Početkom ožujka u Hrvatskoj

Vrijeme nestabilno, pušu marčanske bure, pa jugo, pa bure, vjetar raspiruje vatru i bure baruta (BiH) zlokobno tinja, jugo i jugofili donose kišu s crvenim pijeskom. Klimatsko proljeće oklijeva jer vidi oko sebe tolika proljeća da se osjeća suvišnim. U Samoboru spaljen fašnički princ, što je označilo početak korizme. Za nju imamo dosta ljudi. Kad već nemamo karizmatičnih, barem korizmatičnih imamo puno.

Pravedni sud u Haagu

To jest Međunarodni sud pravde na kojemu država Hrvatska tuži državu Srbiju za genocid. Za sada je proces u fazi izlaganja činjenica o etničkom čišćenju Hrvata iz dijelova Hrvatske okupiranih u srpskoj agresiji 1991. Čišćenju koje je provedeno masovnim ubijanjem hrvatskoga pučanstva i progonom preživjelih. Srbija je odlučila praviti se blesavom, nijekati da je upletena do grla i prebaciti cijelu ratnu pripovijest u drugo vrijeme i u drugi (svjetski) rat.

Htjela to ili ne, aktualna vlast u Hrvatskoj uvučena je u proces koji je svim silama nastojala izbjeći. I sada, htjela ili ne, mora braniti hrvatski interes i istinu o srpskoj agresiji koju je već bila počela izbacivati iz udžbenika i svijesti mlađega naraštaja kadli joj je posao pokvarila ta nesretna tužba pisana 1999. "Prokletstvo", jada se družba na vlasti, "kako se baš sada zalomila tužba, kako baš sada proces pred Međunarodnim sudom pravde, baš sada kada smo sa Srbijom opet kao prst i nokat, kada smo na dobrom putu oživljavanja Jugoslavije barem u nekom obliku, a onda i u pravom, one Jugoslavije koja je nestala poradi Tuđmana, premda je i Milošević ponešto imao prste. Baš sada kada naporni rad Dejana Jovića i Vesne Pusić donosi balkanske plodove, kada smo jako dobri s bivšim i sadašnjim četnicima, kada ujdijevci rade po Bosni i Hrvatskoj, kada smo Regiju proglasili Reginom."

U velikoj su pomutnji i mediji u Hrvatskoj koji ne znaju što će, ali smislit će.

Kevina jama

Smislili su i kako će dobacivanje iz publike pretvoriti u velik skandal pa oporbu baciti u političku jamu. Nepismeni i desetljećima u olovnim vremenima indoktrinirani naši sugrađani JamaSmislili su i kako će dobacivanje iz publike pretvoriti u velik skandal pa oporbu baciti u političku jamu. Nepismeni i desetljećima u olovnim vremenima indoktrinirani naši sugrađani odmah su pomislili da se tu radi o nekoj ustaškoj jami, pa sada ustašoidi hoće u nju i nadalje bacati napredne snage. Umjesto da su šutjeli, vlastodršci su danima razvačili jamu u kontekstu i izvan konteksta, sve dok se narod i u drugim krajevima Hrvatske nije počeo raspitivati za Kevinu jamu i saznao da su u nju partizani bacali Hrvate, to jest da je Kevina Kevina jamajama dalmatinska Jazovka.odmah su pomislili da se tu radi o nekoj ustaškoj jami, pa sada ustašoidi hoće u nju i nadalje bacati napredne snage. Umjesto da su šutjeli, vlastodršci su danima razvačili jamu u kontekstu i izvan konteksta, sve dok se narod i u drugim krajevima Hrvatske nije počeo raspitivati za Kevinu jamu i saznao da su u nju partizani bacali Hrvate, to jest da je Kevina jama dalmatinska Jazovka.

Gdje je Kevina jama? Ako se iz Kaštela krene na sjever prema Lečevici te prijeđe Kozjak, jedan sporedni put vodi prema zapadu i mjestu koje se zvalo Sratok, a poslije Bogdanovići. Dvadesetak metara od toga križanja nalazi se Kevina jama dubine sedamdeset metara. Kao i Jazovka, u gornjem je dijelu uska, u donjem široka. Koliko je tu ljudi bačeno, ne zna se ni danas, ali podatak iz novina 1990. kaže da je u jamu sve do te godine bacano i smeće, pa je istraživanje otežano.

Podatak iz istih novina i iste godine spominje da je zaštitu Kevine jame tražila Socijaldemokratska stranka Hrvatske (!) i revno se zauzimala za utvrđivanje svih neznanih grobova, a usporedo je HDZ pokrenuo akciju zaštite Kevine jame. Bilo je to, dakle, 1990. kada su se komunisti presvučeni u socijaldemokrate, podosta uplašeni, počeli boriti za ljudska prava. U ovo vrijeme drugoga desetljeća 21. stoljeća Partija se osjeća dovoljno snažnom da uz ime koje je opet uzela nastavi i starom praksom, pa je ukinula Komisiju za utvrđivanje i obilježavanje grobišta da otkrivanje komunističkih zločina prolongira za još nekoliko naraštaja, ako je moguće. A nije.

Nego, odakle onda takva žustra, panična reakcija na dobacivanje iz publike o Kevinoj jami? Bogdan Radica piše da je 1945. vladao strah kako kod poraženih tako i kod pobjednika. Taj strah pobjednika nikada nije nestao, taj su strah pobjednici i nesvjesno prenosili na sljedeće svoje naraštaje. Eto, to je.

Ovih dana u Krašiću

Bio sam po nekom poslu, svratio u crkvu i pogledao izložbu o Stepincu – lijep broj dokumenata i fotografija, podosta njih meni nepoznatih. Kada uskoro Alojzije Stepinac bude SredištaCrkva i kuće povezane sa životom Alojzija Stepinca kojemu je pred crkvom podignut spomenik, cijeli Stepinčev Krašić trebao bi sada (kad već nije do sada) postati snažnim vjerskim središtem i omogućiti razvitak mjesta iz kojega mladi odlaze za kruhom kao što su nekada činili i njihovi predci – u Amerike i Australije.proglašen svecem, bit će to dragocjene svete sličice. Jedan mi je dokument privukao pozornost, list papira ispisan pisaćim strojem, godina 1936. Stepinac odgovara na drsko predbacivanje velikosrpskog režima da je zagrebački nadbiskup blagoslovio hrvatsku zastavu. Kao i sada, to je valjda protumačeno kao miješanje Crkve u politiku, što bi rekao Jovanović.

Crkva u Krašiću datira iz 14. stoljeća, barokizirana je u doba Marije Terezije, proširena prije Prvog svjetskog rata po nacrtima Podhorskog, no sačuvano je gotičko svetište. Crkva i kuće povezane sa životom Alojzija Stepinca kojemu je pred crkvom podignut spomenik, cijeli Stepinčev Krašić trebao bi sada (kad već nije do sada) postati snažnim vjerskim središtem i omogućiti razvitak mjesta iz kojega mladi odlaze za kruhom kao što su nekada činili i njihovi predci – u Amerike i Australije.

Hoće li nagrnuti hodočasnici kada Stepinac bude proglašen svetim? Gdje će prespavati ako odluče ostati dulje? U "Turističkom leksikonu" iz 1998. preporuča se hotel u Jaski, ali koliko sam vidio – sada je zatvoren. U Karlovcu? U Zagrebu? Sada bi se sve djelatne snage ne samo u ovome dijelu Hrvatske trebale udružiti da Krašić prometnu u vitalno hodočasničko središte, sa svim "sadržajima" koje takvo mjesto mora imati, ali uz očuvanje ne samo prirode nego i onoga ozračja u kojemu je stasala jedna od najznamenitijih osoba Crkve u Hrvata.

Ukrajinska i Katynska šuma

Udarne vijesti u srijedu govore i nadalje o Ukrajini i Rusiji. Potonja je okupirala Krim i sada ležerno čeka rasplet, pa ako joj ne bude odgovarao – ide dalje. Dokle? Do zadnjega mjesta na zapadu gdje živi makar i jedan jedini čovjek koji govori ruski. Gdje je ta ruska linija Karlobag-Virovitica, još nije poznato, ali bi se i London trebao zabrinuti budući da je pun Rusa.

Slučajno ili ne, dan poslije Putinove konferencije za tisak koja potvrdila povratak ruskoga imperijalizma u lingvističko-zemljopisnom obliku, bijaše žalosna obljetnica masakra poljskih časnika u Katynskoj šumi, to jest genocida nad poljskim intelektualcima. Njih su Rusi zarobili nakon što su Staljin i Hitler podijelili Poljsku. Staljin je ušao u istočni dio Ukrajine...oprostite, Staljin je ušao u istočni dio Poljske i anektirao ju, a zatim je slijedio masovni zločin u Katynskoj šumi.

Jugoslavenski komunisti sa Staljinovim agentom Titom na čelu nisu imali ništa protiv, čak nisu otišli ni u šumu. A zašto i bi kada je njihov uzor, komunist Staljin, bio partner nacista? Ali je zato Tito vjerno kopirao Staljinove metode nakon što je ipak otišao u šumu, a posebno kada se vratio iz šume u gradove i od 1944. likvidirao prvenstveno hrvatsku inteligenciju, počam od juga pa prema sjeverozapadu, što je bila predigra za genocid nad Hrvatima općenito na Bleiburgu i Križnim putovima. Istodobno su Englezi u Austriji predali Rusima Kozake, od kojih je malo koji preživio.

KrizaDanašnja tzv. "ukrajinska kriza" možda je i najopasnija nestabilnost od vremena Drugoga svjetskog rata, pa je uzbuna u Europi i Americi razumljiva. Novi ruski car predugo je na vlasti i osjeća se dovoljno moćnim da čini što zaželi znajući da nitko na Zapadu ne će riskirati nuklearni rat, pa ni klasični u tako delikatnom području. Pa kako će to završiti? Hoće li Ukrajina imati potpuni suverenitet u zapadnom dijelu zemlje, ograničeni suverenitet u istočnom i nikakav na Krimu? Iz Putinovih riječi može se upravo to razumjeti.Današnja tzv. "ukrajinska kriza" možda je i najopasnija nestabilnost od vremena Drugoga svjetskog rata, pa je uzbuna u Europi i Americi razumljiva. Novi ruski car predugo je na vlasti i osjeća se dovoljno moćnim da čini što zaželi znajući da nitko na Zapadu ne će riskirati nuklearni rat, pa ni klasični u tako delikatnom području. Pa kako će to završiti? Hoće li Ukrajina imati potpuni suverenitet u zapadnom dijelu zemlje, ograničeni suverenitet u istočnom i nikakav na Krimu? Iz Putinovih riječi može se upravo to razumjeti.

Što radi službena politika u Hrvatskoj, zemlji koja je prije dvadesetak godina bila u sličnom položaju kao Ukrajina danas, ali se borila. Milanović žurno putuje u – Australiju, možda sa sloganom "Hrvatska je dotle dokle se može naći i jedan jedini Hrvat." Ma ne, ne bi on to nikada ni rekao. Ni slučajno. Tako se ne ponaša slučajna država (Putin: Ukrajina je povijesni nesporazum) rekao bi, tako ne govori slučajni premijer. On je više okrenut hrvatskom gospodarstvu iz kojega je njegova Vlada doista učinila – slučaj. I ni to nije učinila slučajno.

Licemjerni vapaji da je Hrvatska odlaskom Milanovića (za sada samo u Australiju, ali zna se) obezglavljena, potpuno su promašeni jer s njim i bez njega a s kokošima na vlasti u Hrvatskoj je isto, bezglavo.

Ćirilica

Godine Gospodnje 2006. objavio je dr. Hrvoje Kačić dopunjeno izdanje svoje knjige "U službi domovine". U njoj se može pročitati da se Hrvoje u vrijeme priprema za donošenje božićnoga Ustava 1990. zalagao za pravo uporabe ćiriličnog pisama "u općinama gdje srpska zajednica predstavlja većinu". U tim je danima, međutim, često pričao anegdotu, koja glasi: kao dugogodišnji športski djelatnik, Kačić je početkom šezdesetih dogovarao vaterpolski susret između "Juga" i "Dinama" iz Tbilisija.

Gruzija je tada bila u sastavu SSSR-a, naravno. Kačić je htio napisati službeni dopis ćiriličnim pismom, pa pitao neke školske kolege u Dubrovniku za koje je znao da su iz pravoslavnih obitelji – da mu posude pisaći stroj na ćirilici. Nisu imali. Onda je zamolio kolegu R. Barbića (koji je poslije bio na čelu lokalnih Srba u Dubrovniku) da ga odvede parohu pravoslavne crkve u Dubrovniku. Paroh je rekao: "Pa mi nemamo ćiriličnu pisaću mašinu. Ma tko to danas više piše ćirilicom!".

Bilo je to 1960. godine. A u Ustav 1990. ćirilica nije ušla, i dobro da nije, nego je ušla načelna mogućnost da se posebnim zakonom "uz hrvatski jezik i latinično pismo može uvesti i drugi jezik, te ćirilično i drugo pismo, pod uvjetima propisanim zakonom." Takav je zakon godinama poslije i donesen, pa mijenjan u doba neokumunista da bi se Srbima omogućila ćirilica i u mjestima gdje nisu većina, ali je ostao i onaj famozni članak 8. koji veli da i hrvatski, većinski narod (i u tom mjestu) treba reći svoju. Ako on ne želi, nema ćirilice i srpskoga kao drugoga pisma i jezika u službenoj uporabi.

Tako smo došli do jugofilnih kukurikavaca s jedne strane i srpske manjine s druge strane koji su u zajedničkom pothvatu oživjeli ćirilicu u Hrvatskoj, kojom ni 1960., kako veli paroh, nitko nije pisao. Ali kada treba srditi Hrvate, onda se izvači ćirilica i tvrdoglavo nameće hrvatskom Vukovaru, onda se razbijaju glave i zovu specijalci. Onda se izvlače stari suradnici i kadrovi KOS-a i stavljaju na "sigurnosna" mjesta.

Pišem ovo u vrijeme dok Stožer još jednom pita Leku i Hrvatski sabor u cjelini što je s potpisima, jesu li ih prebrojali, hoće li njihov zahtjev (zahtjev hrvatskoga naroda u cjelini) u proceduru, itd. Plus: objavljivanje "rang lista" svih koji su sudjelovali u neprijateljskim redovima u doba srpske agresije, itd. Koliko vidim iz teksta Stožera, vrijeme je da im Sabor odgovori, jer su na rubu strpljenja. A što se tiče one moje da je to zahtjev hrvatskoga naroda u cjelini, možda i nisam u pravu. A kako bi se moglo provjeriti jesam li ili nisam? Pa referendumom, za Boga miloga, nego kako?

Po zadnjim mojim informacijama (visoki izvor) skupljene potpise odnio je sa sobom Milanović u Australiju, da na miru broji, daleko od političkih pritisaka.

Doći će i do Stanimirovića

Pred Međunarodnim sudom pravde hrvatska strana iznosi zbirne podatke za istočnu Slavoniju, po kojima je genocid nad Hrvatima očit. Podatci za Matošev rodni Tovarnik još su za stubu strašniji – ubijeno je ili protjerano 95 posto Hrvata, a živjelo ih je ondje 1991. dvije i pol tisuće. Za smrt 75 Hrvata osuđeno je tek nešto srpskih ubojica (dobili su ukupno, čitam, 41 godinu zatvora). Među onim tadanjim "službujućim osobama" koje nisu osuđene jer nisu ni optužene, nalaze se imena Vojislava i Ljeposave Stanimirović. No, nakon svih iskaza pred Sudom pravde, doći će se i do Stanimirovića.

Na (jezikoslovnom) dvoru kralja Artura

Najsmislenije, najpouzdanije i najubojitije kritike Pravopisnoga rječnika oktroiranog Hrvatskog pravopisa u nakladi Instituta za jezik i jezikoslovlje dolaze iz Moskve, iz pera kroatista BagdasarovNajsmislenije, najpouzdanije i najubojitije kritike Pravopisnoga rječnika oktroiranog Hrvatskog pravopisa u nakladi Instituta za jezik i jezikoslovlje dolaze iz Moskve, iz pera kroatista Artura Bagdasarova kojemu treba dati hrvatsko državljanstvo prije nego Kasparovu jer je zadužio Hrvatsku u najboljem smislu riječi (u najgorem, novčanom čine to hrvatski slinići). U nekoliko zadnjih napisa forenzičnom je raščlambom izložio proturječja i nedosljednost normativnih uputnica u PR koje opterećuju đake (i lektore), poučio nesretnike iz Jovanović-Jozićevog instituta da jezični savjetnik treba biti odvojen od pravopisnoga rječnika i još mnogo toga što proizlazi iz brzinske institutske novosadske navale lake konjice.Artura Bagdasarova kojemu treba dati hrvatsko državljanstvo prije nego Kasparovu jer je zadužio Hrvatsku u najboljem smislu riječi (u najgorem, novčanom čine to hrvatski slinići). U nekoliko zadnjih napisa forenzičnom je raščlambom izložio proturječja i nedosljednost normativnih uputnica u PR koje opterećuju đake (i lektore), poučio nesretnike iz Jovanović-Jozićevog instituta da jezični savjetnik treba biti odvojen od pravopisnoga rječnika i još mnogo toga što proizlazi iz brzinske institutske novosadske navale lake konjice.

Dvostrukosti kojih smo se jedva riješili, opet jašu u parovima. Pokazuje to Bagdasarov i na primjeru pisanja ukrajinskih zemljopisnih imena, vrlo aktualnih ovih dana i tjedana. Pa tako JJ (u daljnjem tekstu kratica za par Jovanović-Jozić) iz IJJ propisuju učenicima da mogu rabiti i ukrajinske nazive za ukrajinska mjesta, ali bolje da rabe ruske – što se vidi po tome što ruske stavljaju na prvo mjesto (Kijev i Kijiv, Harkov i Harkiv, Dnjepar i Dnjipro).

Ukrajinska zemljopisna imena, tvrdi točno Bagdasarov, treba pisati bez ruskoga posrednika, po onom općem naputku Stjepana Babića da se "pišu onako kako se u službenoj latiničnoj transkripciji pišu u narodu iz kojega potječu." Zanimljivu hrvatsku riječ rabi Artur Bagdasarov za rabotu Instituta, koju naziva p o d l o k a v a n j e m jezičnih norma. Usput pita što u Pravopisnom jeziku radi ZAVNOH bez stilske odrednice "pov.", to jest povijesni, pita što u Školskom pravopisnom rječniku imaju tražiti riječi buffet, celebrytijev, paparazzov, itd. I na kraju se s pravom srdi što mi Hrvati nemamo pojma da Armenac sebe zove Hayem (Haj) i da se Armenija zove Hayastan. Ako smo (polako) razumjeli da se neke azijske zemlje uopće ne zovu kako su nas učili da se zovu (Tajland), onda bi i armensku poruku trebalo uzeti na znanje.

Bagdasarova ocjena Pravopisnog rječnika vrlo je blaga: koncepcijski nesređen, pisan bez strukovne sloge. I tko će na kraju stradati? Hrvatski đaci i hrvatski učitelji kojima je Jovanovića preko glave jer ih maltretira ideološki i financijski, te im dijeli obrasce s patološkim mirom. Bit će on u prvim redovima kada proradi naša hrvatska verzija "Russellova suda", a zatim i redovitij. Haj! To jest Hay.

Još o Ukrajini

Baš kada sam htio udariti po onima koji sve ukrajinske domoljube smatraju fašistima, pročitah u "Večernjem" napis ukrajinskoga veleposlanika Oleksandra Levčenka koji je to učinio bolje od mene, navodeći i sve moguće dokumente koje je Rusija bacila u koš agresijom na Ukrajinu. Demantirao je uz to i podmetanje da je "nacionalistička Vlada" u Kijevu zabranila ruski jezik, kao i to da je nova ukrajinska vlast prekršila sporazum o rješavanju krize od 21. veljače. (Janukovič je trebao potpisati u roku od 48 sati da se vraća Ustav iz 2004., ali nije, pobjegao je.)

Istodobno naše novine (novine koje izlaze u Hrvatskoj) objavljuju napise ili razgovore s osobama, Hrvatima, koji imaju nešto reći o Ukrajini, a kada kažu nešto u korist Rusa onda urednici novina baš to uvale u velike naslove. S tim da je često riječ o moskoviziranim autorima koji su, htjeli oni ili ne, dugim boravkom u Rusiji postali emotivno vezani uz Moskvu. Tako profesorica na Hrvatskim studijima neizravno drži štangu Putinu, a Janukovičev "neuspjeh" u pregovorima s EU objašnjava ovako: EU je tražila oslobađanje Julije Timošenko, na što Janukovič nije mogao pristati, drugo: ukrajinska bi poljoprivreda nagrabusila uvozom jeftinijih EU-proizvoda, i treće: EU nije dala lovu kada je trebala.

S ovim zadnjim se slažem. No, sve je to puki diletantizam i grebanje po površini. Istina je da Janukovič nikada ne bi pristao ni na kakav sporazum s EU, a njegovi su "pregovori" bili samo farsa dogovorena s Moskvom. I ono što je najvažnije: ne radi se tu o efemernim, premda životno važnim točkama, nego o samosvijesti jednoga naroda, ukrajinskog naroda, koji nije imao priliku snažno iskoračiti na pozornicu u vrijeme kada su se u Europi formirale nacionalne države, a nije uspio učiniti znatno više ni kada se pružila prilika pri raspadu SSSR-a, kada je bez rata Ukrajina postala samostalnom državom.

No to je razdoblje suverenosti ipak značilo nacionalno sazrijevanje i čvrste spoznaje o posebnosti, jeziku i povijesti – značajkama koje su stoljećima bile potiskivane, zabranjivane, prezirane i krivotvorene u (mnogo) više od tristo godina rusifikacije.

Čak je onaj nesretnik Kučma svojedobno objavio knjigu pod naslovom " Ukrajina nije Rusija", a njegov je miljenik bio upravo – Janukovič.

Bitka za Hrvate u BiH

Vodi se iz Europarlamenta (već znamenita rezolucija), ponešto i iz Hrvatske (oporba) i iz Sjedinjenih država gdje tinja u obliku Begicheve rezolucije koja nikako da uđe u proceduru BiHNa nesreću, BiH je u ovom trenutku posve izvan vidokruga i interesa SAD koje imaju zamršenu priču s Ukrajinom i hrvatsko ih pitanje u Bosni i Hercegovini previše ne zanima. Nije ih zanimalo što se događa u BiH ni prije Prvoga svjetskog rata, a na kraju su morali slati svoje vojnike u Europu. Dotle Mesić kuri vatru u istočnom Mostaru svojom jugoslovenskom vizijom BiH zajedno s velikobosanskim domaćinima prerušenim u nevladine organizacije čiji članovi žive u medu i mlijeku dok raja nema ni za kruh.

Senata. Što želi kongresnik Begić? Nešto vrlo benigno: da se imenuje američki izaslanik koji bi procijenio provedbu Daytona. Što će reći da Begić želi oprezno upozoriti Amerikance da s tim Daytonom možda ipak nije sve u redu, premda oni misle da jest i drže se toga sporazuma na štetu Hrvata kao da je Sveto pismo.

Na nesreću, BiH je u ovom trenutku posve izvan vidokruga i interesa SAD koje imaju zamršenu priču s Ukrajinom i hrvatsko ih pitanje u Bosni i Hercegovini previše ne zanima. Nije ih zanimalo što se događa u BiH ni prije Prvoga svjetskog rata, a na kraju su morali slati svoje vojnike u Europu.

Dotle Mesić kuri vatru u istočnom Mostaru svojom jugoslovenskom vizijom BiH zajedno s velikobosanskim domaćinima prerušenim u nevladine organizacije čiji članovi žive u medu i mlijeku dok raja nema ni za kruh.

Dvije molbe HTV-u

Prva: molim da voditelji Dnevnika nauče izgovarati riječ Simferopolj. Drugo: molim da uz Nobila, Kregara, Puhovskog, Pusića i Teršeličku pronađu još neke tipove koji se pitaju o aktualnim događajima. Recimo Kapovića i Žižeka. Također, u jednom sam Dnevniku nabrojao tri pojavljivanja Željka Jovanovića u trideset minuta. Valjda zato što u resoru ima tri podresora (tri prsta) znanost, obrazovanje i šport, a urednici Dnevnika mu pomažu da ih sve razori.

Peta kolona

Jelena Lovrić, novinarka i bivša komunistička uzdanica, ne podliježe protoku vremena kao obični smrtnici, pa se ne mijenja. Sada je napala biskupa Košića rječnikom partijskih PetokolonašiPostoji li u Hrvatskoj danas peta kolona? Naravno da postoji. U politici, u medijima, u obavještajnoj zajednici itd. Postoji na Pantovčaku i uopće se ne skriva – postoji u liku savjetnika predsjednika RH, Dejana Jovića koji je prononsirani velikosrpski propagandist instaliran iz Londona. Postoji u najosjetljivijim sektorima kao što je prosvjeta, gdje petokolonaši razaraju hrvatske znanstvene i školske institucije, postoje u gospodarskim i inim resorima koji njeguju recesiju, a javnosti se prikazuju kao borci protiv recesije, ma postoje u svakom resoru aktualne Vlade.sudova iz sedamdesetih godina prošla stoljeća i namijenila mu sudbinu sv. Kvirina jer se usudio govoriti o petoj koloni u Hrvatskoj i još o koječemu.

Zašto se baš Lovrićka našla pogođenom? Umjesto izravnoga odgovora ispričat ću Vam priču iz ne tako daleke povijesti. Sjedili smo za onim velikim stolom u Banskim dvorima dr. Franjo Tuđman i ja, a vjerojatno i još poneko koga se ne sjećam. S druge strane stola bili su svi predstavnici tadanjih oporbenih stranaka. Događalo se to u rano proljeće 1991. U jednome je trenutku Tuđman rekao oporbenjacima: "Meni je teško voditi državu kad znam da barem dvojica od vas rade za strane službe." Pametniji su šutjeli, ali se jedan našao jako pogođenim pa sav crven u licu počeo vikati: "Kako to možete reći!" "Pa što se Vi tako uzbuđujete", odgovorio je Tuđman, "nisam rekao da mislim na Vas."

U to je vrijeme gospođa Lovrić već zazivala JNA, po sjećanjima hrvatskoga domoljuba koji je bio zalutao u krivu opciju.

Postoji li u Hrvatskoj danas peta kolona? Naravno da postoji. U politici, u medijima, u obavještajnoj zajednici itd. Postoji na Pantovčaku i uopće se ne skriva – postoji u liku savjetnika predsjednika RH, Dejana Jovića koji je prononsirani velikosrpski propagandist instaliran iz Londona. Postoji u najosjetljivijim sektorima kao što je prosvjeta, gdje petokolonaši razaraju hrvatske znanstvene i školske institucije, postoje u gospodarskim i inim resorima koji njeguju recesiju, a javnosti se prikazuju kao borci protiv recesije, ma postoje u svakom resoru aktualne Vlade. O medijima da i ne govorim – gospođa Lovrić je samo nevažna figura uz sve one kolumniste čija je imena već odurno ponavljati. Ona se samo neoprezno istrčava kao onaj oporbenjak u priči koju sam ispričao.

Ukrajina ili Bijela Hrvatska

U nekoliko sam navrata diletantski, ali uporno dokazivao da je u povijesti lijep dio današnje Ukrajine pripadao Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj, vjerojatno najneobičnijoj konfederaciji u staroj povjesnici. Kadli, otkrijem ovih dana da ne pričam u prazno, da postoji skupina istraživača koje se bave tim fenomenom, da Orest Korčinsky i društvo znaju mnogo o Bijeloj Hrvatskoj na prostoru od današnje južne Ukrajine do Njemačke, da su locirali hrvatsku utvrdu na Dnjistru koja se zvala Stiljsko (čini mi se ) i imala četrdeset tisuća žitelja, govore o sličnostima ukrajinske i hrvatske kulture (već sam prije pisao o istim motivima na uskrsnim pisanicama) , a književnik Pavlyčko jednostavno kaže da je Ukrajinac i Hrvat.

Glede krivotvorine da Rusi i Kijevska Rus' imaju što zajedničko – u "Poviesti Rusije" dr. Erdmanna Hanischa uz 1943. točno se kaže da se pleme zvano općim imenom "Sloveni" tek poslije nazvalo Rusima, a središte im je bilo u Novgorodu. Oko gornjeg su Dnjepra bili Kriviči, istočno Vjatiči, južno Drevljani. Najjužnije je "desnu obalu Dnjepra nastavalo pleme Poljana. Na njihovu je području Kijev, glavni grad kasnijih Ukrajinaca, koji su nastali od Poljana i njihovih susjednih plemena. Oko donjega Dnjepra naselili se Tiverci, pleme nejasna porijekla, oko srednjega istočnoslavenski Ugliči, a oko gornjega slavenski Hrvati."

Kijev na jugu i Novgorod na sjeveru nadvisili su ostale gradove. Zamašnu trgovinu potaknuli su normanski Vikinzi koji su doplovili (doveslali) iz južne Švedske preko Istočnoga mora, a zvali su se "Rus" i "Varezi" (Varjazi). Normani su osnovali i rusku državu. Jer su finska i slavenska državna organizacija bile slabe, pa su Ruotsi zagospodarili. Ruska novgorodska država na sjeveru i kijevska velika kneževina na jugu bile su glavna uporišta njihove vlasti.

Toliko o tome. Možda još ovo, budući da je nalik današnjoj situaciji: kada su u 11. stoljeću upali Kumani (Polovci) knezovi nisu pružili pravi otpor, pa je u Kijevu buknuo ustanak.

Pajo Kanižaj

U nakladi Nikole Đuretića koji sjajno popunjava praznine u našem izdavaštvu, pojavila se knjiga Paje Kanižaja "Leptiri i pelipari" (za radoznale: i pelipar znači leptir). Riječ je o zbirci haiku pjesama, a predstavio ju je između ostalih još jedan majstor (ne samo) haiku poezije, Luko Paljetak.
Evo jedne za nas koji volimo kajkavski hrvatski:

"Kaj mi je vse kaj ?
Soze i smeh i soze...
Početek i kraj!"

Pet slogova, sedam, pa opet pet. Po svim pravilima japansko-zagorskoga haikua.

Josipović o Danu pobjede

Titov gardist Josipović odlučno je rekao da ćemo ipak i dalje slaviti pobjedu nad Srbima u "Oluji".

Bio sam sav sretan. Znači imamo dopuštenje. Kako je to lijepo.

Ma ti ćeš nam reći....

Da su svi tako odlučno sudjelovali u braniteljskim redovima kao Milanović i Josipović, danas bi Srbija bila do Bregane.

Labirint

Gotovo da sam zaboravio, ali nisam. "Labirint" HTV-a pokazao je kako se iz krhke demokracije prelazi u čvrsti totalitarizam.

U krhkoj demokraciji dovode se u studio dva člana pozicije i dva člana opozicije. Kad demokracija postane prhkom, onda u studiju imate tri člana pozicije i jednoga člana opozicije. Kada totalitarizam posve prevlada, u studiju imate četiri člana pozicije i ni jednoga iz oporbe. Budući da totalitarizme mrzimo, imat ćete uskoro puno ljudi iz svakovrsne oporbe – pred zgradom Hrvatske radiotelevizije. Kao prvi korak. Onda će ljudi potražiti Minotaura.

Hamlet

Tako se zove jedna drama, štoviše tragedija. Sjajno je napisana, kaže u intervjuu prljavi Frljić, ali nije baš za kazalište. Treba ju čitati ProvokatorOd teksta snimljenog valjda na probi, televizijska publika je u središnjem Dnevniku čula samo jednu rečenicu. Ima neke veze s "Hamletom", ali nema s hrvatskim jezikom. Ni jedan dobar prevoditelj ne će napisati: "Hamlet treba bez odlaganja otići u Englesku", jer mi odlažemo stvari, a vrijeme – odgađamo. Tako se na malenom detalju potvrđuje da teatarski šrot u pravilu prati i jezični, što se u ovom slučaju moglo i očekivati od jugoslavenskog provokatora kojemu neodgovorni ravnatelji hrvatskih kazališta otvaraju vrata nakon što su ga poljski i srbijanski izbacili kroz prozor.doma. U kazalište (još) može nekako i ući ako ju neki idiot "prilagodi ovom vremenu". Pa ju tako idioti prilagođavaju, trančiraju i daju joj konotacije koje nema niti može imati, a sve zato jer je autor već dugo mrtav i ne može se buniti. Od originalnoga teksta ne ostaje ništa ili gotovo ništa. Doista je vrijeme da se utemelji povjerenstvo za zaštitu dramskih klasika, kao i povjerenstvo za zaštitu hrvatskoga glumišta od plaćenih ubojica.

Toga "hamleta" o kojemu govorim nisam gledao niti ne ću jer držim do sebe. Uopće ne sumnjam da su glumci odlični, jer to su hrvatski glumci koji – htjeli ili ne – odrade što im se kaže, inače im politika ne da plaće.

Toplu ideološku i inu potporu jednoumno pruža HTV pa u Dnevniku u nedjelju navečer veliku minutažu daje kazališnoj subverziji i kasapljenju (znam što pišem) Shakespearea. Od teksta snimljenog valjda na probi, televizijska publika je u središnjem Dnevniku čula samo jednu rečenicu.

Ima neke veze s "Hamletom", ali nema s hrvatskim jezikom. Ni jedan dobar prevoditelj ne će napisati: "Hamlet treba bez odlaganja otići u Englesku", jer mi odlažemo stvari, a vrijeme – odgađamo.

Tako se na malenom detalju potvrđuje da teatarski šrot u pravilu prati i jezični, što se u ovom slučaju moglo i očekivati od jugoslavenskog provokatora kojemu neodgovorni ravnatelji hrvatskih kazališta otvaraju vrata nakon što su ga poljski i srbijanski izbacili kroz prozor.

Mi jednostavno i žurno moramo u Hrvatskoj stvoriti kulturnu klimu u kojoj Frljić može režirati još samo nastup Lepe Brene u Krnjaku.

Eto, koliko god mi je bilo odurno čak dvaput spomenuti prezime jednoga teatarskog zločinca, morao sam to učiniti poradi jasnoće. Sada idem oprati ruke. Ne u poncijepilatovskom smislu.

Hrvoje Hitrec