Hrvatske kronike

Pišem ovo u vrijeme kada je gotovo stopostotno sigurno da će Austrija izručiti Hrvatskoj generala Zagorca. Mediji kao mediji, u nedostatku činjenica i daleko od istine, posegnuli su za bajkama, te pokazali visoku razinu maštovitosti. Za razliku od onih kojima suvremeno hrvatsko novinarstvo podiže tlak, ja sam kao književnik impresioniran tolikom količinom literarnoga naboja u medijima, poglavito tiskanim na papiru. Od slučaja Zagorec već je napravljen crtić kojemu je glavni lik Zagi, što generalu daje stanovite simpatične konotacije. Slično tomu, družba s Pantovčaka ima svoj crtić, kojemu je uz Mesića glavni lik Buda ili Budo, što će reći – Budimir Lončar. Pojednostavljeno: slučaj s dijamantima mogao bi se svesti na dva lika u sukobu, Zagi s jedne, Buda s druge strane, te tako puniti žutilo dinamičnim likovima, sporednim osobama i novim intrigama.

Ozbiljnije, politički govoreno, kada se do kraja ogoli «slučaj Zagorec» radi se samo o jednom: lik koji je kao ministar vanjskih poslova propale Jugoslavije do zadnjega dana srdačno podupirao embargo na uvoz oružja, sada sjedi u stolcu Mesićeva savjetnika. Lik koji je u ime Vlade Republike Hrvatske i s ovlastima suverene države imao dužnost nabavljati oružje jedinim preostalim putovima – sada je kriminaliziran i bit će izručen nakon strahovitih pritisaka s Pantovčaka, gdje je, rekosmo, uz Mesića glavni sporedni lik Budimir Lončar. Savjetnik. Čovjek mora imati stvarno dobre živce, poznavati povijest i politiku, da bi koliko- toliko shvatio tu zlokobnu inverziju. Pa ni tada ne može ostati ravnodušnim, jer se malokada i malogdje dogodilo nešto slično.

Lončar na Reisingerovoj izložbi

Koliko daleko ide debelokožnost onih koji su radili protiv Hrvatske, a sada su u Hrvatskoj na visokim pozicijama, svjedoči detalj s velike izložbe velikoga Ota Reisingera prije dvadesetak dana u Klovićevim dvorima. Skupilo se ondje mnoštvo ljudi, izložba je sjajno postavljena, dotrčali i političari s obje strane Markova trga i s Pantovčaka, a među njima i Budimir Lončar. Jedna od mnogobrojnih Reisingerovih karikatura na izložbi bila je i ona koja pokazuje Lončara u njegovu jugoslavenskom finalu, kako u tačkama vozi leš (kostur) već krepane Jugoslavije. Ali ga vozi, vuče ga i dalje. Elem, te večeri u Klovićevim dvorima, Lončar je u ležernom razgledavanju došao i do rečene karikature, i ovlaš ju promotrio, bez vidljive reakcije. Pošao dalje, a da mu se debela koža nije naborala ni u luku obrve. Slika za pamćenje. Slika današnje Hrvatske.

Buda pred karikaturom Bude. Isti onaj Budimir Lončar koji je ne tako davno izgovorio idiotsku rečenicu da je zastupao embargo kako se JNA ne bi naoružala. JNA je bila, naravno, do zuba naoružana, a hrvatski dragovoljci improvizirali su i ginuli, ako su i imalo kakvu dugu cijev, nisu imali streljiva. Koliko je branitelja poginulo zato što se nisu imali čime braniti, koliko je tenkova rušilo crkve, bolnice i knjižnice, jer nije bilo uopće ili nije bilo dovoljno protutenkovskih oružja, koliko je njih završilo u srpskim logorima jer su morali odustati od borbe, ne zbog nedostatka hrabrosti, nego zbog nedostatka oružja. Već zbog njih, već i zato što su mnogi mrtvi i mnogi ranjeni upravo zbog Lončara i njemu sličnih, lik s izložbe trebao je biti uhvaćen i kažnjen, a on je, eto, postao savjetnikom predsjednika Republike.

Zašto je Zagorec politički slučaj

Kao što se sada insistira na svakoj kuni potrošenoj na izbore, tako se u vrijeme dolaska S. Mesića na Pantovčak nije pitalo odakle mu sredstva za kampanju, a ne pita se ni danas, osim što ponetko ponešto o tomu zucne, na marginama. Po potezima koji su uslijedili, može se pretpostaviti i tko su bili financijeri, jer ovaj svijet nije baš toliko velik ni toliko neproziran. A kakvi su bili zahtjevi financijera, ubrzo se otkrilo po prvim i sljedećim koracima s Pantovčaka., usklađenim s istodobnom ofenzivom neokomunističke Vlade. Jedna od glavnih meta bila je Hrvatska vojska, koju je trebalo rastočiti, popularne generale smijeniti i po mogućnosti strpati u tamnice, domaće ili haaške, u sinkroniziranom djelovanju s obavještajnim službama onih sila koje su vapile za odmazdom i tražile glave ratnika koji su se ispriječili planu što ga je točno definirao Goran Granić na skupu HKV-a, planu da okupacija trećine Hrvatske ostane i trajno političko rješenje, u kojem slučaju Hrvatske ne bi bilo.

General Zagorec nije tada bio meta. Njegova glava nije tražena. Ali i on je bio general, pa nije ni on mogao vječno ostati u sjeni. Trebalo ga je izvući na svjetlost u pogodnom trenutku, kao što je sadašnja Vlada izvukla Glavaša kada je tražio novac za Slavoniju. Zašto Zagorec nije bio metom u doba neokomunističkoga pohoda i prvoga, te dijela drugoga Mesićeva mandata? Vjerojatno zato što mu se, usprkos svim naporima, ništa nije moglo natovariti. Zatim mu je otet sin, na sreću i vraćen, a otmičari optužuju oca otetoga da je oteo dijamante i tu počinje priča. Kako sada stvari stoje, dijamanti nisu nikada ni viđeni, osim očima dvoje nevjerodostojnih svjedoka, tajnice u čiji iskaz treba debelo sumnjati, i neuspješnog preprodavača s porijeklom iz jugoslavenskih represivnih tijela.

Kako je Kuharić nosio dijamante

Isti taj posrednik, ako novine ne lažu (a znate kako je) konstruirao je uz pomoć «savjetnika» i maštovitih novinara bajku o dijamantima, gdje se kao glavni lik pojavljuje ni manje ni više nego pokojni zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić. On je, veli bajka, «donio dijamante na Pantovčak». Poznavao sam kardinala Kuharića i sumnjam da bi onako krhak mogao donijeti tri teške torbe. Bit će da mu je tko pomogao nositi, saznaje se između redaka. A ti teški dijamanti, brzo se ispostavlja, pripadali su Židovima, pa ih sadašnji židovski trgovci dijamantima nisu htjeli kupiti. Valjda su na njima neke oznake, što li?

Pozorni čitatelj sam zaključuje: radi se o dijamantima opljačkanim od Židova u vrijeme NDH, potom skrivenih na Kaptolu. Radi se o krvavim dijamantima, govori priča za pučkoškolce . Ozbiljnije tumačenje i opet se samo nameće: pravi cilj cijele dijamantne afere je Katolička crkva. Iskonstruirana u krugu savjetnika, stavljena u usta kontroverznog preprodavača , ta bi priča trebala uzdrmati Crkvu, drugu stožernu instituciju (poslije Hrvatske vojske) kojoj narod vjeruje. Usporedo, trebala bi dokazati kako Kaptol duboko umiješan u fašistička posla, a budući da je kaptolski gazda bio Stepinac – eto preko dijamanata dokaz da je navodni spašavatelj Židova i čvrsti protivnik fašizma, zapravo osoba koja je otimala ili znala da se Židovima otimaju dijamanti. U vrijeme dok ovo pišem, Kaptol još nije reagirao, no ubrzo će morati, prepoznajući u «aferi Zagorec» tek novi napad na Crkvu, u zadnjim trzajima Mesićeve vladavine Pantovčakom.

«Tko je samnom palio kukuruz?»

Uzeo sam za međunaslov -naslov knjige V. Barbieri, pisca i branitelja, samo u svrhu parafraze koja bi trebala zvučati «Tko je sa mnom kupovao oružje» , a mogući autor bio bi upravo general Zagorec. Oni koji sada, pod utjecajem Mesić- Budinih konstrukcija, čavrljaju za kavanskim stolovima o financijskim makinacijama i spremanju novaca u privatne džepove, trebali bi biti upitani: «A gdje ste vi bili? Zašto niste sa Zagorcem nabavljali oružje? « Možda zato jer je trebalo nositi ne samo torbe, nego i glavu u torbi, možda zato što ste i tada sjedili u kavani i tračali one koji nabavljaju oružje, ili ste pili kavu i trijumfalno zaključivali da oružje i ne će biti nabavljeno, te će vaša Jugoslavija ili Velika Srbija ili što slično – i dalje živjeti. A da ste i pošli sa Zagorcem nabavljati oružje, u koliko bi situacija ostavili i novac i oružje i pobjegli glavom bez obzira, kada biste vidjeli s kim to sve treba trgovati, pregovarati i – preživjeti. I kada biste vidjeli da je teško i neizvodljivo dobiti od druge strane lijepe, čiste papire, s čitkim potpisima i okruglim svotama.

Na kraju krajeva, ako se džentlmenski trguje, što je u onim vremenima bilo rijetko, postoje i neki dobri običaji u svijetu, u obliku provizije koja je svojevrsna nagrada za hrabrost i ni u kojem slučaju ne oštećuje instituciju u čije ime nabavljač nastupa. Da se razumijemo – i ja navijam za hrvatsko pravosuđe i raščišćavanje sumnjivih okolnosti.Ali imajući u vidu sve rečene značajke koje unaprijed daju slutiti politički pristup «slučaju Zagorec», bojim se da ni do kakvoga suđenja ne će ni doći, a ako i dođe da će se sve izroditi u još jedan fijasko družine vampira s Pantovčaka.

Hrvoje Hitrec

{mxc}