Uoči Adventa u zemlji Hrvatskoj

Divljaci na vlasti divljali u diluvijalnom zanosu, mahali kopljima, batinama i štrikovima, tulili, urlali, bacali se po zemlji i čupali kose, kuhali u ulju heteroseksualce i bacali kršćane lavovima.Tako bih ukratko opisao stanje duha u manjini koja na opisani način vlada hrvatskom većinom. Iživljavanja na plaži idu prema očekivanom kraju, vatre su ugašene, premoreni divljaci povlače se u prašumu.

Jedna srijeda u Hrvatskom saboru

U vremenu između Vukovara i bračnoga referenduma, imao sam čast opet ući u Hrvatski državni sabor, ovaj put ne kao zastupnik u ondašnjem Zastupničkom domu devedesetih, nego kao autsajder, na poziv predsjednika HSS-a koji je kao vođa parlamentarne stranke predsjedao okruglim stolom u dvorani bana Jelačića. Tema – bračni referendum i događaji oko njega, divljanje divljaka opisano u uvodu rubrike.

U zgradi Sabora ništa se nije promijenilo od onih vremena kada smo ondje sjedili general Markač, profesor Bujas, Ivan Lacković Croata, Rabuzin, kipar Bošnjak i ja, osim što se sada nigdje ne može pušiti. Prosvjedovao sam i najavio da nakon tri predstojeća referenduma imam namjeru organizirati četvrti u korist pušača koji čine najmanje pedeset posto pučanstva.

Kada sam se ponešto smirio s nekoliko mentola, tumačeći svima oko sebe da pušim iz medicinskih razloga jer mi nakon dva sata pada nikotin u krvi i kolabiram, pogledao sam bolje oko sebe i vidio da okrugli stol, premda dug i dugoljast, uopće nije za odbaciti, da su se tu okupili pravi dečki i cure – eto Ježića iz HAZU, eto Sučića iz Matice, eto biskupa Župana iz Crkve u Hrvata, uz HSS tu ima i Hrasta u većim količinima, eto cura i postariji dečko iz Švicarske, a sjede naravno i oni strašni neprijatelji naroda iz akcije "U ime obitelji".

VladajućiPokušao sam u tih nekoliko minuta dokučiti što se događa u glavama aktualne vlasti i vjerojatno sam štošta propustio reći, ali ono bitno jest – košmar. Zamislite glavu nekoga od sada (ne još dugo) vladajućih: u malom mozgu, jer drugoga ni nemaju, temeljan je komunistički, diluvijalni mentalni sklop koji u genetskom kodu nema nikakve simpatije za istospolnost. Ali!Vidim barem pet profesionalnih televizijskih kamera (zapamtite ovaj detalj). Predsjednik HSS-a Hrg, koji nije vehementan kao Stjepan Radić i zato će živjeti dulje od Stipice, ali je pribran i točan, razlaže čemu okrugli stol i da referendum ne će biti tako skup kao što se priča. Pokraj Hrga sjedi Ilčić, predsjednik Hrasta, koji skromno preuzima ulogu moderatora. Gosti iz Švicarske gdje se referendumi održavaju dvaput dnevno s pauzom za ručak, objašnjavaju nama koji referendum održavamo svake 23 godine da nema ništa loše u preuzetnosti naroda koji bi s vremena na vrijeme i između dvaju parlamentarnih izbora htio nešto reći. Vrlo dobro.

Zatim se hvataju za mikrofon nestrpljivi domaći dečki i cure, koji imaju što reći, uz već spomenute neprijatelje naroda iz hrvatskih kulturnih institucija, Crkve itd. tu je i Krešimir Miletić koji govori u ime Hrasta i Planinić u ime obitelji. Genijalni kipar Kuzma Kovačić javlja se tekstom preko mobitela, piše u prispodobama. Za stolom vlada jednoumlje, jer nisu došči maloumni iz Kukuriku koaliije, premda su bili pozvani. Posežem za cigaretama, ali mi prijete izbacivanjem ili davanjem riječi, prihvaćam zadnje.

Predstavljen sam okruglašima kao predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća. Kažem da se tu radi o hrvatskoj kulturi, prije svega, koja jest otvorena i uvijek je bila, ali je uvijek dobro znala kada oni kojima se otvorila i koje je tolerirala pomisle da ju mogu poništiti i uništiti, te se u tom trenutku samosvjesna i samosvojna kakva jest uspravi i ispljuska napadače. No ono što je zastrašujuće, velim, da se u kampanju oko sprječavanja i zatim difamiranja narodnoga referenduma s toliko žara uključila vlast koja bi, shodno demokratskim načelima i mletačkim pravilima, trebala biti u najmanju ruku neutralna, kao i sluge u režimskim medijima.

Pokušao sam u tih nekoliko minuta dokučiti što se događa u glavama aktualne vlasti i vjerojatno sam štošta propustio reći, ali ono bitno jest – košmar. Zamislite glavu nekoga od sada (ne još dugo) vladajućih: u malom mozgu, jer drugoga ni nemaju, temeljan je komunistički, diluvijalni mentalni sklop koji u genetskom kodu nema nikakve simpatije za istospolnost. Ali!

Njima su sada duhovni vođe liberalnoga fašizma sugerirali da moraju biti za novu internacionalu koja ima isti cilj kao i ona stara, stvaranje novoga čovjeka i to ne više samo u svijetu ideja i rada nego u posve fizičkom svijetu gdje čovjek prestaje biti čovjekom i po antroploškim karakteristikama.

Nisam sve ovo ni izrekao, vrijeme je isteklo, ali sada nastavljam: stvari su dalekosežne i prelaze u sferu znanstvene fantastike. Nije tu riječ samo obitelji, nije riječ samo o društvu kakvo poznajemo, riječ je o projektu očito vođenom iz jednoga središta koje jest po sastavu pederastično i pedofilsko, ali iza toga mora postojati neki cilj, jer dvije navedene vrline samo su sredstvo za prilagođavanje čovječanstva nepoznatoj svrsi ili za uništenje čovječanstva.

ProjektMožete vi sada mene optužiti kao bijednoga predstavnika teorije urote, ali činjenica da su u vlade i parlamente mnogih zemalja ubačeni zagovornici zlosutnoga projekta koji je u sukobu s ljudskom prirodom i hodom ljudskoga duha (i tijela) kroz povijest, činjenica da ih ima već toliko da donose zakone koje narodi ne podržavaju, činjenica da pedofili i pederasti ravnaju vlastima i medijima i djelomice umjetnostima, govori u prilog moje tvrdnje.Možete vi sada mene optužiti kao bijednoga predstavnika teorije urote, ali činjenica da su u vlade i parlamente mnogih zemalja ubačeni zagovornici zlosutnoga projekta koji je u sukobu s ljudskom prirodom i hodom ljudskoga duha (i tijela) kroz povijest, činjenica da ih ima već toliko da donose zakone koje narodi ne podržavaju, činjenica da pedofili i pederasti ravnaju vlastima i medijima i djelomice umjetnostima, govori u prilog moje tvrdnje.

Aktualna vlast u Hrvatskoj pretvorena je u transmisiju ideja koje ne razumije, ali ih podržava jer nisu narodne, a ni ona nije narodna, pa hajdmo i s pederima ako tako možemo naškoditi Hrvatima. Budući da rečenoj vlasti u Hrvatskoj ništa nije jasno, savjetodavci su joj rekli da potegne manjine, da igra na kartu ugroženosti manjina. E, tu je onaj komunistički mentalitet živnuo, tu je razumio što se od njega očekuje, tu je opet našao žnoru sa svojim duhovnim i biološkim ocima, udri po prokletim Hrvatima i diži manjine na pijedestal, manjine su naše blago. Jest, tako razmišlja stoka. Izvucimo ono što znamo, izvucimo jasenovce i holokauste, pazeći pritom da ne podsjetimo na komunističke zločine, stvorimo nove parole kao što su "Mi smo pederi, a vi ste ustaše". Tako su napokon prevladane stare podjele.

No da se vratim na početak i onaj detalj za pamćenje, one silne kamere. Što ste vi dragi gledatelji svih tih silnih televizija vidjeli od onoga što sam ovdje površno i tendenciozno prepričao? O okruglom stolu u Hrvatskom saboru? Ništa, ili gotovo ništa. Zašto? Pa znate zašto.

I dalje u Saboru iste srijede

U vrijeme opisanog okruglog stola, u sabornici se raspravljalo o proračunu, to jest nije se uopće raspravljalo o stavkama proračuna ni o biti njegove tragikomičnosti, nego se raspredalo o likovima iz "Alana Forda" i bilo mi je žao što nemam pristupa jer se ja u Forda razumijem bolje od njih, čak sam svojedobno pod pseudonimom napisao dramski komad na podlozi stripa, a predstava izvođena godinama.

SjednicaTako je stanje na sjednici slavnoga Odbora za ljudska prava postalo posve nalik sjedeljkama poslije sloma Hrvatskoga proljeća, sve dok nije puknuo film Anti Babiću iz HDZ-a i Marijani Petir pa su se stali pitati u kojemu to vremenu živimo, i slično. Te zašto je Jovanović šutio kada su u Beogradu palili hrvatsku zastavu, kada su zaglušili četničkim urlanjem izvođenje hrvatske himne, itd. Što je pitanje koje ja nikada ne bih postavio jer je iluzorno očekivati od Jovanovića nešto drugo, neki tihi prosvjed možda, pa on je ondje sjedio i uživao među svojima, među prijateljima.Kako se o toj povijesnoj proračunskoj sjednici nema što reći, osim što Vlada i ovim proračunom proračunato vodi Hrvatsku u propast, spomenut ću drugo jedno sjedenje koje se odvijalo istodobno s okruglim stolom te zanimljive srijede. Naime, sjedili su u jednoj dvoranici članovi Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, pod vodstvom prepredenoga latina Radina koji je suspregnuto furiozno u početku uspješno upravljao Odborom kao ideološkom komisijom Centralnoga komiteta.

Tako je taj Odbor doživio i sadašnji ravnatelj HRT-a koji je skrušeno sjedio i opravdavao pred CK svoju firmu za propuste – te nije se na HTV toliko vidjelo i čulo što komunicira Joe Šimunić s publikom, ali se čulo na HR (valjda) i to u (radio)valovima. Nitko nije isprva postavio pitanje zašto hrvatska javnost koja nije bila na stadionu ne bi saznala preko svoje televizije i radija što se to dovraga događalo i da javnost – kada je propustom ipak bila obaviještena – može sama donijeti zaključke, bez pomoći komentatora tipa Alfier koji se sviđa jedino maloj djeci jer klima glavom kao sjeverni medvjedi koje vozači drže iza zadnjega sjedala.

Tako je stanje na sjednici slavnoga Odbora za ljudska prava postalo posve nalik sjedeljkama poslije sloma Hrvatskoga proljeća, sve dok nije puknuo film Anti Babiću iz HDZ-a i Marijani Petir pa su se stali pitati u kojemu to vremenu živimo, i slično. Te zašto je Jovanović šutio kada su u Beogradu palili hrvatsku zastavu, kada su zaglušili četničkim urlanjem izvođenje hrvatske himne, itd. Što je pitanje koje ja nikada ne bih postavio jer je iluzorno očekivati od Jovanovića nešto drugo, neki tihi prosvjed možda, pa on je ondje sjedio i uživao među svojima, među prijateljima.

Njegovi neprijatelji su u Hrvatskoj, zovu se Hrvati i kada ih već ne može ubijati kao njegovi duhovni predšasnici, može im barem razoriti institucije, može im pedofilskim svinjarijama uznemiriti djecu, divljati po Sveučilištu i pljuvati po akademicima, a HOO ostaviti za kraj pa se pojaviti kao Djed Mraz i drečati: Ho! Ho! Njegov alter ego u monarhističkoj Jugoslaviji zvao se Božo Jovanović, ministar prosvete, zvan Kundak. Taj je Kundak, premda velikosrpsko smeće, ipak bio podnošljiviji od našeg suvremenika.

Bunjevci

Josipovićev novi prijatelj grobar Nikolić smislio je novi naziv za Hrvate Bunjevce, koji po njemu nisu ni Srbi ni Hrvati. Nova nacionalna manjina Servokroata živi tako u nepovijesnom prostoru i statusu s tim da (o tome sam već pisao) vrlo mala manjina Hrvata u Vojvodini doista puše u isti rog s Nikolićem i daje se zavesti pričom da nije dio hrvatskoga naroda. Što je u pozadini svega i kakve to veze ima s Vukovarom, objasnio je lucidni politički analitičar Mate Kovačević u "Hrvatskom slovu", pa preporučam sa zadovoljstvom.

Ovladavanje Podunavljem besmrtan je velikosrpski san, kao i izlaz na more. Kako bi bilo lijepo s hrvatske strane Dunava imati srpski Vukovar, a s vojvođanske barem serbokroatski.

Ta plemenita misao o neodredljivim ljudima koji žive s obje strane Dunava nije originalni suvremeni srbijanski proizvod, nego je davno nastala na tragu propale zamisli o podunavskoj federaciji sa središtem u Beogradu, ideje koja se nasukala na "nacionalizmima" raznih polunaroda kako ih je častio madžarski pjesnik Ady, literarni i politički otac Miroslava Krleže. Evo kako pjeva Ady:
"Sramotna kupelj za te tužne ljude,/ polunarode bijedne i poluljude,/ Dunav je proklet da sramotom bude."

Citat je iz knjige Istvana Lokosa "Od Kaptola do Ludoviceuma" s podnaslovom "Hrvatska nacionalna svijest i doživljaj mađarstvaGraditelj ZokiKad sam već kod voda, rijeka i mora, saznali smo eto tko radi na Pelješkom mostu kojega još nema, ali na njemu već šljaka graditelj Zoki. "Ja radim na mostu", poručio je javnosti i medijima, koji su začudili jer znaju da Milanović ništa ne radi i da nikada nije radio. A sada radi na mostu, što je posao vrlo zahtjevan i opasan, na vrtoglavim visinama iznad hrvatskoga mora u djelu Miroslava Krleže".

Preko mora most

Kad sam već kod voda, rijeka i mora, saznali smo eto tko radi na Pelješkom mostu kojega još nema, ali na njemu već šljaka graditelj Zoki. "Ja radim na mostu", poručio je javnosti i medijima, koji su začudili jer znaju da Milanović ništa ne radi i da nikada nije radio. A sada radi na mostu, što je posao vrlo zahtjevan i opasan, na vrtoglavim visinama iznad hrvatskoga mora.

No dobro, ipak je to posao za opće dobro, premda virtualan. Lijepo je da budalaš radi na mostu protiv kojega je radio od samoga početka svoje besmislene vladavine, pa onda naglo okrenuo kaput. Da je u korist mosta radio od početka, sada bi radovi bili u punom jeku ili pred dovršetkom. No i sada je Zoki još oprezan. Ipak se tu ne radi samo o mostu kao mostu nego o spajanju hrvatskoga teritorija, ipak se tu radi o nastavku nacionalističkoga projekta autoceste Zagreb-Split-Dubrovnik. Nije njegova vlada tu da radi na spajanju nego na razdvajanju.

Uopće ne sumnjam da će sadašnja garnitura štetočinja prije ili kasnije završiti na sudu ne samo zato jer je zdušno radila protiv hrvatskih interesa općenito, što je na žalost u sferi političke štete i nije kažnjivo (premda bi trebalo biti), ali je mnogim svojim potezima vrlo materijalno, novčano, oštetila Hrvatsku, u čemu je Pelješki most najbolji primjer. Tako bi se moglo dogoditi da sadašnji premijer doista bude zaposlen na izgradnji mosta, gdje će izdržavati blagu kaznu radom za opće dobro.

Obnova

U četvrtak, dan nakon opisane srijede u Saboru, imao sam čast govoriti u dvorani Matice, gdje je predstavljen prvi broj časopisa "Obnova" koji će izlaziti nekoliko puta godišnje. Urednici i suradnici su studenti i studentice, što me je doista oduševilo jer se stalno pitam gdje su studenti u ovim prijelomnim vremenima. Iz sadržaja časopisa može se saznati što je nova desnica i zašto ostaje u kulturnoj sferi, u kakvoj su svezi europska nova desnica i teorija kulturne hegemonije, ali i o ideologiji u romanima Michela Houellebecqua (za kojega nikada nisam siguran kako se izgovara), o feminizmu kao političkom programu 21. stoljeća, te o distributizmu kao katoličkoj ekonomskoj misli.

Potpuno hrvatsku dimenziju imaju teme poput stvaranja medijske slike o Domovinskome ratu, te esej o tajnama Daorsona koji me je oborio s nogu. Dva razgovora zauzimaju značajan broj stranica "Obnove", jedan s prof. dr. Tomislavom Sunićem, politologom, književnikom i diplomatom, a drugi s potpisnikom ovih redaka, pučkim tribunom bez titula.

Pozvan kao gost, odao sam priznanje mladim ljudima (glavni urednik Marko Paradžik) koji su u ovo elektroničko doba posegnuli za starinskim tiskanjem časopisa na papiru, nastavljajući bogatu hrvatsku časopisnu tradiciju koja je oko sličnih pothvata u povijesti okupljala kreativne istomišljenike i u sretnim trenutcima snažno djelovala na svijest suvremenika, bivajući jezgrom zamašnih kulturnih pokreta koji su u Hrvatskoj, prirodom stvari obično bili ujedno i politički pokreti...

Budući da ne mogu protiv sebe, nastavio sam čitajući sa starinskoga papira: "Ne znam kakva je sada procedura, ali ako smo se po svemu vratili u sedamdeset godine prošloga stoljeća, možda je pokusni otisak časopisa trebalo dostaviti Jovanoviću, a on bi ga poslao na odobrenje Nikoliću u Beograd. Kad se tako već radi s povijesnim udžbenicima, ne vidim razloga da ne bude slično sa časopisima...

ObnovaU svakom slučaju, naslov časopisa, to jest "Obnova", odlično je odabran, premda mislim da jedna građevinska tvrtka ima isti naziv, no to je dobro. Treba obnoviti sve zgrade, zgradu hrvatske države, zgradu hrvatskoga društva i pomalo zapušteni park hrvatske kulture čijim stazama prolaze teška i nakaradna vozila s tuđim registracijama i istovaruju ideje strane našoj kulturnoj tradiciji, a iza njih jašu konjanici kaosa domaće provenijencije kojima je zadaća krivotvoriti hrvatsku kulturnu povijest ali i sadašnjost, blokiranjem i prešućivanjem istinskih suvremenih vrijednosti i stvaralaca ili difamiranjem u stilu staljinističkih vremena.U svakom slučaju, naslov časopisa, to jest "Obnova", odlično je odabran, premda mislim da jedna građevinska tvrtka ima isti naziv, no to je dobro. Treba obnoviti sve zgrade, zgradu hrvatske države, zgradu hrvatskoga društva i pomalo zapušteni park hrvatske kulture čijim stazama prolaze teška i nakaradna vozila s tuđim registracijama i istovaruju ideje strane našoj kulturnoj tradiciji, a iza njih jašu konjanici kaosa domaće provenijencije kojima je zadaća krivotvoriti hrvatsku kulturnu povijest ali i sadašnjost, blokiranjem i prešućivanjem istinskih suvremenih vrijednosti i stvaralaca ili difamiranjem u stilu staljinističkih vremena, kao što se nedavno slučilo s napadom na Slobodana Novaka koji se usudio objaviti esej u korist referenduma o braku...

Bojim se da sam izišao iz okvira uputa koje mi je dao gospodin Dijanović (urednik u "Obnovi", op.a.) da govorim o odnosu kulture i politike. To je ionako duga i dosadna priča pa ću samo reći da je u Hrvatskoj odnos politike i kulture neraskidiv. Da bi politika morala biti u skladu s kulturom zemlje i naroda kojoj pripada, ali to se događalo u iznimno kratkim odsjecima povijesti, češće je politika suprotstavljena kulturi, a to se događa i danas.

Neraskidivost je razvidna u oba slučaja, pozitivna ili negativna interakcija ima svoje posljedice, dobre ili kobne, ali i u najgorim vremenima matica hrvatske umjetnosti i kulture općenito teče svojim silnim tokom, a nakupine granja i smeća odbacuje u rukavce gdje na žalost postaju humusom za šikaru novih naraštaja onih naših ljudi koji preziru svoju vlastitu kulturu i narod kojemu pripadaju.

To je priča o Hrvatskoj, nevjerojatna ali istinita i očito beskrajna. Zato je lijepo vidjeti kada se okupe pravi hrvatski sinovi i kćeri, kao danas oko časopisa "Obnova", mladi ljudi, studenti, koji žele raščistiti šikaru, pronaći i obnoviti oronule zgrade u kojima su skrivene škrinje istinske hrvatske uljudbe i samosvojne, samosvjesne hrvatske kulture."

7 Dnevno

Starinskome tiskanju na papiru priklonio se i portal Dnevno pa pod parolom "naša štampa gori gre" ponešto zabrinuo novinske hegemone tjednikom "7 DNEVNO". Mnogo od onoga što strogo kontrolirani vlakovi suvremenoga tiska stavljaju pod tepih, novi je tjednik bez hemunga dao na uvid čitateljima. Ima tu i fakinskoga portalskoga novinarstva i rubnoga žutila, ali je temeljna orijentacija vrlo hrvatska i narodna, a ispod ležernosti napisa skrivaju se ozbiljne, da ne velim opasne namjere (ha!).

Kolumnist Zvonimir Hodak otvara izložbu sjajnom satirom poznatom već s portala gdje se vrhunski odvjetnik odavno prikazao kao duhoviti autor bez dlake na jeziku, a pridružuje mu se na svoj način pouzdani Jure Zovko s porukom Breugelova "Schlaraffenlanda" i poukom o ležanju na livadi.

Ako me je što zasmetalo, to je prekomjerno granatiranje Ante Žužula – granatama koje očito imaju srbijanske oznake i dolaze iz beogradske radionice. Optužbe su preteške da bi ih se samo tako plasirale, pa očekujem rasplet.

Ukrajina

Što je to htjela Julija Timošenko? Govorila je o europskoj, štoviše o kršćanskoj državi. Zato sada leži u zatvoru i najnoviji razvoj događaja ne ide u prilog njezinu oslobađanju, što me je duboko pogodilo. Ukrajinska vlast (Janukovič) nije potpisala nacrt pristupa Europskoj uniji, Putin je odigrao kartu koju je Janukovič spremno prihvatio. I ne radi se toliko o tajmingu, ne radi se o ucjeni da će se Ukrajina i ne samo Ukrajina smrzavati na minus 20 stupnjeva, nego o tome da janukovičevska vladajuća elita proruske provenijencije i bez ruskoga naloga ne bi potpisala ugovor s Unijom niti joj je to bilo na kraj pameti.

Elem, Janukoviča treba skinuti s vlasti jer s ukrajinskim narodom ima isto toliko veze kao aktualna vlast u Hrvatskoj s hrvatskim. Jeste li čuli da je službena Hrvatska nešto glasno rekla u korist Ukrajinaca i Julije? Niste. Hrvatska politička oligarhija drži štangu ukrajinskoj komunističkoj klateži jer se, uz ostale razloge, divi policijskoj represiji, a zna toliko o povijesti da su Ukrajinci uglavnom Kozaci, da su to isti oni Kozaci koje su Rusi poubijali nakon svršetka ratnih operacija Drugoga svjetskog rata, u usporednom i istodobnom genocidu jugoslavenskih komunista nad razoružanom hrvatskom domovinskom vojskom i civilima, ženama i djecom.

Paradoksalno, u doba carske Rusije upravo su Kozaci za račun Moskve i Petrograda osvojili Sibir, ne znajući što se sve skriva ispod te naoko divlje i neplodne zemlje. I sada Rusi tim naftnim i plinskim podzemljem ucjenjuju upravo njih, Kozake. Ukrajince. Mogao bih još o plodnom nadzemlju Ukrajine i gladomoru u Staljinovo doba, ali ostavljam za drugu priliku.

Ipak dodajem: nekoliko nas iz one početne ne baš beznačajne družbe s početka devedesetih uprlo je snage u dokazivanju da se Hrvatska treba što više približiti Ukrajini, velikoj zemlji s pedeset milijuna stanovnika. Jedan od onih koji je to razumio i u prvenstveno kulturnim vezama i odnosima učinio vrlo mnogo bio je (i jest) Đuro Vidmarović, sada (i) član uprave Hrvatskoga kulturnog vijeća.

88 godina Stjepana Babića

Ovim putem mu čestitam 88. rođendan, a pridružuju se preko moje adrese mnogi, među njima i ruski kroatist Artur Bagdasarov. Stjepan Babić jedan je od živućih stupova hrvatskoga jezikoslovlja, autor nezaobilazne "Tvorbe riječi u hrvatskome jeziku" i niza znanstvenih, ali i književnih radova, narodu poznat kao autor čuvenoga "londonca" – hrvatskoga pravopisa čije je tiskanje u Zagrebu zabranjeno početkom sedamdesetih, a objavljeno u Engleskoj.

BabićOvim putem mu čestitam 88. rođendan, a pridružuju se preko moje adrese mnogi, među njima i ruski kroatist Artur Bagdasarov. Stjepan Babić jedan je od živućih stupova hrvatskoga jezikoslovlja, autor nezaobilazne "Tvorbe riječi u hrvatskome jeziku" i niza znanstvenih, ali i književnih radova, narodu poznat kao autor čuvenoga "londonca" – hrvatskoga pravopisa čije je tiskanje u Zagrebu zabranjeno početkom sedamdesetih, a objavljeno u Engleskoj.Rad na "Hrvatskom pravopisu" nastavio je sa suradnicima nakon uspostave samostalne hrvatske države i u nizu izdanja doveo pravopisnu knjigu do onoga stupnja koji je potpuno odgovarao hrvatskoj jezičnoj tradiciji, ali i suvremenom stanju hrvatskoga jezika, svjesnog napokon istočnih naplavina koje je odlučno odbacio. No, zahvaljujući kunktatorima iz "politčke elite" "Hrvatsko pravopis" nikada nije postao službenim, tek je "Školski pravopis" po uzoru na "Hrvatski" preporučen za školsku nastavu i zaživio među đacima.

U nedavno doba, kada se Stjepan Babić pogođen bolestima povukao iz znanstvenog i javnoga života uopće, pojavili su se konjanici kaosa predvođeni podivljalim ministrom Jovanovićem, ukinuli Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika kojemu je predsjedao Radoslav Katičić i nagovijestili hitro sačinjenije svoga pravopisa – pronalazeći po staroj khuenovskoj tradiciji unionista (Jozić) i družbu iz Instituta za jezikoslovlje kojima je dano u zadaću da pod istim naslovom ("Hrvatski pravopis") izbace na tržište i ubace prvenstveno u škole svoju bijednu krivotvorinu koju je hrvatska jezična zajednica odbacila s prijezirom, nalazeći da se radi o podmetanju s ciljem novoga približavanja hrvatskoga jezika srpskom.

Kada "hrvatski političar srpske narodnosti" odleti zajedno s cijelom nenarodnom Vladom i vlasti, vratit ćemo u škole Babićev "Hrvatski pravopis", a zatim ga proglasiti i službenim u obliku podzakonskoga akta Zakona o uporabi hrvatskoga jezika. Tada će zavladati vječni mir. No da, relativno vječni. Hrvatska je to, ipak.

Prva nedjelja Došašća

Narod izašao na birališta i rekao svoje ne samo o braku nego i o vlasti koju više ne želi podnositi. Navečer oko pola deset odlazim na čajankuJa iz JutarnjegNavečer oko pola deset odlazim na čajanku stožera U ime obitelji, na ulazu mladi čovjek s popisom gostiju, velim da sam iz "Jutarnjeg lista" i propušta me bez problema. Na žalost, kao i obično kadaja dođem, svi su sendviči pojedeni, a ne može se ni pušiti stožera U ime obitelji, na ulazu mladi čovjek s popisom gostiju, velim da sam iz "Jutarnjeg lista" i propušta me bez problema. Na žalost, kao i obično kadaja dođem, svi su sendviči pojedeni, a ne može se ni pušiti.

Skupina gospođa i gospode iz Splitsko-dalmatinske županije žele se fotografirati sa mnom, na što radosno pristajem. Prilaze mi mladi, nepoznati ljudi i čestitaju, ne znam točno na čemu, valjda su vidjeli neke moje priloge. Vode me pred kameru, voditeljica bez iskustva, mlada djevojka, veli da moram nešto reći za "internet", što je dosta neprecizno, ali kad sam već tu govorim u mikrofon da sam hladan kao špricer, da je ishod referenduma očekivan, čestitam Željki Markić i cijeloj brigadi volontera, ali dodajem da ne treba zaboraviti velike zasluge Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Vesne Pusić i lika iz "Peđe i vuka"(od sada "Ovca i vučica").

No, misli su mi već daleko, u Vukovaru, jer sam vozeći se prema bračnom stožeru čuo vijest iz braniteljskoga stožera da su prikupljeni potpisi za referendumsku akciju protiv životne zajednice latinice i ćirilice u zemlji Hrvatskoj.

Očajni Milanović već se prijeti da ćiriličnoga referenduma ne će biti. E, to je već otvoreni izraz državnoga terora, to je već doista pokušaj državnoga udara, a ne ona jedinstvena i veličanstvena Kolona sjećanja u Vukovaru 18. studenoga.

Dan poslije

Oko osam ujutro slušam kao i obično, vozeći se u klasičnoj zagrebačkoj gužvi, prvi program Hrvatskoga radija. U studiju sindikalisti Sever i moj favorit Ozren Matijašević koji obećavaju generalni štrajk jer ih je vlast teško prevarila. Govore o strahu koji vlada među radnicima, ali i o tome da je radnicima puknuo film jer su osjećaj nesigurnosti i glad prevladali strah. Ozren časti Milanovića epitetima koje supotpisujem, da ovaj ništa ne zna, da je bahat i bezobrazan.

Upravo tako, hrvatska standardna riječ "drskost" spada u eufemističan način izražavanja, bezobrazluk je prava riječ jer ima točnu, sirovu, balkansku odrješitost. Da, o potrebi generalnoga štrajka već sam odavno pisao, ali onda ne mogu držati fige u džepu ni vajni naši građani i promatrati iz kavana, ne mogu udruge ni stranke gledati s prozora ureda nego sići među narod. Kad se već vladajuća klatež ne želi maknuti sama, bit će suočena s voljom naroda. S došašćem naroda.

Hrvoje Hitrec