pravnika koji su također govorili i pisali kada je bilo zgodno i kada je bilo nezgodno, udruga je došla na loš glas pri strukturama, bez obzira na navodnu razliku u opcijama, što je i danas razvidno.

Biskup se nije pokolebao, svjestan svoje misije narodnoga biskupa, ali i ne tako daleke prošlosti kada tzv. društveni angažman crkvenih velikodostojnika nije bio zazoran, štoviše, upravo u kulturnom životu često vrlo blagotvoran. A o kulturi je i bila riječ, o kulturi hrvatskoga naroda koja ima svoju, samosvojnu narav i posebnost, identitetsku pokaznicu. „Žao mi je naroda“, naslovio je Bogović svoju knjigu Isusovim riječima, u vrijeme kada su svi orijentiri bili načeti suludim nasrtajem na vrijednosti ukorijenjene u narodu. Tu smo knjigu promovirali, nekolicina nas, po cijeloj Hrvatskoj, po Bosni i po Hercegovini, u sada već legendarnom putovanju s tridesetak postaja.

Uz to, pratili smo od samih početaka gradnju crkve na Udbini, simboličnom nadasve pothvatu u mjestu nad Krbavskim poljem, gdje ni jednoga Hrvata nije bilo više od pedeset godina, istjeranih usred Drugoga svjetskog rata. Crkva hrvatskih mučenika rađana je s dosta poteškoća i izmjena projekata, te je na kraju prevladalo sadašnje zdanje koje dijelom podsjeća na Nin. Podno brijega, na zlosretnom polju, trebao je biti svehrvatski grob u koji bi bile prenesene kosti nepoznatih iz svih tada (i sada) obilježenih, ali ne i otkopanih grobova. Za tu se zamisao monsignor Bogović zalagao do kraja života.

U povijesnom području Bogović ostavlja trag s nekoliko dubokih brazda. Njegova tvrdnja da je Lika kolijevka hrvatske države leži na činjenici da je Borna isprva bio knez Gačana, a malo potom nazivaju ga knezom Gačana i Hrvata, odnosno knezom Hrvatske kneževine. Drugo: da je napis na znamenitoj Baščanskoj ploči, gdje se spominje Otočac, Baščanska pločadokaz da je zemlja na Krku darovana samostanu koji je bio povezan s matičnim u Lici. Treće i možda najintrigantnije: da je glagoljica nastala u Hrvatskoj, na kvarnerskom arhipelagu i u priobalju, te iza Velebita. Za tu tezu Bogović je iznosio nezanemarive činjenice do kojih je došao godinama istraživanja, a konačni pravorijek u tom pitanju još je u sferi nadmetanja suprotstavljenih mišljenja.

Gdje i kada će biti pokopan Mile Bogović, ne znam dok ovo pišem, ali najava koronskih propusnica svakako će biti razlog da poštovatelji iz cijele Hrvatske budu spriječeni u dolasku na pokop. Tužno, ali takva su vremena. A svojim je životom i djelima zaslužio da bude ispraćen velikom, veličanstvenom povorkom. Neka mu je vječna slava na ovom svijetu, a na onom je osigurao lijepo mjesto već za života.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Uto, 3-08-2021, 20:15:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.