BRANIMIR LUKŠIĆ

Prof. dr. Branimir Lukšić (1935.-2014.) bio je vrhunski intelektualac i domoljub, iskreni vjernik i filozof kršćanskoga nadahnuća, pravnik i političar. Njegova odanost Hrvatskoj i katolicizmu bijaše u komunističkom razdoblju svedena na duboku i gorku privatnost budući da je svaki takav javni iskaz povlačio za sobom mučne posljedice, no i tada je Lukšić znao čuvati svoj integritet i ne odstupati od svjetonazora oprečnom tada ( i sada) vladajućem.

Posvetio se pomorskom i trgovačkom pravu, postao uglednim profesorom na Ekonomskom fakultetu u Splitu i odgojio naraštaje ekonomista i pravnika. U samostalnoj hrvatskoj državi napokon je mogao u knjigama i kolumnama izraziti svoje osjećaje i promišljanja hrvatske zbilje, istupati javno i javno ispovijedati svoju vjernost domovini, a upustio se i u političke bitke te ostvario zavidnu karijeru – od 1997. do 2003. bio je župan Splitsko-dalmatinske županije u ime Hrvatske demokratske zajednice. Prisiljen napustiti taj položaj i zgrožen potezima „novoga vala" najjače stranke desne opcije – predviđajući da taj otklon ne će dobro završiti – Branimir Lukšić je poput njemu sličnih intelektualaca odabrao svoj put ne dopuštajući da bude izigran i iznevjeren.

Objavljivao je knjige, pisao za Slobodnu Dalmaciju sve dok ona nije pala u krive ruke, za Fokus, za portal Hrvatskoga kulturnog vijeće, nastupao na tribinama i tražio među manjim političkim strankama one ideje i ideologiju kojima je bio privržen, no i tu se ponekad razočarao. Članom udruge Hrvatsko kulturno vijeće postao je u prvim danima, u jednom razdoblju i povjerenikom HKV-a za Dalmaciju, surađivao je tekstovima, staloženim, mudrim, nepotkupljivim. Hrvatsko kulturno vijeće izgubilo je smrću dr. Lukšića jednoga od svojih najuglednijih članova. Obitelji Branimir Lukšića izražavamo ovim putem iskrenu sućut.

ZVONIMIR BALOG

U 83. godini umro je hrvatski književnik Zvonimir Balog, osoba velike darovitosti i svestranih umjetničkih interesa. Njegova je biografija i bogata bibliografija opće poznata, njegova kreativnost i umjetnička produktivnost desetljećima je na impresionantan način donosila nova djela koja su s veseljem dočekivala djeca, mladi i odrasli. Poradi velikoga broja sjajnih knjiga za djecu, Baloga se (kao i Kušana) ponekad maliciozno svrstavalo isključivo u zabran tzv. „dječjih pisaca" (što je nonsens, jer riječ je o piscima za djecu, a dječji pisci mogu biti tek djeca koja napišu što vrijedno, u rijetkim slučajevima).

U svim svojim djelima, za djecu i odrasle, u svojoj humornoj poeziji, Zvonimir Balog je dokazivao beskrajne mogućnosti hrvatskoga jezika koji je daleko odmaknuo od one devetnaestostoljetne preporodne tvrdnje da se na tome jeziku mogu kao i na drugima izraziti sve misli i osjećaji - i jest, mogle su se i mogu, ali je Balog pokazao da je hrvatski jezik toliko razvijen u standardnom (i normativnom, uz povremena nasilja) smislu da se sada njime može i igrati (ne poigravati), čak i ludirati, pronalaziti novi smisao u riječima i konstrukcijama, izvrtati i prevrtati semantiku, začuđivati i iznenađivati, stvarajući tako čarobne efekte i humoristične dosjetke.

Smrću Zvonimira Baloga hrvatska književnost ostaje bez jednoga od svojih dobrih, lucidnih duhova, pjesnika koji se doista dovinuo do sretnije zbilje i u nju uvukao, povukao svoje brojne čitatelje.

Hrvoje Hitrec