Otuđena info-kratkovidnica

Da je od početka 21. stoljeća Informativni program HTV-a bio država u državi unutar HTV-a i HRT-a u cjelini, poznato je. Da je u doba prve rekonkviste komunista bio lijepo popunjen pripadajućim kadrovima SDP-a i HNS-a, poznato je. Također je poznato da su kadrovi vrlo dobro preživljavali pod SHDZ-om i nastavili posao kao da se ništa nije dogodilo, a i nije. Od samoga početka 21. stoljeća do dana današnjeg Informativni program HTV-a bio je i ostao zrcalo manjinskoga svjetonazora, suprotstavljen većinskoj publici hrvatske javne televizije od koje (u tom segmentu) često kratkovidna dalekovidnica dobiva veći dio pretplate.

Pisao sam o tome mnogo puta otkako postoji portal HKV-a, ponekad ponešto i prešutio, da ne budem dosadan. Prešutio bih i odnos prema skupu vukovarskih i svih hrvatskih branitelja na Trgu bana Jelačića, jer je Dnevnik HTV-a u nedjelju navečer 7. travnja više-manje objektivno prikazao taj veličanstveni događaj, uz očekivana podmetanja oko broja nazočnih te pomalo konsterniran što je glede crnih košulja ostao kratkih rukava.

No, tu razmjernu objektivnost uspio je dan poslije relativizirati Zoran Šprajc, koji je nakon nemirne noći smislio kako lukavo i inteligentno odigrati u korist ćirilice, a da izrijekom ne pokaže na čijoj je strani. Taj način zove se manipulacija gledateljima i spada u sferu polutotalitarnih, nadziranih javnih medija u kojima se voditelj služi izravnim ili prikrivenim komentarom u svakom slučaju – komentarom, što je nedopustivo i protivno dogovorenim načelima o radu Info. HTV.

U tom stilu Šprajc je potegnuo u Pučišća na Braču, ne provjeravajući je li naglasak na prvom ili drugom slogu, pa se odlučio za drugi. Netačno, kako bi napisao Jergović. Ondje je pronašao tekst na hrvatskoj ćirilici iliti bosančici te je nalaz trijumfalno objavio javnosti. U sljedećem javljaju otkrit će vjerojatno da čovjek, ploveći iz Portugala na zapad, može doći do kopna koje nije Indija. Naime, da je ćirilica jedno od povijesnih pisama kojima su se služili Hrvati, poznato je i maloj djeci jer o tome uče u osnovnim školama, kao što uče u kojemu se razdoblju rabila i da je bila ograničena na jug Hrvatske i hrvatsku Bosnu s Hercegovinom.

Lukavo i inteligentno, velim, Šprajc je sročio prilog s Brača u prilog ćirilici u Vukovaru, ali tako da se Vlasi (to jest u ovom slučaju Hrvati) ne dosjete, jer su Hrvati priglupi. Poruka je: eto, to je i hrvatsko pismo, pa koga đavla histerizirate oko ćirilice u Vukovaru. Tu je riječ napokon i upotrijebio, "histerija oko ćirilice", posve nepotrebna histerija jer je to hrvatsko i srpsko pismo, dotično hrvatsko-srpsko pismo kao što je i jezik u stvari hrvatsko-srpski, o čemu se Šprajc i opet neizravno, lukavo i inteligentno izjasnio spominjući na kraju priloga da je riječ napisana na ćirilici i latinici ionako ista riječ.

ĆirilicaIdiotske poruke da ćirilica kao takva nije ništa kriva (kao da to netko uopće misli, eto ja sam u Društvu hrvatsko-bugarskoga prijateljstva), neizravne tvrdnje da su suvremena srpska ćirilica i povijesna hrvatska ćirilice ista ćirilica (a nisu), izazivaju samo podsmijeh i prijezir tih istih Hrvata koji plaćaju pretplatu i kojima se HRT zahvaljuje što su ažurni.Kada se oljušti ta inteligentna ambalaža, sadržaj poruke je vrlo jednostavan: šezdeset tisuća ljudi okupljenih dan prije, 7. travnja, obični su histerici, posebno vukovarski branitelji koji su i 1991. histerično branili Vukovar, a ništa bolje glede dijagnoze nisu prošli ni hrvatski branitelji u ostalim hrvatskim područjima, jer da nisu bili histerični ne bi bilo ni rata nego bi srpska agresija glatko napredovala i vladao bi vječni pax serborum. Isto tako i sada branitelji histerično reagiraju na novu agresiju koja dolazi iz Zagreba, pa su zato i došli u Zagreb gdje ih je narod dočekao pljeskom a protunarodna vlast isparila iz grada.

Idiotske poruke da ćirilica kao takva nije ništa kriva (kao da to netko uopće misli, eto ja sam u Društvu hrvatsko-bugarskoga prijateljstva), neizravne tvrdnje da su suvremena srpska ćirilica i povijesna hrvatska ćirilice ista ćirilica (a nisu), izazivaju samo podsmijeh i prijezir tih istih Hrvata koji plaćaju pretplatu i kojima se HRT zahvaljuje što su ažurni. Njima, hrvatskoj javnosti, potpuno je jasno da bi ćirilica i srpski jezik na pločama u Vukovaru značili oživljavanje simbola srpske agresije, da cijeli Vukovar treba biti područje pijeteta a ne samo Ovčara jer su u Vukovaru Srbi i JNA poubijali nekoliko tisuća Hrvata, da ništa nije "zacijelilo" niti može niti hoće i da aktualna vlast izaziva vraga , što i jest u njezinom stilu jer se i u drugim slučajevima ponaša kao okupacijska vlast.

Dan poslije dana poslije objavljeni su i rezultati ankete, pa su osjećaji tako pretvoreni u brojke: više od 70 posto Hrvata ne želi ćirilicu u Vukovaru.

I to je ono o čemu govorim: Informativni program Hrvatske televizije ne živi s hrvatskim narodom. On je od njega otuđen, kao što je i aktualna vlast kojoj podilazi – no ne radi se tu samo o sluganskom mentalitetu nego i o iskrenom uvjerenju informativnih kadrova da će kulturna revolucija koja je na djelu i slamanje volje paradoksalne nacije uspjeti u cijelosti. A ne će. Zato pamet u glavu ili put pod noge.

Vukovar i Potemkinova sela

Zabunom protokola, Van Doren i stari Martinez stigli su u Vukovar baš kada su Vukovarci bili u Zagrebu. U čudu su gledali pust grad i prestrašeno pogledavali u nebo. Sabo im je objašnjavao da su vukovarski Hrvati u Zagrebu, a vukovarski Srbi vjerojatno u Beogradu jer mnogi od njih zapravo žive u Srbiji pa tamo odlaze na vikend. Možda im je pričao i o bližoj povijesti, kada su Srbi iz Beograda baš vikendom odlazili u Hrvatsku i u Bosnu, ne bi li odstrijelili kojega Hrvata ili Bošnjaka, i u ponedjeljak se zadovoljno vratili na posao.

Nakon prespavane noći starome je Martinezu bilo ponešto jasnije o čemu je tu riječ. Pomalo zabrinut dočekao je Josipovića, pa su svi zajedno prolazili i nadalje pustim Vukovarom prema Radničkom domu čije je pročelje obnovila EU. Josipovića nije dočekao oduševljeni narod, nikoga na ulici osim manje skupine prosvjednika koja mu je nudila kuću za hrvatsko veleposlanstvo u Vukovaru, a stariji muškarac se čak drznuo priopćiti pijanistu da su mu dva sina poginula u vrijeme sprske agresije na Vukovar, što Josipovića nije vidno uznemirilo nego je izjavio da je tu dom za sve, valjda i za ubojice i silovatelje koji još šeću tim domom. Dom – kako topla riječ. Ma samo što nije (pijanist) podviknuo "Za dom spremni".

Nego, što s Radničkim domom? Njega su Srbi razorili kao i cijeli Vukovar, a sada je obnovljena fasada u cilju pomirbe i suživota. Sve rečeno vrlo je daleko, posebno Radnički dom koji iznutra ne samo da nije dovršen, nego uopće nije započeta većina radova. Pa su tako Van Doren, Martinez i Josipović svečano ponovili Potemkinovu priču i mirno ručali u pustome gradu, osim što su se starom Martinezu zauljile oči i počeo je razumijevati što je iza pročelja.

Margaret Thatcher

U ponedjeljak umrla kći prodavača povrća, britanska premijerka Margareta. U dobro joj se pišu mnoge stvari, u loše puno manje. Za Hrvatsku nije odigrala sa službenoga položaja jer su ju Britanci ThatcherSadašnja vlast u Hrvatskoj mogla bi od nje nešto naučiti ali ne će ni čuti jer je stara dama bila konzervativka i užasno galamila protiv komunizma, te je još sebe samu proglašavala nacionalistkinjom. No barem bi o poreznoj politici mogli nešto saznati, naime da država ne smije nametati svojim građanima toliko da oni to ne mogu plaćati. Barem to.otjerali baš kada je mogla, ali se dobro čula i njezina neslužbena riječ u korist Hrvatske a protiv komunističko-fašističkoga Miloševićeva režima (čiji su ubojice i omladinci sada na vlasti u Srbiji). Sadašnja vlast u Hrvatskoj mogla bi od nje nešto naučiti ali ne će ni čuti jer je stara dama bila konzervativka i užasno galamila protiv komunizma, te je još sebe samu proglašavala nacionalistkinjom. No barem bi o poreznoj politici mogli nešto saznati, naime da država ne smije nametati svojim građanima toliko da oni to ne mogu plaćati. Barem to.

Simpatije prema Hrvatskoj, začudne za englesku vanjsku politiku koja ne mijenja balkanskoga partnera već stotinu godina, pobudio je u lady Thatcher možda (pa i vrlo vjerojatno) njezin politički savjetnik Robin Harris, osvjedočeni prijatelj Hrvatske i pisac povijesti Dubrovnika. Neka bude spomenuto još jednom: Harris je zdušno branio Gotovinu, Markača i hrvatski narod u vrijeme kada su klimavci iz hrvatske službene politike progonili i hrvatske novinare koji bi rekli nešto u korist generala, a nastupio je i na prvoj seansi o Haagu u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća prije šest i nešto godina, pod ravnanjem za tu temu predodređenoga dr. Milana Vukovića.

Sjećanja izvrsnoga pjesnika i isto tako izvrsnoga diplomata Štambuka na dan koji je proveo s Margaret Thatcher i slušao njezine telefonske razgovore sa svjetskim vođama, doista su dramatična i iz prve ruke govore da je Margareta potpuno i strasno stala na stranu Hrvatske u najtežim trenutcima novije povijesti, što se nikada ne smije zaboraviti.

Milanović u Hercegovini

Ljubimac naroda (ma gdje se nalazio, to jest narod) otišao u Hercegovinu, prvoga dana na turistički obilazak. Iz službenih izvora kažu da je zabunom otišao u Međugorje, a kriv je Saucha. Njihov razgovor prenosimo:
"Gdje to idem u ponedjeljak, Saucha?"
" U Međugorje, šefe."
" U Međimurje? To je blizu, fino, do popodne sam natrag."
" Nije Međimurje, nego Međugorje. Dolje...znaš, one čudne pojave..."
" Međugorje! Jesi ti normalan!"
" Pa ti si odobrio protokol...i itinerer...neki dan!"
"Ma znam, ali ja sam samo ovlaš...činilo mi se da piše Međimurje. Trebao si me upozoriti, Saucha!"
" Pa, kad si već dolje...popovska posla, ali što ćeš. I pazi, to ti više nije Hrvatska. To jest, moraš preko grane."
" Dobro da si mi rekao. Da govorim engleski, sofisticirani?"
" Ne trebaš, i tamo su Hrvati."
" Ma nemoj, pa to je paradoksalno....Nego, kad ću već biti u Međugorju, čujem da su se tamo mnogi izliječili."
" Tako kažu. Ali valjda ne misliš da bi tebi pomoglo, Zoki. Ili da? To bi zbilja bilo čudo."
"Što hoćeš reći, Saucha?"
( dalje je nečitko)

Poslije je Milanović posjetio Ilire koji su mu rekli da tu žive još od ilirskoga preporoda, a onda je otišao na gospodarski sajam u Mostar, što je dobro. Korisno je razgovarati o gospodarskim pitanjima, a kako političar obično razgovara i o političkim pitanjima, recimo o hrvatskom pitanju u BiH – Milanović o tome nije razgovarao.

Mogli su mu dati podatke o zasjedanju Hrvatskoga narodnog sabora dva dana prije, o tome da su Hrvati u BiH skupili glave i da sada imaju doista relevantnu krovnu organizaciju hrvatskoga naroda, da jasno govore već dugo kako formula "tri naroda, dva entiteta" nije drugo do srpsko-muslimanska podjela Bosne u kojoj je Hrvatima namijenjeno da nestanu, što oni odbijaju pa usput uvjeravaju da ne će otići iz BiH ni nakon ulaska Hrvatske u EU, čemu su se "druga dva naroda" usrdno nadala. Naprotiv, Hrvati ostaju i traže svoj teritorij i svoje institucije, teritorij koji uključuje Hercegovinu, srednju Bosnu i Posavinu, hrvatski jezik i hrvatske medije, hrvatsko školstvo i hrvatsku kulturu.

Ili je možda hrvatski premijer Milanović nešto dočuo o tome, pa je prestrašen lutao po gudurama. Da je poslije Mostara ostao još jedan dan u Bosni i Herecgovini, mogao je biti nazočan 21. obljetnici stradanja hrvatskoga naroda na Kupreškoj visoravni gdje je u nekoliko dana poginulo dvjestotinjak hrvatskih branitelja, a dvostruko je više bilo ranjenih, i trostruko. Mogao se snažno zainteresirati za sudbinu Hrvata iz Herceg Bosne kojiima Haag sprema presudu, ali nije jer se još nije oporavio ni od šoka nakon oslobađanja Gotovine i Markača.

Mogao je čuti da Dodik, kojemu Josipović svira klavir i koji u Haagu brani Karadžića te drsko negira postojanje srpske agresije, sprema optužnice za "hrvatske zločine" na Kupresu, a kao temelj uzima dokumente KOS-a. Ako je i čuo, vjerojatno je u sebi rekao: "Prokleti Hrvati, pa oni su se branili od srpskoga napada na Kupresu te 1992. točno 10. travnja, nisu to slučajno odabrali, a mogli su na koncu konca biti malo delikatniji pa pustiti Srbima da ih poubijaju i porobe, glede hipoteke o kojoj mi je pričao tata dok smo jeli kremšnite."

Srbijada u Ujedinjenim narodima

Na niskoj razini, ali ipak u visokoj zgradi Ujedinjenih naroda održana je sjednica o Haagu, bez Marša na Drinu, ali s maršem na Merona, Hrvate i Oluju u kojoj se dogodio marš na Knin. Koliko se vidjelo OpčinjenostOpčinjenost Srbima jedna je od bitnih karakteristika sadašnje ekipe Informativnoga programa HTV-a, koji, recimo, o Hrvatima u BiH gotovo nikada nema što reći, pa nisam vidio ni prikaz zadnjega, vrlo značajnog zasjedanja Hrvatskoga narodnog sabora niti sam vidio da je zabilježena obljetnica osnivanja Hrvatskoga vijeća obrane.na televizijskim slikama, dvorana je bila pristojno popunjena trećerazrednim diplomatima, koji su slušali grobara Nikolića i šarmantnog Jeremića čija interpretacija bliže povijesti može zainteresirati ministra Jovanovića kada uskoro bude mijenjao udžbenike za povijest.

Opći zaključak prva tri dana u prošlome tjednu čuo sam slučajno od osmogodišnje djevojčice koja je pitala majku : "Mama, pa ko su ti Srbi, stalno samo o njima slušam na televiziji". Djevojčica je u pravu: čim počne Dnevnik HTV-a već smo u Beogradu ili drugdje u Srbiji, te Srbija odbila EU oko Kosova, te srpske opštine na sjeveru Kosova spremaju nepodopštine, te srpski dobrovoljac poubijao sve rođake u ulici, a ako nismo u Srbiji onda slušamo i gledamo što Srbi rade drugdje – u Haagu, u New Yorku, u Moskvi, u Zagrebu.

Doista, Srbi svi i svuda. Opčinjenost Srbima jedna je od bitnih karakteristika sadašnje ekipe Informativnoga programa HTV-a, koji, recimo, o Hrvatima u BiH gotovo nikada nema što reći, pa nisam vidio ni prikaz zadnjega, vrlo značajnog zasjedanja Hrvatskoga narodnog sabora niti sam vidio da je zabilježena obljetnica osnivanja Hrvatskoga vijeća obrane. Ponešto se vidi samo ako netko slučajno tumara Hercegovinom, kao Milanović, a i onda su najfrekventnije slike druženja s Dačićem , Miloševićevim đačićem.

Doduše, i vijesti komercijalnih televizija slično su orijentirane, no u svojem diletantskom poslu ponekad kažu više i cenzuriraju manje, pa tako o poludjelom srpskom dobrovoljcu susjedi vele da nije razlog PTSP iz rata "u Slavoniji" jer " on to nije smatrao ničim strašnim". I tada je ubijao, ali samo Hrvate, pa se to ne treba držati ničim strašnim. Kao što je "Večernji list" stavio u krupni naslov "Ni mrava ne bi zgazio."

Idemo u Hrvatsku

Da nema Zorana Milanovića, ne bi uopće bilo vijesti iz Hrvatske. Kapa dolje. To je pravi čovjek u pravo vrijeme i na pravom mjestu, čovjek koji donosi zabavu i razonodu gdje god dođe, a posebno u Hrvatski sabor. Iz Hercegovine je ispario večer prije a da nitko nije znao kamo je otišao, pa je nastala konsternacija. A stvar je jednostavna: trebao se pripremiti za aktualni sat, smiriti i koncentrirati.

Nije mu uspjelo, a kada se našao u Saboru nije shvatio da je u Saboru. Kada je napokon razumio da je u Saboru mislio je da je predsjednik Sabora i tako se ponašao sve dok mu Leko uljudno i samo ponešto servilno nije rekao da je on, to jest Leko, predsjednik Sabora, da mu on daje ili oduzima riječ, što je Zokija potpuno izbezumilo jer tko je komu šef, zaboga, i kakve ima veze što ovaj ondje sjedi.

Kada su Vrageci iz oporbe vidjeli da je Milanović na rubu, još su ga malo gurnuli , a kada je uplakan istrčao iz sabornice shvatili su da njihove provokacije nisu nimalo kršćanske, pa je Mlakar tražio stanku tvrdeći da su zabrinuti za Zokija i idu vidjeti gdje je i što je s njim, ali je Leko užasnuto odbio i pomisao da se Milanović vrati u dvoranu i opet počne...
Uprava HTV-a odlučila je prebaciti Aktualni sat u Zabavni program.

I to je ono što je Hrvate održalo u povijesti. Kad je bilo najgore, znali su se dobro zabavljati. Kad im je, kao sada, najgora gospodarska kriza za čije su svladavanje potrebni lumeni, Hrvati izaberu političke idiote. Kada se ne mogu dogovoriti oko hrvatskoga pravopisa, zovu Srbe. Jer da je sve u redu, da je sve dobro i krasno, postalo bi užasno dosadno kao ponegdje na sjeveru Europske unije.

Kad bi se stvari uzele ozbiljno, a vjerojatno bi i trebalo, Milanovićevo ponašanje u Hrvatskome saboru imalo bi blag okus državnoga udara. Ne ću ići tako daleko, jer se ipak radi samo o cirkusu.

Jovanović stopama šefa

Jedan od mnoštva SDP-ovih hrvatskih ministara srpske nacionalonsti, militantni Željko Jovanović, naučio je od šefa da su zastupnici u Hrvatskome saboru stoka koju se može vrijeđati, u najmanju ruku niži oblik života. Naučio je od Milanovića da se može vrijeđati i prof. dr. Reinera kojemu Jovanović nije ni do koljena, ni u struci ni u politici. Rekao je Jovanović Reineru da laže, rekao je to u Mladićevu JovanovićRečeni Jovanović najavio je novu razinu kulturne revolucije u školama, to jest tiskanje novih udžbenika iz svih predmeta. Ono što se do sada moglo čuti, jest da će se mijenjati udžbenici iz povijesti jer premalo govore o manjinama (odnosno jednoj manjini) a previše govore o Hrvatima i njihovoj povijesti. Za ideološku orijentaciju pobrinut će se Budak.stilu.

Onda je Reiner na fin način hrvatskoga intelektualca, ne spominjući laž – utjerao vojujućeg ministra u laž. I na tome je ostalo. Publika je shvatila. Publika broji dane. Sada već potpuno razumije da hrvatski političari srpske narodnosti iz SDP-a i virtualna stranka HNS (2 posto potpore birača) imaju 6o posto vlasti u Hrvatskoj.

Rečeni Jovanović najavio je novu razinu kulturne revolucije u školama, to jest tiskanje novih udžbenika iz svih predmeta. Ono što se do sada moglo čuti, jest da će se mijenjati udžbenici iz povijesti jer premalo govore o manjinama (odnosno jednoj manjini) a previše govore o Hrvatima i njihovoj povijesti.

Za ideološku orijentaciju pobrinut će se Budak. No glavni razlog što se mijenjaju ama baš svi udžbenici tiče se hrvatskoga jezika, dotično hrvatskoga pravopisa koji će u udžbenicima biti zamijenjen Jovanovićevim pravopisom, uz pomoć Instituta za jezik i jezikoslovlje u čije će se ime potpisati Željko Jozić, Jovanovićev jezični Štulhofer.

I tu dolazimo do temeljnoga problema: jesu li doista svi ti učeni ljudi u Institutu za Jovanovićev pravopis, ili se samo boje da će izgubiti radna mjesta, što u ovoj situaciji nije zanemarivo. Pa bih molio, kao što već jednom jesam, da se svi, ama baš svi, potpišu imenom, prezimenom i titulom. Zašto? Pa poradi povijesti. Pokojno Vijeće za normu standardnoga hrvatskog jezika tako je činilo, znalo se tko su ti ljudi, znalo se da su prvorazredni jezikoslovci, a iz zapisnika sjednica objavljenih u časopisu "Jezik" vidljivo je i da su bili jedinstveni u očuvanju hrvatske jezične tradicije, uz jednoga člana koji im je služio za zabavu.

Tele-tekst

Oko 14.30 na teletekstu HRT-a 12. travnja ( dok čekam da se skuhaju hrenovke) čitam vijest pod naslovom "Šetači u 4 države", a kaže, citiram: " RS u suradnji s Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom provodi akciju sprečavanja ilegalne prodaje droge..." I druga rečenica kojom se potvrđuje naslov: " ...da je već na području četiriju država uhićen 50 osoba."

Tako dakle proizvođači teleteksta HRT-a prvi u svijetu priznaju "Republiku srpsku" kao državu. Proizvođači iz Hrvatske. Nisam čuo da je zbog toga bili galame na HTV-u.
U Dnevniku te večeri četvrta je država ipak preimenovana u BiH.

EU-direktiva

Došao neki gospodin iz EU i donio direktivu da se svi oni koji su muško mogu bez puno papirologije proglasiti ženama, to jest da ne trebaju kirurški mijenjati spol, i obratno. Tako su pametne istospolne udruge doskočile mračnim tipovima koji se protive legalizaciji istospolnih brakova i mogućnosti da homoseksualni par usvaja djecu. Od sada će jedan iz dvojne "partnerske zajednice" izjaviti da je žena, a drugi će reći da je muškarac. Pa tko da onda zabrani brak između žene i muškarca! Pa zar i referendum koji se priprema nema ključno pitanje: "Želite li da u Ustav bude upisano da je brak jedino zajednica muškarca i žene?" Eto, dosjetili se pederasti, a tu je i direktiva.

Pedofilska simfonija

Ono što u Hrvatskoj ipak još ne prolazi, to je pedofilija. "Queer" je pozvao u Zagreb pedofila Gerta Hekma, o čemu smo saznali tek kada se vratio u Nizozemsku gdje ga ne će uhititi. No, "Queer" je ostao u Hrvatskoj, ali ga ne će uhititi jer se ogradio od Hekme izjavom stanovitoga Dobrovića koji je učinio medvjeđu uslugu Jovanoviću i smeću koje divlja Hrvatskom, a izjava kaže da oni, to jest Queer", ne podržavaju pedofiliju nego se "zalažu za uvođenje zdravstvenoga odgoja u školama prema odobrenom kurikulumu."

Zašto su onda zvali osvjedočenoga pedofila, bivšega člana uredničkoga vijeća pedofilskog časopisa i još odšutjeli na njegove ideje o "zadovoljstvu koje djeca trebaju naučiti prakticirati na ugodan način"? Ma što odšutjeli. Pljeskali.

Što je zapravo na stvari sa zakonskoga stajališta? Pedofilija je kazneno djelo. Onaj tko čini to djelo ili ga propagira u Hrvatskoj, treba završiti na hrvatskom sudu i u hrvatskom zatvoru. Također su, slovom zakona, odgovorni i oni koji ne prijavljuju takvo djelo ili ne prijave onoga tko potiče na djelo. Elem, "Queerovci" trebaju završiti u zatvoru. A hoće li ? Ne će. Pa oni su, kao i Hekma, kao i Stanford, samo potpora i inspiracija tzv. zdravstvenom odgoju koji je uveden u škole, a nakon prijevremenih izbora bit će izveden, a neki i pred sud.

„Brinite o sebi"

O agoniji povratnih glagola pisao sam u mnogo navrata, ali ništa. Svi i dalje "odmaraju" (misle na sebe), "brinu", itd. A onda se pojavi promidžbena poruka neke koalicije za Europski parlament na kojoj piše "Brinite o sebi".

Ne znam koliko koji kandidat za europarlamentarca zna neki strani jezik, ali da ne znaju hrvatski, očito je. Morat će ga naučiti. I to bi trebao biti prvi zahtjev za hrvatskoga europarlamentarca. Da se brine kako naučiti svoj jezik, pa se tek potom može kandidirati.

Hrvoje Hitrec