2014. – svršetkom ožujka

Dani su svibanjski, noći travanjske, jedino je još pivo ožujsko. Ljudi se toliko vesele prijevremenom punom proljeću da su posve zaboravili tražiti izvanredne izbore. Tipično hrvatski. Pametniji kolumnisti (još ih ipak ima) pišu i argumentiraju da je ova Vlada (ova vlast) krepala za svojim ideološkim plotom, potpuno nerazborita i nesposobna. Lešinu treba dostojno pokopati na prijevremenim izborima koji su sada – a i već dugo – nasušna potreba.

Komunistički zločini

Nije da sve nismo znali, nije da nisu napisani tomovi knjiga o komunističkim zločinima, ali su komunistički sljednici i slavitelji Tita i Jugoslavije uspijevali držati na uzdi masovne medije, osim u kratkom razdoblju na samom početku devedesetih. Čine to i danas kada je hrvatska država odavno proslavila dvadeseti rođendan. Zato ne čudi da je HTV toliko dugo oklijevao LustracijaNišta se ne će učiniti bez lustracije, niti se knjiga komunističke povijesti može zatvoriti dok još živi zločinci ne budu kažnjeni, a slavitelji živih i mrtvih zločinaca, njihovih djela i simbola trajno izopčeni iz javnoga života. Mi još živimo u bolesnom vremenu prividne demokracije koja je premrežena ljudima iz nakaznog totalitarnoga sustava, u hrvatskoj državi kojom vlada manjinska ali medijski i politički prevladavajuća jugoslavenska družba, što je više nego opasno i za sam opstanak Hrvatske.prikazati seriju o komunističkim zločinima, kao što ne čudi da ju je naprasno prekinuo kada se previše približila onima koji su danas još živi i živahni. Za one (za nas) koji su se temom bavili i o tome pisali (i u tome živjeli), u prikazanim epizodama nema ništa bitno novo, ali je dobitak već i to da su možda neki mladi naši suvremenici pogledali seriju i razumjeli zločinački karakter komunizma, koji se u Jugoslaviji ni po čemu nije razlikovao od boljševičkoga sustava.

Pa ako je na trenutku ponešto i "popustio", čim bi se osjetio imalo ugroženim – jugoslavenski je komunistički sustav reagirao krvoločno. Možda je mlađi naš suvremenik napokon shvatio da je zločincu o kojemu se govori u seriji i nadalje posvećen zagrebački trg i da on, mladi suvremenik, živi u suludom svijetu u kojemu tvorac genocida nad Hrvatima ima ploču u hrvatskoj metropoli.

A da mediji i prije i za vrijeme i nakon prikazivanja serije ne mijenjaju dlaku, dokazuje njihova reakcija na prijedloge da se zabrani crvena zvijezda, kao simbol totalitarnoga sistema koji je ubijao prvenstveno Hrvate skoro pola stoljeća. Reakcija je bila: ma tko to traži zabranu, pa to je smiješno. Jedna komercijalna TV dovela je pred kameru junošu koji ismijava zabranu potezanjem pitanja piva s crvenom zvijezdom.

Nitko nije potregnuo pitanje velike crvene zvijezde pred upitnom novogradnjom u staroj Vlaškoj ulici u Zagrebu. Pa evo to sada ja činim.

Iz detalja u opće: ništa se ne će učiniti bez lustracije, niti se knjiga komunističke povijesti može zatvoriti dok još živi zločinci ne budu kažnjeni, a slavitelji živih i mrtvih zločinaca, njihovih djela i simbola trajno izopčeni iz javnoga života. Mi još živimo u bolesnom vremenu prividne demokracije koja je premrežena ljudima iz nakaznog totalitarnoga sustava, u hrvatskoj državi kojom vlada manjinska ali medijski i politički prevladavajuća jugoslavenska družba, što je više nego opasno i za sam opstanak Hrvatske.

Srbijanski izbori

I inače oduševljene Srbijom, naše televizije, a posebno Info-HTV dale su sve od sebe da Hrvatska bude što bolje i što perfidnije izvještavana o srbijanskim izborima. Nije se skrivala euforija nakon Vučićeve pobjede, s vidljivim podtekstom: eto nama našega Vučića s kojim će hrvatska politika još lakše surađivati jer nije bio četnički vojvoda nego samo nevažni četnički šegrt koji je doduše glasno zazivao crtu Karlobag-Virovitica, ali to je verbalni delikt. Ne smeta nama ni Grobar, no s Vučićem ćemo da budemo mnogo srdačni jer on ne voli govoriti o prošlosti kao ni mi, samo gleda u budućnost.

Uopće, koga više zanima prošlost, idemo dalje prema jugoslavenskoj budućnosti a ona će biti prevashodno velikosrpska kao i uvijek. Plan imamo, drugi smo Memorandum napisali, svoje smo ljude instalirali na Pantovčaku koji je ionako oduvijek bio srpski – ondje je davno prije dolaska Hrvata živio jedan Panta i po njemu se zove to brdo.

Da plan postoji, razvidno je. Je li razvidno hrvatskoj javnosti? Sumnjam. Ona iz medija koje čita i gleda ne može posve razumjeti što se doista događa. Javnost informiraju Alfijeri i Puhovski, njihov je trijumf suzdržan (jedva) jer ipak ne mogu sebi dopustiti da slave kao oni u Borovu Selu koji su, kakvi jesu da jesu, puno bolje shvatili da dolaze nova stara vremena srbijanskoga (barem) političkoga uspona uz suradnju s jugofilima u Hrvatskoj i s Europskom unijom koja u cjelini ništa od toga ne razumije, a oni njezini dijelovi koji razumiju – već odavno na tome rade. A da rade ili su pod utjecajem, svjedoči veličanje Jugoslavije usred Bruxellesa, za sada na polju umjetnosti, i to likovne, ali je u pakosnom govoru hvaljena i kulturna klima u Jugoslaviji uopće.

PlanKoga više zanima prošlost, idemo dalje prema jugoslavenskoj budućnosti a ona će biti prevashodno velikosrpska kao i uvijek. Plan imamo, drugi smo Memorandum napisali, svoje smo ljude instalirali na Pantovčaku koji je ionako oduvijek bio srpski – ondje je davno prije dolaska Hrvata živio jedan Panta i po njemu se zove to brdo.Likovna umjetnost (i na svoj način instrumentalna glazba) manje je izložena represiji u totalitarnom sustavu od književne, kazališne i filmske umjetnosti, pod uvjetom da majstori slikama i kipovima ne prikazuju nepoćudne ljude, događaje i povijesne "krajobraze" (polja itd.)

Komunisti koji su u početku podigli dreku na apkstraktnu umjetnost, brzo su shvatili da griješe – da je apstrakcija više nego idealna baš po uzornoj apolitičnosti koja ne ugrožava sustav, pa su joj dali zeleno svjetlo. Književnost je bila pod izravnim terorom cenzure i autocenzure te su se književnici dovijali kako ipak reći što su htjeli a ne zaglaviti u zatvorima, te su u tom inteligentnom ali mučnom dovijanju ipak u sretnim slučajevima nešto i rekli o suvremenosti.

Radije su posezali (kad je riječ o Jugoslaviji) za "monarhističkim" vremenima – da bi kamuflirali istovrsnu situaciju u komunizmu, a ratne su teme mogle imati samo jednu dimenziju, po revolucionarnom diktatu. Na mjestima urednika bili su instalirani ili primitivni komesari ili "lijeva inteligencija" koja je po prirodi stvari puhala u isti rog, nešto suptilnije.

Sada, u samostalnoj Hrvatskoj, situacija je ponešto slična. Postoji družba posve beogradska, kamuflirana ponekad i u hrvatsko Ministarstvo kulture, u medije koji slovom i brojkom propuštaju u javni prostor tek pet ili šest imena u farsičnoj glorifikaciji koja bi bila posvema bljutava da nije toliko bezočno tragikomična i toga svjesna.

Jedan od glorificiranih dobio je ovih dana neku nagradu koja se valjda smatra važnom. Dežulović. Dobio za komentar, novinski. Ne bi se na to nitko osvrnuo – premda je zagonetno kako baš jedno od tih pet imena ide u bubanj – ne bih se ni ja osvrnuo da uz hvalospjeve (viteške!) nije tiskan i taj nagrađeni komentar. Blijedo, mizerno, autor piše o Vukovaru. O Vukovaru! Pa se nezrelom čitatelju taj podli galimatijas servira kao vrhunac suvremenog hrvatskog novinarstva ili slično (poruka komentara je – što nam je to sve trebalo).

I tako dolazimo opet u blizinu Borova Sela gdje su nagrađeni komentar i opet brzo shvatili kao mlin na svoju vodu, makar još pijani od proslave Vučićeve pobjede... A ono pravo, hrvatsko novinarstvo koje je rođeno sa Šenoom i nastavljeno Matošem iz Vukovaru bliskoga Tovarnika, sada tavori u portalnim tamnicama ili se tek gdjegdje probije do visokotiražnih planina.

Škabrnja

Dok se u Saboru još prebrojavaju glasovi za referendum o ćirilici (kolokvijalno), dok Leko uvaljuje potpise Peđi, a Peđa valjda tajnici, dok se dakle demokracija i Ustav izigravaju na najbestidniji način, u priču ulazi Škabrnja. Valjda po logici: ako se gura ćirilica u grad Vukovar gdje su Srbijanci i Srbi uopšte poubijali nekoliko tisuća Hrvata, zašto se ne bi gurala u Škabrnju gdje nije ubijeno niti stotinu Hrvata, nego nešto manje od stotinu.

Budući da u Škabrnji ima samo (preživjelih) Hrvata, suvremeni emisari obilaze teren u općem trendu pripajanja svega i svačega svemu i svačemu, pa su tako smislili kako pripojiti Škabrnjane mještanima Biljana i dobiti lijepu malu općinu u koju bi se onda moglo uvesti dvojezične i dvopismene ploče. Javnosti je servirano da se tako rješava problem odlaganja smeća.

ŠkabrnjaBudući da u Škabrnji ima samo (preživjelih) Hrvata, suvremeni emisari obilaze teren u općem trendu pripajanja svega i svačega svemu i svačemu, pa su tako smislili kako pripojiti Škabrnjane mještanima Biljana i dobiti lijepu malu općinu u koju bi se onda moglo uvesti dvojezične i dvopismene ploče. Javnosti je servirano da se tako rješava problem odlaganja smeća.Vrlo providno, s tim što se u igru uvlače i neki Hrvati, kao i obično u povijesti. Znajući ili ne znajući da su samo dio velikosrpske igre koja opet povlači svoje konce gdje god može u ovim okolnostima, ne bi li stvorila mostobrane za doba kojemu se nada jer ni od čega nije odustala , niti ne će.

Ona prava velikosrpska misao ne samo srbijanska ne očitava se javno iz govora i razgovora licemjernog Vučića i sličnih. Očitava se jasno iz srbijanske protutužbe u Haagu koju je blagoslovila srbijanska politika, dakle i Vučić koji bio neformalni vožd i prije formalne potvrde. Očitava se i iz navodno izgovorenih Vučićevih riječi u supijanom stanju, riječi o kojima bruje portali, a masivni mediji ih prešućuju (video dokaz se očekuje). Iz svega se može zaključiti samo jedno: Vučić namjerava osnažiti Srbiju igrajući za sada na kartu Europe koja tu igru prihvaća, može preko volje priznati čak i Kosovo, s figom u džepu, sve će učiniti – uz pomoć Engleza – da Srbija bude "jaka i ugledna" i da budu zaboravljene njezine nepodopštine, genocidi u Hrvatskoj i BiH i tako dalje, a tek će se onda okrenuti pravom planu - on ili neki njegov nasljednik.

Prvo prema Kosovu, jer sada ima i ruski uzor u krimskom slučaju, a zatim raditi na pripojenju "Republike srpske" i na kraju se podsjetiti na hrvatsko Podunavlje. Eto zato je bilo toliko slavlje u Borovu Selu. A cijelo će vrijeme vučići podsjećati i na Oluju, nazivati ju genocidom, što se može isplatiti u budućnosti ako dođe do velikih nestabilnosti u Europi i u općem se kaosu pruži prilika za otrgnuće od Hrvatske i onih teritorija koje su Srbi okupirali na jugu početkom devedesetih. Za sve je te moguće buduće poteze potrebno zdušno raditi i u samoj Hrvatskoj već danas, pa i u Škabrnji. Za sve je te korake potrebno naći potporu hrvatskih orjunaša koji mogu pripremiti teren,a nije im teško jer imaju u rukama gotovo sve medije. Eto zato takvo (suzdržano ali stvarno) oduševljenje Info-HTV-a.

I nemojte mi reći da je ova projekcija plod nesuvislih utvara. Već su mi jednom to govorili, svršetkom osamdesetih i na samom početku devedesetih. A onda se dogodilo.

Dok je srca bit će i Croatije (Toronto)

Hrvati izbjegli iz jugoslavenskoga komunističkog kaveza počeli su davnih pedesetih igrati nogomet u Kanadi, a do sedamdesetih tako napredovali da im nitko na sjevernoameričkom kontinentu nije bio ravan. O toj velikoj hrvatskoj priči snimio je Jakov Sedlar cjelovečernji dokumentarni film koji nije samo športski zapis nego i saga o žilavosti i inteligenciji Hrvata u zemlji koja ih nije najbolje dočekala, ali se na kraju i sama počela ponositi kesizupcima iz Toronta i odala im priznanje, uvrstila ih u Kuću slavnih.

Svoga "etničkog" imena Croatia se nije htjela odreći ni kada se fuzionirala s kanadskim klubom koji je igrao u profesionalnoj ligi, pa je naziv novoga nogometnog spoja bio Metros Croatia. U danima slave sredinom sedamdesetih za Croatiju je igrao i jedan od najvećih nogometaša svih vremena, Eusebio da Silva, ali su dolazili i nogometaši iz Hrvatske, poput Grnje i Bradvića, treneri poput Đalme Markovića itd. Mnogi od njih imali su velikih neprilika po povratku u Hrvatsku (pod Jugoslavijom), kao i članovi uprave Dinama nakon što je zagrebački klub gostovao u Torontu i odigrao utakmicu s Croatijom.

Jugoslavenski žbiri koji su indoktrinirali i kanadske vlasti radili su punom snagom protiv Croatije, snažni su bili bočni anglosaski udari, a utakmice s četnicima iz kluba "Beli orlovi" dramatične – u filmu se mogu vidjeti kadrovi četničkoga divljanja: navijač Orlova udara razbijenom bocom hrvatskoga nogometaša i teško ga ranjava.

Bugarski vrtlari u Hrvatskoj

Diana Glasnova je najagilnija kreativna članica nevelike bugarske zajednice u Hrvatskoj. Nakon knjige "Ratnici milosrđa" koja govori o ulozi Bugara u tragičnom raspletu svršetkom BugariZa Austro-Ugarske dobro primani i cijenjeni, bugarski su vrtlari u doba monarhističke Jugoslavije proživljavali slične neprilike kao i Hrvati. U vrijeme NDH - zahvaljujući vrlo dobrim odnosima Hrvatske i Bugarske – njihov se položaj opet popravio, a dolaskom komunista na vlast u obje zemlje smanjio se bitno i broj bugarskih vrtova u Hrvatskoj. No, ja se sjećam da sam s djedom početkom pedesetih iz Zvonimirove odlazili do obližnje Zavrtnice, "kod Bugara". A onda su i otamo nestali.Drugoga svjetskog rata, sada Glasnova potpisuje knjigu "Bugarski vrtlari u Hrvatskoj". Opsežno djelo proviđeno velikim brojem fotografija i dokumenata plod je dugotrajnog rada koji je rezultirao predstavljanjem suvremenoj hrvatskoj publici uglavnom nepoznatih podataka o fenomenu bugarskoga vrtlarstva i vrtlara koji su svoje znanje iznosili iz Bugarske, pa od ranoga proljeća do kasne jeseni boravili u drugim zemljama, uzgajali povrće i prodavali ga, a zime provodili kod kuće.

Počelo je u doba Austro-Ugarske i sve znatnijega povećanja gradskoga stanovništva (proletarijata) koje su bugarski vrtlari prehranjivali svojim proizvodima, okružujući gradove vrtovima i tržeći na tržnicama, marljivi i pošteni. Dok su ostali prodavači odvozili neprodano, bugarski su vrtlari sve što im je preostalo prodavali za sitan novac, na radost sirotinje – posebno u Zagrebu, koji je i posebna priča u knjizi Diane Glasnove. Točno reče autorica: knjiga "Bugarski vrtlari" je i povijesni dokument o razvoju Zagreba, dopuna i popuna zagrebačke povijesti.

Za Austro-Ugarske dobro primani i cijenjeni, bugarski su vrtlari u doba monarhističke Jugoslavije proživljavali slične neprilike kao i Hrvati. U vrijeme NDH - zahvaljujući vrlo dobrim odnosima Hrvatske i Bugarske – njihov se položaj opet popravio, a dolaskom komunista na vlast u obje zemlje smanjio se bitno i broj bugarskih vrtova u Hrvatskoj. No, ja se sjećam da sam s djedom početkom pedesetih iz Zvonimirove odlazili do obližnje Zavrtnice, "kod Bugara". A onda su i otamo nestali.

Monstrplan

Master plan za objedinjavanje bolnica u Hrvatskoj još je jedan monstr plan, monstruozna ideja koja može biti nasilno provedena, ali – kao svako nasilje – ne može donijeti ništa dobra. Usmjerena protiv liječnika i pacijenata i protiv zdravoga razuma, perfidno je podilaženje opasnoj zamisli regionalizacije i izazivanju kaosa u zdravstvu.

Na kraju netko sumanut može predložiti da za cijelu Hrvatsku postoji samo jedna bolnica, velika bolnica u Zagrebu – možda ona koja je započeta a sada boluje nedovršena u korovu pokraj Save.

Istu logiku ima monstr plan kojim se ukidaju male škole, valjda u cilju oživljavanja hrvatskih otoka.

Zaključno: male škole moraju ostati, a maloumnici žurno otići iz politike.

Jezičari

U oglasu za novi časopis o hrvatskome jeziku koji se pojavljuje iz poznate kuhinje, kaže se da će u njemu surađivati – JezikŠto je u pozadini vrloga novog časopisa? Naum da se uništi časopis "Jezik" koji je redovito izlazio i u desetljećima komunističke vladavine. Dugogodišnji urednik bio je akademik Stjepan Babić, a potom je uredništvo preuzela Sanda Ham. Pa kad ni komunisti nisu uspjeli zaustaviti "Jezik" (a da su pokušavali svjedoci smo književnica Marija Peakić i ja koji smo im doskočili) sada je duo JJ odlučio uništiti ga.jezičari. Znači, već u najavi časopisa uporabom riječi koja vrijeđa jezikoslovce, nakladnik daje do znanja da prezire hrvatski jezik i jezikoslovnu tradiciju. Nastupa doba jezičara! Postoji li ta riječ u hrvatskom standardnom jeziku? Ne.

Rječnici hrvatskoga jezika ju doduše navode kao uličnu doskočicu, bilježe ju (bez štovanja) i upućuju čitatelja na ispravnu riječ – jezikoslovac. No društvo za uveseljavanje publike (Jovanović, Jozić) valjda tako govori kod kuće. Sada će valjda i svoj slavni Institut nazvati Institutom za hrvatski jezik i jezičarenje.

Što je u pozadini vrloga novog časopisa? Naum da se uništi časopis "Jezik" koji je redovito izlazio i u desetljećima komunističke vladavine. Dugogodišnji urednik bio je akademik Stjepan Babić, a potom je uredništvo preuzela Sanda Ham.

Pa kad ni komunisti nisu uspjeli zaustaviti "Jezik" (a da su pokušavali svjedoci smo književnica Marija Peakić i ja koji smo im doskočili) sada je duo JJ odlučio uništiti ga.

Dr. Ante Starčević

Po njemu se zove i akademska zajednica koju je imao HDZ, kao intelektualnu potporu. Bilo je to devedesetih. Zatim je, po drugom dolasku HDZ-a na vlast ta zajednica zamrla ili ukinuta jer su HDZ vodili lumeni kojima nije bila potrebna intelektualna snaga jer su sami bili i pametni i prepametni, a poznato je kako su završili.

Sada je akademska zajednica obnovljena na velikom saboru u Zagrebu, a vodit će ju pravi čovjek, dr. Ivica Kostović, stručnjak za – mozak. I nije to samo stranačka akademska zajednica, jer su pozvani i nehadezeovci, što je dobro. Na obnoviteljskom saboru izrečene su porazne ocjene djelovanja aktualne vlasti u području znanosti, školstva i kulture, što je točno.

U mnogo je navrata spominjan i hrvatski jezik, što je lijepo, posebno u programatskom govoru Anje Šovagović. Često je spominjana i riječ – urušavanje. Urušavanje znanosti, školstva i kulture (i športa, dodao bih), urušavanje hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Slažem se. Opet ćemo jednom morati obnoviti ovu nesretnu zemlju, raščistiti ruševine i graditi. A jezičare ćemo zaposliti u pošti. Da ližu marke za opće dobro.

Izvlačenje

Skrivali su nesposobni bijednici kao zmija noge, ali na kraju priznali da nismo uspjeli gotovo ništa izvući iz Europske unije nego ona iz nas - da smo joj uplatili više od milijardu i pol članarine. I što sada? Umjesto izvlačenja iz EU, izvući se iz EU pa barem ne plaćati članarinu? Tako razmišljaju, ali odmah i odustaju. Ne znaju što bi, mizerije. Znaju samo da će im narod izvući uši na izborima. Onda će se oni zaposliti u svome dijelu obavještajne zajednice, na poslovima prisluškivanja. S takvim velikim ušima napravit će veliku karijeru.

Stjepan Mesić tužaka Hrvoja Hitreca

Prije nekoliko dana dobio sam zanimljiv dopis iz Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu. Sud me obavještava da sam okrivljen za kazneno djelo (!) protiv časti i ugleda (!) Stjepana Mesića, a koje sam počinio – uvredom. Taj užasan zločin dogodio se intervjuu koji sam dao jednom međumrežnom portalu (nije HKV!). U tužbi se navodi da sam, odgovarajući na postavljena pitanja, uvrijedio privatnog tužitelja navodeći: "Stipe je idiot", a to je "doprijelo" (kako vrlo korektno hrvatski piše u tužbi) do većeg broja osoba.

Priložen je i otisak razgovora, što je dobro jer sam već zaboravio o čemu se radi i na koje sam to postavljeno pitanje tako emotivno reagirao. Reagirao sam na pitanje novinara izrečeno u obliku tvrdnje a glasilo je: "Stipe Mesić je izjavio da su branitelji okupljeni u Stožer za Vukovar isti kao srpski pobunjenici 1991. Vaš stav ?"

Eto tako se danas nakon vrlo opasnih promjena u Zakonu o kaznenom postupku može naći na optuženičkoj klupi. No, nekoliko vrlo uglednih ljudi već mi se ponudilo da budu svjedoci. Pozivam i ostale.

Krešo Dolenčić

Nije trebalo dugo čekati da "hrvatski" pristaše srbijanske protutužbe počnu podmetati klipove Hrvatskoj i Hrvatima – u Hrvatskoj, pozivajući se na laži i potvore iz bezočne beogradske propagande, koju su sjajni hrvatski pravnici u Haagu svojom analizom učinili smiješnom, nelogičnom i besmislenom.

Klipovi su bačeni i u kazališni život, pa je ružno jugoslavensko pače koje bi se htjelo ispiliti u redatelja (Oliver Frljić) došlo na ideju kako smanjiti konkurenciju, na tipičan goranbabićevski način poznat iz vremena nakon pada Hrvatskoga proljeća. Žrtvu je našao u kazališnom redatelju Krešimiru Dolenčiću, te ga zbog svojedobne emotivne reakcije na zvjersko razaranje Vukovara i Dubrovnika svrstao među ustaše.

Nego što je trebao reći Dolenčić i tada i sada kada Hrvatska (napokon) tuži Srbiju zbog genocida, nego kako se može okarakterizirati primtivna soldateska koja po unaprijed smišljenom planu razara i ubija sve što nije srpsko i uništava sve što je hrvatsko da ne ostane traga od hrvatske kulture. Pa ako nešto ne uspije osvojiti, onda barem granatira iz daljine, gađajući knjižnice i kazališne zgrade (Osijek). Na stranu te genocidne soldateske stavlja se de facto taj nesretnik Frljić, na stranu počinitelja kulturocida, a ne samo genocida. Na stranu bljutave srbijanske protutužbe.

FrljićFrljić se preračunao i sada mu samo ostaje otići u Rijeku koju (ne samo on) smatra Krimom izvan matičnih tokova hrvatske politike i kulture, pa će ondje prodavati svoje skandalozne protuhrvatske floskule, podržavan od onoga pretežitog dijela riječkih "struktura" koje iz jugoslavenskoga komunizma još nisu ni provirile glavom, na užas hrvatske Rijeke koja se i dalje pita živi li u suverenoj, demokratskoj hrvatskoj državi ili u bivšoj naddržavi, te bespomoćno gleda kako crveni mafijaši i u gospodarstvu rade što ih volja, kao da su izvan hrvatske jurisdikcije – pogotovo sada kada su im pokrovitelji i srdačni prijatelji u samom vrhu i državne vlasti.Elem, Frljić se preračunao i sada mu samo ostaje otići u Rijeku koju (ne samo on) smatra Krimom izvan matičnih tokova hrvatske politike i kulture, pa će ondje prodavati svoje skandalozne protuhrvatske floskule, podržavan od onoga pretežitog dijela riječkih "struktura" koje iz jugoslavenskoga komunizma još nisu ni provirile glavom, na užas hrvatske Rijeke koja se i dalje pita živi li u suverenoj, demokratskoj hrvatskoj državi ili u bivšoj naddržavi, te bespomoćno gleda kako crveni mafijaši i u gospodarstvu rade što ih volja, kao da su izvan hrvatske jurisdikcije – pogotovo sada kada su im pokrovitelji i srdačni prijatelji u samom vrhu i državne vlasti.

No, velim, glede Hrvatske u cjelini, Frljić se preračunao. A da je mogao i do sada tako djelovati, krivo je i Ministarstvo kulture u kojemu ima istomišljenika (pa će ga postaviti, vjerovali ili ne, za ravnatelja HNK Rijeka, kako kažu), krivi su i hrvatski kazališni ravnatelji koji htjedoše pokazati svoju "liberalnu" dušu otvarajući vrata jugoslavenskom, dakle velikosrpskom provokatoru, krivi su kritičari koji (s nekoliko iznimaka – Čadež, N. Govedić) nisu upozorili javnost da se radi o proizvođaču kazališnoga smeća, čak gorega od Šerbedžijinog brijunskog otpada.

I na kraju, koliko vidim iz novinskih reakcija, Frljić kao i svi frljići smješteni u dobronamjernoj Hrvatskoj, očajno žele uspostaviti ravnotežu za koju s hrvatske strane imaju tako malo materijala, pa zato stalno povlače "slučaj Zec" koji jest tragičan ali stavljati ga tako drsko na jednu stranu vage, a na drugu svu onu hrvatsku djecu pobijenu u Vukovaru, u Škabrnji, u Slavonskom Brodu – e, to je neljudska sablazan i nedopustiv sarkazam, kao što je nedopustivo da se takva jedna individua uopće šeće hrvatskim kulturnim krajolikom.

A što s braniteljima

A što s onima koji su spriječili da srbijanskim i srpskim genocidom ne bude zahvaćena cijela Hrvatska, te na kraju oslobodili i okupirana, genocidom osakaćena područja? Njima država (režim) oduzima opskrbninu od koje mnogi žive, njima režim uzima značajan novac ako oni državi (režimu) ne dopuste da se uknjiži na njihov stan. Njima je režim pripremio udar na zadruge, na braniteljske zadruge koje su u većem dijelu dobro radile i značile ako ne velik prihod a ono zdravo druženje izvan kafića i zdrav život.

Tako režim nastavlja podmuklim načinima borbu protiv hrvatskih ratnika koji su u Račanovo vrijeme pretrpjeli prvu komunističku ofenzivu (kriminaliziranje), u Sanaderovo vrijeme nastavak progona i uhićenja zapovjednika u Domovinskom ratu, i sada s Milanovićem na vlasti (treća ofenziva) konačni udar na ionako krhku egzistenciju hrvatskih branitelja, te otvorenu represiju nad braniteljima Vukovara.

I sada me pitate zašto tako uporno tražim prijevremene izbore. A što se tu ima čekati? Mi moramo dobiti vlast koja znade što su hrvatski interesi, što je hrvatski narodni osjećaj, što je identitet, što je hrvatsko dostojanstvo i kako se čuva i brani. Suvremena hrvatska ljevica na žalost nije ni hrvatska ni ljevica. Nije ništa. A kada ništa osvoji vlast poradi narodne zabune, onda se od toga ničega ništa i ne može očekivati, pa smo sada tu gdje jesmo. U jednoj potpuno neprirodnoj situaciji. Premda se ne volim služiti latinskim poslovicama, ne mogu ne citirati ovu: Nullum erit tempus hoc amisso, što bi značilo – Ne će biti druge zgode (prilike) ako ova prođe. Odnosno: Vrijeme se ne vraća.

BiH: Početak novoga kaosa

Nastavno na uvod u današnju rubriku: znači, Vučić dobiva izbore na silnoj europskoj težnji, to jest težnji za Europom (kojim dijelom Europ?), a da to i potvrdi odmah nakon izbora putuje VlastMi moramo dobiti vlast koja znade što su hrvatski interesi, što je hrvatski narodni osjećaj, što je identitet, što je hrvatsko dostojanstvo i kako se čuva i brani. Suvremena hrvatska ljevica na žalost nije ni hrvatska ni ljevica. Nije ništa. A kada ništa osvoji vlast poradi narodne zabune, onda se od toga ničega ništa i ne može očekivati, pa smo sada tu gdje jesmo. U jednoj potpuno neprirodnoj situaciji. Premda se ne volim služiti latinskim poslovicama, ne mogu ne citirati ovu: Nullum erit tempus hoc amisso, što bi značilo – Ne će biti druge zgode (prilike) ako ova prođe. Odnosno: Vrijeme se ne vraća.u – Moskvu koja upravo vatrometom slavi pripojenje Krima. U euforiji pripojenja javlja se odmah Dodik i želi da se po istom receptu "republika srpska" pripoji Srbiji.

Bili su u pravu oni koji rekoše da je stota obljetnica početka Prvoga svjetskog rata zlokobna. Još samo idioti ne vide da je srpsko-muslimanski plan već dugo u realizaciji, s podlogom u daytonskoj crkotini što je de facto, ali i de jure podijelila Bosnu na dva dijela i – dajući jednome srpsko ime – odredila buduće događaje. Hrvatsko je pitanje ostalo neriješeno, Hrvati su ostali taoci nevoljkosti Washingtona da na tlu Europe blagoslovi postojanje muslimanske države.

Koji su mogući scenariji?

Prvi: BiH ostaje u sadašnjem stanju nefunkcionalne države s kojom ni jedan od tri naroda nije zadovoljan.

Drugi: Republika srpska se odvaja od BiH i pripaja Srbiji. Granica Srbije i Hrvatske je u tom slučaju na puškomet (topomet) do Zagreba. Federacija BiH voljom muslimanske većine donosi novi Ustav i mimo volje Washingtona (a uz potporu Moskve) proglasi muslimansku državu u kojoj su Hrvati manjina. Ta nova država i njezin režim odmah počinju represiju nad Hrvatima s ciljem da ih se istjera – u Hrvatsku. Hrvati ne pristaju, brane se od nasilja, nastaje kaos. U Hrvatskoj se uvodi izvanredno stanje. Nastaju događaji teško (ili ne toliko teško) predvidljivi.

Treći: RS se pripaja Srbiji i one zajedno (sada jedno) uz šutnju međunarodne zajednice podvragavaju svojoj vlasti cijelu Bosnu i Hercegovinu i pokušavaju u istom naletu izbiti na granice Karlobag-Karlovac –Virovitica. Umiješaju se velike sile i dolazi do svjetskoga sukoba.

Četvrti: RS se ne pripaja Srbiji, ali postaje samostalnom državom. Federacija BiH dijeli se na dvije države, muslimansku i hrvatsku. Nema rata, zavlada vječni mir. Taj je scenarij najmanje
moguć.

Nadam se da osim mene još netko razmišlja o tome što bi se sve moglo dogoditi i – ono najvažnije – koliko je Hrvatska spremna za sve opisane scenarije, koliko se može osloniti na sebe, jer kada krenu nevolje nitko joj ne će pomoći. Možda EU i Washington uvedu sankcije za dvadesetak trećerazrednih političara.

Hrvoje Hitrec