Oto Reisinger – In memoriam

Svršetkom prošloga tjedna dogovarali smo se Srećko Puntarić i ja da posjetimo Reisingera koji je nakon brojnih obiteljskih tragedija u zadnje vrijeme i sam bio prikovan uz krevet poslije teške operacije, ali još živahna duha. Naš se dogovor ne će ostvariti, u večernjim vijestima u srijedu 6. travnja objavljeno je da Reisingera više nema, da je velikan hrvatskoga humora, karikaturist svjetskoga glasa, veliki gospodin i veliki radnik, autor nevjerojatno opsežnog i umjetnički nedostižnog opusa – preminuo, da je zamro ironični smiješak koji mu je uvijek titrao na usnama, zastala zauvijek bogomdana ruka genijalnoga crtača i nestala riječ kojom je kozer bez premca znao satima zabavljati društvo, duhovit u razgovoru kao i u besmrtnim crtanim dosjetkama.

Upoznali smo se svršetkom šezdesetih u „Paradoksu“, radili svak na svoj način u „Vjesniku“ sedamdesetih i osamdesetih godina kada je već postao legendom i ljubimcem publike, autor ne samo u svojem kutku na zadnjim stranicama nego i velikih karikatura koje su objavljivane uz tekstove pretežito vanjskopolitičkoga karaktera, u vrijeme kada je karikatura bila novinski i novinarski izričaj ravnopravan tekstu. Nastavili smo se viđati u Zagrebu i u Osoru gdje je ljetovao, obojica Zagrepčani i govornici sve manje nazočnoga zagrebačkog Genij„Narodni humoristični genij je neponovljiv , znak je ne samo živahnosti duha nego i trijumfa života nad smrću i nedaćama, znak otpornosti i stabilnosti, mogućnost da se okrutna stvarnost preobrazi karikiranjem ili pretjeravanjem, da se eros i thanatos izmiješaju i u krvavom klupku, da se pokaže figa dami s kosom i da se život i preživljavanje uopće učine mogućim – u naručju spasonosnog humora".kajkavskog, ja sam njemu uvijek govorio Vi a on meni Ti ili Vi, prema tome koliko se dugo nismo sastali, no bili su to pretežito ipak profesionalni susreti u raznim prilikama i nikada nisam bio pripušten niti sam nastojao ući u krug njegovih prijatelja koji mu bijahu generacijski bliski i sudrugovi u svakodnevnom ritualu podnevnoga okupljanja u maloj kavani preko puta Name gdje se razgovaralo stojeći, a kada se s godinama društvo umorilo i prorijedilo našlo je sjedeće utočište u kavani hotela „Dubrovnik“, a i ondje je Oto naravno dominirao, bard u poznim godinama, čovjek izrazite blagosti i srdačnosti koji je znao planuti samo kada je to bilo neophodno, kao u vrijeme Domovinskoga rata kada je crtao karikature, objavljene u godini Oluje u knjizi „Rat i mir“gdje se otkrio kao nepotkupljiv domoljub i razornim humorom razarao razaratelje Hrvatske, rugao se ne samo miloševićima i karadžićima, ne samo ideji velike srbije nego i predstavicima „međunarodne zajednice“ koji su više nego očito navijali za neprijateljsku stranu.

Bio je on na svoj način s braniteljima, s narodom, bio je na svoj način na prvim crtama do kojih su dolazile njegove karikature i dodatno ulijevale hrabrost i nadu. Obožavatelji njegova „Pere“ koji su se iz kavana preselili u rovove znali su to cijeniti i još ga više poštovali. Tada sam, ili poslije, napisao misleći prvenstveno na Reisingera sljedeću rečenicu: „Narodni humoristični genij je neponovljiv , znak je ne samo živahnosti duha nego i trijumfa života nad smrću i nedaćama, znak otpornosti i stabilnosti, mogućnost da se okrutna stvarnost preobrazi karikiranjem ili pretjeravanjem, da se eros i thanatos izmiješaju i u krvavom klupku, da se pokaže figa dami s kosom i da se život i preživljavanje uopće učine mogućim – u naručju spasonosnog humora".

U ponedjeljak ćemo se oprostiti od velikoga čovjeka i umjetnika. Neka mu je laka hrvatska zemlja.

Hrvoje Hitrec