Govor održan 13. srpnja 2014. na okruglom stolu u Sisku

Smrt Đure Brodarca bila je ordinarno političko umorstvo i ostat će kao trajna i mučna mrlja u hrvatskoj povjesnici, mrlja koja nikada ne će biti isprana. Vrijeme u kojemu se to dogodilo bilo je vrhunac i ujedno zenit progona istaknutih vođa otpora protiv srpske agresije na najugroženijim područjima u ratu.

Haaškom tužiteljstvu pridružila se nova hrvatska državna i pravosudna represija poticana izvana i iznutra, a podlogu su joj davali što srpski proizvođači laži poput Veritasa, što plaćeni ubojice u protuhrvatskim medijima u samoj Hrvatskoj, što razne izdajničke documente, ali i službena hrvatska politika koja je glave svojih junaka prinosila na oltar nebulozne ravnoteže krivnje dodvoravajući se londonskim nalogodavcima i jugoslavenskim nacionalistima kojima je samostalna hrvatska država bila i ostala trn u oku.

Narod je shvatio da je i Đuro Brodarac žrtvovan svim tim silama zla i zato se - nakon vijesti o njegovoj smrti u neljudskim uvjetima osječkoga zatvora - u narodu osjetila potmula srdžba i negodovanje. Nije to bilo vidljivo samo na sprovodu u Sisku gdje se osobni bijes sviju nas pretvorio u mukli kolektivni ŽrtvaNarod je shvatio da je i Đuro Brodarac žrtvovan svim tim silama zla i zato se - nakon vijesti o njegovoj smrti u neljudskim uvjetima osječkoga zatvora - u narodu osjetila potmula srdžba i negodovanje. Nije to bilo vidljivo samo na sprovodu u Sisku gdje se osobni bijes sviju nas pretvorio u mukli kolektivni čemer koji nas je obuzeo u vrućem ljetnom danu, čemer na rubu pobune, nego i svugdje gdje sam tih dana zalazio jer je Đuro Brodarac bio jedan od simbola hrvatske obrane.čemer koji nas je obuzeo u vrućem ljetnom danu, čemer na rubu pobune, nego i svugdje gdje sam tih dana zalazio jer je Đuro Brodarac bio jedan od simbola hrvatske obrane.

Oni koji su znali, a iz našega su naraštaju svi znali, što je Banovina i sam grad Sisak predstavljala u olovno doba i kako je baš tu nasilje nad hrvatstvom bilo u sve vrijeme jugoslavenske vladavine možda i najveće, oni koji su znali što se sve na Banovini događalo devedesete i devedeset prve i koliko je hrabrosti i pameti trebalo da se u tim, ali i idućim godinama sačuva barem dio teritorija Banovine i grad Sisak, oni koji su znali koliko je dugo i strašno Sisak patio pod granatama i kako je na kraju dobivena bitka za Sisak i za Hrvatsku – znali su i visoko cijenili ulogu Đure Brodarca i otud tolika prepast, tolik bijes, jer Đuru nisu ubili srpski agresori u ratu nego mazohizam i bijedni oportunizam hrvatske politike koja je sjedila u foteljama države, cinično ignorirajući činjenicu da ne bi ondje bila niti bi države bilo da nisu postojali ljudi kao što je Brodarac.

U svakom vremenu hrvatske povijesti u najvećim su se nevoljama uspravljali ljudi koji i nisu slutili da će baš oni biti pozvani odigrati ključne uloge u presudnim događajima. Bez njih bi se hrvatski narod odavno izgubio u povijesti, bez njihove sposobnosti da u kobnom trenutku narodnoga očaja postanu stožerne točke oko kojih se okupljaju ljudi koji vape za vođom, za čovjekom kojemu vjeruju i koji će njihovu želju da se brane od neprijatelja pretvoriti u organizirano djelo, improvizaciju pretvoriti u uspješan sustav obrane.

Uloga u Domovinskom ratu

Đuro Brodarac, rođen u Hrvatskom selu kod Topuskog na prvi dan pretposljednje godine Drugoga svjetskog rata, bio je jedan od onih mladih ljudi koji i nisu znali ni za što drugo osim za stvarnost u kojoj su odrastali te se on, poučen opreznim iskustvom starijih prilagodio vremenu u kojemu je živio i može se reći da je ta njegova prilagodba bila uspješna - a što je osjećao u duši, izbilo je poput vatrometa tek na početku devedesetih.

Osjećao je u olovnim vremenima da kao Hrvat treba vještinu u preživljavanju, da su Hrvati građani drugoga reda u vlastitoj domovini, pričao mi je prije nego li je isto ponovio u jednom televizijskim intervjuu kakva je bila situacija u Sisku, u Željezari, gdje od 22 direktora ni jedan nije bio Hrvat, ali i o situacijama u kojima je trebao puno samosvladavanja da ne otkrije što misli i da ne plane, da ne izgori prije vremena.

A vrijeme je nastupilo devedesete kada Đuro kao čovjek iz naroda i poznavatelj prilika polazi za Franjom Tuđmanom i Hrvatskom demokratskom zajednicom jer osjeća da se radi o opstanku Hrvata, ali istodobno i o povijesnoj šansi stvaranja samostalne hrvatske države. I on pokušava urazumiti SisakOsjećao je u olovnim vremenima da kao Hrvat treba vještinu u preživljavanju, da su Hrvati građani drugoga reda u vlastitoj domovini, pričao mi je prije nego li je isto ponovio u jednom televizijskim intervjuu kakva je bila situacija u Sisku, u Željezari, gdje od 22 direktora ni jedan nije bio Hrvat, ali i o situacijama u kojima je trebao puno samosvladavanja da ne otkrije što misli i da ne plane, da ne izgori prije vremena.Srbe na Banovini, i on u samome početku možda vjeruje da bi, štono riječ, razum mogao prevladati, ali nikakva razboritost nije postojala nego samo velikosrpski plan koji je trebalo ostvaririti nasiljem, ubijanjem i protjerivanjem Hrvata iz mnogih područja, a posebno s Banovine gdje je u mnogim mjestima masakrirano hrvatsko pučanstvo, a da ni dan-danas zločinci nisu izvedeni pred sud.

No nisu svi sisački Srbi, kao ni u drugim napadnutim dijelovima zemlje, napustili gradove i otišli u neprijateljske redove. Ako zanemarimo dio koji je naoko ili iskreno ostao lojalan ili se štoviše u manjem broju pridružio obrani, u gradovima su se zadržali i oni koji su u svakom vremenu i svakom ratu nazivani petom kolonom, a njihov je posao smrtonosan. S njima se, uz brigu oko obrane, morao dohvatiti Đuro Brodarac koji je postao ratni zapovjednik sisačke policije, a poznavatelji stvari znaju koliko je premrežena, koliko je zlokobna bila ta peta kolona, i prikrivena i drsko osorna jer je bila uvjerena da će pad Siska i pad Hrvatske uslijediti za nekoliko tjedana i mjeseci.

Umorstvo

A kada se to nije dogodilo, kada je Hrvatska napokon u Oluji - predvođena generalima poput Markača i Gotovine - najvećim dijelom oslobođena pa i Banovina prodisala slobodnim plućima, već u drugoj polovici devedesetih rečena je peta kolona, nalazeći se u Srbiji ili ostajući u Hrvatskoj, smišljala osvetu za izgubljeni rat i plela mreže oko istaknutih zapovjednika Hrvatske vojske i policije. U slučaju Đure Brodarca trebalo joj je podosta godina. Dvadeset godina nakon početka punoga rata, junak obrane Siska i Banovine, dvanaest godina župan sisačko-moslavački, pretežit dio vremena u samom vrhu Hrvatske demokratske zajednice, general Hrvatske vojske, odveden je osječki zatvor i ondje de facto umoren u pregrijanoj, zagušljivoj ćeliji, takozvanom pritvoru koji je prije nalikovao plinskoj komori.

Tako se hrvatska vlast odužila čovjeku koji je i u okolnostima u koje ga je dovela, trebao biti tretiran na način dostojan i pristojan, civiliziran. Oni koji su sudjelovali u tom uhićenju i pritvaranju trebali su znati Đurino zdravstveno stanje, a prije svega trebali su znati da se prema njemu ne može i ne smije odnositi kao prema razbojniku nego uvažavati ugled i status tada već bivšega sisačko-moslavačkog župana i branitelja Siska kojemu u povjesnici treba dati mjesto uz Tomu Bakača i hrvatske branitelje koji su svršetkom 16. stoljeća obranili grad i zauvijek zauzdali turske amibicije. Tako treba pisati o Brodarcu koji je s hrabrim ljudima zaustavio srpski prodor i, nadam se zauvijek, skršio srpske i srbijanske planove širenja na zapad.

A kakav je i sada odnos prema Đuri Brodarcu, neka posluži ova ilustracija: jučer sam otvorio stranicu Wikipedije na kojoj se predstavlja grad Sisak. Ondje se spominju i znameniti ljudi, Siščani i oni čiji je životopis dijelom povezan uz Sisak, pa se navode biskup Kvirin, naravno, Toma Bakač, a iz novijeg vremena braća Radić, zatim i Broz, Špiljak i Davorko Vidović, pa i nogometaš Ivica Horvat, samo nema Đure Brodarca koji je u Domovinskom ratu najzaslužniji za spas ovoga starog hrvatskog grada i prijestolnice hrvatske panonske kneževine.

Naslov ovoga mojeg teksta u spomen na Brodarca jest "Ratnik i političar", no nisam pozvan da govorim o Đuri kao ratniku jer ne znam detalje niti je on o tome previše pričao dok smo se družili, baš kao ni general Markač s kojim sam sjedio u saborskim klupama – obojica su se radije zadržavali na anegdotama, a velike svoje poteze nisu spominjali u razgovorima – ljudi bez taštine, bez potrebe da ističu svoje zasluge, ionako dobro poznate.

Političar i športski djelatnik

Đuru dakle nisam upoznao kao ratnika, ali jesam kao političara i čovjeka. Malo je reći da mi je bio simpatičan. Volio sam njegov stil, njegovo racionalno ponašanje u teškim, pa i prijelomnim političkim situacijama, Veliki čovjekVeliki čovjek koji je, kako je to često bivalo u hrvatskoj povijesti, postao žrtvom malih nitkova i sitnih spletkara, domaćih i stranih. Oni koji ne podnose hrvatsku državu ne mogu smisliti ni njezine istaknute zatočnike, pa i dan-danas na sve načine kriminaliziraju i njih i Domovinski rat, navlače bolesnog Merčepa po sudnicama ili obnavljaju proces za Loru u koju je dovođena peta kolona na tom dalmatinskom području.njegovo lakonsko, brzo reagiranje, ali iznad svega potpunu odsutnost one političke i ljudske artificijelnosti kakva je žalibože često viđana i u našim redovima. Imao je neglumljenu prirodnost, imao je snagu, vedrinu i onu vrst šarma koju danas politolozi nazivaju komunikacijskom sposobnošću i pokušavaju u toj vještini osposobiti ukočene likove, ali im ne uspijeva.

S tim se čovjek rodi, a Đuro je baš primjer čovjeka koji je znao s ljudima u miru i u ratu. Veliki čovjek koji je, kako je to često bivalo u hrvatskoj povijesti, postao žrtvom malih nitkova i sitnih spletkara, domaćih i stranih. Oni koji ne podnose hrvatsku državu ne mogu smisliti ni njezine istaknute zatočnike, pa i dan-danas na sve načine kriminaliziraju i njih i Domovinski rat, navlače bolesnog Merčepa po sudnicama ili obnavljaju proces za Loru u koju je dovođena peta kolona na tom dalmatinskom području.

SpomenikKada uskoro učinimo što se mora i otjeramo s vlasti aktualne štetočinje, tada će i Hrvatska demokratska zajednica koja se vraća svojim izvorima, biti pozvana da oda dostojnu počast Đuri Brodarcu spomenikom u središtu Siska, ali ne samo stranka nego i država. Nadam se da će tako biti. Možda istodobno kada u Zagrebu napokon bude podignut spomenik predsjedniku Tuđmanu.Poruka je to sitnih spletkara da se Hrvati nisu trebali braniti, a ako su se već branili, onda su valjda trebali ratovati u rukavicama i svakako stajati na mjestu jer se bilo koja njihova akcija istoga časa proglašavala kriminalnom, uvijek se našao neki Carl Bildt koji je odmah vrištao o hrvatskim zločinima - a eto, danas je taj svat u Dubrovniku gdje se zalaže za zapadni Balkan i njegovu voljenu Srbiju u Europskoj uniji, čemu bi Hrvatska trebala dati i daje – preko aktualne vlasti – punu potporu i na račun hrvatskih interesa.

I pri kraju ovoga sjećanja na Đuru Brodarca, ne mogu danas kada se igra finale Svjetskog prvenstva u nogometu, ne sjetiti se – štono riječ – športske dimenzije toga svestranog čovjeka i činjenice da je burne 1995. bio predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza te nakon ratnoga vihora i u okolnostima još neoslobođenog hrvatskog Podunavlja postavio temelje nogometne organizacije u mirnodopskom vremenu, a iz te je organiziranosti tri godine poslije hrvatska reprezentacija mogla zapanjiti svijet sjajnim pobjedama na svjetskom prvenstvu. Đuro je u ovo vrijeme trebao navršiti sedamdeset godina, pa ako i ne bi bio u Brazilu, pratio bi utakmice iz svoga doma, a za nj se borio, za dom i domovinu.

Kada uskoro učinimo što se mora i otjeramo s vlasti aktualne štetočinje, tada će i Hrvatska demokratska zajednica koja se vraća svojim izvorima, biti pozvana da oda dostojnu počast Đuri Brodarcu spomenikom u središtu Siska, ali ne samo stranka nego i država. Nadam se da će tako biti. Možda istodobno kada u Zagrebu napokon bude podignut spomenik predsjedniku Tuđmanu. Hvala.

Hrvoje Hitrec