Ožujska kronika

Vrlo živahno političko i športsko razdoblje koje je u Hrvatsku vratilo oštru zimu. Počelo je s nekontroliranim ispadima premijera Milanovića, kojemu to nije bila premijera nego deseta ili petnaesta repriza neukosti, bahatosti, iracionalnosti i općega zabrinjavajućeg stanja. Budući da jadnoga čovjeka više nitko ne shvaća ozbiljno ( a oni koji nešto znaju nisu ni prije), te poradi moga nagnuća humoru od kojega sam u nježnoj dobi čak i pristojno živio, pišem sljedeću humoresku pod naslovom

Panika od Habdelića

Zoki se vraća iz Hrvatskoga sabora u Banske dvore, vrlo potresen nakon govora o Špičkovini i Vukovini jer mu je netko rekao da ondje SDP ima neke birače i da ta mjesta zbilja postoje premda je on mislio da ne postoje nego su samo izmišljena imena za vukojebinu i slično. Vrlo nezgodno.
- Saucha! – zove Zoki šefa kabineta. – Donesi mi moje tablete i nekakav atlas Hrvatske, ja imam samo atlas Jugoslavije s dosta sitnom Hrvatskom.
- Odmah, šefe, pitat ću tajnicu...A kog će ti vraga atlas?
- Ma nešto oko neke Vukovine, to je valjda Bogu za leđima.
- Opet ti spominješ Boga, Zoki, pa rekli smo...
- To mi je fora.
- A za Vukovinu slučajno znam, to ti je tu blizu Zagreba, petnaest minuta s rotirkama.
- Ma nemoj me...tako blizu. Dobro, pusti atlas. Nego javili mi da je tamo rođen neki Habelić.
- Nikad čuo.
- A zašto te plaćam! Zašto stojim iza tebe kad radiš svašta, čuo sam ja za tu aferu...
- Kakvu aferu? Nema afere. Afere su za desničare i sličnu stoku. Mi smo čisti.
- A jel ? Pa to i ja velim...daj se raspitaj, taj Habelić me muči...mater mu...sigurno neki ustaša.
( Kraća pauza, Saucha se raspituje, jedva nalazi nekoga tko nešto zna. Saucha se vraća Zokiju.)
- Evo, našli smo. Nije Habelić nego Habdelić. Nisi bio daleko...nije ustaša, ali je isusovac.
- Eto, klerofašist. I još jezuit. Daj mi još podataka, znaš kakva su bagra novinari, mogu me pitati.Imam intervju...
- Ne će te pitati, to sam sredio. HTV je pacificiran, a ti ionako daješ intervjue RTL-u kad je nešto važno. Važno, ha!
- Onda, taj crnokošuljaš, Habelić...još podataka !
- Habdelić, Zoki....Habdelić! Moraš se koncentrirati.
- Nemoj biti bezobrazan, Saucha, to mogu samo ja.
- Da, šefe...Dakle, Habdelić. Juraj Habdelić. Sedamnaesto stoljeće.
- Ma da, znači sada je vjerojatno mrtav. Eto, ima Božje pravde, moj Saucha.
- Što sam ti rekao Zoki, ne spominji stalno...Nije lijepo, naši već gunđaju.
- Dobro, dobro. I kog vraga je tražio u Vukovini.
- Samo se rodio...Čekaj, čekaj, sad vidim da se i nije rodio u Vukovini nego u Starom Čiču.
- Aha, imamo ih. Prave se pametni a ne znaju...
- Ma sve je to isto, na kilometar i manje.
- Ali imamo ih...Nego, što je taj radio da bi se s njim prsili ?
- Ne znam. Da zovem Jovanovića, on je za bogoštovlje i nastavu.
- Pusti budalu, radi njega imam sto problema, posvađao nas je sa svima. Čak ni ja nisam u tome tako dobar...Zovi nekog desničara, oni ipak nešto znaju , ali nemoj reći da je za mene.
(Saucha zove desničara, spušta slušalicu.)
- Opa, Zoki, čini se da je taj naš.
- Ko ? Hadelić?
- Habdelić! Habdelić! Uzmi još jednu tabletu, Zoki...Evo što kaže desničar, da je taj napisao Zrcalo marijansko i Prvi oca našega Adama greh.
- Greh? Isuse, kako će se Jovanović razveseliti, pa taj Habelić je njegov.
- Habdelić! Juraj!
- Meni se čini da je Đorđe. Pa piše srpski.
- To on tako po kajkavskom...znaš njih, ekavci, dudeki.
- Prokletstvo, kako je sve to komplicirano. U Finskoj je lakše, svi su Finci , nemaju narječja i nisu imali građanski rat. Idem u Finsku!
- To smo organizirali. A građanski rat su imali, nemoj nas još tamo obrukati.
- Saucha!
- Da šefe, ispričavam se šefe...Ali jest, da je taj Habdelić naginjao novosadskom...eto...Nasledovanje žitka Kristuševog.
- Vidiš! To će Željko da iskoristi i onaj drugi Željko od jezika....No, sad znam nešto o tom Habeliću, ma nek se nosi.
- Habdeliću! Pa dobro, kako je tebe uopće Sanader primio u Ministarstvo vanjskih poslova ?
- Pa baš zato. Habelić je unutarnja stvar, ne trebam ja to znati. Ja se bavim krupnim stvarima, moj Saucha, ja sam državnik. Europa bez granica, bez nacija, bez država, bez naroda...čak i onih pravih, a kamoli slučajnih. Ja sam vizionar i ne ću se baviti sitnicama.
Kakav Habelić!

(Saucha odustaje, izlazi. Zove ženu, plače.)

Prokleti novinari

Kistanjski slučaj dobio nove (druge) dimenzije kada su novinari malo bolje istražili tko tu koga. Ispostavilo se da manastir sv. Arhanđela na Krki nema anđeoske stanovnike, da čak nisu ni hrvatski državljani i pride još da imaju putra na glavi, i maloljetni i punoljetni. Osvježena je drumska priča o igumanu koji hoće novinara da baci sa ceste i prijeti se dozivanjem bogoslova koji će to i učiniti ako im kaže. Igumana tužilo pa dobio nešto sitno i uvjetno, ne će ga valjda zatvoriti što je prijetio smrću hrvatskom novinaru.

Hrvatskoga novinara nitko ne štiti, ni sud ni novinarsko društvo jugoslavenske orijentacije. Ali onda smrtnom prijetnjom potreseni novinar (i branitelj) Željko Huljev otkriva karte do kraja: da je iguman Aleksandar bocom rakije udario hrvatski grb pa po njemu gazio i pljuvao, što ne bi bilo čudno ni spomena vrijedno da u blizini nije bio stanoviti Josipović, tada već predsjednik RH. To su i iguman i predsjednik lijepo prešutjeli, a Josipoviću ide u korist da tom prilikom nije spominjao lijepu kapu šajkaču.

IgumanHrvatskoga novinara nitko ne štiti, ni sud ni novinarsko društvo jugoslavenske orijentacije. Ali onda smrtnom prijetnjom potreseni novinar (i branitelj) Željko Huljev otkriva karte do kraja: da je iguman Aleksandar bocom rakije udario hrvatski grb pa po njemu gazio i pljuvao, što ne bi bilo čudno ni spomena vrijedno da u blizini nije bio stanoviti Josipović, tada već predsjednik RH. To su i iguman i predsjednik lijepo prešutjeli, a Josipoviću ide u korist da tom prilikom nije spominjao lijepu kapu šajkaču.Iguman je odletio tek nakon one uvjetne za napad na novinara, pa došao novi iguman koji je posve različit, odnosno drukčije se zove. Taj je imao peh da se o manastiru na Krki opet govori i piše u svezi s bogoslovima koji su došli iz tzv. RS-a posve nevini a tu su ih u stoljetnoj tradiciji odgajali u velikosrpskom duhu, kao što i priliči. Na nesreću, u Kistanju žive Hrvati s Kosova, kolokvijalno zvani Janjevci, koje su otamo otjerali velikosrpski Srbi načinivši tako uslugu i Šiptarima.

Kadli, opaziše oni da im se situacija nije baš senzacionalno promijenila, da i tu ima velikosrpskih Srba koji ih doduše samo provociraju, vješaju na manastir srpsku zastavu usred Hrvatske itd., na majicama nose svoje idole, itd. Pa onda nastane kistanjski slučaj, i dođe na vidjelo da je policija znala za prethodne incidente koje su uzrokovali "bogoslovi", te je oštro reagirala – protiv Hrvata s Kosova koje zovemo Janjevcima, a i oni tako. Čija je to policija, pitaju se oni.

Tako se uzrujana, uzbuđena jugoslavenska bagra na vlasti u Hrvatskoj našla u sto problema. U početku je išlo glatko, po starom receptu: međunacionalni sukob između Hrvata i Srba, hrvatskih državljana, krivi su prokleti Hrvati. Onda se vidjelo da su srpski maloljetnici strani državljani. Prijetnje političara na vlasti i odanih medija govorile su i o osam godina zatvora za – Hrvate. Pa je istupio neki razborit predstavik sudstva i poručio političarima da sud sudi kako sudi i da zatvore gubicu jer hrvatsko sudstvo ne sluša uzrujanu politiku nego zakon, na što su zašutjeli (ali i zapamtili).

Zatim se ustanovilo da su i neki Hrvati ozlijeđeni, ali to nikoga nije zabrinulo, po onoj "tko ide po selu, dobije po čelu". Nego, kako je velik vrag kada se klupko počne odmotavati, doznalo se da mladi Hrvati imaju stare očeve SDP-ovce, što je još veći problem i sada to nekako treba sanirati jer se ne radi o prokletim crnokošuljašima desničarima nego o pripadnicima jugoslavenske stranke, što cijeloj stvari daje drugi likovni izgled i zaudara po općehrvatskoj slozi.

A onda se, po nesreći, klupko odmotalo sve do pravoslavnog Božića prije nekoliko mjeseci, pa je hrvatska javnost doznala što nije mogla iz televizijskih vijesti ( a mogla je od silnih hrvatskih političara koji se klanjaju u božićnim ritualima): da je naime paroh protojerej usred Zagreba ovu zemlju Hrvatsku nazvao Srbijom. Eh, sada je priča zaokružena.

Nije posve. Neka neznatna stranka s jedan posto potpore u biračkom tijelu, navodno se zove HNS kao Hrvatski nogometni savez, u stvari Hrvatska narodna stranka koja nije hrvatska, nije narodna, a nije više ni stranka nego skupina političkih otpadaka - ta je dakle skupina imala nekakav opšti sabor i na njemu je neka političarka nalik Vesni Pusić ministrici vanjskih poslova, osudila nacionalistički izgred u Kistanjama kao mračni recidiv hrvatskoga nasilja nad Srbima. Eto, tako je priča zaokružena.

Kistanje je na cesti Benkovac-Knin, na području gdje ima rimskim ostataka (Burnum), gdje ima starohrvatskih grobova (Đevrske), i gdje je manastir na Krki plus crkva, sve izgrađeno na mjestu katoličke crkve koju su Turci razorili 1530. godine a podosta poslije stigli i njihovi martolozi Vlasi. I tako dalje, a dalje je sve poznato.

I na kraju citat Šešeljevoga govora na tom području, u studenom 1991. Govor održan u Benkovcu. " Nema mesta ustašama ni u srpskom Zadru ni u srpskom Šibeniku, to su srpske teritorije, tu živi srpski narod, a ja se nadam da ću iduće godine letovati na srpskom moru u srpskom Zadru." Nije mu se ostvarilo, ali jest Karadžiću koji je koju godinu prije uhićenja ljetovao na Čiovu, maskiran u dobroga djedicu, doduše na hrvatskome moru.

Podsjetnik na HKV

Na drugome mjestu govorim o Hrvatskome kulturnom vijeću koje je imalo godišnju skupštinu. Dok sam ondje sjedio ponešto rastresen, razmišljajući kako ćemo preživjeti sljedeću sezonu CrkvaCrkva sv. Spasa na izvoru Cetine je neosporno starohrvatska crkva i nema povjesničara umjetnosti koji bi drukčije tvrdio. Čini mi se da je Branka Šeparović bila ta koja je ondje spomenute godine postavila neki luk s nekim pleterom, valjda da se još jednom kaže čija je to crkva. Ali, ne lezi vraže, digla se srpska kuka i motika, oni ondje imaju svoje groblje pa ne žele da itko dolazi, svojataju naravno i crkvu, pa nastane afera koju vlasti (tada SHDZ) polijevaju hladnom vodom.jer hrvatska država ne da ni pare za najbolje ljude koje ima, razmišljajući usput optimistično da sam na mjestu predsjednika udruge izdržao dulje od Benedikta XVI. i uopće baveći se ne baš blistavim volonterskim poslom...sjetio sam se jednoga detalja iz djelovanja HKV-a negdje 2006. godine, čini mi se. Nije da me nije na to podsjetio slučaj u Kistanju, jer se radilo o istom.

Naime, crkva sv. Spasa na izvoru Cetine je neosporno starohrvatska crkva i nema povjesničara umjetnosti koji bi drukčije tvrdio. Čini mi se da je Branka Šeparović bila ta koja je ondje spomenute godine postavila neki luk s nekim pleterom, valjda da se još jednom kaže čija je to crkva. Ali, ne lezi vraže, digla se srpska kuka i motika, oni ondje imaju svoje groblje pa ne žele da itko dolazi, svojataju naravno i crkvu, pa nastane afera koju vlasti (tada SHDZ) polijevaju hladnom vodom. Vidjevši to, uzmem telefon i nazovem znane i neznane (meni) arheologe, povjesničare umjetnosti itd. te se odazove velik broj od Šibenika do Splita i Knina.

Održali smo skup na kninskoj tvrđavi, kažem skup jer se okupilo toliko ljudi da nisam vjerovao očima. Te ja kažem uvodno koji je razlog itd , sjedi tu i Branka poskakujući, sjede profesori i doktori znanosti te neki klerofašisti a i oni s visokim znanstvenim titulama, te dokazuju što su davno dokazali, ali eto – moraju opet. Nema ni jednoga koji izlaganje ne počinje riječima: "Nisam mislio da ću opet morati..." I tako je to išlo, a mediji prešutjeli ko zadnje..... (nadam se da sam otipkao pet točkica) .

Ma gdje će o jednom očito nacionalističkom skupu, koji još vodi taj idiot iz Zagreba... Što je sada sa crkvom sv. Spasa i kakva je situacija oko nje, ne znam, ali ću navratiti. I tako dolazimo do sadašnjega stanja u Kistanju, kada se klupko odmotava a kotač povijesti okreće unatrag u režiji mnogih jugoslavenskih (dakle prosrpskih) Hrvata, srpske manjine koja to ne želi biti i SPC koja ne mijenja ćud usprkos nekim razboritim svojim glavešinama koji su postali razboriti tek kada su vidjeli da hrvatska zastava na kninskoj tvrđavi vijori već skoro dva desetljeća i da će tu mnogo posla još da bude, ako uopće bude.

Utakmica

Izvan svega toga, nadam se, odigrana je utakmica Hrvatska – Srbija. Hrvatska dobila 2:0 u izvrsnoj individualnoj igri hrvatskih reprezentativaca. Glede kolektivne taktike, strategije i sličnih ljepota nemam što napisati jer ničega sličnog nije bilo. Srbija je bila bolja nego što se očekivalo, a od Hrvatske se očekivala oluja no puhao je tek nešto jači maestral iz usta Fortune. Nije važno, pamti se rezultat.

Napetost popustila, neki mediji kao da su htjeli nešto drugo, pa se u naslovima razmazivala krv (vidi Globus), doduše kao citat. Dušebrižnici su se pobrinuli da do televizijskih gledatelja – recimo do mene – ne dođe autentična slika događaja. Domoljubne stihove kojima je oblijepljen stadion, nismo vidjeli, što ljudi skandiraju, nismo čuli. "Utišaj ih", vjerojatno su vikali trudbenicima na stadionu, "nazovi gledatelje budalama ili letiš", itd. Sve dok se nije i prenositelj utakmicu blago pobunio na zabranu puštanja povika "U boj, u boj za narod svoj", pa drsko poručio cenzorima da je to dopušteno "premda neki i na to reže". Nije dušebrižnike zasmetao toliko boj koliko narod. Oni tu riječ ne mogu smisliti.

Ćirilica

Znači, 7. travnja u Zagrebu. Dolaze Vukovarci, branitelji. Ne će ćirilicu u Vukovaru, ne ću ju ni ja, na kraju krajeva i ja sam branitelj, štoviše satnik. Taj sam čin dobio u ratu, ali mogao sam i prije jer sam i prije znao koliko je sati... A tko to nameće ćirilicu Vukovaru?

Nisam obraćao pozornost na ministra Arsena Bauka, nasmiješeno djetešce. Nisam sve dok nije onako rezolutno izjavio da će postaviti ćirilićne pločne u Vukovaru i pritom se djetinjasto smješkao. Od tada mi se vrti to prezime i pokušavam se dosjetiti odakle ga znam. Vozeći se neki dan iz Našica u Zagreb po dosadnoj autocesti, odjednom mi sine.

Potražio sam među knjigama onu u kojoj su od riječi do riječi zapisane sjednice srpskih "pobunjenika" te nađoh napokon Bauka. Milan Bauk bavio se "krajinskim" financijama i 8. 11. 1991. (tek tada) predložio "Vladi" da donese odluku o ukidanju žiro-računa javnih poduzeća, osim onih koje je osnovala "Vlada SAOkrajine".. Istodobno reče tom prilikom oprezni Bauk da će se oko financija konzultirati s Armijom.

Nema veze, vjerojatno. Ono što ima veze i što je u svezi sa skorom budućnosti jest svijest branitelja da ne mogu i ne smiju imati stotine i stotine udruga nego jednu jedinu udrugu koja se treba zvati Hrvatski branitelj. Mega udrugu, super udrugu, udrugu nad udrugama. Pa kada takva udruga udari šakom po stolu da se zatrese Hrvatska .

Pupovac

Po službenoj dužnosti reagirao na Kistanje kako se već očekivalo. Dao izjave u svome stilu. Zadnja je vijest da će ga Rade Šerbedžija zaposliti u riječkoj glumačkoj školi. Pupovac će ondje održavati kolegij pod naslovom Dramske pauze.

Ako se netko pita...

Ako se netko pita zašto se bavim humorom usporedo s ozbiljnijim političkim analizama , pa i politikom samom, podsjetio bih na Starčevića i njegova "Zvekana". Nije da se uspoređujem, niti imam takve ambicije, ali uvijek dobro dođe podsjetiti smrtno ozbiljne naše suvremenike da se Stari bavio (i) humorom. Usput, kada sam - prirodom stvari jer su tako tekli ožujski događaji i Srbi došli u prvi plan – ne slučajno spomenuo Starčevića, prisjetio sam se i Raškovićeva govora iz 1990. kada je nedaleko od mene pokušavao objasniti bližu povijest s ovim tezama: da je V. Bakarić 1951. izvršio kroatocentrični puč i izbacio iz partije tvrdo jezgro srpskih komunista, te da je od toga trenutka i u partiji pretegla Starčevićeva ideja da je "srpski narod remetilački faktor". Ta psihijatrijska izjava također je valjda negdje zapisana.

Ako i jest tako kako reče Rašković, a nije, spomenuta tvrda linija svakako se vratila poslije sloma Hrvatskoga proljeća, te opet sada s ministrom Željkom Jovanovićem. Koji je, kako tek doznajem, osnovao i svoju miliciju. Rado Srbin ide u milicionare, pa makar i prosvjetne

Fakultet političkih znanosti

Fakultet političkih znanosti ima svoje predšasnike. I prije kumrovečke škole postojale su slične, na primjer Politička škola CK SKH "Rade Končar" u Zagrebu. Neki mi dan dade jedan čovjek na uvid skriptu iz 1959./60. a govore o religiji. Osobito je zanimljiv odlomak o "ozbiljnim greškama koje stvaraju nepotrebne probleme".

KomunistiU jednom selu komunisti su htjeli da na svaki način otjeraju svećenika koji je bio vrlo negativan. I što su napravili? Taj je svećenik stanovao iznad zadružne prodavaonice, komunisti bi se okupili u prodavaonici, gdje bi se jelo, pilo nakon čega bi otpočelo orgijanje uz opću halabuku. Njima su se kasnije priključili i neki milicioneri koji bi, kad bi se malo razveselili. počeli da pucaju iz pištolja.Naime, kaže se : "Kod nas je bilo, a i danas ima slučajeva da komunista negdje nađe križ, ovaj mu smeta, bode mu oči i razbije ga. Ili naiđe na kakovu kapelicu, i polupa je. Bilo je i slučajeva da komunisti u selu, ne znajući kako da se obračunaju s popom, koji je inače gad i neprijatelj, oni bi se dogovorili, sačekali ga u busiji i dobro mu nabili rebra,a negdje ga čak fizički likvidirali.

U jednom selu komunisti su htjeli da na svaki način otjeraju svećenika koji je bio vrlo negativan. I što su napravili? Taj je svećenik stanovao iznad zadružne prodavaonice, komunisti bi se okupili u prodavaonici, gdje bi se jelo, pilo nakon čega bi otpočelo orgijanje uz opću halabuku. Njima su se kasnije priključili i neki milicioneri koji bi, kad bi se malo razveselili. počeli da pucaju iz pištolja. Sve je to bilo rađeno sa ciljem da se popa uznemiri. Međutim, šta se desilo? Popa je u svojoj propovijedi za vrijeme mise potegao to pitanje i izazvao revolt vjernika i ogorčenje prema komunistima, tako da su ljudi nakon mise demolirali zadružnu prodavaonicu. Umjesto da mi te mase organiziramo..." itd.

Slično je Zakošek prošao s Juditom Reisman, ali ne citiram rečena skripta zbog toga, nego usput. Više zbog Željka Jovanovića, njegova odnosa prema Crkvi u Hrvata, katoličkoj vjeri i kršćanskom odgoju. A tko ostaje, a tko brzo prolazi kažu i autori spomenutog "udžbenika" : " Što si napravio kada si natukao ili fizički dotukao popa? Ništa. Otišao je jedan crni đavao, a došao drugi, možda još crnji. Time se problem ne rješava."...Eto kako su komunisti 1960. već lijepo napredovali i dobro shvatili besmislenost svoga poslanja. Vjerojatno su neki od njih još živi, pa bi se mogli zaposliti u Manastirstvu obrazovanja, nauke i sporta RH.

Hrvoje Hitrec