Hrvatska početkom veljače

Prijelaz siječnja u veljaču bio je ispunjen znakovima da se Hrvatska duboko i udobno uvalila u novi totalitarni sustav. Dobro je što nasilje poprima razmjere koji dovode do jasne slike, nezamućene nijansama. Slika je sada pojednostavljena, crveno-bijela. Da mi je do duhovitosti, a nije, rekao bih da se radi o staroj hrvatskoj zastavi, prije nego što je dodana morskoplava boja.

Histrion nekad i sad

Započet ću s jednim gotovo benignim primjerom, kazališnim, jer je predstavljanje knjige Zlatka Viteza palo na početak prijelaznoga tjedna. O knjizi su govorili Bože Čović kao nakladnik, dr. Sanja Nikčević koja se godinama bori protiv uvoza teatra spreme i krvi i sličnih tekućina, te dr. Miroslav Tuđman koji nije zalutao među predstavljače jer se knjiga zove "Između glumišta i politike", a sastoji se od Vitezovih tekstova pisanih još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća pa do najnovijega vremena.

Tekstove je čitao sam Zlatko Vitez "jer su Histrioni šparni" . Iz objavljenoga i iz riječi govornika na promociji ( pred publikom u kojoj su bili hrvatski glumci , književnici i političari starijega i srednjeg naraštaja) dala se pročitati povijest politike, povijest Histriona i osobna povijest njegova utemeljitelja koji je u jednom trenutku bio i ministar kulture u Vladi RH. Dala se pročitati sudbina jednoga, uvjetno rečeno, pučkoga teatra koji je u burama i olujama olovnoga doba znao nositi nacionalni barjak, a sada ga opet nosi vrlo osamljen kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo, koji je znao i zna da etika treba ići pod ruku s estetikom i da kazalište treba na svoj način odgovoriti duhu vremena, svjesno u kojemu narodu djeluje.

Od "Domagojade" ili "Krnjevala"Stjepana Šešelja u godinama komunizma do nedavne "Antigone" Mire Međimorca... s antagonistima koji su bili na vlasti i tada i sada kada je – rečeno pučkim rječnikom – sve opet došlo na svoje mjesto, što je svakako zlosutno.

Što je nama Bugarska

Gore opisani događaj nije zabilježen u medijima ili barem nisam opazio. Za ljubitelje istospolnoga ili sličnog kazališta ( i opet nametanog izvana) postoje druge zabave koje su medijski BugarskaKad činjenicu sporadičnosti i oskudnosti dosadašnjih književnih prijevoda s bugarskoga na hrvatski jezik usporedimo s jezičnom i kulturološkom bliskošću ovih dvaju naroda...nameće se dojam da je prisutnost bugarske književnosti u kontekstu hrvatske kulture neobično mala i svakako nedostatna.lukrativne. Nije zabilježen ni događaj u dvorani Društva hrvatskih književnika gdje se održana skupština društva Hrvatsko-bugarskoga prijateljstva. Predsjednik toga društva bio je akademik Dalibor Brozović, a nakon (preduge) stanke sada je za predsjednika izabran akademik Josip Bratulić. U mještoviti bugarsko-hrvatski odbor izabrano je i nekoliko hrvatskih književnika.

Prikazana je i dragocjena knjiga "Pregled bugarske poezije 19. i 20. stoljeća" u prepjevima Marijane Bijelić kojoj pripada slava jer su samo neke pjesme i pjesnici bili prije prevedeni ( spomenimo prijevode Vesne Parun). Na taj je način bugarsko pjesništvo napokon snažnije zabugarilo u Hrvatskoj i popunilo prazninu doista začudnu, što M. Bijelić i spominje u predgovoru:" Kad činjenicu sporadičnosti i oskudnosti dosadašnjih književnih prijevoda s bugarskoga na hrvatski jezik usporedimo s jezičnom i kulturološkom bliskošću ovih dvaju naroda...nameće se dojam da je prisutnost bugarske književnosti u kontekstu hrvatske kulture neobično mala i svakako nedostatna."

Jezična bliskost je svakako neprijeporna, a u davnim vremenima bila je neprijeporna i u pismu jer je glagoljica veza koja se ne zaboravlja. Bugari danas rabe ćirilicu, Hrvati latinicu.

Udruga Pelješkog mosta

Krećući se tako širokoj javnosti gotovo ili posve nepoznatim sferama jer ju oni kojima je to dužnost i zakonska obveza ne informiraju, našao sam se u Zlatnoj dvorani gdje je predstavljena udruga koja zna što znači Pelješki most, za razliku od klateži na vlasti. Puna dvorana, i na zidovima i na stropu i na sjedalima – gore i sa svih strana najsjajnija slikarska djela s temama iz hrvatske povijesti, na sjedalima neki od naznatnijih umjetnika riječi i kista hrvatske suvremenosti (neka mi bude dopušteno izdvojiti Slobodana Novaka, a da se ostali ne uvrijede).

Među grandioznim slikama i ona tisuću puta reproducirana velika kompozicija Celestina Medovića s Hrvatima koji prvi put gledaju Jadransko more i vrlo su uzbuđeni , djeluju tako djelatno kao da će odmah početi graditi mostove ili barem jedan. Pelješki nisu trebali, a niti mogli zamisliti jer koga će vraga graditi s kopna na kopno, niti su mogli slutiti da će u budućnosti provaliti Turci ni da će nakon mnogo stoljeća, već slabi i nikakvi, isposlovati da im se ostavi maleni izlaz na more te zadužbinu ostaviti u amanet državi kojoj su upravo oni povukli granice (uz germansku pomoć) i koja – premda virtualna – vrlo stvarno presijeca svojim uskim jezikom hrvatsku državu na mjestu osobito delikatnom.

Ono što zastupa Udruga Pelješki most s agilnom gospođom Šeparović na mjestu kapetana jest isto što zastupa najveći dio hrvatske javnosti i dobar dio hrvatske politike u oporbi: da most treba biti izgrađen ne samo iz prometnih nego prvenstveno iz državnih razloga, da nema zemlje na svijetu koja ne povezuje svoj teritorij , da je krajnji jug Hrvatske bez te povezanosti ranjiv i ogorčen u izolacijskoj depresiji – a kako je ta izdvojenost opasna pokazalo se i u srpskoj i crnogorskoj agresiji. Ne treba ni podsjećati da se i Europska unija vrlo iznenadila kada je doznala za taj problem.

A što nudi Udruga Pelješki most ? Nudi financijsko rješenje. Ako država nema novaca za strateški tako značajnu investiciju (država koja navodno vapi za investicijama!), mi ćemo ga sami izgraditi, to jest hrvatski građani. Kako ? Milimetar mosta stoji stotinu eura. Pa eto financijske konstrukcije za konstrukciju veličanstvenoga mosta...

Nikola Ćubela

S Gornjega grada u Donji. U Basaričekovoj ulici blizu Hrvatskoga sabora pred kojim dežura policija jer je za taj dan najavljena Judith Reisman – u toj je ulici ploča na kući gdje davno bijaše pivnica, ali su se tu održavale i kazališne predstave. Poslije su Zagrepčani dobili kazališnu zgradu na Gornjem, a potom i u Donjem gradu. O kazališnim gradnjama svršetkom 20. stoljeća malo se zna i pamti, a jedan od dvojice graditelja bio je Nikola Ćubela, osoba prilično neobična i nekonflikta, ali uporna i poduzetna.

Umro je ovih dana , komemoracija u Kazalištu lutaka bila je dostojna, a publika raznovrsna jer se Ćubela nije opterećivao lijevim i desnim. Gradio je i sagradio ili temeljito rekonstruirao čak dvije kazališne zgrade, onu Zagrebačkoga kazališta mladih i zatim Zagrebačkoga kazališta lutaka.

Ćirilica u Vukovaru

Spomenuo sam već ćirilicu u svezi s bugarsko-hrvatskim društvom prijateljstva koje njeguje kulturne veze s Bugarskom, ali i bugarskom manjinom u Hrvatskoj, što je ponešto zazorno onima u Hrvatskoj koji znaju za samo jednu ili najviše dvije manjine, a odnos i ljubav prema srpskoj proglašavaju prvorazrednom zadaćom hrvatske većine.

KolumnistiZapjenjeni kolumnisti hrvatskih novina u stranom vlasništvu, vlasnici isto tako tuđega svjetonazora i protuhrvatskih nagnuća bojnim pokličima zahtijevaju žurno uvođenje ćirilice u Vukovar. Služe se mnogo puta viđenim podmetanjima: svi koji su protiv ćirilice u Vukovaru i uopće u Hrvatskoj primitivna su stoka jer je ćirilica pismo mnogih naroda, a ne samo Srba; protivnici ćirilice u Vukovaru zaboravljaju da je ćirilica jedno od hrvatskih pisama, makar i povijesnih, hrvatski Ustav daje Srbima to pravo i u Vukovaru i drugdje gdje ih ima dovoljno. I tako dalje.Zapjenjeni kolumnisti hrvatskih novina u stranom vlasništvu, vlasnici isto tako tuđega svjetonazora i protuhrvatskih nagnuća bojnim pokličima zahtijevaju žurno uvođenje ćirilice u Vukovar. Služe se mnogo puta viđenim podmetanjima: svi koji su protiv ćirilice u Vukovaru i uopće u Hrvatskoj primitivna su stoka jer je ćirilica pismo mnogih naroda, a ne samo Srba; protivnici ćirilice u Vukovaru zaboravljaju da je ćirilica jedno od hrvatskih pisama, makar i povijesnih, hrvatski Ustav daje Srbima to pravo i u Vukovaru i drugdje gdje ih ima dovoljno. I tako dalje.

Istina je ovo: Hrvati nemaju ništa protiv ćirilice ni u Rusiji ni u Bugarskoj ni u Srbiji. Poznavanje ćirilice i drugih pisama znanje je pozitivno i govori o širokoj naobrazbi znalaca.

Drugo: hrvatska ćirilica, bosančica ( iliti fratarsko pismo) nije istovjetna sa suvremenom srpskom ćirilicom koja je novijega postanja. Treće: hrvatski Ustav kaže da se u pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu uporabu m o ž e uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom. Može, ali i ne mora , a ne mora ako postoje okolnosti poradi kojih bi uvođenje ćirilice bilo uzrokom destabilizacije jednoga područja ili izravno upereno protiv osjećaja i opstanka Hrvata, što je sada slučaj.

U koji smo to Ustav ugradili citiranu odredbu? U onaj kolokvijalno nazvan Božićnim ustavom koji je stupio na snagu 22. prosinca 1990. kada smo se nadali da će takve i slične odredbe zatomiti bunt srpske manjine. Ni godinu dana poslije dobar dio te manjine potpomognut Srbijancima i srbiziranom jugoslavenskom armijom poubijao je tisuće i tisuće Hrvata (i podosta nehrvata) u Vukovaru, srpska je okupacijska vlast uvela ćirilicu, na ćirilici su pisane presude preživjelima, ćirilicom su pisane naredbe o pogromu Hrvata , ćirilica je uz kokardu i crvenu zvijezdu bila simbolom toga troprstoga terora.

Uvođenje ćirilice i srpskoga jezika u Vukovar značilo bi još jednu smrt toga grada nakon smrti 1991., ovaj put i konačnu smrt za hrvatski Vukovar. I srpski bi trijumf bio kratkotrajan. Grad bi opustio.

Nego, čitam podatak koji možda i nije posve točan jer dolazi sa srbijanske strane, a Ćosić kaže što već govori...da, naime, u Beču ima 450.000 Srba. Je li to trideset i nešto posto, ne znam. Ako jest, neka grad Beč uvede ćirilicu i srpski jezik, a Vukovar ostavite na miru.

Hrvatski jezik i ne samo hrvatski

Kako se osim 21. stoljećem bavim u zadnje vrijeme i osamnaestim, dobro mi dođe sva dostupna literatura pa i eseji Josepha Addisona u odličnom prijevodu. Taj je šutljivi gospodin živio u vrijeme rata za španjolsko nasljeđe u kojemu s njegovi Englezi imali za protivnike Francuze i uspješno vojevali. Ali što se dogodilo? " Zbog sadašnjeg nam se rata jezik toliko iskvario stranim riječima te ni jedan od naših pradjedova ne bi razabrao što to njegovi potomci čine kad bi o njihovim pothvatima čitao u kojima od ovodobnih novina. Naši su ratnici veoma marni u promicanju francuskoga jezika, a istodobno su se tako proslavili u uspjesima u svladavanju njihove sile."

Svaka sličnost s našom bližom povijesti i sadašnjim stanjem hrvatskoga jezika – nije slučajna. Naše su novine prepune srbizama, anglizama i hrvatskom jeziku posve stranih konstrukcija kojima se i ne može ustanoviti porijeklo. I ne samo novine. "Zar nam Francuzi", veli Addison ukotvljen u svome vremenu, "moraju posuditi dio svoga jezika eda bismo saznali kako smo ih porazili."

Sadašnje stanje odnosa francuskoga i engleskoga jezika posve je drukčije nego u Addisonovo doba. Sada se Francuzi grčevito bore protiv anglizama.

Judith Reisman

Što je sve doživjela Judita u Hrvatskoj, teško je i nabrojati: vrijeđali su ju crveni jurišnici predvođeni uljudnim jugoslavenskim dekanom Zakošekom, pljuvale po njoj u novinskim napisima razne babe i novinski skoroteče aktualne vlasti, isključivali joj mikrofone i sabotirali film njezina partnera, umjetno izazivali gužve kako bi predavanje učinili nemogućim. Judita je ipak ostala na 77-godišnjim nogama, zaprepaštena, ali i dostojanstvena do kraja, stamena u svojim stajalištima da je Kinsey bio psihopat (kao što i jest) i da se njegovo učenje nastalo na zlostavljanju djece ne može i ne smije uvaliti hrvatskoj djeci.

Ovi će događaji vezani uz gostovanje Judith Reisman tek dobiti međunarodne dimenzije, a ionako krhki ugled Hrvatske bit će srozan u kategoriju smeća bez obzira što banditi čine neznatan dio hrvatskoga društva, ali su miljenici režima koji je i režirao napade na Reisman. Bila je to još jedna manifestacija državnoga terorizma.

Hrast u Maksimirskoj šumi

Da je živa i zdrava pokazala je stranka s elementima pokreta HRAST istupom u Maksimiru, odnosno u maksimirskoj šumi. Tema je bio zakon o strateškim ulaganjima kojemu se HRAST odlučno protivi. Providan pokušaj da se tim zakonom hrvatski narod liši svoga prirodnoga blaga duboko je uznemirio i ozlojedio hrvatsku javnost. "Bez vlasništva nad ključnim komponentama razvoja nismo svoji na svome niti odlučujemo o svojoj sudbini", rezolutan je HRAST. Točno. Kao i pitanje HRAST-a tko se to uopće usudio predložiti takav zakon i treba li lustrirati predlagače.

Ustaše pred televizijom

Isti oni koji su na Zakošekovom fakultetu vrijeđali Židovku Judith Reisman napravili su predstavu na Prisavlju zahtijevajući da uprava HTV-a dade otkaz uredniku Brnardiću. Policija je prema njima blago postupila jer joj je s povišenoga mjesta javljeno da se ne radi o pravim ustašama nego o prerušenim drugovima, a doba je fašnika. Faš-nika! Zar i ta riječ ne zaudara na fašizam. I o tome treba razmisliti u centralnom komitetu koji organizira provokacije po Hrvatskoj.

Hrvoje Hitrec