Hrvatska u kolovozu

Nije riječ o akciji Oluja, nego o oluji kao prirodnom fenomenu. Meteorolozi, tj, prognostičari u suradnji s dežurnim katastrofičarima izazvali su paniku u Hrvatskoj: dolazi grozna oluja, dolazi majka svih oluja, bit će tuče do koljena, spašavajte automobile, vozite ih u podzemne garaže, počupajte stabla pred kućom, zavucite se pod zemlju itd. Panika s dimezijom ozbiljnoga uznemiravanja javnosti izazvana je najvećim dijelom nastupom Zorana Vakule u Dnevniku HRT-a.

Oluja

Bilo je to u četvrtak, a oluja je prognozirana za petak (odnosno noć s petka na subotu). Vrlo plemenito upozorenje. Ono što je manje profesionalno jest činjenica da je u vrijeme emitiranja Dnevnika u četvrtak – oluja upravo već pogađala zapadni dio Hrvatske, na crti Karlovac-Jaska-Samobor. O toj pojavi u Dnevniku ni riječi. Ponekad treba samo otvoriti prozor i pogledati što se u "realnom vremenu" doista događa s vremenom, a ne mudrovati o bliskoj ili vrlo dalekoj budućnosti, o novom ledenom dobu i slično. Pa i zastrašujuća oluja u noći s petka na subotu dogodila se tek kao obična ljetna oluja kakvih je oduvijek bilo i bit će nakon razdoblja nesnosnih vrućina. Ni žrtava u oluji srećom nije bilo, osim ako ih ne otkrije Documenta.

Glede profesionalnosti: ne razumijem zašto je prognoza vremena izvan Dnevnika, te još nakon športskih izvješća koja su u onom dijelu gdje treneri i igrači daju banalne izjave - beskrajno dosadna? A većina gledajućega naroda čeka prognozu. Jest da se u izvanrednim vremenskim prilikama vrijeme pojavljuje i unutar Dnevnika, više kao privatni monolog vakulista koji straše narod užasima biblijskih razmjera, no trebalo bi cijelu meteorološku rubriku gurnuti u sastav i sustav Dnevnika jer je ljudima važnija od mnogih priloga a sigurno važnija od dugih razgovora s ministrima poput Lorencina koji ponekad zauzmu značajnu minutažu a gledatelj se pita što su to rekli. Ništa.

I još nešto: običaj je u (televizijskom) svijetu da vremensku prognozu daju stručnjaci, naravno, ali ju gledateljima s ekrana prezentiraju zgodne djevojke, možda i atraktivne novinarke-početnice kojima je takav nastup odskočna daska za ozbiljnije zadaće. Osobno bi mi bilo drago da je i u nas tako, jer ove loše kostimirane i neškolovane (u smislu televizijskog nastupa) meteorologe teško mogu gledati. Čak i kad im se pretkazanja obistinjuju.

Šutej

O Miroslavu Šuteju je riječ, o njegovoj retrospektivi u Muzeju suvremene umjetnosti, o njegovim genijalnim mobilijama i njegovu mjestu u vrhu hrvatske likovne umjetnosti, računajući od njezinih početaka do danas. Sa šutljivim Šutejem, navodno šutljivim, razgovarao sam često i uopće nije bio šutljiv. Šutljiv je postajao samo kada bi dokučio da bi ono što će reći moglo biti negdje objavljeno, a kako će biti objavljeno nije mogao znati, pa je šutio. Isto je tako šutio, i tek negdje nešto rekao ili napisao o svojoj umjetnosti, šturo ali točno. Sa mnom nije šutio i zato što smo se kao djeca poznavali iz Duge Rese, pa smo se negdje u životu pogubili i opet našli početkom devedesetih. Spominjem Dugu Resu ne toliko zbog mjesta samoga koliko zbog Mrežnice, te prve mobilne atrakcije koju je Šutej vidio u veličanstvenom koloritu ljetnih popodneva, u tamnim virovima i brzom plovu zmija i riba, u odsjaju vrba i čudesnim senzacijama koje bombardiraju mrežnicu osjetljivog oka. Tko odraste uz Mrežnicu, ne može biti sretan statičnom slikom, pa ma kako bila veličajna.

U pustom kolovoškom Muzeju suvremene umjetnosti, čije je interijer tako strašno hladan i odbojan (dok se u nj ne unese Šutej), vjerojatno posve drukčije gledam retrospektivu nego oni koji genija nisu poznavali i gotovo ustuknem kada se nađem s njim oči u oči u kadru filma koji bilježi slikarove trenutke. Njegove su oči tamne, žive i vrlo, vrlo tople i zabrinute, s neznatnom naznakom duhovitosti koja titra na rubu sjete.

Ne znam što se događalo u toj bolnici, ali znam da Miroslav Šutej nije trebao, nije smio umrijeti. Ne Pederska klatežizmeđu Šuteja i Ljubičića, pomalo u sjeni prolaznoga prostora, izložen je "rad" meni nepoznatoga autora (ili autorice) ili kakva kolektivna istospolna montaža koja parodira Bukovčev zastor u Hrvatskom narodnom kazalištu, te se umjesto preporoditelja i kazališnih i inih umjetnika pojavljuje neka pederska klatežtada kada se dogodilo.

U prizemlju MSU-a plakati su Borisa Ljubičića, koji je u dizajnu ponekad konkurirao Šuteju, vrlo dobri plakati od kojih se mnogih sjećamo, možda najviše onoga za Mediteranske igre 1979. na kojima sam bio kao športski novinar i pamtim mnoge pohvale Ljubičiću u vrijeme kada su nas "Europljani" smatrali teškom likovnom provincijom i jako se iznenadili, pa smo im pokazali radove i drugih naših genijalaca i tek su se onda doista zaprepastili.

Nego, između Šuteja i Ljubičića, pomalo u sjeni prolaznoga prostora, izložen je "rad" meni nepoznatoga autora (ili autorice) ili kakva kolektivna istospolna montaža koja parodira Bukovčev zastor u Hrvatskom narodnom kazalištu, te se umjesto preporoditelja i kazališnih i inih umjetnika pojavljuje neka pederska klatež. U likovnom smislu slika je nevrijedna, u poruci besmislena, očito učinjena i izložena kao "dug vremenu" koje se daje terorizirati od šačice istospolaca ( u Hrvatskoj ih po statistici, odnosno popisu, ima 140).

No gledajući tu dugim košuljama pokrivenu istospolnu ekstazu, sjetio sam se svršetka šezdesetih i "Paradoksa" kada smo i mi, tada mladi, oskvrnuli Bukovca ali ne iz istospolnih nego političkih pobuda – napravili smo minucioznu fotomontažu i glave likove sa zastora zamijenili glavama tadanjih političkih prvaka koji su upravo kretali prema svojoj sudbini, Hrvatskom proljeću. "Paradoks" nije doživio Proljeće, umro je 1968. nakon upada Rusa u Prag.

Kordej

Dobio je visoko francusko priznanje. Ne znam je li ikada dobio visoko hrvatsko priznanje, odličja ne pratim ali sam dugo pratio Kordejevu umjetnost koja ga je vinula među najbolje svjetske autore stripa. Vinula već odavno. A Hrvatska je odavno i kronično bila pretroma, ljudi koji se službeno bave kulturom preblesavi da bi razumjeli snagu Igora Kordeja i njegova prerano preminulog prijatelja Radovana Domagoja Devlića, toga dvojca koji rame uz rame ulazi na Parnas hrvatskoga stripa. Obojica ljubitelji povijesti i onda kada se ona događa u budućnosti. Oba hrvatski branitelji kada su se povijest i budućnost spojili u sadašnjosti. Današnji Kordej već pomalo izbrazdan životom ima fizionomiju mongolskoga ratnika, doduše plavookog, Hrvat je od glave do pete ali prezime zvuči prilično francuski, čak postoji priča da Igor vuče korijene od one Charlotte Corday d Armont koja je probola Marata u kupki. I Devlić je zadnji svoj album radio za Francuze, a Kordeju je Francuska u dva navrata otvorila vrata, prije i nakon Kanade i Sjedinjenih Država. Hrvatska mu je samo tu i tamo odškrinula vrata, ni toliko da bude viđen koliko je trebalo. O čemu je riječ u "Tajni povijesti" koja će biti tiskana u milijunskoj nakladi – ne znam, svijetu stripa bio sam nekada blizak, sada samo kupim mrvice informacija, a ponekad ni mrvica nema. Francuzi dakle znaju da je Kordej Kamen za štaluPripremajući nedavno tekst o Požegi, naišao sam na zapis (poslije uvršten u knjigu) Matka Pejića, objavljen u VUS-u 1956. Kako neko vrijeme nije bio u požeškom muzeju, vrlo se iznenadio vidjevši kamenu glavu iz Rudina, utvrde (opatije) iz 13. stoljeća. U pratnji ravnatelja muzeja uputio se u Rudine da spasi što se dade, jer je doznao da "seljaci" vuku kamen iz Rudina za svoje zgradechvalier stripovske umjetnosti, no i to je mala čast. On je u hijerarhiji svjetskih majstora na puno višem mjestu.

Zagonetna hrvatska povijest

Vlaho Bogišić je u "Jutarnjem" pisao o hrvatskim velikanima. Ne može se reći da nije obavio dobar posao, na trenutke i odličan. Za ilustraciju: portretirajući bana Jelačića izbjegao je sva naklapanja njemu inače bliske lijeve klateži i pozicionirao ga u njegovu vremenu i u povijesti hrvatskoga naroda na pravi način i točnim riječima. Nisam pratio sve portrete, ali mi je zapeo za oko popis "obrađenih" velikana na svršetku serijala. Vrlo diskutabilan odabir suvremenika, ali nije važno, no među starim i davnim povijesnim osobama nema kralja Tomislava. Nije važno. Odnosno ne bih ni opazio tu prazninu da se ne prepleće sa sve češćim, tendencioznim goldštajnovskim sumnjama u kraljevsku čast Tomislavovu, te se čak dovodi u pitanje i samo postojanje toga kralja koji (po takvima) spada u romantičarsku interpretaciju povijesti. Pa eto i vrli Bogišić preskače Tomislava . Premda je Tomislav prevelik da bi ga se moglo preskočiti.

Pjesma o Rolandu

Gotovo da ništa nije tako snažno obilježilo zrelije godine srednjega vijeka kao La Chanson de Roland, francuski spjev nastao u 12. stoljeću. Sada ga napokon možemo čitati i u hrvatskom prijevodu iz pera sjajnoga Mate Marasa. A prijevod zvuči tako domaće, tako deseterački. Nije čudo da Maras u kratkoj bilješki ("Mogućnosti") spominje Kačića.

Kada je počeo kulturocid

Kada su Srbi na jugu, u Kninu i oko njega te na širem području, do izvora Cetine, započeli kulturocid – poznato je iz opisa muka Luja Maruna koji je nastojao spasiti što se dade, spasiti od krampova bestijalnog i dobro organiziranog srpskog pokušaja da sa "svoga tla" i iz tla izbace i unište sve što je svjedočilo o staroj hrvatskoj povijesti, hrvatskim vladarima, plemstvu i svećenstvu.

No kada je započeo kulturocid na sjeveru, gdje tako starih artefakata nije bilo u tolikoj mjeri. A bilo ih je. Gdje su nestali?

Pripremajući nedavno tekst o Požegi, naišao sam na zapis (poslije uvršten u knjigu) Matka Pejića, objavljen u VUS-u 1956. (!) Kako neko vrijeme nije bio u požeškom muzeju, vrlo se iznenadio vidjevši kamenu glavu iz Rudina, utvrde (opatije) iz 13. stoljeća. U pratnji ravnatelja muzeja uputio se u Rudine da spasi što se dade, jer je doznao da "seljaci" vuku kamen iz Rudina za svoje zgrade. I kamene glave koje bi nestajale ispod žbuke. Pejić je doista pronašao jednu glavu. A kamenove s dragocjenim zapisima vidio je u temeljima kuća u selu pod Rudinama, opazio i uklesan natpis "pater". Glavni kamenolomac u rudinskoj ruševini bio je neki Dušan, a najljepše ploče i slomljene stupove dovukao u svoje dvorište. Pita Matko Pejić Dušana ne bi li "ustupio" taj kamen muzeju, ali će na to Dušanova žena: "Mi smo ih već odlučili upotrijebiti za pod u staji." Tako ode Matko, ali ne ipak praznih ruku. Pet je kilometara nosio kamenu glavu, prsa su ga boljela,ruke pekle od vapna, krhotina zidnih slika koje je izvlačio iz praha, a još ga je više boljela misao na uništenu baštinu.

Tako je počelo pedesetih godina. A nastavilo se potiho i tu i drugdje, pa kulminiralo u srpskoj agresiji devedesetih razaranjem i paljenjem svega što je podsjećalo na hrvatsku povijest, hrvatsko ime i katoličanstvo. Danas srbofili i jugofili nastoje na sve načine da se to zaboravi, aktulana vlast koja je reprezent upravo takvih nagnuća šuruje sa Srbima a sa Srbijom potpisuje ugovore o besplatnom slanu hrvatskih kanadera koji trebaju gasiti požare – u Srbiji. Dok je Hrvatska još dobrim dijelom pod minama (pa se na tim područjima ne smije gasiti kanaderima), dok su snimke požara izazvanih projektilima ( i drukčije) još svježe u oku suvremenika, dok zagovornici igmanske inicijative zagovaraju ponavljanje povijesti i nove kulturocide koji se iz Srbije ionako i danas provode, ne na "terenu" u Hrvatskoj koji im je privremeno nedostupan nego u pokušajima krivotvorenja kulturne povijesti, drske krađe i svojatanja. Ništa se nije promijenilo, i nikada ne će. Treba uvijek imati širom otvorene oči, kao što su oči na kamenim glavama iz Rudina.

Vesna Bosanac

Izjava vukovarskoga gradonačelnika Sabe da će zgaziti Vesnu Bosanac, došla je prekasno. Već ju je "zgazilo" sudstvo, pa je osuđena – uvjetno doduše. Liječnica koja je jedan od simbola vukovarske obrane, uz dr. Njavru, dugo je bila na zubu partijanera iz SDP-a i SDSS-a. Napokon su ju dohvatili(a kako će drukčije) nekom financijskom optužbom na klimavim nogama i postavili za ravnatelja stanovitog Arežinu (ako sam dobro pratio). Još malo pa će i Stanimirović opet postati gradonačelnikom Vukovara.

Regije

Kao što je poznato onima kojima je poznato, na sam spomen riječi "regija" dobivam osip. I kada je riječ o "široj regiji" (odnosno Jugoslaviji) u koju smo strpani zahvaljujući idiotizmu naših političara svih fela, ali i o "regijama" unutar hrvatskih granica. Ta je riječ u zlokobnoj zagradi uvučena i u Ustav, pa ju ova protunarodna vlast želi izvući iz zagrada a u zagradu staviti županiju ili županiju posve izbaciti kao prehrvatski pojam i prehrvatsku riječ. Tako jedan od aktualne klateži, mali klaun Bauk, snatri o regijama koje bi bile velike, toliko velike da pokriju dijelove Trojedne kraljevine. Regija Dalmacija. Regija Slavonija. Regija Hrvatska….tako valjda. Da se iznutra raskoli ono što je s mukom stoljećima prikupljano.

Autoceste

Davanje autocesta u dugoročnu koncesiju obična je svinjarija i prijevara hrvatskih građana. Izračuni pokazuju da bi Hrvatska bila na kolosalnom gubitku, te da bi boljim promišljanjem i organizacijom HAC-a ubirala zlatni prah s najljepših europskih autocesta.

Što smo sve učinili

Što smo ove godine učinili za turizam? Istarski ugostitelj prebio glumicu, u Poreču poreznici zatvorili hotel, u Senju zatvorili pa otvorili kada su izbezumljeni gosti već otišli. Lokal zatvorili zbog sedam kuna pred očima turista, uz pratnju policije. Rusima zatvorili vrata bezveznim viznim režimom. Sanitarnim inspektorima i policiji dali mig da ne "djeluju" protiv buke.TurizamŠto smo ove godine učinili za turizam? Istarski ugostitelj prebio glumicu, u Poreču poreznici zatvorili hotel, u Senju zatvorili pa otvorili kada su izbezumljeni gosti već otišli. Lokal zatvorili zbog sedam kuna pred očima turista, uz pratnju policije. Rusima zatvorili vrata bezveznim viznim režimom. Sanitarnim inspektorima i policiji dali mig da ne "djeluju" protiv buke. Ljeto još traje. Još ima vremena za nove glupe poteze Ljeto još traje. Još ima vremena za nove glupe poteze. Je li krajnji cilj onih koji očito svjesno uništavaju Hrvatsku da na autocesti prema moru bude što manje turista kako bi ideja o monetizaciji sve praznije ceste bila uvjerljivija?

Ranko Ostojić

Da vidimo kako se razvija…Nakon što je nesretnoga pukovnika poslao u Vrapče, nakon što je na obavijesni razgovor u policiju poslao iseljenika koji mu se usudio obratiti na ulici, nakon što je strpao u zatvor blogera s kojim se posvađao preko interneta, nakon što je naložio (premda će reći da nije) premetačinu Thompsonova stana, nakon što je izvrijeđao novinare zbog banalnoga pitanja o godišnjem odmoru, nakon što je ( premda će reći da nije) nakon kninskoga zviždanja dao privesti jedinoga čovjeka koji ondje nije zviždao nego tražio ( i našao)izgubljenu kariku u darwinističkoj teoriji evolucije, nakon svega toga postavlja se pitanje može li taj Ostojić ostati ministar unutarnjih poslova. Može. Nema nikakve razlike između njega i ostalih ministara, samo su resori različiti. Stil je isti, komunistički, iz toga je doba i verbalni delikt koji je očito, napola prešutno, vraćen u ustavno-pravni poredak RH. Pa zato nema smisla insistirati samo na Ostojićevoj ostavci, ostavku treba dati cijela Vlada. Već i zato (ako smo se doista vratili u sedamdesete) što je gotovo svaka izjava ministara i posebno njihova šefa – u najmanju ruku verbalni delikt, a u najveću ugrožavanje ustavnoga poretka. Današnjeg. Koji postoji u teoriji. U praksi postoji Ranko Ostojić.

Jezične bravure Dnevnika HTV-a

Nedjelja navečer, Dnevnik HTV-a, kolovoški dosadan sve do zadnjih minuta. Umrla je Eliza Gerner, glumica i autorica bilježaka iz kazališnoga i ne samo kazališnoga života. Iz kojega razdoblja? Autor priloga doslovce kaže: iz druge polovice dvadesetoga vijeka. Tako Dnevnik HTV-a skreće hrvatski jezik prema nepoznatoj sudbini. Mi Hrvati rabimo riječ "vijek" za dulja razdoblja (srednji vijek), a zaokruženu stotinu godina nazivamo stoljećem.

Paradoksalno, na taj se prilog naljepljuje pjesnička svečanost na Braču (Selca) u čast mnogih Štambuka, posebno Drage, sjajnoga pjesnika i diplomata, no osobito u slavu hrvatskoga jezika. Štambuk daje vrlo dobru Tablica i trakaIdiotima je tabla zamjena za sve, za ploču i još neke predmete koji imaju hrvatske nazive, kao što će Josipović na otvaranju Pule govoriti o "filmskoj traci" premda mi Hrvati taj celuloid oduvijek nazivamo vrpcom, filmskom vrpcom, naravno, i tako se promovira tabloidno-trakavični jezik s baštinom iz jugovladavineizjavu o hrvatskom jeziku i njegovu bogatstvu,a spominje i institut (bez naziva, ali publika zna) koji pokušava skrenuti naš jezik na staru stazu jugoslavenskih slonova (ovo o slonovima kažem ja).

Slijedi športski dio Dnevnika HTV u kojemu se slovima nad poretkom klubova pojavljuje riječ "tablica" koju sam osobno izbacio iz uporabe svršetkom sedamdesetih godina i od tada se (uglavnom) rabila hrvatska riječ – ljestvica. Novinar, autor priloga, doista je i izgovorio riječ "ljestvica", ali gledatelj bolje, lakše i brže uočava napisano na ekranu. Što i jest cilj novih jezičnih diverzija u Dnevniku HTV-a i šire. Idiotima je tabla zamjena za sve, za ploču i još neke predmete koji imaju hrvatske nazive, kao što će Josipović na otvaranju Pule govoriti o "filmskoj traci" premda mi Hrvati taj celuloid oduvijek nazivamo vrpcom, filmskom vrpcom, naravno, i tako se promovira tabloidno-trakavični jezik s baštinom iz jugovladavine…Da se vratim HTV-u. Ne znam kako Jovanovićev pravopis rješava pitanje Boga jer taj pravopis niti sam potražio niti namjeravam, držim ga i ništetnim i ništavnim u svakom smislu, no vidio sam HTV-ovu pisanu najavu filma "Ne dao Bog većega zla" u kojoj je najavi riječ Bog napisana malim slovom, to jest – bog. ( Na špici filma naslov je lukavo ispisan velikim slovima pa ti vidi…). Pitanje koje postavljam već postaje klasično: Što radi Služba za jezik HRT-a? Kojih se to "pravila" drži HTV koji u teletekstu velikim početnim slovom piše Državni proračun, a u najavi filma za Boga (zaboga!) ima malo "b". Tako je, eto, državni proračun postao novim božanstvom, a Linić nalik onim kanaanskim vladarima koji su bacali djecu u oganj (to jest građane), za sedam kuna.

Hrvoje Hitrec