Hrvatska početkom ožujka

Proljeće kuca, otopio se snijeg u središnjoj Hrvatskoj i led na polovima. Ožujak. Požutjele rese lješnjaka. Na Dan žena uhitili Dijanu.

Mrkodol

Početkom prošloga tjedna sjedim u prilično rano jutro iza stakla kavane u Frankopanskoj. Prolazi hrvatski policijski automobil, zatim tri srbijanske limuzine beogradskih registracija i za njima hrvatski policijski automobil. Srbijanci u sendviču! Hrvati na tramvajskoj postaji preko puta ravnodušno šmrcaju. Kamo idu srbijanske limuzine? U Banske dvore.

U srednjoj limuzini Ivan Mrkić, šef srbijanske diplomacije. Sa šarmantnom (ha!) gđom Pusić raspravljat će o utemeljenju mješovite komisije o neriješenim pitanjima, a jedno je – odustajanje od "međusobnih tužbi". Poslije daje izjave hrvatskim novinarima koji šmrcaju pred Dvorima : "Hodamo zajedno prema odustajanju od tužbi", veli Mrkić i dodatno pozdravlja "odluku Vlade da u Vukovaru uvede ćirilicu".

U Banskim dvorima i potom na Pantovčaku pitaju ga, reda radi, o nestalim osobama. Gdje ti je popis nestalih osoba? "Prokletstvo", veli Mrkić, "ostavio sam ga na klaviru, a rekao sam ženi da me podsjeti!"

Tako u šaljivom tonu prolaze posjeti i posjete. Više se ne spominju hrvatski vojnici i civili kojima se izgubio trag u srbijanskim logorima i neotkrivenim masovnim grobnicama (zavjet šutnje), nego samo neutralo nazvane "nestale osobe". Diplomatski. Isto tako diplomatski Mrkić ne će reći, kao Nikolić, da je Vukovar srpski grad, samo će reći da pozdravlja uvođenje ćirilice. Jezik ne će spominjati, samo pismo. Niti će reći da je vrlo zadovoljan što Vlada RH radi na ostvarenju Grobarove vizije. Zatim kaže da se Srbija mnogo brine za hrvatsku manjinu u Srbiji i Vojvodini, a hrvatskoj djeci tiska i udžbenike na hrvatskom. I onda svi zajedno idu na objed.

Tramvaj je stigao na postaju preko puta kavane. Putnici se ogledavaju da vide ne ulazi li i kontrolor, jer nemaju kartu i nemaju novac za kartu. Da Srbija isplati Hrvatskoj ratnu štetu, imali bi za tramvajsku kartu i za štošta drugo.

Dva dana poslije vojvođanski Hrvati kažu – glede udžbenika za đake – da je Mrkić lagao. Naravno da je lagao (vidi zaključak Dobrice Ćosića o svojima).

Pobogu, zar po Tuđmanu?

Između ostaloga, generali i njihov Zbor traže da se zračna luka u Zagrebu nazove po Franji Tuđmanu. Nije to prvi takav zahtjev, prikupljalo je suglasnosti svojedobno i Hrvatsko kulturno vijeće, odazvale se mnoge udruge a posebno naravno braniteljske, no – pojeo vuk magare. I sada stali na stražnje noge poznati podlaci u slinavim rubrikama, te zamisao sarkastično komentirali. Pa zar po Tuđmanu!

I onda netko pita zašto nema mira u Hrvatskoj, a ne će ga ni biti dok se zagrebački trg zove po zločincu Titu, a zagrebačkoj zračnoj luci ne dopušta da se nazove po čovjeku koji je simbol nezavisne hrvatske države. Nešto se ipak može već sada učiniti – da se zagrebačko smetlište nazove po Stjepanu Mesiću.

Grb na zastavi i grb po sebi

Lijepa osječka zamisao da se hrvatske zastave podijele Hrvatima ( i ta je ideja bila šaka u oku podlacima) za sada je GrbDizajner svjetskoga ugleda, cijenjeni Ljubičić, već dugo predlaže svoju viziju nove hrvatske zastave. Kao čovjek koji misli da ima nešto likovnoga ukusa, držim da je Ljubičićev projekt zastave vrlo dobar (crveno-bijelo-plave kocke, bez grba ). Djeluje moderno, zapamtljivo. No s tim treba biti oprezan i razumjeti koji je to dan u budućnosti kada će se takva zastava zavijoriti. Povijesni grbovi na vrhu grba lijepo su i pametno rješenje jer navode sve hrvatske zemlje koje su u povijesti bile razjedinjene a sada faktički i likovno sjedinjene, osim jedne. S druge strane, ostanak povijesnih grbova ima nejasan okus konfederalnosti – ako smijem opaziti.blokirana prijeporima o grbu na zastavi i grbu po sebi. Imam velebnu knjigu "Ustav Republike Hrvatske" iz 1991. godine (fotografije Zorana Filipovića) gdje se nalazi netom (svršetkom prosinca 1990.) blagoslovljen hrvatski grb : istarska koza ima crvene rogove i crvene papke, slavonska kuna je tamna, crna valjda, s jedva primjetnom bijelom crtom na trbuhu.

Isti je grb i na zastavi, isti su povijesni grbovi i na predsjedničkoj zastavi i na lenti predsjednika RH koju sljedeći predsjednici nisu nosili i ne nose jer osjećaju da im ne pripada.

Hrvatski grb je ne samo likovno prikazan, nego i opisan tekstom – čak vrlo lirski glede povijesnoga slavonskog:" Crveno polje po kojemu lagano stupa kuna na lijevo." Ha!

Poslije čujem da je donesen neki dizajnerski propis s drugim bojama. Nije to prvi put da se neki propis, rezolucija ili slično izdigne iznad Ustava.Tako su drugovi donijeli rezoluciju (ili slično) te ju stavili iznad Ustavnoga zakona o suradnji s Haaškim sudom – da mogu hvatati zapovjednike Oluje. Hrvatski je Ustav jedini Ustav koji se dizajnira kada nekomu padne na pamet.

Nego, još o zastavi: dizajner svjetskoga ugleda, cijenjeni Ljubičić, već dugo predlaže svoju viziju nove hrvatske zastave. Kao čovjek koji misli da ima nešto likovnoga ukusa, držim da je Ljubičićev projekt zastave vrlo dobar (crveno-bijelo-plave kocke, bez grba ). Djeluje moderno, zapamtljivo.

No s tim treba biti oprezan i razumjeti koji je to dan u budućnosti kada će se takva zastava zavijoriti. Povijesni grbovi na vrhu grba lijepo su i pametno rješenje jer navode sve hrvatske zemlje koje su u povijesti bile razjedinjene a sada faktički i likovno sjedinjene, osim jedne. S druge strane, ostanak povijesnih grbova ima nejasan okus konfederalnosti – ako smijem opaziti.

Spomenuo sam jednu zemlju koje nema među povijesnim grbovima. Mislio sam naravno na Herceg Bosnu. No, život je dinamičan. Koje će boje biti ljiljan, ostavljam dizajnerima.

Trijumf Fine

Čitam: FINA uspješno ovršila 5,2 milijarde kuna. Trijumfalno. Koliko se tragedija skriva iza te brojke, koliko uništenih života, koliko dječjega plača i ženskih jecaja, muških bespomoćnih kletva. Eto uzima država zadnje što narod ima, da bi dokazala "fiskalnu odgovornost". Na kraju će narod ovršiti političku oligarhiju, isto tako uspješno, a ovrhe iz ovoga razdoblja ostat će jedna od najtragičnijih mirnodopskih priča o socijalnoj državi Hrvatskoj.

Skliska cesta

Oni koji me prate sjećat će se afere sa "skliskim" i "klizavim" signalizacijama na autocestama. Dosta sam energije potrošio na uvjeravanje da cesta može biti skliska, može biti mokra, ali ne može biti klizava kako su mudraci (ili provokatori) signalizirali vozačima.

Na nekim dionicama kolokvijalno nazvane Dalmatine promijenili su klizavo u sklisko. Negdje nisu. Promijenili su bili i na semaforima od Samobora do Zagreba – vozim se u vrijeme silne zime i vidim upozorenje SKLISKO. Hvala Bogu, velim,to smo obavili. Kadli, nekidan vozim se ja opet, a ono piše KLIZAVO. Valjda se vratio na posao signalizator koji je bio neko vrijeme kod svojih, u susjednim zemljama.

A da ću im i dalje sjediti za vratom, sigurno je, premda se od mojih prvih bijesova stanje pogoršalo a ne poboljšalo: robnim kućama i javnim ustanovama neki lupež prodaje mobilna postolja s natpisom KLIZAV POD. Neuki naši poduzetnici i "menedžeri" kupuju. No narod zna svoj jezik, pa kada manji dućan želi upozoriti kupce na mokri pod, bez oklijevanja napiše SKLISKI POD – napiše na komadu papira ili na kartonu.Štedi.

Koliko komična postaje ova skliska situacija, svjedoče izvješća o stanju na cestama. Izvjestitelji na tv-ekranima točno govore – SKLISKI KOLNIK, a iza njih se vidi cesta sa signalizacijom na kojoj piše KLIZAV KOLNIK. To nije pravopisno pitanje, nego obična svinjarija.

I nadalje o pravopisu

Da je Željko Jozić dobio direktive Željka Jovanovića i striktno ih se drži, dokazuje i nastup jezikoslovnoga genija u emisiji Hrvatske televizije "Trenutak spoznaje". Naime, JozićDa je Željko Jozić dobio direktive Željka Jovanovića i striktno ih se drži, dokazuje i nastup jezikoslovnoga genija u emisiji Hrvatske televizije "Trenutak spoznaje". Naime, Jozić i tu od riječi do riječi ponavlja pjesmicu koju je već ispjevao za tiskovine: da će o pravopisu odlučiti isključivo zaposleni u Institutu za jezik i jezikoslovlje (koji plaću dobivaju od Jovanovića) , da će oni konzultirati medije, uključujući Internet ,"jer se ne mogu ignorirati" (znači, znanstvenici jezikoslovci uronit će u medijski jezični kaos i iz njega izvlačiti pravila), da će rok tzv. "javne rasprave" (internetske!) biti kratak i da će Jovanovićev oktroirani pravopis biti prigotovljen za srpanjski ulazak u EU. Oda radosti za narod.Jozić i tu od riječi do riječi ponavlja pjesmicu koju je već ispjevao za tiskovine: da će o pravopisu odlučiti isključivo zaposleni u Institutu za jezik i jezikoslovlje (koji plaću dobivaju od Jovanovića) , da će oni konzultirati medije, uključujući Internet ,"jer se ne mogu ignorirati" (znači, znanstvenici jezikoslovci uronit će u medijski jezični kaos i iz njega izvlačiti pravila), da će rok tzv. "javne rasprave" (internetske!) biti kratak i da će Jovanovićev oktroirani pravopis biti prigotovljen za srpanjski ulazak u EU. Oda radosti za narod.

Rečenu emisiju vidio sam slučajno jer je naišla nešto iza popodnevnih vijesti u kojima svenazočni Željko Jovanović optužuje sindikate da žele destabilizirati državu, premda državu destabilizira upravo Jovanović, a sindikati ju ne žele destabilizirati nego stabilizirati tako da destabiliziraju ovu vladu (koju treba pisati malim slovima jer je mizerna). Jovanović destabilizira i hrvatski jezik, što mu je poseban i drag cilj, destabilizirajući već stabilnu normu standardnoga hrvatskog jezika uz pomoć Željka Jozića kojemu je otvoren hod kroz medije, pa tako i pjevanje napamet naučene direktive.

Novinari su, pak, dobili direktive da razgovaraju isključivo s njim, ne i s uglednim hrvatskim jezikoslovcima. Vrlo uljudna voditeljica spomenute emisije očito nije mogla i nije smjela postaviti nekoliko krucijalnih pitanja: kako to da učeni Jozić ne spominje barem žive jezikoslovne divove i njihova stajališta koja su dijametralno suprotna Jozićevom i Jovanovićevom ( kratica JJ), zašto je Jozić skinuo s internetskih stranica zaključke Vijeća za normu i slaže li se da Vijeće ne treba postojati (kao što sada ne postoji).

Lik koji po svemu odgovara klišeju omladinskoga rukovodioca i u svemu, kao takav, sluša direktive partijskoga moćnika – na ta pitanja ne bi mogao odgovoriti bez mucanja. Tako se u sprezi politike i medija oblikuje novo jednoumlje. A novi "internetski" pravopis i tako će se nakon skore promjene vlasti pridružiti onoj žalosnoj hrpi velikosrpskih provokacija koje trunu u skladištima.

O rastavljenom i sastavljenom

Pa ipak: hrvatski su jezikoslovci toliko puta tumačili zašto treba pisati "ne ću", a ne "neću", toliko su se od toga umorili da pogrješno misle kako tumačenje ne treba ponavljati jer bi dosadili Bogu i ljudima. A treba ponavljati jer ljudima baš nije jasno. Hrvati znaju da se negacija piše rastavljeno od glagola i to im je donekle sjelo, premda na javnim prosvjedima vidim više parola tipa Nedamo naš škver, našu tvornicu, našu plaću, nego – Ne damo naš škver, itd.

Međutim, jezikoslovna i politička fukara uvjeravala je i uvjerava Hrvate da isto pravilo ne vrijedi za "ne ću". Da ne bih tumačio ja nestručnjak, prepuštam tumačenje dr. Leopoldu Auburgeru:" Ta ocjena (Vijeća za normu, op.a.) zacijelo vrijedi i za osporavano pravilo o rastavljenom pisanju niječne čestice "ne" od enklitičkih oblika pomoćnoga glagola "htjeti", dakle ne ću, ne ćeš, ne će. Jer s jedne strane u složenim se glagolskim oblicima enklitike pišu, kao i drugdje, rastavljeno od riječi s kojima se zajedno izgovaraju: pjevao sam, radio bih, učili bismo, ne biste željeli. Tako se i u oblicima futura piše: ja ću doći, ti ćeš čitati, on će tresti, a s druge strane niječna čestica n e piše se rastavljeno od glagola: ne znam, ne čitajući. U suglasju s tim pravilima po zaključku dosadašnjeg Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika niječna čestica n e piše se rastavljeno također kad se nađe ispred enklitičkih oblika pomoćnog glagola h t j e t i ."

I to je sve glede rastave i sastave. Tako se uspostavlja sustav. Sve ostalo je neznanstveno, nestručno i politički nasilno (Sanader).

( P.S. Kao i obično, uz lijep broj mojih zatipaka tj. tipfelera, potkrala mi se nehotična tehnička pogrješka u sažetku duhovitoga teksta dr. Ranka Matasovića. Ispravljam ju: dr. Matasović je – govoreći o pristašama i protivnicima rastavljenoga pisanja n e ć u, zaključio da bi mudraci pod pritiskom mogli predložiti rješenje n e ć´ u. )

Dvoglasnički fonem

A što je s dvoglasničkim fonemom, to jest pisanjem famoznog "jata", dotično nasljednika "jata" u dugim slogovima? Auburger podsjeća da je kroatistika iliraca i zagrebačke škole ( nakon kratkotrajnog "rogatog" e ) pisala rečeni fonem kao dvoslov i e.

"Tome je bio suprotstavljen serbokroatizam, koji je nakon svoje jezičnopolitičke i time također filološke pobjede nad matičnom kroatistikom u 1870-im godinama takvo pisanje zamijenio troslovom i j e , što se do danas nije uspjelo ispraviti. Tim se nametanjem trigrafa i j e za dvoglasnički fonem i e zapravo grafemski presjeklo veze s hrvatskim ikavskim i ekavskim izgovorom."

Pada mi na pamet: ni Široki Brijeg nije oduvijek bio Brijeg nego Brig.

Povijesna poruka Fukari

Davna i ujedno aktualna: Nije Cezar iznad gramatičara-jezikoslovaca.

Konklava

Nešto su se oduljile pripreme za konklave. Čini se da je u tijeku rasprava koja me na bogohulan način podsjeća na izradu foto-robota. No i te ritualne prate hrvatske jezične nesigurnosti, osobite kod tuđica i posuđenica. U medijima imate sjajan izbor: koklava, konklav, konklave. Pa vi izaberite jednu riječ, kad već ne birate papu u Sikstini. Kad je kaos nek je kaos. Što kaže Bratoljub Klaić ? Kaže: k o n- k l a v a . Što kaže Rječnik hrvatskoga jezika (LZ i ŠK,2ooo.) ? Kaže: k o n k l a v a. Nije ni to pravopisno pitanje u strogom smislu riječi, ali upućuje na kaos koji će novi lingvisti "uzeti u obzir."

Ja bih se, po osobnom jezičnom osjećaju, odlučio za k o n k l a v e, ali ću pričekati da vidim što kažu ugledni jezikoslovci. I "konklava" ne zvuči loše. K o k l a v (kako ga piše "Jutarnji") zvuči, naravno, jako loše.

Rak

Bolest koja se zove rak poprima razmjere epidemije. Uzroci su vjerojatno (i) u prehrani, u utjecajima zatrovanog okoliša, itd., ali i politički, pa i kriminalni. Kada je umro Chavez i mediji su "opazili" koliko je južnoameričkih šefova država oboljelo od raka, neki se izliječili ( potpuno?) , neki umrli. Teorija urote na taj način (tim brojem) izlazi iz sive zone iracionalnosti i postaje prihvatljivom.

Kada je umro dr. Franjo Tuđman, a prije njega na sličan način ministar obrane Gojko Šušak, mnogi su me iz vojno-obavještajne i civilne obavještajne i protuobavještajne zajednice uvjeravali da to nije bez vraga, što sam uzeo na znanje. Kao mogućnost. Sada mi je već vrlo prihvatljiva.

Ljubljana

Dobro je odigrala u svoju korist. Hrvatska politička oligarhija popustila, kao što se očekivalo. Hrvatske građane već trinaest godina nitko ne štiti, pa zašto bi sada? Političkim oligarsima svih opcija bilo bi nabolje da popišu sve sporove sa susjednim i nesusjednim zemljama, te unaprijed potpišu kapitulaciju. Tako bi se uštedjelo vrijeme i novac, a rezultat bi ostao isti. Nego, prije no što se to i doista dogodi, ajmo ih skinuti dok je još nešto preostalo. Na prvi svibnja nemojte pobjeći iz Zagreba – budite na generalnoj probi. Ako ne živite u Zagrebu, dođite da se osjetite živima. Hrvatska vas treba. No, u igri je i varijanta s predsvibanjim skidanjem vlade.

Rade Šerbeždija

Već je nastupao u ovoj rubrici. Dao je intervju dnevnom listu (subota) i opet pokazao što je i tko je. Ne bih se osvrtao da nije u tipičnom okretanju pile naopako ustvrdio da su se mnogi u Hrvatskoj početkom devedesetih na njega "ljutili". Zašto ? Zato jer je, veli Šerbedžija, pristao uz Račana.

Nije on pristao početkom devedesetih uz Račana, nego uz Miloševića. Napustio je Hrvatsku i smjestio se u Beogradu. Prešao je na stranu neprijatelja. Snimao je nešto za srbijanski film, čekao da se ostvare velikosrpski snovi. Nije dočekao (glede Hrvatske) pa se u drugoj polovici devedesetih počeo pojavljivati u Hrvatskoj, na svoju nesreću i u "Jadran filmu" gdje je naletio na šaku kaskadera – onog istoga koji je 1990. ili čak početkom 1991. čuo Šerbedžiju kako na snimanju filma u Zagrebu (mislim da je snimao Makavejev) govori: " Uzet ćemo im Dalmaciju." Kaskader je živ, bio je sa mnom u ratu, i može potvrditi, ali nitko iz "utjecajnih krugova" nije želio čuti tu priču, premda sam ju detaljno ispričao.

A glede Račana: ako Šerbedžija zapetljan u lažima misli na pridruživanje Račanu u trenutku kada su taj i Šerbedžijaako Šerbedžija zapetljan u lažima misli na pridruživanje Račanu u trenutku kada su taj i budimir loncarnjegovi komunisti izašli iz sabornice u znak prosvjeda protiv proglašenja samostalne Hrvatske – može se progutati. No čak ni Račan i njegovi nisu otišli ni u Beograd ni u hrvatske šume pune četnika kada je počela otvorena srpska agresija na Hrvatsku. I to je činjenica. Šerbedžija je već bio u Beogradu i čekao da JNA u tri dana riješi stvari, pa će on da dođe u pokorenu Hrvatsku i čak da kaže nešto mnogo toplo, kao što je lijepo govorio o Hrvatskome proljeću nakon sloma 1972.njegovi komunisti izašli iz sabornice u znak prosvjeda protiv proglašenja samostalne Hrvatske – može se progutati. No čak ni Račan i njegovi nisu otišli ni u Beograd ni u hrvatske šume pune četnika kada je počela otvorena srpska agresija na Hrvatsku. I to je činjenica. Šerbedžija je već bio u Beogradu i čekao da JNA u tri dana riješi stvari, pa će on da dođe u pokorenu Hrvatsku i čak da kaže nešto mnogo toplo, kao što je lijepo govorio o Hrvatskome proljeću nakon sloma 1972.

Kada su se nakon međunarodnoga priznanja RH 1992. u zagrebačkoj bazi postrojili hrvatski umjetnici koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, u Satniji hrvatskih umjetnika, ja sam – kao jedan od njih – održao govor u njihovu ( u našu) čast i usput spomenuo neke od umjetnika koji su izdali Hrvatsku, pa naravno i Šerbedžiju.

U novom stoljeću Šerbedžija se povremeno vraća "kući", u Hrvatsku. Snima vani, ali u izletima opaža da se u Hrvatskoj nešto mijenja. Sve ljepše ga primaju u političkim (pa tu je Budo Lončar, zaboga) i umjetničkim krugovima ili se barem "ne ljute" na njega. Daju mu novac za prenemaganje na Brijunima, gdje se vozi u rademobilu. Dok mnogi hrvatski umjetnici iz opisane satnije (jedinstvene takve satnije u povijesti ratovanja) jedva sastavljaju kraj s krajem, a mnogi se od njih i opet nalaze na crnim listama, bjegunac iz Hrvatske u doba kada se borila za opstanak – biva protežiran i financiran.

Finale dolazi ovih dana kada anarholiberalna ministrica kulture (najbenignija oznaka) zove Šerbedžiju da joj suflira u "razvoju hrvatske kulture". One kulture koje ne bi bilo da je bilo po Šerbedžijinoj viziji. Dalmacija je ostala u Hrvatskoj, ondje Šerbedžija zalazi rijetko ili nikako, a utočište je (uz Brijune) našao u Rijeci gdje komunisti, oficiri i njihovi sinovi i dalje drže u šaci neosporno hrvatsku Rijeku koja nikako da dođe do daha, u svojoj, hrvatskoj državi. Pa i tu napokon treba napraviti reda.

Franačka udruga

Udruga "Franak" bije bitku koju je trebala biti država, ali je država toliko zavisna od stranih banaka da joj ne pada na pamet djelatno i cjelovito riješiti problem koji se ne zove samo franak, nego općenito – valutna klauzula. Nakon smrti Chaveza raspisali su se i progovorili mnogi, pa smo tako saznali da ga je sirotinja obožavala i zato što je ukinuo valutnu klauzulu. Naravno da Chavez ne može biti hrvatski uzor, ali u tome je jedinstven. Spasio je stotine tisuća obitelji od bankrota. Hrvatskoj je političkoj oligarhiji prirodno da netko tko je prije pet godina uzeo kredit od 50.000 kuna, u ovom trenutku duguje banci 80.000 kuna. Ili i (mnogo) više.

Usporedna Hrvatska

Gornji primjer je slikovit za tezu o usporednoj Hrvatskoj. Dok sadašnji cirkusanti na vlasti djeluju poput nerazborite derišćadi, hrvatski građani uspostavljaju paralelnu organizaciju hrvatskoga društva koja doista (kako je već zapaženo) preuzima ulogu državne vlasti. Priglupa vlast ne će Pelješki most, ne želi spajanje hrvatskoga teritorija. Dobro. Onda građani osnuju udrugu, skupljaju novac za Pelješki most. Državna vlast ne da novac za liječenje djevojčice. Dobro. Građani skupe novac. Zatim i za drugu djevojčicu. Ne da za bolesnoga branitelja? Građani se organiziraju. I tako dalje.

Ima to i lošu stranu: idioti na vlasti koji jedva čekaju da se negdje pokaže novac, slavodobitno će reći: ah, eto imaju ga , još ga imaju, ajmo vidjeti odakle ga imaju i zašto ga uopće imaju, udrimo po kulačkoj bandi!

Hrvoje Hitrec