Vrlo miran i vrlo odlučan prosvjed

Sedmi je travnja 2013., hodam Ilicom prema Trgu bana Jelačića, još nije ni 11 sati. Policija diskretna, tri bijela kombija uvukla se u Tomićevu ulicu, dalje se ne mogu uvući jer bi se trebali vući Uspinjačom. Na istome je mjestu bila milicija 1971., sjećam se ko danas. Na Trgu je već nekoliko tisuća ljudi, puše leden vjetar. Glavni zagrebački trg, oslobođen (hvala Bogu) odurnoga plastičnog šatora, puni se polako uglavnom sa sjeverne i južne strane, stigli su putnici iz Vukovara, a čeka se vlak iz Siska, razvijaju se trasparenti da Zagreb vidi odakle su sve došli branitelji - od Nuštra do Dubrovnika.

Javljaju mi da su na nadvožnjacima opazili natpise Građanske akcije s tekstom "Ruka na srcu, govno u glavi", pa smirujem njih i sebe tumačeći da je ta "građanska akcija" u stvari Labrador koji sada djeluje u slobodnom, demokratskom ozračju, vrlo ugodnom jer su na vlasti i u kasti poznata imena iz jugoslavenskih služba osnovanih za teroriziranje Hrvata. Tako smireni branitelji dolaze na Trg i do dvanaest ih se sati okupi pedeset tisuća po procjenama vrlo stručnih ljudi koji su radili u hrvatskim obavještajnim službama i nakon 2000. iz njih naglavce izbačeni.

Policija Ranka Ostojića imala je već u školi loše ocjene iz matematike, pa govori o 20.000, a navečer će televizije dopuštati da se brojka popne na 25.000 uz primjedbu da "organizatori govore o mnogo većim brojkama". Ta mi je igra brojkama poznata, jer kada smo nas desetak i više govorili na Trgu u vrijeme prve presude Gotovini i Markaču, policija i televizije skidali su brojke za mnogo i mnogo tisuća. No dobro, zato nam tako i ide, nitko u Hrvatskoj ne zna računati.

Vrlo lijepa slika

Matematika nam ne ide, pa idemo na zemljopis, sažeto opisan u pjesmi "Lijepa li si" koju je otpjevao Thompson. Bilo je u govorima i povijesti, sve do devetoga stoljeća i podsjećanja na to koga Lijepa slikaBila je to vrlo lijepa slika. Toliko zastava gradova i brigada, toliko kršnih branitelja, ponešto starijih nego sredinom devedesetih, s nešto više kilograma, ali još stasitih i spremnih, u odorama koje su imali kada su branili i spasili hrvatsku državu koja im sada iz usta visoko rangiranoga saborskoga zastupnika poručuje da su crnokošuljaši i barbari, odnosno nepismeni idioti.smo sve i što smo sve preživjeli i nadživjeli, a i opet ćemo, o čemu je govorio transparent "Još Hrvatska ni propala", što je točno. Mi propadamo već skoro deset stoljeća, a propasti ne možemo.

Osim Thompsona još je jedan Perković obilježio skup, naime pater Ante, jedan Tomislav (Josić) i jedan Tadić, ali i on Ante. Dvojici Perkovića nedostajala su još dva Perkovića, Josip i Saša, poradi ravnoteže. Pater Ante je blagoslovio skup i s narodom izmolio Očenaš, što je Ostojićeva policija snimila, a Ranko potražio tumačenje smisla tih subverzivnih rečenica na Kaptolu, ali ga je nadbiskup odbio s indignacijom.

Bila je to vrlo lijepa slika. Toliko zastava gradova i brigada, toliko kršnih branitelja, ponešto starijih nego sredinom devedesetih, s nešto više kilograma, ali još stasitih i spremnih, u odorama koje su imali kada su branili i spasili hrvatsku državu koja im sada iz usta visoko rangiranoga saborskoga zastupnika poručuje da su crnokošuljaši i barbari, odnosno nepismeni idioti.

Tako su se na spomen Stazića čuli urnebesni zvižduci, negdje na istoj razini decibela bio je i ubogi Milanović koji je u nedjelju zbrisao iz Zagreba jer te Vukovarce nije mogao slušati i gledati pa je dolje na krajnjemu jugu objašnjavao zašto je prije bio protiv Pelješkoga mosta, a sada je dušom i srcem za Pelješki most, premda ne zna točno gdje se treba nalaziti i što to treba spajati.

Vrlo jasne poruke

Kada sam se već zabrinuo da će skup proteći u komornoj atmosferi, pročitan je proglas s jasnim porukama: da od Baukove svečanosti s postavljanjem dvojezičnih ploča ne će biti ništa, da će Vukovarci i ne samo oni silom spriječiti inštalaciju simbola srpske agresije na Vukovar, da vlast ima do 18. studenoga učiniti što treba, promijeniti Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, u svakom slučaju izdvojiti Vukovar kao zonu pijeteta.

Spomenuo je prije toga Josić vrlo delikatno i same "nacionalne manjine" – misleći vjerojatno na Srbe - s točnim zaključkom da diktiraju cjelokupan politički život u Hrvatskoj, što je potvrdilo i moja zapažanja, te sam se opet sjetio 1971. i milicijskih vozila u kojima su bili pripadnici svih naroda i narodnosti , uz nešto Hrvata, vjerojatno. Vremena su ipak ponešto drukčija, pa ako i jesmo u zadnjih godinu dana u teškoj remisiji, a ne samo depresiji, ako se i dogodila potpuno anakrona i u biti komična rekonkvista komunista, to ćemo riješiti lijevom rukom. Hoću reći, desnom rukom.

Odgojeni pod crvenim staklenim zvonom, ovi balavci koji danas obnašaju vlast u Hrvatskoj zapravo su mladi Bude koji nisu upoznali svijet izvan zidina dvorca i sada se zaprepašteno pogledavaju, nastojeći što prije umaknuti iz toga opakog svijeta u kojemu se događaju strašne stvari, čak se pojavljuju neki Hrvati, još u odorama, vojnici u stvari, a među njima Vukovarci. Oni Vukovarci!

Da je tako kako kažem, svjedoči pojava neukoga Milanovića u Dnevniku HTV-a iste večeri, tronutog, blijedog, prestrašenog, kao da je s Pelješkog mosta pao na Špičkovinu. Stalno se i tužno pozivao na Ustav gdje doista piše što piše, ali ne piše kada i gdje – a kada i gdje se nalazi u Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama koji je deformiran u vrijeme njegova duhovnoga oca, Račana, kao što je u isto vrijeme bio otvoren put progonu zapovjednika Oluje.

Mali BudeOdgojeni pod crvenim staklenim zvonom, ovi balavci koji danas obnašaju vlast u Hrvatskoj zapravo su mladi Bude koji nisu upoznali svijet izvan zidina dvorca i sada se zaprepašteno pogledavaju, nastojeći što prije umaknuti iz toga opakog svijeta u kojemu se događaju strašne stvari, čak se pojavljuju neki Hrvati, još u odorama, vojnici u stvari, a među njima Vukovarci. Oni Vukovarci!Pa kada Milanović govori isključivo o Ustavu, vuče publiku za nos. No i on pristaje na razmišljanje o razumnom roku, ali (za razliku od nekih iz Vlade koji ga pomiču daleko u budućnost) želi postaviti ploče poslije lokalnih izbora, što znači da je nerazuman. Kao što je nerazborito ama baš sve što je do sada učinila ova vlast, a jedino u čemu je doista uspjela jest stvoriti nove podjele – o čemu je pametno zborio Pupovac u izjavi za Dnevnik HTV-a, govoreći s patosom i zadovoljstvom o "podjeli Hrvata".

No ni sve rečeno nije posve točno niti uopće točno jer je podjela, kako sam već negdje napisao, kada jabuku presiječeš na dvoje, a nije kada joj odrežeš petnaest ili dvadeset posto crvljive površine. Osamdeset posto je zdravo, pravi su Hrvati jer jesu, vole Hrvatsku jer jest, odgojeni su kršćanski jer jesu, svoje ne daju, a tuđe ne će, znaju tko su im prijatelji a tko neprijatelji i tko može otići kada želi jer mi nikoga ne zadržavamo niti molimo da nas voli, nas Hrvate i Hrvatsku.

Kao što su, velim, sve učinili krivo, tako su nejaki i priglupi vlastodršci učinili krivo i s ovom aferom oko ćirilice u Vukovaru (to je jest srpskoga jezika u Vukovaru). I do sada je "suživot" u gradu-heroju bio krhak i nije se ni moglo očekivati da bude drukčiji nakon svega što se dogodilo, nakon toliko tisuća pobijenih Hrvata – te je, ako je nekomu uopće stalo, trebalo početi drukčije, kažnjavanjem zločinaca koji se ondje šeću i smiju preživjelim Hrvatima i čak prijete novim pothvatima, trebalo je početi istragom nad onima koji pouzdano znaju gdje su pokopani "nestali" Hrvati, itd., ali se počelo novim nasiljem nad Hrvatima u Vukovaru, terorom doista neshvatljivim nakon užasne tragedije koju su proživjeli.

Pokušaj da se instalira ćirilica i srpski jezik u Vukovaru nije samo nova agresija nego i manifestacija strahotne nečovječnosti, ravne sipanju soli na Kristove rane.

Hrvoje Hitrec