Početkom lipnja 2015.

Nakon vrućih događaja svršetkom svibnja, navalile početkom lipnja velike vrućine. Odnosno: izbjegnute su srpanjske žrtve u svibnju, ali nadošle srpanjske sparine u lipnju. Ljudi otišli na dug i zamoran vikend, vrlo sretni čak i oni koji su svojedobno larmali što je Tijelovo uvršteno u neradne blagdane i tumačili taj potez kao utjelovljeno nasilje Crkve nad državom. Biskupi su u propovijedima poantirali zbivanjima na Trgu sv. Marka i ulozi svećenika u spašavanju branitelja i situacije uopće.

Papamobil u Splitu

U Split je sredinom tjedna stigla kineska mornarica, a u isto vrijeme i papamobil koji je građen tako – izvijestio je HTV – „da papu mogu vidjeti velike narodne mase". Povratak Info-HTV-a u sedamdesete godine prošloga stoljeća očit je u mnogim segmentima, pa i u frazama iz toga doba kada su se kretale velike (široke) narodne mase da vide voljenoga diktatora i i njegove diktatorske goste, a kada je umro narodne su mase bile jako žalosne. „Narodna masa" je uvrjedljiva sintagma, u hrvatskom jeziku nekorektna jer mi Hrvati MarićNapokon je iz srbijanskoga kazamata izručen Hrvatskoj i odveden u Remetinec – on je valjda jedini čovjek koji se razveselio što ga vode u Remetinec. Iz Kolindine izjave može se zaključiti da će u razumnom roku biti pomilovan. Iz ovršne Vlade tvrde da nije bilo nikakve trgovine, što ćemo tek vidjeti na slučaju izručenja kapetana Dragana Vasiljkovića – ako ga Australija preda Beogradu a ne Zagrebu, sve će biti jasno.govorimo o – mnoštvu.

Mnoštvo može imati masu. Kada mnoštvo dostigne kritičnu masu, padaju vlade. To se na žalost u Hrvatskoj nije dogodilo u zadnjih tri i pol godine i sada smo tu gdje jesmo.

Veljko Marić

Napokon je iz srbijanskoga kazamata izručen Hrvatskoj i odveden u Remetinec – on je valjda jedini čovjek koji se razveselio što ga vode u Remetinec. Iz Kolindine izjave može se zaključiti da će u razumnom roku biti pomilovan. Iz ovršne Vlade tvrde da nije bilo nikakve trgovine, što ćemo tek vidjeti na slučaju izručenja kapetana Dragana Vasiljkovića – ako ga Australija preda Beogradu a ne Zagrebu, sve će biti jasno.

Mini Haag

O BiH pretenzijama da (i ona) uvede regionalnu jurisdikciju pa počne vatati hrvatske generale i branitelje uopće, pisano je u ovoj rubrici kada se tek počelo šuškati o toj namjeri. Vrlo je vjerojatno da postoje indicije o oslobađanju hrvatskih vojnih i političkih vođa iz Herceg Bosne pred sudom u Maksi Haagu, pa se posegnulo za sarajevskim Mini Haagom i doista počele slati u Hrvatsku idiotske optužnice koje čak ni ova Vlada, kakva već jest, nije mogla progutati jer je – izborna godina. Osim toga, vrlo je simptomatično da su rečene optužnice poslane upravo uoči papina posjeta Sarajevu, čime je unaprijed relativizirana njegova (makar kroz ruže rečena) potpora katolicima u BiH, u zemlji gdje Hrvati katolici polako nestaju u zulumu muslimana i Srba.

Engleski brod u Bosanskoj luci

Uoči papina posjeta Sarajevu dao je banjalučki biskup Franjo Komarica vjerojatno najdramatičniji intervju u novijoj, poslijeratnoj bosanskoj povijesti. Govorio je nepobitnim brojkama, o genocidu nad hrvatskim narodom u paradržavi RS koja jest i nije u sklopu BiH, o tome da u „RS" nedostaje 94% Hrvata od prijeratnoga doba, a na području FBiH 25%. To smo otprilike već i znali, kao što smo znali da iza genocida i kulturocida stoji „međunarodna zajednica". No, Komaričini ubodi su izravni i slikoviti, ne zadržava se na općenitostima nego spominje osobe – eto, poslijeratni šef „mirotvoraca" u Banjaluci (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), isluženi engleski admiral, izravno mu je rekao da katolici više nemaju što tražiti u „ovom kraju". Englez je to govorio u ime engleske (britanske) ali i „međunarodne politike" koja nastavlja svoje perfidno djelovanje iz ratnoga doba. A da Hrvati nisu što jesu, da nisu triput spasili virtualnu BiH, da nisu porazili Srbe(i )u senzacionalnom nastavku Oluje – rat u BiH trajao bi do dana današnjeg. Za nagradu (baš kao u Jelačićevo doba) dobili su apsolutizam visokih KomaricaDržavna politika u Hrvatskoj na najpodmukliji je način izdala Hrvate u BiH. Nije to bila niti jest niti može biti hrvatska politika, nego klasična veleizdaja koja čini tek odvjetak veleizdajničke politike u samoj Hrvatskoj, potpomognute sitnim labradorima i medijskim crvima. Komarica spominje medije, ali spominje i intelektualce iz Hrvatske koji su ga, kaže, razočarali. Slažem se, ali opet... ne može se govoriti tako općenito. Ili mi iz HKV-a nismo intelektualci? Pa... kad se bolje razmisli i kada čovjek ima pregled većine (mnoštva) hrvatskih intelektualaca, bilo bi lijepo da nas se naziva drukčije. A ne intelektualcima. Pridjev (hrvatski) bismo ipak zadržali.povjerenika, optužnice kojima su kumovali i ljudi iz vrha Hrvatske (Mesić), dobili su tvrdu zabranu povratka u „RS" s pečatom međunarodne zajednice.

Taj isluženi admiral koji je valjda doplovio u Bosnu preko Neuma nije imenovan, ali ne bi bilo teško saznati kako se zove, ako je uopće važno i ako nije pod zemljom. Anonimni admiral zajedničko je lice Velikoga Nitkova koji je nakon rata zavladao Bosnom i Hercegovinom i poprimao različita tijela i šuplje glave poznatih nam „visokih povjerenika" niskih pobuda iz Engleske, Austrije itd. koji su iz centara svjetske moći više nego očito dobili samo jednu zadaću – da se obračunaju s Hrvatima, da im makar i nasiljem zagorčaju život i otjeraju iz BiH. Najsrdačniju pomoć dobivali su iz Turske, Rusije, Srbije i Hrvatske.

Državna politika u Hrvatskoj na najpodmukliji je način izdala Hrvate u BiH. Nije to bila niti jest niti može biti hrvatska politika, nego klasična veleizdaja koja čini tek odvjetak veleizdajničke politike u samoj Hrvatskoj, potpomognute sitnim labradorima i medijskim crvima. Komarica spominje medije, ali spominje i intelektualce iz Hrvatske koji su ga, kaže, razočarali. Slažem se, ali opet... ne može se govoriti tako općenito. Ili mi iz HKV-a nismo intelektualci? Pa... kad se bolje razmisli i kada čovjek ima pregled većine (mnoštva) hrvatskih intelektualaca, bilo bi lijepo da nas se naziva drukčije. A ne intelektualcima. Pridjev (hrvatski) bismo ipak zadržali.

Završavam citatom iz intervjua mons. Komarice (odgovor na pitanje je li pomoć iz Hrvatske dostatna):" Ako mislite na pomoć Hrvatske oko učinkovitoga nestajanja domicilinih bosanskih Hrvata, onda mogu odgovoriti potvrdno."

Franjo u Sarajevu

Osamnaest godina nakon pape Ivana Pavla II. u Sarajevo je stigao papa Franjo I. nakon što je Hrvatsku samo preletio i poslao brzojav Kolindi koja mu je ostala u vedrom sjećanju. Kada će doći u Zagreb, ne zna se, odnosno zna samo Bandić, ali ne će reći. Sigurnosne mjere u zračnoj luci bile su u dolasku dobro provedene pa papa nije trebao u Sarajevo kroz onaj tunel iskopan u ratu nego se dovezao u središte u skromnom automobilu, a pred državnom zgradom priređen mu je isto tako skroman doček u tipično balkanskom stilu neukusa i kaosa, scenografski i kostimografski neodredljiv, a koreografski amaterski – te je papa dvadesetak sekunda zbunjeno gledao u zapovjednika počasne straže ne znajući što mu želi reći.

Na Koševu je bilo ipak bolje, oko sedamdeset tisuća ljudi na zelenim stolicama (da se zna tko je gazda u Sarajevu), zborovi, orkestri, podij pristojno dekoriran, u misnom slavlju dobro izbalansirani latinski i hrvatski, čak je i Franjo rekao dvije riječi na hrvatskom - za razliku od svetog Ivana Pavla II. koji je hrvatski govorio bolje od Broza. No i te dvije riječi papa Franjo je izgovorio čisto dobro, jer je hrvatski često slušao i u Argentini koja se na hrvatskom zove Srebrenica. Hrvati koji su izbjegli Bleiburg i našli se u Italiji gdje se oko njih već šuljala OZNA, trebaju biti do groba i preko groba zahvalni Eviti Peron koja ih je povela u Argentinu.

U propovijedi je Franjo govorio o miru, što je u redu, ali i o ratu – što je isto tako u redu, ali ne toliko o prošlom ratu i ratovima nego o trećem svjetskom ratu koji se već vodi u dijelovima, kako reče. Na refule, rekli bi Dalmatinci. Poklopilo se to s Putinovom izjavom u povodu zasjedanja G7 na kojemu on nije bio, ali je poručio da ne će napasti NATO jer samo luđak može izazvati globalni sukob. Tako je Putin priopćio da je pristaša rata „u dijelovima", može i na cijelom globusu samo da nije globalni.

Papa je govorio točno, pravedno i pošteno, a tamo negdje daleko možda je govor pratio onaj već spomenuti engleski admiral, pio čaj, jeo kekse i zlobno se cerekao jer on zna tko na ovome svijetu (u ovome svijetu) odlučuje i zna da odluka o istjerivanju Hrvata iz BiH nije povučena niti će biti nakon sarajevskoga govora, kao što nije bila povučena ni nakon Ivana Pavla ni nakon Benedikta. I zna da je samo Hrvatska mogla energičnom političkom akcijom spriječiti prepolavljanje Hrvata u BiH, ali nije jer ondje od početka stoljeća nisu bili na vlasti Hrvati nego klatež bez osjećaja za jedinstvo hrvatskoga narodnog bića, uz to i PutinU propovijedi je Franjo govorio o miru, što je u redu, ali i o ratu – što je isto tako u redu, ali ne toliko o prošlom ratu i ratovima nego o trećem svjetskom ratu koji se već vodi u dijelovima, kako reče. Na refule, rekli bi Dalmatinci. Poklopilo se to s Putinovom izjavom u povodu zasjedanja G7 na kojemu on nije bio ali je poručio da ne će napasti NATO jer samo luđak može izazvati globalni sukob. Tako je Putin priopćio da je pristaša rata „u dijelovima", može i na cijelom globusu samo da nije globalni.sami engleski agenti, korupcionaši, jugonostalgičari i veleizdajnici, nitkovi svake fele. Opisana ekipa čini i sadašnju Vladu iz koje se nitko nije udostojao doći u Sarajevo.

Na svršetku mise govorilo se o hrvatskom pitanju, naravno manje žestoko nego u Komaričinom intervjuu. Širi kontekst bio je za gledatelje televizija prepušten komentatorima koji su se (barem na HTV-u) dobro pripremili i uskakali s tekstom u pravo vrijeme, s tek neznatnim pogrješkama. Naši vajni gledatelji i slušatelji koji u većini o BiH nemaju pojma i misle da je BiH valjda oduvijek BiH, ipak su ponovili gradivo (premda ne uvijek jasno izrečeno) koje u svakom razmišljanju treba biti temeljno: da su Hrvati najstariji narod u Bosni i u Hercegovini, da je cijelo područje BiH bilo dio srednjovjekovne hrvatske države, da su kraljevi poslije ustanovljene bosanske države bili hrvatske krvi (prvotni vladari i iz Slavonije, iz okolice Požege)kao što su njihovi podanici bili Hrvati, da su pripadali hrvatskoj kulturi, da nitko osim Hrvata nije nastavao područje južno od Save i na istoku do Drine sve do dolaska Turaka, da ono islamsko što zovemo turskim u Bosni nije nego islamizirani Hrvat, da su i Bosna i Hercegovina bile proviđene sakralnim zdanjima koja su potom razorena pa da nije bilo franjevaca sve bi otišlo k vragu, da se vjerski i crkveni život obnovio kada su se Turci napokon pokupili i katoličanstvo opet došlo do daha, da su Hrvati muslimani razumjeli da su Hrvati, da im se to u Drugom svjetskom ratu obilo o glavu pa su počeli reterirati i nedavno se „osvijestili" kao muslimani odvajkada pa tako dolazimo do srpske agresije na „BiH", do Izetbegovića starijeg i mlađeg koji je dočekao papu Franju misleći si svoje u stilu: Samo ti pričaj, Franjo, tako je i moj stari pustio jednoga drugog Franju da priča svoje a učinio po svojem.

To jest, projekt istjerivanja Hrvata posve se uklapa u isilovske, kalifatske namjere da muslimani dosegnu dvije povijesne granice – onu arapskih osvajanja u ranom srednjem vijeku koja je išla rubovima sjeverne Afrike i prelila se u Europu na zapadu, i onu tursku u kasnom srednjem vijeku koja je ušla u srednju Europu preko Grčke, Bugarske i Srbije, zavladala Bosnom, Slavonijom i Budimom, ugrozila Beč. Otud ta naizgled komična prijetnja da kalifat namjerava „uključiti" sve te zemlje u svoj teritorij, pa spominje i – Hrvatsku.

Budući da je sve moguće, pa je moguć i takav scenarij ili barem o njemu možemo razglabati, dolazimo i do razjašnjenja fanatičnog progona DžihadistiAko obični džihadist ne zna ništa o povijesti, njihovi „umovi" znaju, pa znaju i to da se čišćenjem Hrvata iz BiH već obavlja dobar dio posla projektiranoga napada na Hrvatsku, jer su hercegbosanski Hrvati predstraža i strateški štit posebno prema hrvatskome moru na kojemu su Turci već ljetovali u povijesti.Hrvata iz BiH. Naime, ako obični džihadist ne zna ništa o povijesti, njihovi „umovi" znaju, pa znaju i to da se čišćenjem Hrvata iz BiH već obavlja dobar dio posla projektiranoga napada na Hrvatsku, jer su hercegbosanski Hrvati predstraža i strateški štit posebno prema hrvatskome moru na kojemu su Turci već ljetovali u povijesti.

No, vidite drage čitateljice i čitatelji kamo nas je sve doveo papin posjet Sarajevu. Možete odmahnuti rukom. Ili otići do nekih sela u blizini (sadašnje) hrvatske granice gdje su već stvoreni mostobrani za rečeni scenarij. A onaj imam koji se protivi džihadu i kojega svaka tri tjedna razrežu ili prebiju, taj se imam valjda žali Sarajevu, a ondje se smijuckaju kao i engleski admiral u svojemu salonu, uz čaj i kekse.

Tako britanska politika in ultima linea radi za kalifat. A da se sve to ne dogodi, da BiH opstane i da Hrvati ne postanu žrtvama više nego očite radikalnih muslimanskih tendencija u FBIH i da se vrate na svoja ognjišta u izmišljenoj RS (Posavina i sjeverozapadna Bosna), samo je jedan izlaz: novo ustavno uređenje BiH, federalizacija virtualne države, konfederacija s tri republike s jamstvima za manjine u svakoj od njih – ne nužno međunarodnim jamstvima jer znamo kako to ide, nego s jamstvim koja proizlaze iz realnosti triju entiteta: kako će biti našima kod vas, tako i vašima kod nas. I to je jedino uvjerljivo jamstvo.

A glede pape – svaka čast. Uzvišeno i pravedno.

Sudac Mrčela ima pravo

Sada će se sigurno raspisati učeni Bešker o papi Frani, kako naziva papu Franju. Ne bih to više spominjao da nije „slučaja Mrčela" odnosno posve točnoga razmišljanja toga suca da se sud treba služiti hrvatskim standardnim jezikom kako ne bi došlo do kobnih ili sitnih nesporazuma. Novinari nisu suci, ali ne može netko iz Hrvatskoga zagorja pisati „papa Francek", niti netko s Grobnika recimo „papa Fran" – nego smo se nekako dogovorili da je standard Franjo. Jasno je da Beškeru ime Franjo doziva strašne uspomene, ali je tako kako sam rekao.

Još o jeziku

Vozim se prošloga utorka i slušam kao i uvijek prvi program Hrvatskoga radija. Popodne je, a rubrika se zove „Riječ je o muzici". Nema glazbe, to je jest nema te hrvatske riječi. Toga dana emitira se prilog „Hamlet u muzici", ne u glazbi. Prilog u glazbenom smislu dobro zamišljen i realiziran, a u popratnom tekstu i opet caruje muzika – baš ni na jednom mjestu nije rabljena hrvatska riječ, to jest glazba. Što radi Služba za jezik na HRT-u i postoji li uopće, ako postoji jesu li ju privatizirali kadrovi iz sedamdesetih i sljednici? Ili osamdesetih, kada je u listu „Komunist" upravo riječ glazba označena kao nacionalistička, uz mnoge druge.

Podsjećam još jednom: bilo je to sredinom osamdesetih u vrijeme najavljenih amandmana na (tadašnji) Ustav SRH, kada je partija tražila da se izbaci izričaj „hrvatski književni jezik" jer je smetao komunistima, srbofilima i Srbima općenito. Nije im uspjelo jer se cijela hrvatska kultura podigla na noge, a partija je doskora i sama skviknula. Ne posve, eto je opet na valovima Hrvatskoga radija. Muzikanti opet sviraju.

Hrvoje Hitrec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.