Prvih deset dana studenoga u Hrvatskoj

Bilo je to vrijeme iznadprosječnih, ali temperatura, a ne ljudi. Vlast obnašaju ispodprosječni koji mrze čak i prosječne, a užasavaju se od nadprosječnih. Tako umire Hrvatska, zemlja iznadprosječnih mogućnosti i nemogućih paradoksa. Ilustracija: akademik Josip Pečarić jedan je od najboljih matematičara na ovome svijetu, svakako među prvih deset i po PečarićKažu Pečarićeve kolege u svijetu da je on "veliko ime u teoriji nejednakosti". Što to u matematici znači, doista ne znam, ali vidim da je Pečarić sada žrtva teorije nejednakosti koju provodi Ministarstvo ZOŠ-a.ugledu i po objavljenim radovima. Znači, iznadprosječan.

Njemu sada kroji kapu i šalje ga u mirovinu neki Željko Jovanović, docent koji ima pet objavljenih radova, za razliku od Pečarića koji ima blizu tisuću objavljenih radova u relevantnim znanstvenim časopisima. Ispodprosječni Jovanović ne priznaje odluku Sveučilišta, šalje iznadprosječnog Pečarića u mirovinu (rođen 1948.). Radi se naravno ne samo o bagerističkom (balvanaškom u stvari) Jovanovićevu preoravanju Sveučilišta u cjelini, radi se o obračunu s HAZU u cjelini, ali se radi i o posve "individualiziranom" progonu, jer Pečarić nije samo velik znanstvenik nego je kao i mnogi njegovi slavni prethodnici u svijetu - upravo iz područja prirodnih znanosti - angažiran u političkim pitanjima.

Po nomenklaturi idiota s protuhrvatske ljevice, Pečarić je svrstan u "desnicu" i time se može ponositi, jer je desnica za spomenute ispodprosječne idiote sve što je hrvatsko, što voli svoj narod i svoju domovinu. Kažu Pečarićeve kolege u svijetu da je on "veliko ime u teoriji nejednakosti". Što to u matematici znači, doista ne znam, ali vidim da je Pečarić sada žrtva teorije nejednakosti koju provodi Ministarstvo ZOŠ-a. Pečarić, Hrvat iz hrvatskoga Kotora, koji je Hrvatskoj ne tako davno u povijesti oduzet na besraman način, nakon što je stoljećima bio hrvatska konkurencija hrvatskom Dubrovniku.

Referendum

Ishod referenduma 1. i 2. prosinca toliko je predvidljiv da se i ne bi trebao održati, ali kako mora biti održan jer to zahtijeva Peđa Grbin – neka ga. (HNK će za tu priliku postaviti "Peđu i vuka", da se narod zabavlja i glazbeno uzdiže.) Akcija "U ime Partije" slavno je propala, ona "U ime obitelji" slavno je pobijedila predvođena Željkom Markić, a dio slave pobrao je i HDZ zauzimanjem za inicijativu na državnosaborskoj razini gdje (još) nema stranke Hrast u čijim je programskim načelima izvorište akcije "U ime obitelji", ali i ljudski izvori.

Treba to reći da ne bi bilo zabune. Hrast je neobična politička stranka koja u nazivu ima i odrednicu – pokret za uspješnu Hrvatsku. Političko je to krilo vijenca udruga, akcija, inicijativa, svekolikoga onog kretanja koje anakrona Partija i njezini medijski grabancijaši nazivaju konzervativnom revolucijom, što crvene dovodi u nezgodnu situaciju jer su na suprotnoj strani, a suprotno od revolucije je kontrarevolucija, pa kada se doda i suprotni pridjev - dobivamo naprednu kontrarevoluciju. U tome se ni njihov bard Karl Marx ne bi snašao.

Hrast je najsamozatajnija stranka koja se ikad pojavila u Hrvatskoj, toliko samozatajna da se čude i samozatajni apolitični naši ljudi kojima se gadi bahatost i TrikoviTrikovi se nastavljaju i s referendumom o braku, premda je blagoslovljen i blagoslov objavljen. Ako se ne radi o senzacionalističkom spinu o nerazjašnjivim proceduralnim pitanjima kako pitanje (i odgovor na referendumu) ugraditi u Ustav, tada ulazimo u zabavno razdoblje totalnoga cirkusa , koji je vjerojatno i planiran da bi Hrvatsku bacio u još veći kaos.samopromocija ostalih stranaka, pa (čak i oni) traže od Hrasta da snažnije govori o sebi (i o njima). Ponešto su i u pravu – nije dobro biti drzak i glasan da bi tko sakrio svoju ispraznost, ali nije dobra ni druga krajnost.

Glede referenduma, vladajuća falanga i režimski mediji (uključujući naravno i Informativni odjel Partije na HTV-u) još samo mogu izvlačiti na ekrane i uvlačiti u stupce poznata imena iz nenarodnih klupa, koja će kao papige izgovarati "Ja ću biti protiv". Kad god se netko takav pojavi na ekranu (ili u tiskovini) povlači za sobom stotine onih koji će baš zato glasovati ZA, makar možda nisu ni mislili izaći na referendum, smatrajući da će ionako uspjeti i bez njih.

Ja ću naravno glasovati ZA, premda bih budućoj ustavnoj odredbi dodao jednu riječ, te bi glasila: d o b a r brak je životna zajednica žene i muškarca. No neka, dobro je i ovako. Mene ionako više zanima referendum o prijevremenim izborima na koji će izaći i mnogo više ljudi nego na referendum o braku. Ako i bude kakvih trikova nakon što se prikupe potpisi, a bit će ih, ipak će ova vlast morati otići u pakao oporbe.

Najbolje i najjeftinije bi bilo da se odmah sama povuče, jer bi tako jeftino prošla. Možda. Trikovi se nastavljaju i s referendumom o braku, premda je blagoslovljen i blagoslov objavljen. Ako se ne radi o senzacionalističkom spinu o nerazjašnjivim proceduralnim pitanjima kako pitanje (i odgovor na referendumu) ugraditi u Ustav, tada ulazimo u zabavno razdoblje totalnoga cirkusa, koji je vjerojatno i planiran da bi Hrvatsku bacio u još veći kaos.

Više ni Šprajc nije dobar

Dekapitacija čovjeka po imenu Šprajc (u prijevodu na hrvatski: potporanj) i udaljavanje s mjesta šefa Info-programa HTV-a, izazvala je veliku buru na "nacionalnoj" dalekovidnici i prosvjede ogranka Hrvatskoga novinarskog društva na HTV- u kojemu predsjeda Elizabeta Gojan. A kada se ona pojavljuje, znači da je stvar krupna.

Već je i prije izjavljivala da je stanje na HRT-u izvanredno (što nikako ne treba poistovijetiti s ocjenom izvrsno), dakle kaotično. Ogranak HND-a na HRT-u postojao je i inače samo zato da spriječi "pojave hrvatskoga nacionalizma" i moguće zastupanje općehrvatskih etičkih vrijednosti, no u novom slučaju ne radi se o tome nego o obračunu unutar iste skupine pravovjernih i Partiji odanih, s tim da su Elizabeta i Zoran u krugu žirondinaca, a zna se kako žirondinci završavaju.

Grijeh je žirondinaca što su u zadnjih trinaest godina vladavine Info-programom ponekad bili i objektivni, ponekad i popustljivi prema prokletim Hrvatima i njihovim smicalicama, pa kao takvi više nisu poćudni jer je stigla ekipa sablasti iz drugoga vremena i prostora s naoštrenom giljotinom. Vrlo privremena ekipa, ali i u to kratko vrijeme potrudit će se dokazati da revolucija jede svoju djecu.

Vojnić

Na Kordunu, na Banovini, u dijelovima Like (da ne govorim o hrvatskom Podunavlju) srpski se živalj ponaša kao u vrijeme Jugoslavije, s istim dražesnim svojstvima od kojih SrbiNa Kordunu, na Banovini, u dijelovima Like (da ne govorim o hrvatskom Podunavlju) srpski se živalj ponaša kao u vrijeme Jugoslavije, s istim dražesnim svojstvima od kojih je najstalnija nesnošljivost prema svemu što nije srpsko. Kada ih je u nekom mjestu manje od Hrvata, još preko volje gunđaju i ne otvaraju dušu, ali kada su negdje u pretežitom broju nastoje i neskriveno pokazati što doista misle o Hrvatima i hrvatskoj državi, čiji su državljani.je najstalnija nesnošljivost prema svemu što nije srpsko. Kada ih je u nekom mjestu manje od Hrvata, još preko volje gunđaju i ne otvaraju dušu, ali kada su negdje u pretežitom broju nastoje i neskriveno pokazati što doista misle o Hrvatima i hrvatskoj državi, čiji su državljani. Da. O ustašama i ustaškoj državi koja se, po njima, eufemistički naziva Republikom Hrvatskom. Sve to snažno zaudara na svršetak osamdesetih i treba tome stati na kraj da ne bude početak devedesetih.

Slučaj u Vojniću samo je mahnit izraz opisanoga stanja i duha u kojemu se odgaja srpska mladež. Režimski mediji ponašali su se točno kao da smo u osamdesetima: jest da je ubojica Srbin, a ubijeni Hrvati, ali nemojmo talasati, napravimo od toga ljubavnu priču, estradu. Oni koji se ne daju prevariti tim pripovijestima zaključuju: ubojstvo je najavljeno prijetnjama "ustašama", s tim da su neki mediji ustaše prepravili u Bosance, dotično bosanske Hrvate koji su pred srpskim terorom izbjegli u Hrvatsku i zaustavili se na Kordunu.

Detaljni opis dvostrukoga ubojstva daje pravo na zaključak da je ubojica očito uvježban, da su njegovi pokreti bili previše profesionalni za nekoga koji se upušta u navodno emocijama izazvan

sukob.
Ne želim povući usporedbu, niti imam bilo kakve dokaze, ali je u tisku nekako u isto vrijeme objavljena vijest da se u Srbiji masovno otvaraju "centri za obuku" paravojnih skupina, navodno bez znanja države vlasti.

Ponešto o kulturi

U prošlom javljanju (ha!) pisao sam o jednom iznimnom čovjeku, ruskom kroatistu armenskoga roda, Arturu Bagdasarovu, koji je vlastitim novcem financirao tiskanje Hrvatsko-ruskoga rječnika. Ne može se o njemu ( i o nama ) reći bolje nego što je to učinila Dubravka Sesar, da naime "nama nije lako ni osvijestiti što jedan ruski kroatist znači u svijetu ruske slavistike i što za nas znači jedan tako rijedak, gotovo osamljen slučaj zauzetog, požrtvovnog i upornog istraživača hrvatskoga jezika."

Taj Artur, prvi među vitezovima okrugloga stola koji u Rusiji propovijedaju samosvojnost hrvatskoga jezika, taj Artur koji je još prije trinaest godina poklopio srpskoga rusista koji je u Rusiji hrvatski nazvao konfesionalnom varijantom srpskoga, taj i takav Artur Bagdasarov naravno da je nepoželjan u hrvatskim državnim institucijama kojima bi temeljna trebala biti briga za hrvatski jezik. Njegova djela ne prolaze na "natječajima" Ministarstva kulture, kao ni djela hrvatskih književnika i znanstvenika koja čine čast jeziku svoga naroda.

U svezi sa spomenutim natječajima: u Ministarstvu kulture već je u nizu natječaja prekršen zakon na isti način kao što se krši u natječajima iz drugih područja, čiji rezultati na kraju završavaju istragama i suđenjima. Dodjeljuje se "posao" onima koji su poslali lošiju ponudu. To je, međutim (misle u Ministarstvu kulture) teže dokazati jer se ne radi o brojkama nego o slovima, što uopće nije točno jer i za slova postoje pismoznanci i knjigoznanci koji će na sudu potvrditi da je izabrana lošija ponuda, sud presuditi da se natječaj poništi, a daljnja istraga utvrditi da se radi o pogodovanju sa sumnjivom pozadinom.

Otočac Đakovo

Čini se da je ipak narasla svijest o sve aktivnijem poslu na pronalaženju i obilježavanju grobova žrtava komunističkoga režima. Govorim o svijesti onih koji će, suočeni s otkrićima, u panici učiniti sve da smanje štetu po sebe, svoje očeve i djedove, učiniti sve da one druge obitelji ne saznaju gdje su im pokopani ubijeni očevi i djedovi. Kako to učiniti? U Otočcu je inaugirarana praksa iskopavanja kostiju bagerima. Tako bagra zatire mogućnost identifikacije žrtava.

Druga priča seže i dalje u prošlost, ali govori o istom: negdje oko Dušnoga dana saznali smo da je na groblju u Đakovu doduše ostala bista izvrsnoga pjesnika i prozaista Luke Botića, ali su njegove kosti iskopane i nekamo premještene, valjda u jamu gdje završavaju ostatci onih čiji potomci "ne plaćaju grobnu taksu" ili kako se već zove. A Luka Botić o kojemu se u školama više ne uči, bio je jedan od najvećih hrvatskih romantičara, neizostavan most između starije hrvatske književnosti i novoga procvata u drugoj polovici 19. stoljeća.

Splićanin rodom, a sudbinom Slavonac, čovjek nad čijom uspomenom hrvatski narod treba bdjeti, čuvati je kao kap vode na dlanu. A eto, našao se neki činovnik koji je potpisao da se Botićeve kosti izbace iz zemlje. Taj "zahvat" spada u kulturocid i zaborav na onu staru da "rod bo samo koji mrtve štuje".

Arnold

Čujem i vidim da su su neki suvremeni Hrvati ipak sjetili Đure Arnolda i ponešto o njemu progovorili. Pjesnik koji je ustrajao u pjevanju balada i romanca, filozof, dugovječan čovjek koji je trajao od Šenoinih vremena do početka Drugoga svjetskog rata. Rođen sam dvije godine poslije Arnoldove smrti, nikako ga nisam mogao upoznati, ali sam otkad znam za sebe bio okružen njegovim knjigama, s posvetama mojoj baki i djedu s kojima je očito bio u srdačnim odnosima.

Jednu od njegovih kćeri zvao sam tetom, gotovo je svakodnevno dolazila k nama u Zvonimirovu, koja se prvih godina poslije preokreta zvala Crvene armije, a onda Socijalističke revolucije. Znala je jezike, podučavala me u talijanskom koji sam svladao toliko da mogu čitati Manzonijeve "Zaručnike" (omiljeno štivo sadašnjega pape, Franje).

Bilo je to davno, a talijanski sam u međuvremenu zapustio. Drugu Arnoldovu kćer poznavao sam površno, a nisam ni imao prilike bolje ju upoznati jer je u vrijeme moga djetinjstva i prve mladosti bila u najsurovijem komunističkom kazamatu, osuđena na dugogodišnju robiju, mrcvarena i slamana, ali ne i slomljena. Preživjela je, ali je ubrzo nakon puštanja s robije teško oboljela i umrla. Tako je za domovinu i u domovini stradala kći pjesnika "Domovine".

Opći sabor u Lisinskom

Da ipak postoji neznatna razlika između svršetka osamdesetih (početka devedesetih) glede Srba, bez obzira na istu lažnu pjesmicu o ugroženosti, dokaz je da se u kišovitu subotnju večer nisu LisinskiDa ipak postoji neznatna razlika između svršetka osamdesetih (početka devedesetih) glede Srba, bez obzira na istu lažnu pjesmicu o ugroženosti, dokaz je da se u kišovitu subotnju večer nisu morali okupljati na Kosovu polju niže Knina kao onda, nego u hrvatskoj metropoli, i to nigdje drugdje nego u "Lisinskom". Što je ondje tko govorio, nije ni važno jer ako znate tko je govornik, znate i što će reći, bio on iz Hrvatske ili snviz Srbije koja je poslala lijep broj svojih da se vidi koliko nas ima i da se Srbijanci opet mogu miješati u hrvatske unutarnje prilike bez ikakvih obzira.morali okupljati na Kosovu polju niže Knina kao onda, nego u hrvatskoj metropoli, i to nigdje drugdje nego u "Lisinskom". Što je ondje tko govorio, nije ni važno jer ako znate tko je govornik, znate i što će reći, bio on iz Hrvatske ili iz Srbije koja je poslala lijep broj svojih da se vidi koliko nas ima i da se Srbijanci opet mogu miješati u hrvatske unutarnje prilike bez ikakvih obzira.

Nego, nastavno na stanje u Info-HTV-u poslije sječe žirondinaca o kojoj sam (gore) govorio: Dnevnik te subotnje večeri bio je izazovno, drsko i otvoreno tendenciozno koncipiran, a skup u Lisinskom najavljen i prezentiran kao prvorazredan politički događaj čiji je sadržaj poučan i potreban Hrvatima koji su, eto, pali u mračnu mrežu mržnje prema Srbima. Neoprezno je ipak izdvojena izjava neukoga Zokija da nije mislio kako će se u svome mandatu baviti tim stvarima. Dotično, baviti Srbima i ćirilicom.

Da je bio nešto pametniji, što je teško od njega očekivati, da je razmišljao kao normalan Hrvat i da je imao pojma gdje živi, nikada ne bi pokrenuo kampanju s ćirilicom u Vukovaru, s nasiljem nad vukovarskim Hrvatima, i izazvao lančanu reakciju diljem zemlje.

Ali taj tip ne zna gdje živi, ne zna najbližu povijest kojoj se u najtežim časovima elegantno izmaknuo, ne može iz svoga jugofilskoga i srbofilskoga kuta pokupljenog u privatnom i javnom okruženju nikako shvatiti što Hrvatu u svakome dijelu Hrvatske znači Vukovar, koliko u tom hrvatskom osjećaju za žrtvu i trijumf Vukovara ima ne samo divljenja i zahvalnosti, ne samo sućuti za poginule i neugasloga prijezira prema okupatorima, nego i stanovite i možda nesvjesne nečiste savjesti da on, taj Hrvat, nije dosta učinio, da mi Hrvati nismo dosta učinili kada je Vukovar bio u smrtnoj opasnosti, pa zato sada taj Hrvat, mi Hrvati u svakom dijelu Hrvatske i Bosne i Hercegovine i u iseljeništvu doživljavamo i jednu jedinu krivu riječ protiv hrvatskih branitelja u Vukovaru kao tešku pljusku i uvredu svima nama, a nekmoli kada vidimo nasilje nad Vukovarcima ćirilicom koju ne žele jer ju s pravom doživljavaju kao pismo ubojica, pismo agresora, kada vidimo interventnu policiju koju šalju Milanović i njegov ministar unutarnjih poslova.

Ukratko, neuki Milanović i njegova Vlada sami su izazvali stanje u kojemu se Zoki "mora baviti Srbima i ćirilicom", premda mu to "nije bilo ni na kraj pameti " kada je započinjao svoj nesretni mandat. Taj mandat je završio onoga dana kada se interventna policija pojavila u Vukovaru. Zoki to ne zna, tek će saznati. Pa da i nije završio tada, završio bi posve sigurno s potporom i sudjelovanjem na svesrpskom samitu usred Zagreba gdje je drugim riječima, ali istim smislom zapravo ponovio Miloševićeve riječi da "nitko ne će da bije Srbe".

Na neki način je i dobro da je došlo do toga skupa koji je organiziran na tragu drugoga Memoranduma, u trenutku kada Hrvati još nisu bili posve osvijestili da im ta manjina i njezini hrvatski ljubitelji opet drsko zagorčavaju život, da se oni, Hrvati, opet moraju baviti istim onima koji su im uništavali živote kroz skoro cijelo dvadeseto stoljeće, da su užasnom zabunom na prošlim izborima izabrali stranku (stranke) kojima srpska supremacija ne samo da nije odiozna nego je dio njihove političke misli, to više što u toj stranci (strankama) ima toliko Srba, i toliko ih je lansirano u državnu vlast, da nikakve razlike više nema između stanja u jugokomunističko ili monarhijsko doba i sadašnjega kada nazovi hrvatska vlast organizira skup pod neizrečenim naslovom "Srbi na okup" usred Zagreba. Na kojemu nazovi premijer RH kaže: "Hrvatska je Srbiji na raspolaganju."

Dnevnik Hrvatske televizije voljno je i razdragano popratio srpske i srbijanske govore, kao što je iste večeri proveo "anketu" o izlasku na referendum, donoseći pet naprama jedan u korist glasovanja protiv unošenja u Ustav odredbe o braku, te puštajući razne drugarice da govore o tome s istoga stajališta, a usput spominju i ne samo spolno iste nego i istočne manjine, s porukom – nemojmo se prebrojavati.

INFOHTV-u je ta misao bliska, samo ne znam kako je tako brzo i točno pronašao Srbe u Rijeci pitajući ih u svezi s oštećenom pločom na srbijanskom konzulatu, kako je čak i u prilogu o divovskom zrakoplovu među radoznalcima odmah pronašao nekoga Srbina i stavio ga prvoga pred kameru... A to je i inače običaj Info-HTV-a i u drugim danima i mjesecima i godinama , znači stvaranje iluzije da Srba ima više nego što ih doista ima, radi li se o poljoprivrednoj emisiji ili o kazališnoj predstavi.

Tiražne tiskovine su pod dojmom toga Dnevnika mukom zamuknule, razumijevajući što se dogodilo i kakve će biti posljedice, te da ne bi trebale na isti način puhati u isti rog. Pa čak ni "Jutarnji list" dan poslije (ha!) nije o tome prozborio ni jednu jedinu riječ, a "Večernji" hladno izvijestio, bez komentara.

Njegoš

Ne stišavaju se prosvjedi meni poznatih Crnogoraca, "zelenaša" kako su ih nekad zvali, a možda i sada. S pravom su ogorčeni na medijsko blokiranje skupa o Njegošu, velikom Crna GoraKao što neuspješno pokušavaju negirati samosvojnost hrvatskoga jezika i naroda, tako s još većim žarom negiraju crnogorski jezik, dakle i crnogorski narod pa s time i crnogorsku književnost – sve je to ovim našim jugoslavenskim i prosrpskim steklišima zazorno i strano jer ih udaljava od jedinoga, zajedničkog, velikosrpskog zavičaja.pjesniku koji je bio u tijesnim vezama s Hrvatskom i hrvatskim književnicima i političarima. Koji je razlog što su režimski mediji u Hrvatskoj ignorirali taj skup? Ma isti je, klasičan.

Kao što neuspješno pokušavaju negirati samosvojnost hrvatskoga jezika i naroda, tako s još većim žarom negiraju crnogorski jezik, dakle i crnogorski narod pa s time i crnogorsku književnost – sve je to ovim našim jugoslavenskim i prosrpskim steklišima zazorno i strano jer ih udaljava od jedinoga, zajedničkog, velikosrpskog zavičaja.

Premda je u okolnostima svoga vremena i položaja i sebe uvjeravao da piše srpskim jezikom, Njegoš je istodobno i trajno udario temelje posebnom crnogorskom jeziku. Ako on nije toga bio svjestan (a mislim da jest), svakako su svjesni oni današnji Crnogorci koji su i u tome odbili biti drugim okom u glavi.

Ena Begović

Predstavljena knjiga o Eni Begović, u Vitezovim "Histrionima". Autor Nino Škrabe. Prilično neobična promocija jer – knjige nije bilo. Tiskana jest, ali ima nekih problema o kojima ništa ne znam. No to uopće nije zasmetalo sve nas koji smo ondje bili, slušali dobre govornike koji su oživljavali uspomene na lijepu i nadarenu glumicu, svjedočili o njezinu karakteru, dobrodušnosti i profesionalnosti, a doista je oživjela pred nama u Sedlarovu filmu koji je prikazan u sklopu promocije.

Točno reče Paro da je njezina pojava od povijesnoga značenja za hrvatsko glumište i nalazi joj sponu s Vikom Podgorskom. U govorima dotaknuta, ali u filmu eksplicitno izražena i kadrovima potkrijepljena činjenica da je Ena bila ne samo lijepa, pametna i talentirana nego i vlasnica dubokog i stalnog hrvatskog osjećaja, ukras pokreta koji je doveo do stvaranja samostalne hrvatske države. Kako bi se zbog te vrline provela u sadašnjem vremenu, možemo samo nagađati. Ili i ne trebamo.

Odmazda

Zakon o prebivalištu pa sada i oduzimanje osobnih iskaznica, slama se prvenstveno preko leđa hrvatskih iseljenika i Hrvata u BiH. Krajnji je cilj ove vlasti da rečenim Hrvatima, na sve načine zagorča život, da ih trajno udalji od Hrvatske i onemogući im bilo kakav utjecaj, pa i birački, naravno. Ako ih ne otjera na taj način, ima ova vlast i druge: onima koji su se vratili iz iseljeništva uzima gotovo pola mirovine, pa ih time nutka da se vrate u zemlje gdje su ju zaradili, blokira njihova ulaganja pa i time im daje do znanja da nisu dobro došli u svojoj domovini. Dopisno glasovanje ostaje samo u ideji, u Saboru imaju tako malo zastupnika kao da pripadaju nekoj manjini a ne cjelini hrvatskoga naroda.

Brod

Mislim na grad koji se od novije povijesti zove Slavonski Brod. U njemu živi i mnogo onih Hrvata koji su prognani iz Bosanskoga Broda, ali ih je crna ruka dostigla i tu, u obliku trovanja iz ruševne rafinerije u vlasništvu Rusa. Trovanje je stalno, i prosvjedi su stalni, vlast u Hrvatskoj ne poduzima ništa, a ako što i poduzme pa nešto pregovara, klatež s onu stranu Save laže i sve ostaje po starom.

Što bi učinila normalna država? Dala bi ultimatum, rok do kojega će trpjeti ovu svinjariju, a po isteku roka jednostavno bi zatvorila pipu, jer dotok nafte za bosanskobrodsku rafineriju ide preko Hrvatske, kroz Slavonski Brod. I onda bi se stvari pokrenule. Jesmo li to već vidjeli? Jesmo. Baš je Rusija ne tako davno zatvorila pipu Ukrajini, doduše iz drugih razloga, doduše plinsku.

Kako stoje stvari s ćirilicom

Zabavno. Sve je manje kvaziintelektualnih prenemaganja o ćirilici, još se o srpskoj ćirilici kao navodno (i) hrvatskom pismu ponegdje nešto može čuti, recimo na već BrodŠto bi učinila normalna država? Dala bi ultimatum, rok do kojega će trpjeti ovu svinjariju, a po isteku roka jednostavno bi zatvorila pipu, jer dotok nafte za bosanskobrodsku rafineriju ide preko Hrvatske, kroz Slavonski Brod. I onda bi se stvari pokrenule. Jesmo li to već vidjeli? Jesmo. Baš je Rusija ne tako davno zatvorila pipu Ukrajini, doduše iz drugih razloga, doduše plinsku.spomenutom skupu "Srbi na okup". Vukovarski gradski oci izmijenili su statut i izbacili ćirilicu iz grada, barem onu u okviru svojih mogućnosti, a i to nije gotova priča jer će režim angažirati svoje Bauke i Peđe da doskoče Vukovarcima.

U međuvremenu je dan signal SDSS-u da visoko podigne svoje zahtjeve o razmazivanju ćirilice po gradu – signal iz Vlade da bi tako postigla srednje rješenje, ono gradonačelnika Sabe. Zauzvrat, za njegovu lojalnost, vlast je spremna zažmiriti na grijehe zbog koji je već trebao dati ostavku, a preko Jovanovića navrla na ravnateljicu škole i članicu skupštine koja je snimila Sabine nemoralne ponude. Odjednom su ravnateljici pronađene "nepravilnosti", a politički progon pravilno proveden po komunističkoj matrici.

No sve opisano je mlaka predigra za 18. studenoga, dan od kojega počinje odbrojavanje za izvanredne izbore.

Politički Hrvati

Ima tomu deset godina kako sam bio imenovan u jedno neobično povjerenstvo koje nikada nije formalno zaživjelo, a trebalo se baviti pitanjem kako od Srba učiniti političke Hrvate. Postavio sam pitanje kako od onih dvadeset ili dvadeset i pet posto Hrvata učiniti političke Hrvate, pa kad na to pitanje odgovorimo – možemo ići dalje. Tako se povjerenstvo raspalo.

Što će reći povijest?

Povijest je nemilosrdna, ne pamti vrtne patuljke. O razdoblju ove vlasti, razdoblju koje upravo završava, povijest će (ako uopće) reći samo jednu rečenicu: "Drugi pokušaj neokomunista da na dulje vrijeme zavladaju Hrvatskom, doživio je potpuni krah jer su se prirodom stvari našli u sukobu s narodom."

Hrvoje Hitrec