Nobilo i teza o građanskom ratu

Nije trebalo dugo čekati da se jave Milanovićevi istomišljenici u pitanju karaktera Domovinskoga rata. Isplivao je odvjetnik Ante Nobilo, tužitelj u vrijeme komunizma, udbaški đak, odvjetnik i nasilnik koji na ulicama tuče djecu. Njegov je novinski članak trebao ispuniti želje naručitelja i u toj je namjeri uspio, ali je u hrvatskoj javnosti izazvao podsmijeh, gađenje i gnjev.

U opširnom uvodu u glavnu temu Nobilo niže ofucane fraze o "nacionalizmu" preuzete iz olovnih vremena, nacionalizmu koji se, eto, opet vratio i odmah bi mu trebalo zakrenuti vratom. Spominje i kistanjski sukob maloljetnika držeći stranu stranih maloljetnih državljana koji su gosti na hrvatskome teritoriju, a prema ozlijeđenim hrvatskim maloljetnicima, državljanima RH, ne pokazuje osjećaje jer ako on sam tuče hrvatsku djecu, zašto bi to priječio drugima.

Do središnje svoje teme Nobilo dolazi nakon nekoliko klasičnih kartica ljigavih lamentacija i tek tada izlazi s tezom da građanski rat i jest bio i nije bio, odnosno da je u Hrvatskoj građanski rat trajao samo do 8. listopada 1991. a zatim više nije bio građanski nego "međunarodni oružani sukob, tj. agresija".

Uzimajući 8. listopada kao ključni datum, Nobilo ide uz dlaku srbijanskom tužiteljstvu koje je zadnjih godina ažuriralo presude vojnih sudova JNA iz početka devedesetih prošloga stoljeća, a koje se temelje na povijesnoj krivotvorini da je Hrvatska tek tada raskinula sve državno-pravne veze sa Srbijom i ostalima, odnosno da je SFRJ Jugoslavija postojala do listopada 1991.

Povijesne činjenice su ove: 25. lipnja 1991. Sabor RH donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i ujedno Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne RH. To je datum rođenja samostalne hrvatske države, nacionalne države hrvatskoga naroda. Jesenski datum, 8. listopada, ne znači ama baš ništa. Tada je samo potvrđeno ono što je učinjeno 25. lipnja. Listopadski datum ušao je žalibože među hrvatske državne blagdane drskim manevrom vlade SDP-a s početka stoljeća, a sljedeća vlada HDZ-a nije intervenirala i tako RH slavi nevažan datum, a svoj rođendan prekriva zaboravom i usput pruža "argumente" Nobilima i srbijanskom tužiteljstvu. Komunistička posla, drska i opasna.

Odvjetnik krivotvoritelja povijesti

Dakle, kaže odvjetnik krivotvoritelja povijesti Ante Nobilo, do 8. listopada radilo se o "oružanom sukobu unutar jedne države, Jugoslavije." Nobilo odriče Hrvatskoj državnost RatBio je to rat srpske i hrvatske vojske u kojemu su Hrvati u konačnici pobijedili.
Većina Srba koji su živjeli u Hrvatskoj izdala je svoju hrvatsku domovinu i okrenula oružje prema hrvatskoj državi u terorističkom činu uperenom protiv spomenute ustavne odredbe o jedinstvenosti i nedjeljivosti Republike Hrvatske. Nije to dakle bio niti je mogao biti građanski rat ni po kojoj poznatoj definiciji jer se nije radilo o "antagonističkim društvenim skupinama" nego o težnji jedne nacionalne manjine da razbije nacionalnu državu većinskoga naroda i pripoji njezin teritorij drugoj državi odnosno viziji velike Srbije.koju je de jure imala i po Ustavu iz 1974., a nekmoli de facto po Ustavu iz 1990., što bi pak značilo da vrli komunistički tužitelj ne priznaje hrvatski Ustav čije temeljne odredbe na njegovu nesreću nisu mijenjane od trenutka donošenja uoči Božića 1990. Po tim je odredbama Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država, ostvarenje (po izvorišnim osnovama Ustava) državne suverenosti hrvatskoga naroda.

Naglasak je – za ovu i svaku priliku – na riječi d r ž a v a. To nadalje znači da se do 8. listopada 1991. n i j e radilo o oružanom sukobu unutar države Jugoslavije, nego unutar države Hrvatske. Na ostalim prostorima bivše naddržave u to vrijeme još nije bilo ratnih sukoba, samo u Hrvatskoj (operetni rat u Sloveniji ne spominjem). Tzv. srpska pobuna u Hrvatskoj započela je praktički odmah nakon donošenja božićnoga Ustava i potom eskalirala u nekoliko faza. Nije to bila pobuna nego pristajanje velikoga dijela Srba uz velikosrpski, četnički plan ili točnije rečeno njihova procjena da u tom povijesnom trenutku mogu ostvariti svoje težnje za golemom srpskom državom u kojoj će biti veliki dijelovi teritorija hrvatske države.

Tako je došlo do oružanih sukoba hrvatskih branitelja s unutarnjih srpskim agresorom na ustavni poredak RH, agresorom koji je od početka imao potporu Srbije i potpuno srbizirane jugoslavenske armije. Ta armija pod nadzorom Beograda bila je prirodom stvari i unutarnji (stacionirana i u Hrvatskoj) i vanjski agresor ( snage JA upućivane iz Srbije), pa se o agresiji treba i mora govoriti i u razdoblju prije 8. listopada.

Puno, puno prije 8. listopada 1991. radilo se i o međunarodnom i o međudržavnom oružanom sukobu, sukobu napadnute države Hrvatske s ostatcima ostataka države koja se zvala SFRJ, a koju je tada svojatala još samo Srbija, uz prateću Crnu Goru. (Kronologija kaže, za ilustraciju: 21. rujna 1991. kolone jugo-armije iz Srbije razorile više sela u istočnoj Slavoniji, 1. listopada JA napada Vinkovce, Zadar i Dubrovnik itd., 2. listopada teške borbe oko Vukovara, 7. listopada raketni napad na Banske dvore).

Jednom riječi: sukobili su se srpski (i crnogorski) agresor i hrvatski branitelji. Pojednostavljeno: bio je to rat srpske i hrvatske vojske u kojemu su Hrvati u konačnici pobijedili. Većina Srba koji su živjeli u Hrvatskoj izdala je svoju hrvatsku domovinu i okrenula oružje prema hrvatskoj državi u terorističkom činu uperenom protiv spomenute ustavne odredbe o jedinstvenosti i nedjeljivosti Republike Hrvatske. Nije to dakle bio niti je mogao biti građanski rat ni po kojoj poznatoj definiciji jer se nije radilo o "antagonističkim društvenim skupinama" nego o težnji jedne nacionalne manjine da razbije nacionalnu državu većinskoga naroda i pripoji njezin teritorij drugoj državi odnosno viziji velike Srbije.

Hrvoje Hitrec