Akademik Slobodan Novak - In memoriam

Umro je hrvatski književni bard Slobodan Novak, nakon dugoga životnog puta i veličanstvenog opusa u kojemu je vrhunac vjerojatno najbolji roman druge polovice dvadesetoga stoljeća, „Mirisi, zlato i tamjan“. Put je započeo trećega studenog 1924. o čemu ostade krasopisom ispisana Svjedodžba rođenja i krštenja svećenika Gudelja: ime djeteta je Slobodan Ante, zakoniti sin Marije Smoje i Duje Novaka, vjenčanih 1905. Biskupija splitska, banovina Primorska u Kraljevini Jugoslaviji. Četiri godine prije atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini pojavio se, znači, u Dioklecijanovu gradu dječak kojega ne će zaobići burni događaji političke i ratne povijesti sa svim njezinim prijeporima i osobnim, ali i generacijskim sudbinama koje su nakon mladenačkih lutanja u zrelim godinama tražile načine, u mnogim slučajevima i literarne, da se dostignutom povijesnom svijesti okajaju nenamjerni grijesi, zablude i dogmatizam.

Junak „Mirisa, zlata i tamjana“, Mali, kao alter ego Novakov doživljava pročišćenje u tonu razorne ironije. Sam autor u modernoj, samostalnoj hrvatskoj državi otkrit će se dokraja, i sebi i nama, kao hrvatski domoljub i vlasnik prirodnoga hrvatstva. Uostalom, bio je i ostao hrvatski nacionalist i u vrijeme kada je lakovjerno povjerovao u južnoslavensku iluziju, o čemu u „Digresijama“ kaže: „Velikosrpska politika nastupala je neko vrijeme oprezno i postupno, zaplotnjački. Najprije u vojsci. Više se čak osjećala u partizanima nego neposredno poslije rata. I u jednoj i u drugoj formaciji imali su glavnu riječ i konspirirali protiv nas. Neko vrijeme je prividno i Vladimir Nazor imao neku vlast, i to se činilo relativno dobrim. Bili smo zaneseni obnovom razorene zemlje. Uvjerili su nas da Hrvatska ne bi mogla biti samostalnom državom. Zahuktavao se stroj svakodnevne indoktrinacije... Bili smo graditelji novoga svijeta, kao što svaka generacija vjeruje, tek smo dorasli, a već nam je prepušten svijet da ga mijenjamo... Kako to zvuči porugljivo! Došavši u Zagreb, bio sam gladan, nisam imao što odjenuti ni obuti, nisam imao gdje spavati, isprva sam spavao na kolodvoru, nisam praktički imao nikoga svoga, ništa svoje, ni zavičaja, ni starih prijatelja, ali mi je bilo dobro jer sam bio gospodar budućnosti. Kako vam to zvuči? Da, da, novo veliko razočaranje bilo je na pomolu“.

Ne Split, nego više Rab bijaše mitsko mjesto njegova zavičaja,djetinjstva, neobičnih ljudi kojima u romanima pridavao i nadrealna obilježja. U Rabu je polazio pučku školu, u Splitu gimnaziju, maturirao u hrvatskom Sušaku, diplomirao u Zagrebu hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, potucao se po redakcijama i tiskarama kao korektor i lektor, vratio se nakratko u Split jer je i kazalištu stremio, bio je dramaturg HNK u rodnom gradu dvije godine, a onda opet u Zagreb među „krugovaše“, u društvu nešto mlađih pjesnika, Pupačića, Slamniga i Šoljana, živahnog, programatskog Vlatka Pavletića, objavljivao pjesme (Glasnice u oluji) pa i ulazio u zajedničke zbirke s Miličevićem i Pavletićem (Pjesme, 1953.) I dok se su rečeni uglavnom posvetili poeziji, esejistici i prevodilaštvu, Slobodan Novak je sve više naginjao isključivo romanu i noveli postižući trenutačni uspjeh kod publike autobiografskim „Izgubljenim zavičajem“.

Miris, zlato i tamjan

Prepoznat je njegov pripovjedački dar koji će s godinama dobivati sve snažniji, originalniji izraz kao najbolji prozni tumač tzv. Druge moderne, obavijen crnim humorom i ironijom kojom je tako dobro vladao njegov suvremenik Ranko Marinković. I Novak u mnogim novelama dostiže virtuoznost novelista Marinkovića, osobito u novelama „Badessa madre Antonia“ i „Treba umrijeti logično“ iz zbirke „Tvrdi grad“. A zatim, možda potaknut i Krležinim kavanskim podbadanjima da ne priznaje prozaista koji nema velik, opsežan roman (kako svjedoče da je rekao Ranku), no vjerojatnije i mimo te sugestije, Slobodan Novak se upušta u literarnu pustolovinu koja će obilježiti njegov opus i ostati zanavijek zapamćena na uštrb ostalih njegovih djela, piše „Mirise, zlato i tamjan“ u kojima ostvaruje najveći estetski domet. Knjiga je objavljena 1968., strikturirana moderno i začudno složeno, a opet čitko, privlačno, u kontroliranoj egzistencijalističkoj maniri sa snažnim osobnim pečatom (pisano u „Ich“ formi) nepretenciozno u smislu nečitkih poigravanja jezikom i asocijacijama, ali i zahtjevno za nedovoljno upućenog čitatelja koji ipak razumije (i generacijski se podosta poistovjećuje) s otrježnjenjem autorovim i oslobađanjem od iluzija revolucionarne mladosti uz pomoć biblijskih i sakralnih posezanja za vječnim istinama i vječnošću samom koja i čovječkovu radost i otuđenja i tragedije i zablude napokon smiruje u jedino stalnom i općeljudskom ritualu smrti.

Ljubitelji kazališta mogli su vidjeti dramatizirane „Mirise...“ nakon sloma Hrvatskoga proljeća, sedamdeset četvrte u Kazalištu ITD, u sjajnoj režiji Božidara Violića.

Novak se često vraća Rabu i moru, jedri, piše „Izvanbrodski dnevnik“ u kojemu na stanovit način ponavlja svoju rutu Otok-Kopno, izvrće smisao gotovo slamnigovski, parodira i poigrava se, zašuti i godinama ne objavljuje pa se pojavi ponekom novelom („Hlap“) već u praskozorje smrti one nesretne južnoslavenske komunističke tvorevine i gibanja koja će dovesti do samostalne hrvatske države kojoj se raduje i u kojoj će prepoznavati sljedećih desetljeća nitkove i izdajnike te se javljati tu i tamo strasnim tekstovima, na užas zaostalih crvenih mediokriteta i labradora iz medijskih radionica, a sve o sebi reći najbolje i najizravnije u „Digresijama“, nastalim u razgovorima s Jelenom Hekman.

U danu smrti književnik, akademika Slobodana Novaka, bez zadrške treba reći: umro je genijalan hrvatski pisac, u zrelim godinama nasljednik matoševskog, kranjčevićevskoga hrvatstva, velikan nevelikog, ali jednog od najznačajnijih opusa u povijesti suvremene hrvatske književnosti.

Hrvoje Hitrec