Druga trećina burnoga listopada

Temperature više nisu tako visoke, veliki vjetar poharao je hrvatski zapad i uveo nas u jesen. Očekuje se i prvi snijeg, ne zato da zvijeri pokažu trag jer su već sve pokazale. Najbolje bi bilo održati prijevremene izbore istoga dana kada i referendum o braku, s tim da bi referendum o prijevremenim izborima bio donekle u neskladu s bračnim – na njemu bi se narod zauvijek rastao (razveo) od ove vlasti kojoj je Roditelj br. 1 Komunistička partija, a Roditelj br. 2 drugi srbijanski Memorandum.

Uvod u vukovarsku kolonu

Da je tako kako sam gore rekao, svjedoči iznimno angažiranje aktualne Vlade u ostvarenju jednoga od ciljeva drugoga Memoranduma, naime pretvaranja Vukovara u srpski grad. Za taj sveti cilj ova vlast OstojićTeško je ozlijeđen hrvatski branitelj, napukla mu je lubanja i ima izljev krvi u mozak. Od čega su nastale te ozljede? Od rakije, kaže ministar unutarnjih dela Ranko Ostojić koji je istoga trena trebao dati ostavku, ali ne će jer ima potporu svoje klateži koja se isto tako nasilno ponaša od početka afere s ćirilicom e da bi vojvodi Nikoliću i ostalim četnicima, što u Srbiji što u Hrvatskoj, mogla na kraju referirati da je stvar obavljena na opće zadovoljstvo.u Hrvatskoj riskirat će sve, pa i živote hrvatskih branitelja, što smo zorno vidjeli na televizijskoj slici koja govori više od svega što je izrečeno: branitelj Darko Pajčić guši se u krvi na pločniku, a nitko mu od policajaca ne pomaže, posebno ne naravno taj Saša Sabadoš koji ga je s leđa mlatnuo po glavi drškom pištolja i glavu mu tresnuo o zid, a onda je uperen i pištolj u drugoga branitelja koji je pokušao pomoći suborcu.

Vrlo je zanimljivo da iz tiskovina nismo mogli saznati što se u stvari dogodilo, pisalo se o tom slučaju tako maglovito i namjerno od publike pravilo budale, da u prvi mah nije bilo razvidno tko je ozlijeđen, branitelj ili policajac, štoviše u jednim sam novinama pročitao da je ozlijeđen samo milicionar.

Dakle: teško je ozlijeđen hrvatski branitelj, napukla mu je lubanja i ima izljev krvi u mozak. Od čega su nastale te ozljede? Od rakije, kaže ministar unutarnjih dela Ranko Ostojić koji je istoga trena trebao dati ostavku, ali ne će jer ima potporu svoje klateži koja se isto tako nasilno ponaša od početka afere s ćirilicom e da bi vojvodi Nikoliću i ostalim četnicima, što u Srbiji što u Hrvatskoj, mogla na kraju referirati da je stvar obavljena na opće zadovoljstvo.

Da ima nešto soli u glavi, vlast bi se dosjetila kako nije dobro desetak dana prije Kolone sjećanja izazivati Hrvate tako drastičnim, krvavim činom, ali tko može od nje očekivati i trunu razboritosti? Ona je poduzela sve što joj se čini potrebnim, očito je na čuvanju ploča zaposlila stanovit broj nehrvata četničke provenijencije, a hrvatske policajce udaljila jer već i sami skidaju ploče ili tek namjeravaju. Zadnji je to korak ove vlasti prije dozivanja niških specijalaca, što će učiniti u krajnjem očaju.

Jugoslavenska provokacija

Hrvatski PEN koji je nekad postojao i zdušno djelovao kao peta kolona u teškim vremenima devedesetih, sada nema nikakvo značenje jer su se iz njega povukli i oni likovi kojima se magle teško razilaze. No, pomoć stiže iz regije, a odakle bi? Valjda kao odgovor na otpor Hrvata dvojezičnosti u Vukovaru i ne samo u Vukovaru, održana je u Zagrebu regionalna konferencija "Susjedstvo riječi" s pozadinom drugoga srbijanskog Memoranduma i porukom: mi smo tu, cela regija govori i piše istim srpskohrvatskim jezikom, gde je problem?

I ne bih se ja osvrtao na tu srbofilsku i prije svega jugofilsku družinu (okupilo ih se dvadesetak), da već nije postalo više nego drsko što se svi ti "regionalni" daždevnjaci okupljaju prvenstveno i najčešće u Hrvatskoj, bilo da je riječ o jeziku ili drugim jugoslovenskim temama. Da u hrvatskoj metropoli gdje je 1990. donesen hrvatski Ustav s odredbom o hrvatskom jeziku, sada, 2013. zavijaju kao psi na Mjesec prekriven "nacionalističkim" oblacima.

Peta kolonaA da se srpski ligvisti sve više opet posvećuju Hrvatskoj, govori istup meni nepoznatog jezikoslovca Dragoljuba P. u srbijanskim novinama, koji veli da je Vukovar "uvek kroz historiju bio srpski grad." Tako se nastavlja tradicija srpskoga imperijalizma duga više od stotinu i pedeset godina, od svojih početaka impregnirana jezičnim imperijalizmom protiv kojega smo se morali boriti u povijesti i dan-danas, uvijek suočavani s nožem u leđa koji je dolazio od pete kolone u samoj Hrvatskoj.Da dovlače nekog jugoslavenskog pisca koji se "sažali kada netko piše samo na hrvatskom, bosanskom ili na srpskom, a dođe mu da se isplače kada netko piše samo na crnogorskom", što je samo jedan od cmizdravih ispada na toj bijednoj konferencije koja se održava uz privolu i zaštitu aktualne vlasti. Ispad Snježane Kordić ne ću ni komentirati, s njom sam davno završio.

Glede "bosanskoga" jezika samo ovo: ne postoji. Može se zvati bošnjačko-muslimanski, ali nikako bosanski, jer je izmišljeni jezik bosanski samo sredstvo novoga muslimanskog imperijalizma u FBiH prvenstveno, čije žrtve trebaju biti Hrvati i hrvatski jezik, a sa Srbima će se dogovoriti.

Indikativno je, ipak, da "Večernji list" stavlja u masni četverostupačni naslov upravo autoricu koja odriče hrvatskom narodu pravo da svoj jezik naziva svojim imenom. Pokušavaju li to spomenute novine biti "policentrične"?

A da se srpski ligvisti sve više opet posvećuju Hrvatskoj, govori istup meni nepoznatog jezikoslovca Dragoljuba P. u srbijanskim novinama, koji veli da je Vukovar "uvek kroz historiju bio srpski grad." Tako se nastavlja tradicija srpskoga imperijalizma duga više od stotinu i pedeset godina, od svojih početaka impregnirana jezičnim imperijalizmom protiv kojega smo se morali boriti u povijesti i dan-danas, uvijek suočavani s nožem u leđa koji je dolazio od pete kolone u samoj Hrvatskoj, gdje i danas neka fukara ne može prevaliti preko usta jezik hrvatski, nego ga naziva "našim" jezikom, dajući do znanja što pod tim misli.

Trebamo se vratiti onoj čuvenoj Radićevoj rečenici. Ne mislim na guske i maglu, nego na onu: "Sa stokom kao sa stokom."

Ponovimo gradivo

Već često spominjani ruski slavist i kroatist Artur Bagdasarov koji nije mogao biti pozvan na regionalnu konferenciju o jeziku jer je daleko izvan regije, ali blizak hrvatskom jeziku i zagovornik njegove samosvojnosti, razjasnio mi je o kojemu je to srbijanskom slavistu govorila Dubravka Sesar, ne imenujući ga. Riječ je o Radmilu Marojeviću. Njemu je Bagdasarov replicirao i na drugoj jednoj davnoj međunarodnoj konferenciji, riječima: "Ako smatrate da su hrvatski štokavci i kajkavci zbilja pokatoličeni Srbi i da je hrvatski u biti svojoj "srpski", zašto ih onda bombardirate – jer se radi, po Vašim riječima, o braći, a braća braću ne ubijaju."

Ne znam je li taj Marojević živ ili mrtav, ako je živ trebalo ga je pozvati da uveliča penovsku regionalnu svinjariju usred Zagreba. Dobro bi se uklopio. Bio je jedan od sastavljača Memoranduma osamdesetih godina, uz Dobricu Ćosića, Ljubomira Tadića (oca Borisa Tadića), Isakovića, Bulatovića, Koštunice itd. Kao štićenik i obožavatelj Vojislava Šešelja postao je svojedobno dekanom Filološkog fakulteta u Beogradu, ali nije dugo ostao – stavio je pred ulaz u fakultet batinaše koji su tukli studente, pa je morao dati ostavku.

ĐaciI ne bih ja povlačio Marojevića, da njegovi đaci nisu u Zagrebu i diljem Hrvatske, da ti đaci nisu samo Srbi nego i neki Hrvati, ne bih se ja s tim zamarao da ne postoji drugi Memorandum, opak kao i prvi. Na njemu rade velikosrbi koji stavljaju Vojnovića na listu srpskih pisaca iz Hrvatske, proširujući tako ideju o "vraćanju dubrovačke književnosti u korpus srpske".Zalagao se za obnovu srbistike "vraćanjem srednje ili dubrovačke književnosti u korpus srpske književnosti." Po njemu (i ne samo njemu) hrvatskim jezikom moglo bi se nazvati samo čakavsko narječje, a hrvatski književni jezik nije ništa drugo do zapadna varijanta srpskoga književnog jezika. Tako on. Odgovorili su mu u svoje vrijeme Katičić i Babić, kako treba.

I ne bih ja povlačio Marojevića, da njegovi đaci nisu u Zagrebu i diljem Hrvatske, da ti đaci nisu samo Srbi nego i neki Hrvati, ne bih se ja s tim zamarao da ne postoji drugi Memorandum, opak kao i prvi. Na njemu rade velikosrbi koji stavljaju Vojnovića na listu srpskih pisaca iz Hrvatske, proširujući tako ideju o "vraćanju dubrovačke književnosti u korpus srpske".

Ne bi se s tim baktao da jugoslavenska bagra nije smislila književne nagrade za "štokavske pisce", upravo na tragu Memoranduma i Marojevića, ne bih trošio vrijeme da velik broj novinara koji prate kulturu, pa i jezikoslovlje, ne misli i piše kao taj Marojević, neki suzdržano i zaplotnjački, neki otvoreno se stavljajući na stranu srpskohrvatskog, znači srpskog.

Pa i državne institucije, ne samo u vrijeme ovoga paklenskoga režima nego i prije, kada su odbile procesuirati odgovorne za sufinanciranje mračnih konstrukcija protiv hrvatskoga jezika. Dobro reče jedan mladi, sjajni kolumnist, govoreći o ironičnom zahtjevu Pavla Pavličića da se ukine hrvatska književnost – napisao je, naime, da je prije toga potrebno ukinuti hrvatski jezik. Nije dodao da se na tome zdušno radi na raznim stranama, na isti način i istim žarom kao što se radilo kada Hrvatska nije bila samostalna.

Kada se vlast uskoro promijeni, tko god bude došao za kormilo imat će moju potporu samo ako se svim sredstvima obruši na opisane jugosferske drskosti. Ako u tome bude i najmanje oklijevanja, pobrinut ću se da i ta nova vlast hitro napusti scenu.

Zakon o uporabi hrvatskoga jezika

Tisak je predstavio prijedlog toga zakona kao čin kojim se preduhitruje zakon istoga imena u aranžmanu sramotnoga Instituta za jezikoslovlje. Prijedlog Matice hrvatske jest sastavljen u brzini i štošta se treba nadograditi, ali neka. Dobra mu je strana što predviđa tijelo sastavljeno od predstavnika svih kulturnih ustanova (osim Hrvatskoga kulturnog vijeća), te što u nabrajanju onih koji će se zakona trebati držati ne izostavlja medije.

Stanovitu nepriliku vidim u prvoj rečenici prve odredbe, da je riječ o hrvatskom standardnom jeziku i njegovoj uporabi. Zakon treba biti u skladu s Ustavom, koji međutim kaže da je u službenoj uporabi hrvatski jezik.

HKVHrvatsko kulturno vijeće je prije svih (i prije laburista, i prije Instituta i prije Matice) zahtijevalo da se takav zakon donese, priređivalo o toj temi tribine na kojima su govorili tada još živi Brozović i Ladan, tada još aktivni Babić. Tražili smo od države skroman novac da pokrenemo stvar na najodgovorniji način, kad već ona ne će, ali smo odbijeni.O toj sitnoj nejasnoći već sam mnogo puta pisao. Tumačio sam da se u službenoj uporabi nikako ne mogu naći sva narječja i svi govori koji čine hrvatski jezik, te da se za službenu uporabu može propisati samo standardni hrvatski jezik (književni).

Kako tomu doskočiti, i jesam li u pravu kada mislim da bi – kad se već opet mijenja Ustav – odredbu o hrvatskome jeziku trebalo sročiti ovako: "U Hrvatskoj je u službenoj uporabi hrvatski jezik, u standardnom obliku."

Tada bi i Zakon o uporabi hrvatskoga standardnog jezika, kako ga predlaže Matica, bio potpuno u skladu s Ustavom.

Glede Zakona još jedan podsjetnik: Hrvatsko kulturno vijeće je prije svih (i prije laburista, i prije Instituta i prije Matice) zahtijevalo da se takav zakon donese, priređivalo o toj temi tribine na kojima su govorili tada još živi Brozović i Ladan, tada još aktivni Babić. Tražili smo od države skroman novac da pokrenemo stvar na najodgovorniji način, kad već ona ne će, ali smo odbijeni.

I još nešto: tada smo rekli da se takav zakon ne može donijeti bez općeprihvaćene hrvatske gramatike i pravopisa s pravopisnim rječnikom, koji bi – kao podzakonski akti – bili objavljeni usporedo s objavom Zakona. I sada sam na tom stajalištu, jer će bez toga Zakon uvelike ostati mrtvim slovom na papiru.

A pravopisne vode prva je zamutila upravo Matica hrvatska svojim nepotrebnim pravopisom koji je valjda trebao biti "kompromisan" za razliku od beskompromisnog Hrvatskog pravopisa koji je bio trn u oku jovanovićima i njihovim pudlicama, te je sve na kraju rezultiralo institutskim "Hrvatskim pravopisom" koji se lažno predstavlja kao hrvatski pravopis, krade ime beskompromisnom i vraća kola unatrag, prema Novosadskom.

Politički progoni

Velimir Bujanec svojom televizijskom "Bujicom" ide naravno na jetra režimu. Režim se osvećuje represijom. Prvo je Bujanec navodno uhvaćen sa sitnom, zanemarivom količinom droge dostatnom samo za vlastitu uporabu. Kako je uhvaćen? Policija ga je zaustavila na ulici, legitimirala negdje na Trešnjevki ili slično. Kako je baš njega zaustavila od svih tih silnih prolaznika? Ciljano, dakako. Sud je bio blagonaklon, Bujanec je pušten.

To se nije svidjelo naredbodavcima, pa su ga opet uhitili s neuvjerljivim obrazloženjem, dodajući da je tv-novinar i urednik na nekom portalu izjavio kako će "reći tko od poznatih šmrče".

A da šmrču, jasno je, kao što i piju ko deve upravo u resorima koji se junački bore protiv droge i alkohola. Tako se režim u navodno demokratskoj Hrvatskoj obračunava s novinarima, a Hrvatsko novinarsko društvo šuti ko zaliveno i zgraža se nad sudbinom novinara u (drugim) totalitarnim državama. Mi živimo, gospođe i gospodo, u totalitarnom sustavu, a da neki od vas to i ne znaju ili ne vjeruju očima.

Sada smo negdje u rangu Kine, koja ipak barem gospodarski vrlo dobro napreduje, a ako zatvaramo oči naći ćemo se u društvu Sjeverne Koreje koja strijelja svoje građane ako gledaju drame na nekoj južnokorejskoj "Bujici". Doduše, kakav je "dramski" program na našim televizijama, uključujući javnu, hrvatski će si građani sami pucati u glavu.

Tko se to tamo čudi

Dokumentarno djelo Krešimira Čokolića "Zločini komunizma u Hrvatskoj" bačen je u duboki bunker Hrvatske televizije, što je prirodno. Pa ne će valjda jedna televizija u rukama neokomunista prikazivati komunističke zločine nad Hrvatima. Možda bi se nekako prošvercalo da je naslov dokumentarca "Teški zločini u bližoj povijesti", tako da nema ni komunista ni Hrvata, po uzoru na idiotsku odredbu koju neokomunisti predlažu kao novu ustavnu, izbjegavajući imenovati komunističke zločine.

U stvaranju dokumentarca sudjelovala je i Matica hrvatska, koja se sada čudi. Ako se bude previše čudila, mogli bi ju zabraniti. A što bi tu bilo čudno? Ako režim svime što radi otvoreno vraća Hrvatsku u sedamdesete godine, ako se usred Zagreba održava protuhrvatska regionalna konferencija koja smrdi po Jugoslaviji, ako Željko Jovanović nosi knjige četniku Nikoliću itd., ako fukara piše ne samo "tačno" nego i jezikom koji je sve samo ne hrvatski, zašto bi vas začudila zabrana Matice hrvatske? Jeste li još prije šest mjeseci mogli zamisliti da "hrvatska" policija gotovo do smrti premlaćuje vukovarskoga Hrvata? Niste. E pa vidite...

Slobodni pad institucija

Nakon sablasne tišine koja je popratila njegov skup u Lisinskom, Milorad Pupovac se dosjetio kako da ipak dođe na prve stranice, pa je PismoNe znam tko je vodio tu saborsku sjednicu, ali taj je više kriv od Pupovca. Gdje na svijetu postoji država, gdje na svijetu postoji parlament u kojemu se na plenarnoj sjednici čita anonimno pismo? Nigdje. Ovo jest doista slučaj za policiju, koja treba ustanoviti u kojoj je to radionici nastalo anonimno pismo, a to će biti iznenađenje samo za naivne.u Hrvatskome saboru pročitao neko anonimno pismo. Da ne bi bilo previše očito, pismo je trebalo vrijeđati drugu neku nacionalnu manjinu, a ne Srbe. Pa ga je Pupovac i pročitao sabornicima koje smatra budalama.

Ne znam tko je vodio tu saborsku sjednicu, ali taj je više kriv od Pupovca. Gdje na svijetu postoji država, gdje na svijetu postoji parlament u kojemu se na plenarnoj sjednici čita anonimno pismo? Nigdje. Ovo jest doista slučaj za policiju, koja treba ustanoviti u kojoj je to radionici nastalo anonimno pismo, a to će biti iznenađenje samo za naivne.

Da je u ovoj zemlji sve kaotično, da ne postoji više ni obična ljudska ni profesionalna etika, da je hrvatsko novinarstvo na samome dnu, ne zato što bi bilo po sebi loše nego zato što ga tjeraju da bude loše, dokazuje i svečano plasiranje nekakvoga sirovog, primitivnog Jovanovićeva teksta kao da je priopćenje od velike, državne važnosti.

Radovi

Ne bi li pokazala da se u Vukovar ipak i sada ulaže, klatež se dosjetila izvoditi radove u glavnoj vukovarskoj ulici, te ju raskopala. Tako da Kolona sjećanja ne može kroz grad, nego drugim putem, možda preko Stajićeva i Mitrovice.

Premda nije za usporedbu, podsjetilo me to i na Sve Svete u Zagrebu, kada sam se uključio u kolonu koja je puzala prema autobusima na Kaptolu. Nije išla kroz Bakačevu kao uvijek, jer je Bakačeva bila raskopana. Radovi! I sada mi recite da se u nas ništa ne radi.

Svit koji nestaje

Točno u isto vrijeme kada je počela utakmica na Islandu, u petak je u Histrionu bila praizvedba predstave "Bunjevački blues iliti Saga o svitu koji nestaje" književnika i filozofa Tomislava Žigmanova, u režiji Vlatka Dulića. Sjajan prozni tekst s velikim dramskim potencijalom, podignut je na kazališnu scenu u nizu monologa odličnih hrvatskih, zagrebačkih glumaca, s vezivnim dijalozima uvjerljivoga Dulića i besprijekorne Nine Erak. Svrtan, Kuhn, V. Tominac, I. Buljan (alternacija Legati) u ulogama protagonista svita koji nestaje, hrvatskoga, bunjevačkog svita u Vojvodini koji tako tužno podsjeća na hrvatski svit uopće – samo stari ostaju u selu, na zemlji, mladi odlaze u svijet, mnogi se već iz prethodnoga naraštaja nisu ženili ni udavali što zbog siromaštva, što iz drugih razloga, pa zemlja (a imaju neki i po četiri lanca) biva nebrađena ili ju daju u arendu.

Likovi u drami proživjeli su sve što je snašlo Hrvate u Vojvodini, od komunističkoga do Miloševićeva fašističko-komunističkoga terora, a najdramatičnija je ispovijest koju izgovara otac nakon što mu je JNA vratila sina u željeznom kovčegu. Poginuo na Kosovu. Zašto je bio u jugoslavenskoj armiji? Zato jer mu je babo, taj isti babo koji sada jadikuje, rekao da treba ići, jer je babo "legitimist", a osim toga strah ga je te vlasti i bilo koje vlasti. Sin je htio pobjeći od vojske, sakriti se negdje poput mnogih svojih vršnjaka Hrvata u Vojvodini, ali ne – babo je inzistirao. I sada sina nema, a babo će uskoro za njim, uništen zauvijek.

Ali ne prešućuje autor Žigmanov ni daje bilo Hrvata koji više nisu htjeli biti Hrvati nego se zvali samo Bunjevcima, kao da su što drugo, da su znači ti i takvi čak bili oduševljeni Miloševićem, pa skupljali mlade Hrvate da ih pošalju u rat i s Hrvatima. A kada je sve završilo srpskim porazom, ti isti "skupljači" su se odjednom našli u Hrvatskoj, i dobro se snašli, za razliku od Hrvata izbjeglica iz Vojvodine u ratno (i poratno!) vrijeme koji su morali krenuti od početka, nostalgični za svojim starim krajem, za svojim salašima i svojim životom, prekinutim četničkim divljanjima.

Čast Histrionima, čast glumcima, scenografu (Balažević) i dupkom punoj dvorani koja je utakmici Island – Hrvatska pretpostavila "Bunjevački blues", premda smo u tijeku predstave ispod klupe bacali pogled na kretanje rezultata. Čast prije svega autoru Žigmanovu koji je bio nazočan praizvedbi. Čast prelijepoj bunjevačkoj, hrvatskoj ikavici koja je do ne tako davnih vremena vladala Slavonijom i Bosnom, a ne samo čakavskim predjelima. Da sa standardnim hrvatskim jezikom nije išlo kako je išlo, da smo se naslonili na ikavicu, bio bih vrlo sretan.

ŽigmanovŽigmanov radi najteži od teških poslova, spašava posebnost hrvatskoga jezika u sredini koja mu nije naklonjena ili bolje rečeno nije prijateljska, bori se protiv odnarođivanja bunjevačkih Hrvata, protiv sve agresivnijih srbijanskih razdvajanja Hrvata na prave Hrvate i na "Bunjevce" koji po njima nisu Hrvati nego neka druga nacionalna manjina.No čast iznad svega Tomislavu Žigmanovu i njegovu gustom, bogatom, živom, antologijskom tekstu, nerijetko protkanom neusiljenim, gorkim humorom. Tomislav Žigmanov živi u Subotici, a rođen je u Tavankutu koji je i zavičaj njegove proze pretočene u dramski tekst, u tom Tavankutu gdje putovi ne vode nikamo. Žigmanov radi najteži od teških poslova, spašava posebnost hrvatskoga jezika u sredini koja mu nije naklonjena ili bolje rečeno nije prijateljska, bori se protiv odnarođivanja bunjevačkih Hrvata, protiv sve agresivnijih srbijanskih razdvajanja Hrvata na prave Hrvate i na "Bunjevce" koji po njima nisu Hrvati nego neka druga nacionalna manjina.

Gleda mnogokad preko Dunava da poruči Hrvatskoj kako mu je nevjerojatan odnos njezinih vlasti prema hrvatskome pitanju u Vojvodini. Urednik je Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, naslovom leksikona točno određuje njihovu pripadnost hrvatskome narodu. Za knjigu "Saga o svitu koji nestaje" dobio je Nagradu Lucijan Kordić. (Opaska: u Tavankut je četnički grobar Nikolić vodio predsjednika RH Ivu Josipovića na pokaznu vježbu o sjajnom položaju Hrvata u Vojvodini, kao što svaka vlast vodi predstavnike Crvenoga križa u dio logora koji je za tu priliku nešto bolje uređen.)

Tako eto Histrioni još jednom pokazuju što je nacionalni teatar, za razliku od mnogih drugih naših kazališta koji nacionalne teme izbjegavaju ili im služe za izrugivanje domovini, narodu i njegovim vrijednostima.

A glede Islanda, taj nas je ponosni otok prve priznao, neka mu 0:0, valjda će u Zagrebu biti bolje.

Ima jedna dobra stvar

Hrvati su počeli čitati hrvatski Ustav! Ugodno me je to iznenadilo, moram reći. Sada su mnogi tako stručni da bi mogli držati predavanja o ustavnom pravu. Ja sam Ustav ne samo čitao, bio sam u tijelu široka sastava koje je piscima trebalo davati primjedbe, te sam ih i davao. Govorim o božićnom Ustavu, koji je u najvećem svojem dijelu slavno preživio. Ostala je čak i ona odredba da vlast u Hrvatskoj proizlazi iz naroda.

Nad tom sam se rečenicom danas zamislio. Ako je ova sadašnja vlast nenarodna, a jest, onda je protuustavna, jer vlast proizlazi iz naroda. Kojega naroda? U izvorišnim osnovama Ustava i nadalje stoji da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, dakle u njoj postoji samo jedan narod. Ova sadašnja vlast nije nikako mogla "proizaći" iz hrvatskoga naroda, nego iz oporbe i otpora svemu što taj narod predstavlja.

Dignitet i pijetet

Ne ću cjepidlačiti, a nije ni vrijeme za to. Vrijeme je velikih poteza. Ipak moram olakšati dušu, uz sve divljenje braniteljima kojima uostalom i sam pripadam, naime: u početku stvaranja hrvatske države, a i to je bilo vrijeme i te kako velikih poteza, uz sve nezamislive bitke koje smo prolazili, istodobno smo i te kako pazili na hrvatski jezik. Zato sam, ne javljajući se glasno, bio donekle tužan kada se umjesto dostojanstva rabio dignitet, kao što sada nisam sretan s riječi "pijetet". Možda da kažemo: područje osobitoga svehrvatskog poštovanja.

Prva najava skupa o Bosni i Hercegovini

Što znate, gospođe i gospodo, o Bosni i Hercegovini? Ispričavam se odmah onima koji znaju dosta ili znaju puno, ali ono što ja znam i o čemu sam se u stotinama i stotinama razgovora osvjedočio, to je da Hrvati u Hrvatskoj malo ili nimalo znaju o povijesti svoje baštine koja se danas naziva BiH, o zbivanjima devedesetih i pravoj istini koju su mediji u Hrvatskoj mnogokad tendenciozno krivotvorili.

Na skupu 4. prosinca (o svim detaljima bit ćete uskoro obaviješteni) nastupit će vrlo ugledni povjesničari, pravnici i političari. Skup organizira Hrvatsko kulturno vijeće (a tko će nego mi), a zamišljen je kao prvi u nizu o ovoj temi

Slobodan Novak

Nije bilo nepredvidljivo da će se dresirani režimski šarlatani obrušiti na Novakov esej objavljen u dnevnim novinama. Nije bilo nepredvidljivo PavičićUmjesto da i sada gospodski šuti i u tišini ostane "zlurado sretan" (jer sada više nije sam, sada su i drugi dresirani majmuni navrli na Novaka), Pavičić se pokazao i do kraja dokazao kao skorojević sitne duše pa trijumfalno opet udario na velikoga hrvatskog pisca, toga, po Pavičiću, sada ne više samo kretena nego i "društvenu karikaturu, grintavog nacionalističkoga starca koji ljubi skute ocu domovine", a piše "neinteligentne tekstove kvrgavim jezikom."ni da će se novim uvredama javiti njegov "biograf" Jurica Pavičić koji se – nakon što ga je ama baš cijela hrvatska kulturna javnost s pravom poklopila – neko vrijeme ušutio i posvetio splitskim komunalnim temama.

Umjesto da i sada gospodski šuti i u tišini ostane "zlurado sretan" (jer sada više nije sam, sada su i drugi dresirani majmuni navrli na Novaka), Pavičić se pokazao i do kraja dokazao kao skorojević sitne duše pa trijumfalno opet udario na velikoga hrvatskog pisca, toga, po Pavičiću, sada ne više samo kretena nego i "društvenu karikaturu, grintavog nacionalističkoga starca koji ljubi skute ocu domovine", a piše "neinteligentne tekstove kvrgavim jezikom."

Posve razumijem užas koji je obuzeo lijevu falangu nakon što je izgubila još jednu veliku bitku. Onu gospodarsku nije ni započela, sjedila je u stožeru zureći u zid, nesposobna da smisli bilo kakav plan. Onu drugu bitku, nazovimo ju etičkom ili svjetonazornom, kako hoćete, izgubila je raspisivanjem referenduma o braku. Onu treću, nacionalnu, izgubila je odavno, jer se okrenula protiv naroda i sada je samo pitanje dana kada će ju narod otpiriti.

Taj užas vlasti zahvatio je naravno i podivljale medijske sluge režima kojima je zadnja slamka spasa panično pozivanje na – naciste, dotično njihove metode koje sada navodno preuzima "konzervativna revolucija". Tako Pavičić pjeva o Himmleru i Goebelsu, vrišti da će ga Novak poslati u logor, čime nadopunjuje kolegu Stazića koji vadi iz torbe Jasenovac. Riječ je tu o paranoji, bez sumnje.

Osobito mi je zanimljivo da spomenuti kolumnist u nekoliko navrata ponavlja, unutar uvreda, da je Slobodan Novak – star. To je valjda isto tako grijeh. "On je star i jadan", piše izbezumljeni novinar, propovijedajući tako neprikrivenu netrpeljivost prema starijim osobama, koju bih – da nije ofucano – nazvao mržnjom.

Eskimi i Japanci su u ne tako davna vremena imali običaj ostavljati starce u ledenoj pustoši, čim bi izgubili zube. Tragedija je Jurice Pavičića što mi Hrvati nemamo takav običaj, niti smo ga ikad imali. Dodatna je njegova tragedija što Slobodan Novak još ima zube, pa ih ponekad i pokaže, kao što je upravo učinio.

Nisu svi kolumnisti koji su se prošlih dana izredali na Novaku kao oni divljaci iz nedavnog slučaja grupnog silovanja, nisu se, velim, baš svi dohvatili nacizma nego su neki posegnuli za komunizmom i u njemu našli porijeklo Novakovih stajališta, tumačeći da je mladi partizan ostao starim komunistom, a komunizam da je bio gadan sustav jedino zbog averzije prema homoseksualcima. U svemu ostalom jako dobar.

Tako se i jedni i drugi bespomoćno batrgaju, nesposobni shvatiti zbilju i vraćajući se stalno u istu konfuznu žabokrećinu prošlosti iz koje vade ono što im je potrebno u trenutku kada posežu, pa čak i žrtvujući trenutačno svoju besmrtnu ljubav prema komunizmu, nalazeći bogohulno da je i on imao mana.

Jedina istina je ova: samosvojna i samosvjesna hrvatska kultura rekla je na vrlo civiliziran i zakonit način da se njezine vrijednosti imaju poštovati. Istodobno je pokazala visoku tolerantnost prema onima koji u hrvatsku kulturu – a ona nije prihvatila homoseksualnost - nisu integrirani, ne tražeći njihov progon, ne zahtijevajući da budu ostavljeni u ledenoj pustoši, tek napominjući im nježno da ako već jesu što jesu ne mogu biti kvalificirani za ono za što nisu. Slobodan Novak samo je esejistički izrekao isto, s detaljima koji i čine meso dobroga teksta, s potrebnom dozom ironije i nimalo prostački. Vrlo finom i nezamagljenom ironijom, tako da puk razumije.

Pomozi mi, pape

U gornjem je naslovu sažeta molitva "nevladinih" udruga rasplakanih nad svojim porazima i ogorčenih svojim mlitavim poslodavcima, to jest vlastima. Nakon što su vidjeli da njihova Vlada ne zna izaći na kraj s odurnim konzervativcima, groznom Crkvom u Hrvata i lijepom našom ćirilicom, tzv. nevladine udruge pale su na koljena i počele zazivati dobroga Papu Franju, cinkajući hrvatske biskupe i nadbiskupe.

Nije to bila prva instanca kojoj su se Vladine nevladine udruge obratile izvan Hrvatske. Pokušale su dobiti simpatije u Europskoj uniji, ali ih je ona hladno odbila i glede ćirilice (po europskim načelima to je unutarnja stvar Hrvatske) i glede braka (i to je unutarnja). Kamo će dalje, gdje će? Ujedinjeni narodi? Ma ne, oni imaju Deklaraciju o ljudskim pravima, ali je pisana davno, užasno je nesuvremena, nema čak ni istospolnoga braka među ljudskom pravima. Odurno. Zastrašujuće! Preostaje samo dobri Franjo, premda one, Vladine udruge, uz ime Franjo vežu sve loše.

Nego, kako će dobrom Franji objasniti da je "Glas koncila" najtiražniji tjednik u Hrvatskoj? Teško. Nakon što mu to ne objasne jer ne mogu, Franjo će ih uputiti na demokratski sustav unutar kojega se trebaju snalaziti. Kada se i vatikanska adresa pokaže lošim izborom, nevladine vladine udruge mogu se još samo obratiti dragome Bogu. Njihova molitva glasi: Čuvaj nas Bože od kuge, rati, glada i HBK. Amen.

Četnička provokacija Zorana Pusića

U dane posvećene sjećanju na Vukovarce ubijene u srpskoj agresiji, u dane sjećanja na grad Vukovar koji su razorili i okupirali srpski četnici i jugoslavenska armija, velikosrpsko smeće Zoran Pusić postavlja usred Zagreba dvojezične ploče, postavlja ćirilicu u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara, onu ćirilicu koju su ubojice donijeli u Vukovar, a branila bi se možda već od 1991. i u Zagrebu da nije bilo Vukovara, da nije bilo smjelih hrvatskih branitelja, da je Srbiji i srpskim četnicima u Hrvatskoj uspio plan okupacije cijele Hrvatske.

U znak žalosti za tim velikosrpskim neuspjehom, postavljaju dakle Zoran Pusić i njegova banda dvojezične ploče u Ulici grada Vukovara, u Zagrebu, godine Gospodnje 2013. I ne bi to bilo tako sablažnjivo, tako neljudski nakazno, jer pacijenata i provokatora uvijek ima, ali postoji za to policija koja ih miče s ulica. No u subotu se dogodilo drukčije: Zorana Pusića i bandu dopratili su policijski automobili do mjesta gdje će vampiri (a tako i izgledaju) postaviti svoje ploče.

Jesu li policajci u pratnji znali kakva im je zadaća? Tko im je to zapovjedio? Njihov podšef koji je dobio nalog od svoga šefa, a ovaj od ministra unutarnjih poslova. Pa ako i nisu znali zašto moraju pratiti bandu, mogli su to saznati kada su vidjeli da njihovi štićenici postavljaju dvojezične ploče s imenom grada Vukovara, pa ih spriječiti, ploče rekvirirati, a provokatore uhititi. A nisu. Nisu se ni pobunili, nisu barem okrenuli leđa (ako se već boje pretpostavljenih velikosprskih kadrova).

PusićU znak žalosti za tim velikosrpskim neuspjehom, postavljaju dakle Zoran Pusić i njegova banda dvojezične ploče u Ulici grada Vukovara, u Zagrebu, godine Gospodnje 2013. I ne bi to bilo tako sablažnjivo, tako neljudski nakazno, jer pacijenata i provokatora uvijek ima, ali postoji za to policija koja ih miče s ulica. No u subotu se dogodilo drukčije: Zorana Pusića i bandu dopratili su policijski automobili do mjesta gdje će vampiri (a tako i izgledaju) postaviti svoje ploče.Te subotnje večeri režim je u potpori bandi jasno dao do znanja Hrvatima da mu se fućka i za njih i za njihove osjećaje, dao je do znanja da otvoreno staje na velikosrpsku stranu i da mu je od početka upravo to bio jedini plan, dao je do znanja da prezire i hrvatske branitelje i hrvatsku policiju, onu hrvatsku policiju koja je u prvim mjesecima rata podnijela najveći teret i imala velik broj poginulih.

Pa dobro, kada je tako, a jest, onda ćemo mi učiniti sve da tako ne bude, a kada uvedemo red u ovoj zemlji svi će se oni naći u prvim redovima dvorane u kojoj će se voditi proces za veleizdaju.

Zagrepčani su odmah maknuli i uništili ploče, da načine mjesta za svijeće, a kada prođu dani sjećanja na vukovarsku tragediju svijeće više ne će biti dovoljne.

Pišem ovo u nedjelju navečer, dok se spremam na put u Vukovar. Jednim okom gledam Dnevnik. Hrvatski branitelj govori o očima koje je gledao 1991. u zarobljeničkom logoru u Srbiji i koje mu i danas gledaju u leđa. U hrvatskom Vukovaru, u samostalnoj hrvatskoj državi. Prisjećam se jutarnje molitve iz staroga molitvenika: "Zašto si me zaboravio, zašto hodim žalostan, dok me neprijatelj muči? Dok se satiru kosti moje, rugaju mi se neprijatelji moji, oni koji me muče."

Prijatelji neprijatelja sada su na vlasti u Hrvatskoj.

A ja ne namjeravam ostaviti ih da vladaju, kao što nisam pristao 1989., kao što nisam pristao 2002., pa ne ću, Boga mi velikoga, ni sada. Po onoj: "Svi vali tvoji i vode tvoje prelaze preko mene." Aleluja.

Hrvoje Hitrec