Povratak sa skijanja

Oni sretni Hrvati koji su bili na skijanju i vratili se nakon osam dana u Hrvatsku, nemaju pojma što su propustili. Vratili su se u jednu posve drugu Hrvatsku nego što je bila kada su je napustili. Samo zijevaju i pitaju: "Zbilja je to rekao taj ili onaj... Zbilja su tu kod vas eksplodirale bombe? Zbilja su istospolci larmali pred Katedralom? Ma nemoj mi reći!".

Zbilja se čovjek ne smije maknuti iz Hrvatske ni osam dana. Uvijek treba biti tu jer je zanimljivo, a ne skijati se u nekim dosadnim zemljama, po žičari gor po skijama dol i tako od jutra do mraka – dok ne postane blesavo. Gdje je u vrijeme uzbudljivih zagrebačkih događaja bio Kalinić koji ima razrađene katastrofične scenarije? Je li bio na skijanju?

Nije poznato, ali je poznato da nije bio tu kada je grmjelo.

Nepobjediva armada

DevijacijaSlučaj s rodnom ideologijom koja je zakašnjeli otpadak edukativnih i moralnih devijacija zapada samo je očajni pokušaj jedne vlasti na odlasku da još jednom uznemiri ionako dovoljno uznemirenu hrvatsku javnost, slabašna eksplozivna naprava podmetnuta pod tračnice hrvatskoga društva.Skijašima na znanje kao sažetak: dok su se oni skijali vlast je u Hrvatskoj pokazala da djeluje kao okupacijska sila. Kao u dobrim staljinističkim vremenima ona je učvrstila noge svojoj novoj dogmi angažirajući sve duhovne i tvarne snage - od policije do kazališta i filma, uz progon sveučilišnih profesora i novinara koji misle drukčije o rodnoj ideologiji i njezinim jedinim zastupnicima, onima iz redova istospolaca koji su i pravi autori školskoga programa za hrvatsku djecu.

Taj program naravno ne će nikada zaživjeti i nestat će čim nestane ova vlast, skijašima na ravnanje ne samo za lokalne izbore nego i, ako Bog da, za prijevremene parlamentarne. Činjenica da se jedna vlast u drugom desetljeću 21. stoljeća usudila nametnuti klasičnu diktaturu zemlji poput Hrvatske, sramotna je za Hrvatsku i Hrvate. Ne odnosi se to samo na rodnu ideologiju koja je dijete osamdesetih prošloga stoljeća i koja je na zapadu i sjeveru izludila dva naraštaja pa tek onda ismijana, nego na sva područja života.

Mi, blaženi moji Hrvati i Hrvatice, živimo početkom 2013. u totalitarnom sustavu koji ima sve značajke onih iz 20. stoljeća, komunizma i fašizma, sa svim posebnostima koje su krasile vladavinu jugoslavenskoga komunističkog sustava – u Hrvatskoj. Slučaj s rodnom ideologijom koja je zakašnjeli otpadak edukativnih i moralnih devijacija zapada samo je očajni pokušaj jedne vlasti na odlasku da još jednom uznemiri ionako dovoljno uznemirenu hrvatsku javnost, slabašna eksplozivna naprava podmetnuta pod tračnice hrvatskoga društva.

Ergo, nenamjerno ili namjerno, aktualna vlast iz dana u dan destabilizira Hrvatsku, te se sada postavlja doista krucijalno pitanje: hoće li otići Hrvatska ili ova vlast?

Pozaić i Rebić

Pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića ne poznajem osobno, koliko me pamćenje služi, niti sam bio nazočan njegovu istupu, šteta. Dr. Adalberta Rebića ponešto bolje poznajem. Taj je čovjek za mene bio devedesetih primjer kako se duhovnik u odsudnim vremenima tvarno uključuje u pomoć svojoj domovini, svome narodu, ali i svima koji su u Hrvatsku dobjegli pred nasiljem. Miran, pribran i organiziran, ponio je tih godina tako teško breme da i on treba biti proglašen junakom Domovinskoga rata.

Ostao je isti i u prošlome desetljeću, mnogo manje izložen javnosti ali je njegov autoritet ostao snažnim... Pa kada takav jedan čovjek zagalami jakim glasom i na rubu strpljenja, znači da su stvari otišle doista daleko . I jesu, doista.

Beškerizam na djelu

Inoslav Bešker je dobar pisac, ponekad vrhunski – i sada u zimi sjećam se njegove ljetne minijature o velikoj vrućini u Rimu. Kolosalno. Manje je kolosalno kada se uključuje u pasatistički Drang nach Osten preddeklaracijskim pravopisom i ciničnim komentiranjem etičkih vrijednosti katoličanstva, premda izvješćuje iz njegova središta.

Takav Bešker u stilu zaboravljenoga Đorđe Ličine iz sedamdesetih, ali i nadalje ljupkim rječnikom piše ni više ni manje nego da je katolički hrvatski veledostojnik pozvao na oružanu pobunu. Kako to? Govorio je o Oluji koja nam je potrebna, a Oluja je – zaključuje Bešker koji sve zna pa zna i to – vojno-redarstvena akcija. Kada su njegovi liblinzi pozivali na gospodarsku Oluju, recimo, nije ih optužio za oružanu pobunu. Baš danas dok ovo pišem vidim da netko poziva na administrativnu Oluju. Treba ga uhititi po Zakonu o zaštiti države koji doduše ne postoji niti ovoj vlasti pada na pamet da zaštiti hrvatsku državu ili njezine građane (vidi Slavonski Brod odnosno Brod na Savi, ovrhe, švicarac itd.), ali bi mogla donijeti Zakon o zaštiti postojeće vlasti.

„Hrvatski crnci"

BeškerBešker u stilu zaboravljenoga Đorđe Ličine iz sedamdesetih, ali i nadalje ljupkim rječnikom piše ni više ni manje nego da je katolički hrvatski veledostojnik pozvao na oružanu pobunu. Kako to? Govorio je o Oluji koja nam je potrebna, a Oluja je – zaključuje Bešker koji sve zna pa zna i to – vojno-redarstvena akcija. Kada su njegovi liblinzi pozivali na gospodarsku Oluju, recimo, nije ih optužio za oružanu pobunu.Je li to bio čuveni četvrti program HTV-a ili nešto drugo, nisam uspio pohvatati a ni znak u lijevom kutu ekrana nije mi ništa govorio, malen i nevažan kao sjećanje na hrvatske boje. Elem, mladi novinar ugošćuje dva mlada čovjeka, jedan se predstavlja kao Miloš Vlaisavljević, drugi kao Enese Kulenović. Prvi je sačinio dokumentarni film "Hrvatski crnci", drugi mu suflira s pozicije na Fakultetu političkih znanosti.

Vidimo i nekoliko kadrova: ljudi u Lapcu govore kako ne mogu do posla jer su "svi javni servisi popunjeni", a i inače se tuže. Gledatelj shvaća da su ti hrvatski crnci iz naslova – Srbi iz Lapca. Emitirana snimka ima i prijevod na engleski, što znači da je namijenjena inozemstvu koje treba doznati kakav je položaj srpske manjine u Hrvatskoj. Taj položaj prikazuje dakle i hrvatska televizija, tendenciozno, kao ovostoljetni nastavak "Oluje nad Krajinom". Konteksta nema – naravno da ga nema.

Ne saznaje se zašto Srba ondje ima manje nego prije srpske agresije, jer bi trebalo pročitati presudu Žalbenog vijeća u Haagu. Ne saznaje se kako to da je u lapačkom kraju i bilo toliko Srba, a Hrvata malo ili nimalo – prije srpske agresije na Hrvatsku, odnosno za cijelo vrijeme jugokomunističke, dotično velikosrpske diktature. Ne bi mladom redatelju palo na pamet da spomene Boričevac kao simbol...da otuda krene i dobije kontekst o kojemu govorim. Ali se zato u studijskom razgovoru čulo što se dogodilo devedestih, da su naime "nacionalni ideolozi zapalili vatru u regionu". Je li to četvrti modul programa povijesti na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu?

Insinuacija jest

Ma priznajmo jedni drugima da doista o toj nesretnoj rodnoj idelogiji nismo baš mnogo znali dok nas učeni Jovanović nije ponukao da saznamo. Dakle, ta je ideologija imala nekoliko faza. U prvoj je uvjerila politički utjecajne idiote da je androginost urođeno svojstvo čovjeka, to jest da su svi ljudi dvospolci (što je u tananoj verziji možda i prihvatljivo, ali na psihološkoj razini, ili parapsihološkoj).

No kada to nije bilo dovoljno, feministice su uvjerile politički utjecajne idiote da androginijsko učenje nije dovoljno radikalno jer (citiram otprilike Sandru Lipsitz Bem) "to učenje i dalje govori da postoji muško i žensko, pa zato treba podići svijest da je muško-žensko razlikovanje i n s i n u i r a n o u odgoju djece".

Ali zašto onda štulfofersko-jovanovićevsko društvo preko preporučene literature toliko snažno podiže svijest o pornografiji kao prihvatljivom odgojnom sredstvu – za djecu. Hoće li i tu biti selekcije? Već vidim Štulhofera i Jovanovića kako danima i noćima pregledavaju porniće, uz komentare: "Taj ne, ovdje se vidi...hi, ne taj...ni taj, tu se vidi...o dođavola..."

O ćirilici

Znao sam da će se u svezi s aktualnim pitanjem oko dvojezičnih (dvopismenih) natpisa pojaviti hrpa nemuštih i ignorantskih pisanija o tome pismu. Ja sam o tome dosta pisao i govorio svojedobno kada je (prije pet ili šest godina) Pupovac – sudjelujući u vlasti HDZ-a – poduzeo ofanzivu za uvođenje ćirilice u sve škole u Hrvatskoj, a ne samo one manjinske, srpske. Ofanziva je neslavno propala, a nije ni mogla proći, no ostao je u sjećanju "jedini" Pupovčev argument – da je ćirilica i hrvatsko pismo, pa što ne bi...

Taj je argument naravno iz ignorantske kuhinje jer ćirilica kojom se danas služe Srbi u Srbiji i tek poneki Srbi koji kao manjina žive u Hrvatskoj - nije ta ćirilica kojom su se davno služili Hrvati u dijelu Bosne, Hercegovini, pa i u Dubrovniku. Uz latinicu. Hrvatska ćirilica poznatija pod imenom "bosančica" najdulje se zadržala u bosanskih franjevaca pa je nazivana i "fratarskim pismom".

Srpska je ćirilica novijega datuma i nastala je redakcijom ruske.

A glede dvojezičnosti i dvopismenosti u nekim općinama u Hrvatskoj gdje navodno ili doista ima više od trideset i pet (ili koliko ono) posto pripadnika srpske manjine – treba stati na loptu i pričekati "pročišćene popise birača" koje obećava Ministarstvo uprave. A glede Vukovara...nemojmo se šaliti, ozbiljne su to stvari. Ondje se ne tako davno ćirilica uvodila tenkovima i noževima.

Hrvoje Hitrec