O Jovanoviću i Mamiću

Zdravko Mamić je slikovita osoba športske estrade, poznata po neuobičajenom ponašanju u javnim prilikama, često nekontroliranim nastupima i ekspresivnim izrazima prožetim pretjeranom emotivnošću. Takav stil izaziva neugodu osobito među suzdržanim našim suvremenicima, a tek ponekad izaziva stanovite simpatije ljudi kojima je dosta ukočenih i banalnih djelatnika u športu i izvan njega.

Svršetkom prošloga tjedna završio je Mamić u pritvoru, osumnjičen da se zamjerio članku 325. Kaznenoga zakona koji govori o "javnom poticanju na mržnju." Taj je članak najnovijega datuma, ubačen na pritisak manjina svake fele i podržan od ove vlasti da njime doskoče zazornoj im ustavnoj odredbi o slobodi govora i utjeraju strah u kosti Hrvatima koji se drznu spomenuti drugu bilješku zapisanu u Ustavu, da je naime Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, a u njoj bi – prirodom stvari – vlast trebala biti u hrvatskim rukama.

Da su Hrvati široke ruke ne treba ni govoriti. Zakon daje manjinama veća prava nego bilo gdje drugdje na planetu, što je već otrcana činjenica. Dvije manjine, srpska i talijanska, opazile su da im je i taj okvir preuzak, pa su što klasičnom političkom trgovinom, što trikovima, što ordinarnom drskošću širile okvir i zauzimale prostor. U prvoj neokomunističkoj epizodi početkom stoljeća partija je još izbjegavala politički savez sa srpskom manjinom jer je rat bio preblizu, a nije ni suviše forsirala srpske kadrove u vlastitim redovima.

Tu stidljivost nije imao SHDZ koji je srpsku manjinu uveo u vlast putem posve nepotrebne hrvatsko-srpske koalicije, da se svidi vanjskim gospodarima i domaćoj ljevici koja je zavidno pratila taj potez. Koalicija se lijepo održala sve do nelijepoga svršetka. Nova neokomunistička vlast također nije, kao ni ona prva, uzela u svoje okrilje predstavnike prononsirane srpske manjine jer je Srba u vlastitim redovima imala na bacanje. Ta je vlast izabrana na izborima, u novoj narodnoj zabuni. Odmah je započela crveni hod kroz institucije, nesposobna za bilo što drugo osim nametanja svojih ljudi i svoje ideologije.

Nerazmjerna zastupljenost

Među predvodnicima ideološke crvene revolucije zaodjenute neoliberalnom krinkom, ukazao se velik broj Srba na istaknutim položajima u vlasti, a neki su od njih – poput Željka Jovanovića – nepoznavanje resora SrbiMeđu predvodnicima ideološke crvene revolucije zaodjenute neoliberalnom krinkom, ukazao se velik broj Srba na istaknutim položajima u vlasti, a neki su od njih – poput Željka Jovanovića – nepoznavanje resora nadomjestili bezobzirnim diktatom koji je Hrvate podsjetio na vremena prije uspostave samostalne hrvatske države kada su slični, u okrilju partije, zauzimali "rukovodeće" položaje ne poradi svoje sposobnosti, pa poradi pretjerane vjernosti partiji nego isključivo zbog svoje narodnosti koja je bila zalog budnosti nad "nacionalističkim" težnjama hrvatskoga naroda.nadomjestili bezobzirnim diktatom koji je Hrvate podsjetio na vremena prije uspostave samostalne hrvatske države kada su slični, u okrilju partije, zauzimali "rukovodeće" položaje ne poradi svoje sposobnosti, pa ni poradi pretjerane vjernosti partiji nego isključivo zbog svoje narodnosti koja je bila zalog budnosti nad "nacionalističkim" težnjama hrvatskoga naroda.

Pa i tada, u olovno doba nametanja nepostojeće hipoteke Hrvatima, ipak je bilo toliko skromne razboritosti da se vodilo računa o osjetljivosti resora, te je tadašnji sekretarijat za prosvjetu i kulturu dobivao (uglavnom) čelnoga čovjeka hrvatske narodnosti – iznimka u cjelini totalitarnoga sustava u kojemu su vladali komunisti i Srbi, gargantuovski nerazmjerno zastupljeni u vojsci, policiji, obavještajnim službama, medijima i na direktorskim pozicijama u "privredi".

Toga se sjećaju Hrvati kada prate Jovanovićeve ispade, a oni s povijesnom svijesti potežu daleko u prošlost učiteljicu znajući da je priča vrlo stara i uvijek ista – od pretvorbe Vlaha u Srbe do uporabe Srba protiv Hrvata, uporabe kojoj su Srbi nasjedali, a samo pametniji među njima u zrelo doba razumjeli da u konačnici rade protiv sebe.

Pa znajući sve to je li čudnovato što sada hrvatska javnost, hrvatsko školstvo i znanost s toliko uzbuđene indignacije reagiraju na divljanje Željka Jovanovića koji trga hrvatsku djecu iz roditeljskih ruku protuustavnim činom negiranja odredbe o odgoju mališana, koji preporuča literaturu iz pedofilskih izvora, koji osiromašenim školnicima skida i to malo što imaju, usput lažući im u lice, koji hrvatske znanstvenike upućuje na opskurne časopise i zaprečuje im napredovanje ako objavljuju na hrvatskome jeziku, koji raspušta Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika i vrijeđa žive i mrtve hrvatske jezikoslovce (te odluku o ukidanju šalje Tomislavu Ladanu, tada već pokojnom), koji umjesto da poradi na zakonu o zaštiti hrvatskoga jezika, radi na tome da ga prepusti još većem kaosu – stručno predlažući rješenja koja hrvatski nastoje što više približiti srpskom. Ministar športa koji, kada već govorimo i o športu, športske djelatnike naziva životinjama,

Jovanović treba otići odmah

I u tome je problem. Željko Jovanović je problem koji treba žurno riješiti. Da je na čelu Vlade razborit čovjek, a ne neuki i arogantni mudrijaš Milanović, Jovanovića bi se nakon prvih ispada sklonilo s javne scene. NepripremljenostGovore mnogi, a govore i činjenice, da je ova crvena vlast došla nepripremljena. Ali je nepripremljena na ovu vlast bila i hrvatska javnost, dotično hrvatski narod koji se još ne kreće kako bi trebao jer je šokiran takvom količinom nadute bezobraštine i protuhrvatskih nasilja, toliko šokiran da još stoji na mjestu i tek polako dolazi k sebi. Prevaren je i izvrijeđan. Umjesto rasta i izlaska iz krize dobio je siromaštvo i uvrjede.Imaju li njegovi ekscesi veze s njegovom narodnosti ili ne, radi li se samo o slučaju teške asocijalnosti ili se radi o ciljanoj desktrukciji hrvatskih i univerzalnih vrijednosti iz onih hipotekarnih pobuda, stvar je za raspravu. Jedina stvar koja nije za raspravu jest treba li Jovanović otići odmah i sada ili pričekati da siđe zajedno s Milanovićem i društvom na prijevremenim izborima. Treba otići odmah.

Govore mnogi, a govore i činjenice, da je ova crvena vlast došla nepripremljena. Ali je nepripremljena na ovu vlast bila i hrvatska javnost, dotično hrvatski narod koji se još ne kreće kako bi trebao jer je šokiran takvom količinom nadute bezobraštine i protuhrvatskih nasilja, toliko šokiran da još stoji na mjestu i tek polako dolazi k sebi. Prevaren je i izvrijeđan. Umjesto rasta i izlaska iz krize dobio je siromaštvo i uvrjede. Da se vlast pokazala onakvom kakvom se prikazivala u nastupu, da je gospodarstvo živnulo, da se u svim područjima – a posebno u obrazovanju – nešto pozitivno pomaknulo, da nije bilo ideološke represije, Hrvati bi rekli: pa eto, jest da im podosta Srba u toj vlasti, ali neka ih, dobro se radi i radi se u korist hrvatskih interesa, zašto bi baš tražili Hrvata ako imamo Nikolu Teslu kao ministra energetike...

Da, tako bi vjerojatno bilo da jest, ali nije. Čak bi apatični Hrvati pristali s nešto gunđanja da Srbin bude i ministar bogoštovlja i nastave, rečeno rječnikom iz staroga doba, ali samo ako djelima dokaže da je politički Hrvat, da se ponaša samozatajno i obzirno, da poštuje školnike i znanstvenike, a prije svega etičke vrijednosti hrvatskoga naroda. Ali ne, priglupa i osvetnička vlast dala je resor Jovanoviću.

I tu dolazimo do Zdravka Mamića, slikovite figure iz športskoga miljea koji govori po onoj narodnoj "što na umu, to na drumu", s pretjeranostima sebi svojstvenim i ponekad doista neugodnim, ruku na srce. Prije nego što se upustim u analizu, vraćam se odredbi Kaznenoga zakona citiranoj u uvodu. Naime, potpuno je besmisleno uvoditi jedan osjećaj u kazneni zakonik. Mržnja je osjećaj, i to dubok osjećaj. Kao i ljubav. Ni jednoj od tih riječi nema mjesta u zakonima. Zakoni se ne bave osjećajima, nego djelima. Riječi su zaštićene Ustavom i odredbom o slobodi govora.

Poticanje mržnje

A što je rekao Mamić? Da Jovanović mrzi sve što je hrvatsko. Mrzi li taj Jovanović doista baš sve što je hrvatsko, teško je reći , ali sve što sam naveo u ovom napisu izaziva sumnju da njegovi potezi ne izviru iz ljubavi pa nismo daleko od zaključka da bi, temeljem činjenica, protiv Jovanovića trebalo podići tužbu za javno poticanje mržnje. Naime, on je svojim koracima potaknuo mnoge da ga ne samo kritiziraju, ne samo preziru nego (one koji su skloni burnim emocijama) i mrze.

Što je još rekao Mamić? Da je Jovanović – Srbin? Je li to uvreda? Može li se to reći nekako ljepše? Ne. Jest da Srbi nisu popularni, ali kad netko otvoreno i s nešto samopoštovanja kaže da je Srbin, onda je to u redu i ljudi to cijene. No ima i onih drugih koji pripadnost manjini skrivaju ili barem javno ne ističu, te spomenuta nepripremljena hrvatska javnost za mnoge, skrivene iza "zajedničkih" prezimena, nije ni znala da su Srbi. Ta igra skrivača upućuje u najmanju ruku na neiskrenost javnoga djelatnika čije svekoliko stanje mora biti poznato javnosti – od financijskoga i imovnog pa do narodnosti koju ne treba i nema razloga skrivati. Kada se nešto skriva, budi se sumnja.

Tek je nakon Mamićeve radioaktivne emisije Jovanovićeva pripadnost postala opće poznatom, jer Jovanovića ima i Hrvata, a ima Jovanovića i poput znanstvenika Jovanovića koji je palio vatru pred Jovanovićem ministarstvom, u znak prosvjeda protiv Jovanovića, ima Jovanovića koji su promijenili prezime pa više nisu Jovanovići, ali su ostali Jovanovići. I tko da se tu snađe, recite vi meni.

No uvijek treba biti ljudi koji se u tome snalaze i štošta znaju, a Skrivanjeima i onih drugih koji pripadnost manjini skrivaju ili barem javno ne ističu, te spomenuta nepripremljena hrvatska javnost za mnoge, skrivene iza "zajedničkih" prezimena, nije ni znala da su Srbi. Ta igra skrivača upućuje u najmanju ruku na neiskrenost javnoga djelatnika čije svekoliko stanje mora biti poznato javnosti – od financijskoga i imovnog pa do narodnosti koju ne treba i nema razloga skrivati. Kada se nešto skriva, budi se sumnja.nakon ove afere protegnut će se pitanja na neke sadašnje ministre i njihove putove u vrijeme srpske agresije, recimo od Splita preko Knina do Beograda i (poslije Oluje) natrag.

Željka Jovanovića treba eskulpirati jer je - koliko sam vidio na mrežnim stranicama - u poodmaklim godinama rata bio među hrvatskim braniteljima, vjerojatno mobiliziran. Vjerojatno je, isto tako, mogao strugnuti u Italiju, ali nije. Nije sve crno-bijelo niti crveno-bijelo, ali ovakve ili onakve zasluge (premda ih treba imati u vidu) ne mogu biti alibi za sadašnje djelovanje čak ni ubojici srpskih tenkova Fredu Matiću, a kamoli Jovanoviću.

Što je još rekao Mamić? Da Jovanović nikada nije radio u prosvjeti i športu. I nije. Mnogo je pozvanijih od njega, uključujući ravnatelja škole koji je dobio otkaz zbog slika Gotovine i Markača, a nije ga Jovanović vratio na to mjesto nakon oslobađajuće presude generalima. Samo u Zagrebu postoje tisuće i tisuće ljudi koji bi bili spremniji za posao ministra toga resora, kao i u ostalim hrvatskim gradovima i krajevima. Poznat kao čovjek tankih živaca, Mamić je najviše pretjerao u likovno ponešto ekspresivnom opisu ministra kojemu "ne vidite osmijeh nego očnjake iz kojih izlazi krv". Ne poznajem osobno toga Jovanovića niti ga želim upoznati, a nisam ni kvalificirani zubar pa mi je teško reći o čemu se tu radi. Da se ne smješka često, jasno je...smiješe se ljudi zadovoljni sobom i poslom koji su učinili za opće dobro.

Dojam koji ostavlja Jovanović drukčije je naravi: slika je to čovjeka punog kompleksa koji ne želi imati dodir ni s kim izvan kabineta i partije, a posebno ne s onima čijim poljima radi štetu – ne želi razgovarati s rektorom Sevučilišta, ne želi razgovarati s predstavnicima Crkve u Hrvata, ne želi čuti nastavnike i profesore, roditelje ni djecu. To je ta asocijalnost o kojoj sam govorio, tužna autističnost koja je svojstvena ovoj hrvatsko-srpskoj Vladi u cjelini i vlasti uopće i koja će ih odvesti u duboku oporbu. Jovanović je samo paradigma te vlasti, uz Milanovića koji u zadnje vrijeme pokazuje znake zabrinjavajuće dekoncentracije u izjavama, pa je po tome sličan Mamiću.

Uspostaviti prirodno stanje

A glede Mamića još: članak 325. Kaznenoga zakona nije ništa drugo do povratak verbalnog delikta. Kao što ni brojna priopćenja i izjave - tako unisone da se čovjek sledi - nisu ništa drugo nego oni organizirani brzojavi koje su voljenoj partiji u kriznim časovima "talasanja nacionalizma" slali trudbenici po nalogu sekretara. Mamićev je problem i u tome što se svojedobno na buran i nelagodan način posvađao s novinarima i neke uvrijedio, pa sada nisu voljni baš nimalo sagledati drugu stranu premda je članak 325. upravo njihova tema kao i delikt "sramoćenja".
U normalnoj državi Jovanović bi imao pravo podići privatnu tužbu ako misli da uvrijeđen, pa na sudu tražiti pravdu. Možda i dobiti, bez pomoći policije, zatvorskog sustava, državnog odvjetništva premijera, predsjednika države, i ostalih služba koje na verbalni delikt idu jednoumnom snagom pendreka svojstvenom totalitarnom sistemu.

Da je moguće na taj način pravdati se čak i u policijskoj državi Hrvatskoj, svjedoči slučaj iz sela Podgorje pokraj Vrginmosta (!) – kako piše tisak nekoliko dana prije afere s Mamićem. Naime, u društvenom su domu "preglasno puštali glazbu kojom veličaju četništvo, srpstvo i mržnju" ( ne kaže se tko) , a "neki od sudionika zabave psovali Hrvatici ustašku majku i tjerali je da ide u BiH." Presuda suda u Sisku: nije riječ o mržnji nego o nekom drugom kaznenom djelu, uvrjedi ili slično. Vidite kako se u Hrvatskoj stvari ipak mogu elegantno srediti.

Nego, na bliskom području "završen je rat" koji sam u uvodnoj kronologiji zaboravio spomenuti, naime Domovinski rat, odnosno unutarnja i vanjska agresija na Hrvatsku. Više od dvadeset godina trebalo je hrvatskim institucijama da donesu presudu za masakr nad 75 Hrvata iz Hrvatske Dubice i Cerovljana, izrečene su reda radi neke kazne srpskim četnicima od kojih je samo jedan dostupan. I to je sve. Ne bih ni komentirao da nije rečeno kako su se neki od 175 svjedoka bojali svjedočiti.

Ja ih shvaćam. Pa nisu ljudi toliko nepismeni da ne vide ne više puzajući nego trčeći put povratka nasilja nad Hrvatima, a mnogi su od njih izbjegli iz Bosne i naselili se na Banovini i drugdje da se spase od srpskoga terora s onu stranu Une i Save. Da nađu mir u samostalnoj hrvatskoj državi, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. Sada gledaju televiziju, zaključuju, gledaju oko sebe, strah se vraća.

Dok sam pisao ovaj tekst, našla se u Zagrebu razborita sutkinja koja ne dijeli Jovanovićevu viziju "dobro uređene države" i za sada je zatvorila vrata cirkusa oko Mamića, na žalost kvarteta Jovanović-R. Ostojić- Bajić – Milanović. Svi će se skupa naći u svečanoj loži na utakmici Hrvatska – Srbija.

U zaključku: Mamić se mora smiriti, a Jovanović otići s mjesta ministra za obrazovanje, znanost i šport. Odmah potom i cijela vlada. U Hrvatskoj treba uvesti red i uspostaviti prirodno stanje.

Hrvoje Hitrec